Aleksandar Horvat | Povratak

Uz potok u šumi leži jutena lutka,
Tamno joj zelena haljina, a šešir lila,
U krošnje gleda iz svog izgubljenog kutka,
A mahovina joj krasi mašnu od tila.

Dječji je plač daleko i šuma je tiša,
Slomljeno srce prekriva zelena bluza,
U otisku sitnog stopala odmara kiša,
I potočnica se plavi gdje pala je suza.

Jutena lutka, u mladosti poput ciklame,
Iz njene haljine ponovo šuma se rađa,
Odavno ugasle boje leptire ne mame,
Napuklih šavova konci su gnijezdima građa.

Ljeta su prošla, suša je, potoka nema,
Prah i humus je postala lutka od jute,
U novom otisku stope daždevnjak drijema,
Pjevušenje tiho se čuje, ciklame šute.

Svemir je tada upleo sudbinske niti,
Djevojačka je ruka nešto pomakla -
U praznom koritu pod oblutkom su skriti,
Sjećanje davno i jedno dugme od stakla.