Izložba: Narcisa Potežica 30.6. - 7.7.2026.| Muzej Lapidarium Novigrad

 

Udruga umjetnika August Šenoa | Samostalna izložba fotografija autorice Narcise Potežica - 11.3. - 8.4.2026.

 

xxx

Narcisa Potežica | Knjiga Milke Knežević "Mjesečeva kći" predstavljena je u Knjižnici Bogdan Ogrizović 12. prosinca 2025.

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc. 

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića u petak, 12. prosinca 2025. održano je predstavljanje zbirke pjesama Milke Knežević "Mjesečeva kći" (s naslovnicom na kojoj je slika Milke Knežević, jer ona je i slikarica).

Poslije pozdravne riječi voditeljice Knjižnice Bogdana.Ogrizovića dr.sc. Jasne Kovačević, prvi je govorio Mladen Veličković, predsjednik Hrvatsko-Slovenskog društva i naglasio dobru suradnju Slovenije i Hrvatske na polju kulture. Naveo je neke uspješne izložbe kao što su bile izložbe u Trakošćanu i Varaždinu te osnivanje Društva Hrvatsko - slovenskog prijateljstva u Varaždinu, a uz to i prevođenje i objavljivanje nekoliko knjiga.

Autoricu zbirke pjesama „Mjesečeva kći” predstavio je najprije Andrija Karafilipovic, narodni izaslanik, veleposlanik i predsjednik Koordinacije Hrvatskih i brojnih društava prijateljstva, jer je Milka Knežević bila predsjednica Međunarodnog društva prijateljstva i suradnica u brojnim vrijednim međunarodnim projektima koji su najbolja prijateljska veza među narodima i različitim kulturama brojnih država.

Gospodin profesor Đuro Vidmarović, književnik, pjesnik, prevoditelj i diplomat u mirovini, koji je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika i veleposlanik u Ukrajini dao je stručan i iscrpan kritični prikaz o poetskom izričaju Milke Knežević. Pohvalio je pjesme, pjesnički izričaj koji je često melankoličan, u tamnim tonovima  kao što je i svjetlo mjeseca koje je blijedo i nekako hladno  - ne obasjava nas i ne grije kao sunce. Također je  istaknuo da je objavljena i njena prozna knjiga "Ploveći otoci" / zbirka pripovjedaka (izdavač Kulturno društvo Mariborska literarna družba, 2023., uredio Marjan Pungartnik koji uspješno već tri decenija vodi Literarnu hišu u Mariboru.

Nažalost treći predstavljač Marijan Pungartnik, pjesnik i književnik te voditelj Literarne družbe Maribor nije mogao doći čak iz Maribora ali je pohvaljena i naglašena njegova međunarodna suradnja i predstavljanje njegovih pjesama u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Također je poznata, uspješna i dugogodišnja organizacija Marijana Pungartnika u predstavljanju brojnih autora naše regije pa i šire. 

Promotorica i moderator predstavljanja knjige bila je mr.sc. Narcisa Potežica koja je naglasila da joj je bilo veliko zadovoljstvo i čast sudjelovati u ovoj svečanosti, u atmosferi prijateljstva. Osim toga podsjetila je da je predstavljanje ove zbirke pjesama znakovitog datuma - 12.12. i to baš uoči 13. prosinca kada je sv. Lucija koja donosi dugo očekivanu svjetlost i simbol je novog dolazećeg svjetla.  U ovo adventsko doba kada čekamo rođenja novog svjetla, u kršćanstvu dolazak Isusa a u mnogim vjerovanjima od sredine prosinca čeka se  zimski solsticij  a to je i vrijeme je pobjede dobrog nad mrakom kao što je i rađanje ove lijepe nove knjige ujedno dolazak nečeg svijetlog, dobrog i pozitivnog na našoj literarnoj sceni.

U svakom slučaju na predanom radu i entuzijazmu treba pjesnikinji i slikarici Milki Knežević čestitati! Ona je također uz svoju struku kao zdravstveni radnik godinama bila uspješna organizatorica brojnih međunarodnih izložbi ( čak 15) i urednica nekoliko knjiga kao što je zbirka "Mostovi prijateljstva" u kojoj su sudjelovali pjesnici iz 19 zemalja i "Zlatna žlica" ( recepti iz 11 zemalja), a uredila je i Kinesku kuharicu uz podršku veleposlanstva NR Kine u Republici Hrvatskoj.

A evo  što je objavila Knjižnica Bogdan Ogrizović u najavi događaja: 

Knjiga „Mjesečeva kći“ je apsolutno hrvatska suvremena poezija, što više, problematski dublje ulazi u neke goruće teme od većine hrvatskih (grubo rečeno, izvorno). Duboko su me se dojmile njezine pjesme u kojima su tema Velebit i Lika autora. Taj je prostor za nju gotovo hrvatska Arcadia.
Drugu skupinu Kneževićkinih stihova čine oni čiji sadržaj dublje zadire u društvene pa i političke teme. Na primjer, velika je i aktualna tema koju Milka Knežević poetskim govorom stavlja pred čitatelje jest gorka stvarnost iseljavanja mladih ljudi iz domovine, uz očekivanje da u tuđem svijetu kako ona piše „pečene patke padaju s neba“.

Na kraju pjesnikinji i slikarici Milki Knežević treba čestitati – jer ona živi ipak podalje od Zagreba - Višnjici kod Lepoglave i želimo da ostvari još uspješnih međunarodnih događanja kao što su  literarno - slikarskih susreti koji su do sada bili u Lepoglavi, Trakošćanu i Varaždinu. Ona je sudjelovala i na manifestaciji Literarno - likovnih susreta u Rešetarima (mjesto kod Nove Gradiške) na koji dolaze svake godine brojni pjesnici i slikari amateri. Njihovo stvaralaštvo uvijek je lijepo iznenađenje kao što je 2023. godine bila pjesnička zbirka Milke Knežević a sada je ova knjiga  - zbirka pjesama „Mjesečeva kći” napokon predstavljena i zagrebačkoj publici!

Proslava 35.godišnjice Knjižnice Augusta Cesarca i 30. Jubilarna izložba fotografija autorice Narcise Potežica

 

Proslava 35.godišnjice Knjižnice Augusta Cesarca / Ravnice, Radauševa 7. i također 15.godišnjica Knjižnice Augusta Cesarca / Šubićeva (na tržnici na Kvatriću)

Ujedno je u Knjižnici u Ravnicama u rujnu postavljena 30. Jubilarna izložba fotografija autorice Narcise Potežica

Proslava je u četvrtak, 25. rujna 2025. u 13 sati u Ravnicama (Knjižnici A.Cesarca u Radauševa 7. - na platou).

Narcisa Potežica | Anne Berest: Razglednica

 

Nova autobiografska knjiga Anne Berest „Razglednica” je roman koji su srednjoškolci u Francuskoj kao i u Hrvatskoj proglasili najboljom u 2024.godini. To je knjiga koja osvaja čitatelja od samog početka i to svojom strukturom i majstorski vođenjem fabule. Roman počinje pripovijedanjem neobičnog događaja kada se jednog zimskog dana pronalazi razglednica u poštanskom sandučiću. Na taj se način od prve stranice postavlja pitanje, čak zagonetka koja se otkriva tek na zadnjoj stranici romana. Spisateljica slojevito isprepliće povijesna događanja i suvremeno doba. Tema je Holokaust, a četiri imena: Ephraim, Ema, Jaques i Noemi na razglednici koja stiže na opće čuđenje su ustvari napisana imena prabake, pradjeda te ujaka i tetke odnosno brata i sestre spisateljičine bake.  To otkriće vraća spisateljicu a i čitatelje u vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime ona saznaje i pripovijeda potresnu sudbinu osoba čija su imena ispisana drhtavom rukom na toj anonimnoj razglednici. Spisateljica Anne Berest čak odlazi privatnom istražitelju pa taj čudni detektiv - lik kao u kriminalističkim romanima pomaže u istrazi enigme tko je napisao imena i poslao razglednicu s pošte u sred Pariza. Otkriva se po datumu poštanskog žiga da je razglednica poslana jednog izrazito hladnog dana i marka obrnuto zalijepljena ponovo pobuđuje različite kombinacije u dešifriranju o slanju razglednice. To ispitivanje istine ili pokušaj da se sazna što i zašto se dogodilo i to sve upravo onako kako je bilo  - poprima  razmjere pravog kriminalističkog istraživanja kao u detektivskim romanima. 

Ovo je sedmi roman Anne Berest koja je već napisala zajedno sa sestrom roman s autobiografskom tematikom o njihovoj prabaki Gabrieli. Prema iskazu same spisateljice u intervju preko ZOOM-a s učenicima koji su njenu knjigu proglasili najboljim ona priča kako se voli družiti i ispitivati starije, posebno članove svoje obitelji i istraživati njihove živote, jer želi što bolje upoznati događaje i tijek zbivanja u prošlosti. 

U romanu „Razglednica” Anne Berest otkriva povijest svoje obitelji, priča o svom židovskom porijeklu i o pogromima zbog kojih odlaze u drugu zemlju. Zatim saznajemo o običajima u židovskim obiteljima, pa tako i o neostvarenoj ljubavi svog pradjeda jer su se brakovi dogovarali. 

Životni put njenog  pradjeda Epfraime vodi od Rusije u Latvu, pa Poljsku, gdje su u Lodzu rođaci njene prabake. Obitelj zatim odlazi u Palestinu, ali se tamo nisu najbolje snašli i na kraju dolaze u Francusku.Ujedno je velika njihova želja da se prilagode životu u novoj sredini i postanu državljani Francuske. Iako je dvadesetih godina prošlog stoljeća za Židove u Francuskoj prilično dobro ipak njen pradjed ne dobiva posao koji želi ni francusko državljanstvo.

Dolaskom nacista i uvođenjem rasnih zakona položaj Židova postaje sve teži, počevši od zabrana obavljanja nekih poslova do uvođenja policijskog sata i ograničavanja slobodnog kretanja i na kraju slijedi nošenje posebnih oznaka. Dolazi do hapšenja i odvođenja najprije mlađih osoba a to su 16 -godišnji Jaques mlađi brat njene bake i također bakine sestre Noemi, studentice, koja je na pragu svoje književne karijere. Tako Anne Berest s tugom konstatira da je Noemi preživjela Holokaust tko zna što bi sve napisala. Tužno je da se Epfraim, otac odvedenih mladih ljudi Jaquesa i Noemi u naivnosti  nada da je to nešto slučajno i privremeno, raspituje se i moli da ih puste ali uhapšen je i on i njegova žena. To hapšenje i odvođenje Židova najprije na čuveni biciklistički stadion Veledrom gdje su već prvi tjedan od gladi, žeđi, bez osnovnih higijenskih uvjeta i od bolesti tamo umirali bilo je strašno i mnogi Francuzi su znali, nisu reagirali i čak su neki sudjelovali u tome. 

Nažalost uhapšeni Židovi odvođeni si dalje vlakovima u Auschwitz, logor smrti iz kojeg se mnogi više nikada nisu vratili. To je tamna  mrlja u povijesti Francuske koja je ipak 1945. godinu dočekala na strani pobjednika. Uloga Francuske pod Vichijem se godinama prešućivala i za vrijeme De Gaula i Mitterranda  - krivnja Francuza se umanjivala. A zna se isto tako da Židove u Francuskoj nisu odvodili Nijemci već francuski žandari i čak gradonačelnik mjesta gdje su predci Anne Berest živjeli o tome je ostavio pismeni trag. Naime o tome postoje podaci koje spisateljica citira, na primjer izvještaj da Židova više nama - da su svi odvedeni, pa je na taj način riješeno „židovsko pitanje” jer njih u njegovom okrugu nema više. A čak više od pola stoljeća kasnije kada spisateljica s bakom koja je preživjela jer se udala za katolika počinje kod nekadašnjih susjeda postavljati pitanja i istraživati  - ali ne dobiva odgovore. 

Naročito poslije rođenja svog djeteta – ponovo otvara spisateljica ta pitanja. Ona odlazi u kuću nekadašnjih susjeda svojih predaka ali najčešće ne dobiva informacije jer o tome nitko sada ne želi govoriti. Naime po hapšenju Židova susjedi su najčešće razgrabili stvari. I ponovo odlazeći k susjedima s majkom koja je preživjela  - one nailaze na zid šutnje, to je tabu tema među stanovnicima. Ali glasovir svoje prabake vidi u kući njihovih susjeda i jasno je da su mnogi bili antisemiti pa ukoliko nisu u tome što se događalo učestvovali  -  oni su u najmanju ruku prešutno podržavali. 

Čitajući knjigu Anne Berest mnogi će prepoznati događaje koje su proživjeli, posebno i suvremenu pojavu antisemitizma. Slikovit primjer je dolazak njene male kćerke iz škole koja se raspituje jeli ona Židovka i to ne želi biti jer u školi nije dobrodošla. Naime u razredu je mali Marokanac i na njegov nagovor ostala djeca je isključuju iz društva i igre.

Na samom kraju knjige, na zadnjoj stranici saznajemo tko je napisao i poslao razglednicu a ustvari sa željom da se osobe čija su imena ispisana ne zaboravi. To su četiri osobe  - njeni predci koji su stradali u Holokaustu.

Knjiga je potresna, a pisana majstorski, slojevito i napeta. Na zanimljiv način kao u detektivskom romanu zajedno sa spisateljicom svjedoci smo neobične potrage. Zato nije čudo da su mladi čitatelji, srednjoškolci u Europi i kod nas učenici brojnih škola diljem Hrvatske roman „Razglednica” proglasili najboljim.    Roman je kod nas preveden uz potporu Europske unije i objavljen i na preporuku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Nakladnik „Ljevak” u sklopu projekta „Čitanje u fokusu” podijelio je knjige učenicima i preko 800 učenika sudjelovalo je u čitanju i odabiru najbolje knjige. Također su autobiografski roman „Razglednica” i prikaz snimljenog intervjua učenika sa spisateljicom Anne Berest  bili tema Tribine Kulturnog društva M. Š. Freiberger održane u velikom auditoriju Židovske općine Zagreb u siječnju 2025. Naime bio je organiziran zanimljiv  razgovor učenika srednjih škola iz čitave Hrvatske od Zagreba, Zagorja do Istre, Dalmacije i Slavonije – postavljali su odlična pitanja spisateljici a ona je objasnila kako je saznala i opisala sudbinu svojih predaka koji zbog tragičnog stradanja o čemu se u Francuskoj malo zna i govori  -  i baš zato ne smiju biti zaboravljeni.

Snažna poruka knjige „Razglednica” je da treba pamtiti i da se žrtve Holokausta ne smiju zaboraviti  -  da se zlo koje se događalo ne dogodi nigdje više nikada i nikome.

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

O romanu Anabel Allende „Vjetar zna moje ime”

Piše:Narcisa Potežica, mr.sc. 

U doba kad se sve manje čita i kupuju knjige velika čitanost i ogromna prodaja od preko 74 milijuna primjeraka brojnih romana peruanske književnice Isabel Allende postaje čudo. Radnje svojih romana smješta u zanimljiva i burna povijesna razdoblja a likovi prolaze kroz razne tragedije iako je najčešće dobrota i poštenje  nagrađeno. Upravo te duševne boli njenih junaka u kojima se čitatelj može prepoznati ali i njihova pobjeda nad nedaćama kroz koje prolaze u olujama životnih okolnosti okviri su priča  magičnog realizma Isabel Allende. Njeni romani privlače milijune čitatelja u prvom redu španjolskog jezičnog područja a onda i mnoge koji čitaju njene knjige u prijevodima na engleskom.Njeni  romani prevode se i na razne jezike ( preko 42 jezika)  diljem svijeta a kod nas u izdanju naklade VUKOVIĆ&RUNJIĆ su naslovi „Paula”, „Afrodita” „Kći sreće”, „Portretu sepiji”, „Grad zvijeri”, „Moja izmišljena zemlja”, „Zorro”. „Japanski ljubavnik”, „Onkraj zime”, „Duga latica mora”, „Žene drage srcu mom”, „Violeta” i „Vjetar zna moje ime”.

Svjetski bestseler postao je upravo i roman „Vjetar zna moje ime” kod nas u prijevodu sa španjolskoga Tamare Horvat Kanjera objavljen 2024. a moto je napisan na početku glasi:

     Evo moje tajne, sasvim je jednostavna: čovjek samo 

      srcem dobro vidi.Bitno je očima nevidljivo. 

      ANTOINE DE SAINT EXUPERY. Mali princ

i druga misao vodilja kroz roman: 

„Postoji zvijezda na kojoj su svi ljudi i životinje sretni i ondje

je bolje nego u raju, jer se ne mora umrijeti da onamo odeš”    ANITA DIAZ

U ovom dirljivom romanu autorica spaja prošlost i sadašnjost, razdoblja koja su nam poznata a to je u Europi u doba nacizma i suvremena zbivanja među emigrantima u SAD. 

Tako pratimo posljedice rata i imigracije na sudbine dvoje djece: najprije sudbinu dječaka u Beču i tragediju njegove židovske obitelji i u drugom dijelu romana mukotrpan put malene djevojčice čija majka emigrira u SAD. 

Roman počinje opisom strašnih događaja 1938. u Beču kada u tako zvanoj Kristalnoj noći ordinaciju liječnika Rudolfa Adlera, zato što je Židov,  demoliraju pripadnici Trećeg Reicha. On je ubrzo poslije toga uhapšen, obitelj je izgubila sve što su imali, a na savjet susjeda i prijatelja malog šestogodišnjeg Samuela majka šalje s „Kinder transportom” u London. On je u posljednjem vlaku što je prevozio djecu iz okupirane Austrije u Englesku s nadom da se dječak privremeno spasi ne znajući da će njegova majka a prije toga i dječakov otac stradati u logoru. Potresan je opis kako malom Samuelu jedinom dozvoljavaju da odnese svoju violinu jer je virtuozno odsvirao ne želeći se na kolodvoru pred ulazak u vlak rastati od svoje violine. Po dolasku u Englesku prolazi kroz kuće raznih usvojitelja i jedino u glazbi nalazi utjehu. Postaje poznati glazbenik i odlaskom u SAD ženi Amerikanku u čijoj kući živi u starosti. 

U drugom dijelu romana u suvremeno doba  - poslije sedam desetljeća pratimo sudbinu slijepe sedmogodišnje djevojčice Anite Diaz čija majka bježi iz Salvadora u Sjedinjene Američke Države. Emigrantske obitelji se 2019. razdvajaju na nesreću, njihov se dolazak poklapa s novom politikom razdvajanja imigrantskih obitelji i Anita se nađe sama u kampu u Nogalesu. Od surove stvarnosti, sklanja se u čarobni svijet mašte Azabahar. Anitin slučaj dodijeljen je Seleni Duran, mladoj socijalnoj radnici koja uz pomoć odvjetnika iz jedne od najboljih tvrtki u San Franciscu pokušava ući u trag Anitinoj majci. Zajedno otkrivaju da djevojčica ima još jednog člana obitelji u SAD a to je Leticia Cordero, koja je zaposlena u kući vremešnog glazbenika Samuela Adlera. Pred kraj romana dvije slične sudbine  - djece koja su otrgnuta iz roditeljskog doma, daleko od poznatog okruženja i bez roditelja - naposljetku će se sresti Samuel Adler i mala Anita, jer njena tetka radi u kući kod Samuela Adlera. On čak financira operaciju kako bi se Aniti vratio vid i s njom kao da mu je unuka proživljava sretne trenutke. Simbolično roman ima naslov „Vjetar zna moje ime” jer su to riječi djece koja traže svoj identitet i napose riječi male slijepe Anite. Ona govori:

Narcisa Potežica | Dror Mišani: „Čovjek koji je htio znati sve”

 

Najnoviji roman Dror Mišanija „Čovjek koji je htio znati sve” u nakladi Frakture objavljen je 2025. godine s podnaslovom Treći slučaj Avrahama Avrahama i još piše na naslovnici da je to Maestralan nastavak svjetskog kriminalističkog fenomena. I zaista poslije romana „Nestao” i „Mogućnost nasilja” ovaj treći detektivski roman,  čiji je autor Dror Mišani,  treće je sjajno djelo u nizu njegove svjetske poznate kriminalističke trilogije.

Dror Mišani (rođen 1975.) izraelski je pisac koji je u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti 2022. u organizaciji Frakture predstavio svoj prvi roman „Nestao. U tom romanu je u središtu nestanak tinejdžera čemu inspektor kojem je slučaj prijavljen u prvi mah i ne pridaje toliko pažnje. Kasnije se sve zakomplicira i svojom napetošću i u svojoj nepredvidljivosti je roman osvojio veliki broj čitatelja, pa je preveden na dvadesetak jezika. 

Čitatelje je Dror Mišani posebno oduševio romanom „Tri” koji je objavljen 2018. jer u prvi mah sasvim tri odvojene priče o tri žene svojim majstorskim neočekivanim završetkom ostavlja bez daha. Pritom smo uronili u život suvremenog Izraela s likovima koji nam postaju prepoznatljivi i bliski kao osobe koje svakodnevno susrećemo oko nas i strahujemo za njihovu sudbinu do samog kraja. Zato ne čudi da je Dror Mišani dobitnik nagrade Bernstein za roman godine na hebrejskom, zatim nagrade Martin Beck za najbolji kriminalistički roman preveden na švesdski i također nagrade kritike za najbolji kriminalistički roman preveden na francuski. Također je bio u užem izboru za više cijenjenih nagrada, među kojima su Sapir i francuski Grand Prix de litterature policiere. 

Više puta je istaknuto da Izrael nema tradiciju kriminalističkih romana, možda tamo i nema toliko takvih slučajeva. O tome je čak govorio pisac Dror Mišani na Festivalu svjetske književnosti kada je u jesen 2022. bio u Zagrebu kao gost Frakture. Rekao je  da su u središtu interesa ipak najčešće neke druge teme. Zato je pojava ovih odličnih detektivskih romana koji su u mnogočemu iznad prosječnih i čak poznatih krimića – zaista fenomen koji treba istaknuti. 

Kao pisac Dror Mišani također surađuje na ekranizaciji svojih romana, a osim toga je i prevoditelj i znanstvenik specijaliziran za povijest detektivskih romana, pa o tome predaje, drži kolegij na fakultetu. 

O Društvu „KVAK” (a slučajno je naš časopis KVAKA !)

 

Piše:  Narcisa Potežica, mr.sc.

U Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj ulici postoji veći broj panoa, fotografija i eksponata koji prikazuju postojanje Društva „Kvak”.

Odmah me to jako zainteresiralo jer sam u prvi mah pomislila da ima neku vezu s našim časopisom za književnost KVAKA, koji već godinama pratim, čitam i sama često surađujem pa mi je uvijek drago kad je objavljen neki moj tekst ( informacija o kulturnim događanjima u Zagrebu ili recenzija neke dobre knjige). 

Pretpostavljala sam da možda ne treba povezivati Društvo „Kvak” s naslovom gotovo istoimenog časopisa, ali ipak sam pitala jednu od urednica i osnivačicu časopisa KVAKA, inače poznatu književnicu Sonju Smolec. A ona mi je odgovorila da je skoro isto ime „samo slučajnost”.

Ipak nekoliko riječi o riječi o Društvu „Kvak”, o tom zgodnom društvu ili kako bi danas rekli udruzi, koje su osnovali građani Zagreba zbog organiziranja priredbi, predstava, zatim vrlo sadržajnih zabava i uopće ugodnog druženja u Zagrebu krajem 18.stoljeća. 

O tom društvu piše da je Društvo „Kvak” osnovala u Zagrebu 19. rujna 1879. god. grupa istaknutih građana. Sastanci su se održavali svake subote. Izdavali su i vlastite novine „Kvakavčki viesnik” i posebno njegovali glazbu. Priređivali su i igrokaze a glavne predstave priređivane su na Silvestrovo (31. prosinca) i na pokladni utorak, kada su mogle iznimno sudjelovati i dame, jer je ovo društvo bio ekskluzivni muški klub. 

U Muzeju je i tonirana i kaširana fotografija (slikano u Zagrebu, oko 1980.) i na njoj su Jaroslav pl. Vukanović, sudac (piše JAPA KVAK) očito je bio predsjednik, Šandor Sajević, član HNK (MUNGOKVAK), Carl Albrecht, vlasnik tiskare  (TYPOKVAK), gdje se tiskalo njihovo glasilo, zatim Ferdo marcheze Strozzi, blagajnik Nar.kazališta (KVAKOLINO) – jedan od utemeljitelja a navedeno je još nekoliko istaknutih članova. 

U Muzeju je uz zanimljive fotografije u izložbenom ormariću postavljeno nekoliko predmeta koji pokazuju o kakvom se Društvu radi. Svoje  prostorije koje su bile na Gornjem gradu u Demetrovoj ulici 3 nazivali su „bara”. 

Tako je svatko  „stupanjem u baru” dobio slikokvak a poznati slikar Menci Clement Crnčić nazvan cimer Slikokvaka je 12. siječnja 1907. naslikao svoj kvakački autoportret  - žabu koja slika marinu  (njegov omiljeni motiv) s natpisom „U ljetu na moru, u zimi u školi slikanjem muči se danak svoj. Al u subotu zato rado u Kvaku veselo pijem kao Slikokvak” .  

Naime član društva „Kvak” dobivao je šaljivi portret prema kvakačkom nadimku po profesiji. Te slike su bile na zidu u njihovim društvenim prostorijama. Svaki Slikokvak je naslikao Clement Crnčić na duhovit i satiričan način i postojali su portreti gotovo svih kvakača tog vremena, do 1930.godine, a poslije ga je na tom poslu naslijedio Branko Šenoa. Društvo je prestalo djelovati početkom Drugog svjetskog rata.

U Muzeju grada Zagreba je nekoliko originalnih predmeta kao zastava s natpisom „22.IV. 1937. Klub KVAK” i pozivnica na kojoj piše „Pozivnica za Silvestarsku kvakanciju koja se održava na staro ljeto 1893.”

Eto tako su živjeli, družili se i zabavljali nekada kulturni djelatnici grada Zagreba.

A mi sada imamo sličnog imena internetski časopis za književnost KVAKA  - za zabavu i više od toga – pratiti se može svaki dan, a ujedno naša KVAKA  kao pravi časopis ponekad ugleda svjetlo dana i u papirnatom obliku – možda će također osim za čitanje poslužiti za neku izložbu u budućnosti.

Obilježavanje rođendana Augusta Šenoe i o Udruzi umjetnika August Šenoa

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

I ove godine 14. studenogana dan rođenja književnika Augusta Šenoe članovi Udruge umjetnika August Šenoa okupit će se kraj spomenika Augusta Šenoe u staroj Vlaškoj ulici kako bi obilježili taj dan prigodnim programom u čast najzagrebačkijeg pisca čije ime s ponosom nose.

Udruga umjetnika August Šenoa utemeljena je 23. siječnja 1989. pod nazivom Društvo pisaca August Šenoa, idejni začetnik bio je profesor Juraj Lončarević a u registar Udruga grada Zagreba upisana je 21.siječnja 1998. pod nazivom Udruga umjetnika August Šenoa, koja djeluje u tri područja: književnom, likovnom i glazbenom. Svih godina uspješnog djelovanja održavaju se mjesečne tribine (osim srpnja i kolovoza), godinama se obilježavaju datumi vezani uz Augusta Šenou, a na tribinama se najčešće predstavljaju nove knjige i organiziraju izložbe slika, fotografija i ostalih likovnih uradaka.  

Članovi Udruge su mnogi javni djelatnici hrvatskog kulturnog života. Poslije prvog predsjednika Jurja Lončarevića, dalje su bili na čelu Udruge Zlatko Durbešić, potom prof Josip Sladić i dr.sc Josip Dujmović, a od 2022. Danica Vukelić.

Sadašnja predsjednica nazočna je u ime Udruge na mnogim manifestacijama Zagreba i diljem Hrvatske. Jedan od značajnih članova Udruge umjetnika August Šenoa bio je Antun Bauer poznat kao veliki kolekcionar koji je spasio spomenik bana Josipa Jelačića kad je bio skinut i čuvao ga do njegovog ponovnog postavljanja na Trg bana Jelačića. Tajnica Udruge je Ingeborg Crnogaj koja organizira brojne izložbe i okuplja likovne umjetnike. Udruga povremeno izdaje Zbornik „Naša riječ” i kao Udruga umjetnika August Šenoa s velikim brojem članova uopće daje značajan doprinos kulturnoj sceni grada Zagreba, a održava vezu s Kućom Šenoa i posebno surađuje s gđom Jasminom Reis. 

Uoči rođendana književnika Augusta Šenoe (Zagreb,14. XI.1838.– Zagreb, 13. XII. 1881) prigoda je da se podsjetimo na život i djelo ovog hrvatskog književnika koji je bio i kazališni kritičar, prevoditelj i političar. Sigurno je jedno je od najvećih imena hrvatske književnosti te najutjecajniji hrvatski književnik iz 19. stoljeća, koji je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice 19. stoljeća  da se u povijesnim periodizacijama hrvatske književnosti razdoblje u kojem je aktivno djelovao, između 1865. i 1881. naziva njegovim imenom – Šenoino doba.

August Šenoa se rodio 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, osnovnu školu  završio je u Pečuhu, a godine 1848. nakon smrti majke vraća se u Zagreb da završi osmi razred ali ponovo odlazi rođacima koji su živjeli u Pečuhu.  Godine 1857. je maturirao u  Zagrebu. Dok je išao u gimnaziju pisao je stihove na hrvatskom i njemačkom jeziku. Krajem 1859. godine nastavlja studirati pravo u Pragu gdje boravi do 1865. godine, ali se umjesto studiranja tamo bavi žurnalistikom i u Zagrebu počinje raditi u redakciji časopisa Pozor.  Od 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. Vrativši se u Zagreb dobio je posao gradskog bilježnika, a 1868. godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Godine 1872, postao je dramaturg i ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta, pisao kazališne kritike pa je prokomentirao preko 700 predstava. Godine  1871. godine izašao je njegov roman "Zlatarevo zlato". Postao je i senator, a osim što se angažirao u politici Šenoa je  prevodio na hrvatski jezik s engleskog, njemačkog, češkog i francuskog jezika. Široj javnosti je postao poznat kada je kao dopisnik za "Obzor" pisao seriju feljtona "Zagrebulje" u kojima je opisivao negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu i komentirao je tuđi utjecaj i gubljenje identiteta.  Pisao je i u drugim listovima onoga doba (Glasonoša, Leptir, Naše gore list).

Narcisa Potežica | Svjetska balerina rođena u Istri predstavljena u predstavi „Carlotta Grisi - od Vižinade do vječnosti”

Zanimljiva predstava glazbenog teatra - ustvari sjajan dramski mjuzikl pod naslovom „Carlotta Grisi - od Vižinade do vječnosti” prikazan je u četvrtak, 23. svibnja 2024. u 20 sati u istarskom Novigradu u novoj kino dvorani Kulturnog centra CMIK-u. Za publiku koja se ipak okupila te kišne večeri bio neočekivani doživljaj koji će pamtiti.

Treba čestitati gostima Operi bb i Rovinju Art & more a to su bili - glumci Annamaria Serda kao Carlotta Grisi i operni pjevač Ronaldo Braus u ulozi Julesa Perrota. Na sceni je bio i pijanist Mario Čoporu koji je poznatim melodijama pratio čitavu predstavu, glazbu i odlične songova potpisujе dirigеnt i kompozitor Darijan Ivеzić, a režija je Ljiljane Gvozdanović.

Naime kroz odabrane slike (fotografije) na pozadini koje su upotpunile opis događanja na pozornici i doprinijele atraktivnom i informativnom scenskom prikazu te uz lijepu glazbu i zanimljivo živo pripovijedanje / dijalog glumaca to jest glumu na sceni - odlično je prikazan život i djelo CARLOTTE GRISI (Vižinada, 25.VI.1819. – Saint Jean kraj Ženeve, 20.V.1899.).

Narcisa Potežica | O romanu Maxima Billera „ŠEST KOVČEGA”

U romanu Maxima Billera „Šest kovčega” opisana je sudbina jedne obitelji židovskog porijekla. Živjeli su u Rusiji, odlaze u Prag, zatim u Berlin, a neki članovi obitelji ostvarivši san žive u zapadnoj Europi i dalje, ali svi nose teret tragične sudbine najstarijeg člana – njihovog oca i djeda. Njemački pisac Maxim Biller napisao je ovaj roman 2018. godine, kod nas ga objavila Fraktura, 2023. a s njemačkog prevela Patricija Horvat.

Roman se zbiva u doba hladnog rata u razdoblju koje je bilo od 1965 do 1985. Trebamo se podsjetiti da je hladni rat ustvari politički sukob između NATO Saveza (predvođenog SAD-om) i Varšavskog pakta (predvođenim Sovjetskim savezom) koji se vodio od 1945. do 1991. Zbog mnogih ograničenja i s nadom u bolji život s Istoka mnogi bježe preko Berlinskog zida na Zapad. O tome kako se sve to odrazilo na običnog malog čovjeka opisao je Maxima Billera u svom romanu „Šest kovčega ” s mnogo autobiografskih elemenata.

Narcisa Potežica | Izložba Fotografije 27/77

O autorici

Mr. sc. Narcisa Potežica rođena je 1947. u Ljubljani, a u Zagrebu je završila osnovnu školu, gimnaziju i Filozofskifakultet te je magistrirala književnost i završila dodiplomski studij knjižničarstva. Radila je u školi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a od 1977. do umirovljenja 2012. u Knjižnicama grada Zagreba. Dvadeset i pet godina bila je voditeljica novozagrebačke mreže knjižnica koja se sastoji od pet knjižnica. Sada, iako u mirovini, aktivna je na raznim područjima kulture, objavljuje književne osvrte te eseje i članke u časopisima. U Židovskoj općini Zagreb osnovala je i vodi čitateljski klub. Članica je Fotokluba Zagreb i Društva prijatelja glagoljice, čija je predsjednica bila šest godina. Članica je Matice hrvatske i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, dok je kao članica Udruge umjetnika August Šenoa, Slovenskog doma i Fotokluba Zagreb sudjelovala na više skupnih izložbi. Do sada je izlagala na 26 samostalnih izložbi fotografija.

Naziv izložbe Fotografije 27/77 označava 27. samostalnu izložbu Narcise Potežice i prigodna je uz njezin 77. rođendan, koja je bila otvorena 17 dana, od 27. ožujka do 12. travnja 2024. godine. U Gradskoj knjižnici, u romantičnom ambijentu Galerije Kupola postavljen je izbor iz dvadesetak dosadašnjih izložbi: Zaustavljen trenutak, Odrazi, Bicikli kroz četiri godišnja doba, Moj Novigrad, More, Pozdrav ljetu i Fotograf snima fotografa, kao i najnovije fotografije na temu Zagreba i s motivima mora. Ljubav prema fotografiji, koju nosi u obiteljskom nasljeđu, dugogodišnja veza s morem uz supruga kapetana broda te motivi njezina drugog doma istarskog Novigrada, kao i život proveden u Zagrebu, ostaju stalna inspiracija i želja da svijet oko sebe pretoči u fotografiju koja će ostati, a promatraču predati nešto rado viđeno i otvoriti ljepotu oko nas. 

Narcisa Potežica | O romanu Sharon Cameron Svjetlo u skrovištima

Knjiga „Svjetlo u skrovištima”, Znanje, Zagreb, 2022. s podnaslovom Prema istinitoj priči o Stefaniji Podgorskoj je roman Sharon Cameron napisan po istinitom događaju spašavanja Židova u Poljskoj. Na naslovnici je navedeno „Nevjerojatno, istinita priča o hrabrosti, preživljavanju i prkosu” (Alan Gratz) i još „Preporuka knjižnoga kluba Reese Wether spoon”.

Naime opisan je slučaj kako mlada šesnaestogodišnja Poljakinja, katolkinja koja je prije početka Drugog svjetskog rata radila u dućanu židovske obitelji Diamant – za vrijeme Holokausta im pomaže, sakriva jednog od njihovih sinova i spašava mu život, a poslije dolaze i drugi koje ne odbija i skrivaju se kod nje. Ona se brine o njima, nabavlja hranu, liječi ih i osigurava im skrovište. Zahvaljujući njoj oni doživljavaju „svjetlo u skrovištu” i nadu u spas. S uzbuđenjem pratimo kako sa šestogodišnjom sestricom Helenom uspijeva uspostaviti vezu sa Židovima u getu. Poslije bijega iz vlaka mladog Maxa, jednog od sinova obitelji Diamant kod kojih je radila Stefanija (nazivana i Fusia) njeguje mladića koji se spasio iskočivši iz vlaka koji Židove odvoze u logore smrti. Ona ga prima u kuću - u skrovište kao i ostale Židove koji su u opasnosti. To je doba odvođenja Židova u logore gdje ih svakodnevno i ubijaju – no Stefanija/Fusija na kraju u svojoj kući sakriva čak 13 Židova. O toj velikoj hrabrosti i požrtvovnosti mlade Poljakinje napisala je knjigu američka spisateljica Sharon Cameron, a roman je s engleskog je preveo Mate Maras. U autoričinoj bilješci na kraju knjige na str. 374. piše kako je na televiziji vidjela razgovor sa ženom i kad je čula da je u svojoj kući skrivala Židove, čak njima 13 spasila život - sve je ostavila i slušala o tome. Toliko je se to dojmilo da je odlučila upoznati ženu koja ju je oduševila. Tako se srela sa Stefanijom Podgorski koja sada živi u Americi, Poljakinjom koja je ispričala kako je živeći u malom gradiću Przemydl u Poljskoj za vrijeme Holokausta i svakodnevnog stradanja Židova pomagala Židovima. Spisateljica pišući u prvom redu za američku publiku objašnjava o životu u malom poljskom mjestu u to vrijeme kad su Nijemci okupirali taj dio Poljske i nacisti sistematski ubijali sve Židove, pa opisujući grad Przemyl kaže da je to bio grad podijeljen između Nijemaca i Rusa slikovitim riječima „Hitlerov rat bio je dopuzao do naše riječne obale”.

Narcisa Potežica | O blagdanu Purimu

Purim je jedan od najveselijih židovskih blagdana, a obilježava se u spomen na spasenje Židova u drevnoj Perziji. Ujedno je to i najdramatičniji i najzabavniji blagdan, dan blagovanja i radosti. Ove je godine proslava Purima 23. ožujka (od 23. do 24. 3. 2024.).

Židovi ustvari slave dva povijesna čuda izbavljenja – a to su blagdani Hanuka i Purim, pa se za vrijeme paljenja blagdanskih svijeća izgovara i blagoslov „za čuda“. Purim je blagdan kada se slavi čudo izbavljenja od fizičkog istrebljenja čitavoga naroda, dok Hanuka simbolizira spas od duhovnoga uništenja.

Purim kao stariji od dva blagdana, kojima se slavi čudo izbavljenja, slavi se u ranoproljetnome mjesecu adaru, koji odgovara veljači ili ožujku. Purim i Hanuka nazivaju se “malim” blagdanima, jer nisu obuhvaćeni šabatnim pravilima o zabranama rada, ali su po omiljenosti u samome vrhu među blagdanima.

Purim podsjeća na događaj prije otprilike 2300 godina u Perzijskome Carstvu, koji je opisan u biblijskoj knjizi o Esteri. Carev ministar Haman naredio je da se ubiju svi Židovi, da ih se istrijebi iz Carstva. Međutim, careva žena Estera, porijeklom Židovka (još se zove i Hadasa) nikome u početku ne otkriva pravo ime - uspjela je mudrošću i hrabrošću spasiti svoj narod. Pred carev je sud iznijela zlu nakanu njegova zlog ministra, te je car naredio da se upravo Hamanu dogodi ono što je bio namijenio Židovima. I tako bi…

Najmanja je obveza da se na Purim u sinagogi dvaput čitaju biblijske knjige o Esteri, čitane s kožnatoga svitka, megile (što hebrejski znači otkrivanje, a Ester sugerira na nešto skriveno).

Megilat Ester je jedinstvena knjiga u židovskoj Bibliji i po tome što je uz "Pjesmu nad pjesmama" jedina knjiga u kojoj nijednom nije spomenuto Božje ime jer je je Bog u Tori najavio da će "sakriti svoje lice" od židovskoga naroda prateći tako drže li se njegovih zapovijedi: stoga je uz taj blagdan običaj skrivanja pod maskama ili bar stavljanja krinke.

Tijekom Purima slijedi proslava i običaj da se uz jelo popije crno vino te daje milostinja za siromašne; a uobičajeno je poslati hranu najmanje dvojici prijatelja te se maskirati – budući da je to doba velike radosti!

Proslava se također tradicijski obilježava igrokazom o biblijskoj priči o Esteri i zabavom pod krinkama, pa se svi maskiraju (u to doba godine, obično se u veljači i u europskoj tradiciji karnevala pleše, veseli i buči pod krinkama – maskama; također treba podsjetiti na to da je i u pojedinim poganskim obredima bio običaj istjerivanja zloduha zime).

Pod krinkama se dolazi na službu u sinagogi, čita se knjiga o Esteri i na svaki spomen zločinca Hamana snažno se buči čegrtaljkama, viče i udara nogama o pod. U srednjem vijeku, kada su Židovi u europskoj dijaspori vidjeli i proživjeli mnogo više teških, pa i tragičnih dana negoli mirnih i spokojnih, Židovi su Purim dočekivali osobito s radošću i velikim nadama da će se Bog i njih sjetiti i spasiti ih onako kako je spasio njihove stare u Perzijskome Carstvu.

Tradicijski se stoga i danas za proslavu pripremaju Hamanove uši, trokutasti kolači punjeni džemom ili makom (može i orasima), jer Haman je glavom platio svoju zločinačku namjeru. Iznimno se, jedino toga dana u godini, radi neobuzdanog veselja koje taj dan donosi - piju i razna alkoholna pića (iako se mnogi toga više ne drže). Sve ovo donekle ruši uobičajene ograde ponašanja i u sinagogi; te se na taj dan i u sinagogi izaziva mnogo veselja i smijeha baš onako kako i treba zaživjeti pod maskama najveselijeg dana u godini.

Pritom se čestita govoreći: Sretan Purim, Purim Sameah!

Narcisa Potežica | Natalijā Ginzburg: Obiteljski rječnik

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.  

Jedna od najznačajnijih talijanskih književnica na književnom obzorju Italije poslije Drugog svjetskog rata je Natalia Ginzburg. Porijeklom je iz tršćanske židovske obitelji Levi, rođena je 1916. u Palermu a preminula 1991. godine u Rimu. Veći dio mladosti provela je u Torinu sa svojom obitelji o čemu je pisala u svom poznatom romanu „Obiteljski rječnik”, kojim se i afirmirala. Tim djelom je čitateljima otkrila kako pisac može govoriti o sebi pretvarajući privatni život jedne obitelji u najslikovitije prikazivanje političke situacije. Tako pratimo pojavu fašizma i rasnih progona, početak i doba Drugi svjetskog svjetskog rata u Italiji, ali i ponovno uspostavljanje normalnog života poslije svih gubitaka te potrebu angažiranja da svi žive u pravednijem svijetu. 

Život Natalije Ginzburg u Torinu u vrijeme njenog djetinjstva i mladosti, opis atmosfere i okruženje koje je dočarala u obiteljskom domu  i vjerno prenijela su najljepše i najzanimljivije stranice njenog poznatog autobiografskog djela. Na samom početku romana u uvodnom  poglavlju pod naslovom Napomena  naglasila je da su mjesta, događaji i ljudi o kojima piše stvarni, da ništa nije izmislila. Posebno mjesto, na prvim stranicama romana, kao središnja ličnost u roditeljskom domu ima njezin otac Giuseppe Levi rođen u židovskoj talijanskoj obitelji koji je kao poznati talijanski znanstvenik histolog od 1919. bio je profesor na torinskom sveučilištu. Natalijina majka Lidia Tanzi bila je katolkinja, kći pravnika Carla Tanzija, koji je bio prijatelj Filippa Turatija, jednog od osnivača Socijalističke partije Italije i ujedno poznati antifašist. Obzirom da su njezini  roditelji bili sekularni odgojili su Nataliju i ostalu djecu kao ateiste. Roditeljski dom u Torinu bio je uvijek pun prijatelja i mjesto gdje su se sastajali intelektualci, aktivisti i industrijalci  koji su bili i antimonarhistički orijentirani. Kao intelektualac i ujedno slobodoumnih pogleda Giuseppe Levi u svoj dom prima razne umjetnike i zanesenjake, kao što on sam kaže „zavjerenike” koje gleda sa simpatijama. Njegova djeca osobito sinovi Alberto, budući liječnik dok još studira medicinu i Mario koji da izbjegne zatvor bježi u Francusku  - prije toga u mladosti prijateljevali su s poznatim umjetnicima koji su svojim djelovanjem i pisanom riječju obilježili Italiju između dva rata, za vrijeme rata i u doba poraća kao što su Leon Ginzburg, Filippe Turatii, Adriano Olivetti, Cesare Pavese, Giancarlo Pajetti i drugi. Natalijin sestra Paola udaje se bratog prijatelja i sina bratovog poslodavca poznatog tvorničara Olivetija. A tu je i brat Gino, po majčinom kazivanju  on najviše sliči majčinom pokojnom bratu koji je svojedobno izvršio suicid.Majka je pak po prirodi puna optimizma i suosjećanja prihvaća sve nedaće i čak rat uz svoje posebne komentare.U posjete iz Firenze dolazi njihova baka, očeva majka koja iako Židovka s puno simpatija prihvatila je  svoju snahu, Natalijinu majku. 

Narcisa Potežica, mr.sc. | O knjizi Đurđice Ramqaj „Seoski potpuri”

Nova peta knjiga Đurđice Ramqaj objavljena je 2023. godine u nakladi Udruge August Šenoa a 10. siječnja 2024. na Tribini Udruge umjetnika August Šenoa održano je svečano predstavljanje ove zbirke pripovjedaka pod naslovom „Seoski potpuri”. Do sada je ista autorica objavila knjige poezije a to su „Prkači na dondači” „Kad bol obećava ljubav” „Sjene u lancima”, „Spas u Albaniji”.         

U svim tim knjigama su tragovi autobiografskih sjećanja a najnovijoj zbirci u osam proznih zapisa je opisan njen zavičaj – rodno Virje. To je kraj koji spisateljica duboko nosi u svom srcu i sada poslije više od pola stoljeća vraća nas u doba kako je tamo bilo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Virje, malo mjesto u Podravini je i dalje najčešće njena inspiracija i na taj način pozornica je gdje se zbiva radnja njenih proznih pa i mnogih pjesničkih uradaka. Virje je opisano slikovito, priroda i ljudi, čitav taj kraj u kojem autorica boravi samo deset godina od rođenja do preseljenja u Zagreb – i dalje živi u njenom sjećanju i poziva da se opiše, zapiše i ispriča. U predgovoru knjige koji je napisala Marija Popović i na kraju u Biografiji (ustvari kratkoj autobiografiji iz „pera” autorice) saznajemo da je Durđica Ramqaj (Pavlić) rođena 1947.godine u malom podravskom mjestu Virju, gdje je provela kako sama kaže „svoje sretno djetinjstvo”. Slike toga kraja duboko su se urezale u njeno sjećanje. Kada s roditeljima seli u Zagreb, polazi kasnije Pedagošku akademiji, zatim usavršava engleski jezik u Londonu a poslije udaje odlazi sa suprugom koji je liječnik na Kosovo gdje predaje engleski u školi.U Zagreb se vraća s obitelji početkom devedesetih godina u doba Domovinskog rata i zapošljava u osnovnoj školi u Zaboku do 2012. godine kada odlazi u mirovinu. Istovremeno piše i to najčešće  pjesme o svom zavičaju, kratke novele o ljudima i događajima iz svog sela, crtice iz te njoj drage poznate sredine, a piše i aforizme, zatim i haiku poeziju... 

Pola stoljeća Knjižnice Vjekoslava Majera

 

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc. 

( u povodu 50 godina )

Prije pola stoljeća otvorena je prva nova knjižnica u Novom Zagrebu u naselju Zapruđe. Ove godine 30. studenog proslavljena je 50.obljetnica. Knjižnica je osnovana na inicijativu Vjekoslava Majera  koji je s Gornjeg grada došao u novozagrebačko naselje Zapruđe, otvorio  knjiźnicu 27.11.1973. a po njegovoj smrti 4.prosinca 1975. Knjižnica u Zapruđu godinu dana kasnije dobiva ime - KNJIŽNICA "VJEKOSLAV MAJER.”

Proslava ovog velikog jubileja bila je u četvrtak, kao što se tradicionalno već 50 godina tribine i druga događanja odvijaju četvrtkom, pa je i ovo obilježavanje 50 obljetnice bilo u četvrtak  30. 11. 2023 u 13 sati u Knjižnici Vjekoslava Majera na Trgu Ivana Meštrovića. Bio je to pravi rođendan uz vremeplov sjećanja i uspomena. Glumac Rene Medvešek interpretirao je pjesme Vjekoslava Majera, nezaobilaznu, antologijsku „Plinsku laternu na Griču” i insert iz „Dnevnika malog Perice. Bio je to baš opis jednog četvrtka u njihovoj obitelji koji je humorom podsjetio na možda najbolji hrvatski film svih vremena „Tko pjeva zlo” čiji je scenarij napisan po ovom Majerovom djelu.