Blanka Will | Šapat

S reska jutra jabuke na stolu
i grožđe medno sa prignuta trsa
u vazi glava oborena sunca
s ruba staze uz polja odahnula

babljim ljetom čahuri se brazda
rasedlani gnjev ognjena pastuha,
još ne venu ruže sa oltara
nit’ to svirci tužnu pjesmu poju

sjenke kraće, koraci su tiši
na prstima jesen već je blizu
osmijeh ljeta tražim ja u čaši
mednu kaplju što niz grlo klizi

hoćemo li slušat šapat rumen
dok andante bilo otkucava
reć’ Gospode, vrijeme je
u večeri kasne, kada zemlja spava.

Blanka Will | U kišnu noć

U kišnu noć

kad se medena paučina
pogne okovana kapljom
već su se strovalila Helijeva kola
satravši sve pod sobom,
a sad se umjesto kapi kiše
s neba cijedi kolovoški med
poput smole s kore stabala
što skončavaju uz rubove kolnika.

U takvoj noći polunapuknute lađe
uzalud razgrću pijesak na obalama
boje gustog vina,
gdje na razboju podlaktice zgrušana krv ostavlja trag rasporene brazde
što liči na liniju arabeske

između dvaju tišina.

Blanka Will | Bez doma u vlastitom postojanju

(Emilu Cioranu)


Ispunjena sam odsutnošću
ne prazninom
praznina je previše nježna riječ.
odsutnost je ono što ostane
kad se sve već povuklo,
sjena nečega
što je nekoć imalo pravo biti

(ne nestajemo smrću,
nego trenutkom kada nema nikoga tko bi
mogao potvrditi da smo postojali)

možda je čovjek:
biće koje nastavlja
nakon što su mu iz ruku ispali
svi dokazi,
čemer duše golih zidova
iz kojih je sve iseljeno

bez doma u vlastitom postojanju
lutam kroz sebe
kao kroz grad bez svjetala,
među pročeljima
iza kojih više nitko ne diše
sjećanja su izgubila lik,
riječi se raspale u prah,
a ime koje izgovaram
ne nosi jeka.
(ni bol više ne traje, i ona je odustala)

na kraju čovjek ne ostane bez svijeta -
svijet ostane bez čovjeka,
dok njegovo tijelo
tvrdoglavo
zauzima mjesto među živima.

Blanka Will | Ister

Pod bijelom brazdom
svitanja
džepovi mi otežali
ubranom
mjesečinom
iz rukavaca rijeke
što stari je nazivahu
onom
koja prkosi suncu.

Šljunak se sjeća
stopala careva
i bosih putnika.
dok obale
mijenjaju jezike,
šakom svjetlosti
zahvaćam njen tok,
znajući
da se rijeke
ne nose sa sobom,
nego u sebi.

I dok jutro
razvezuje maglu
s vrbinih grana,
Ister me nosi
ne prema ušću,
nego prema izvoru
u kojem se svjetlost
uči
biti rijeka.
__________________________________________________

(Ister je antičko ime za donji tok Dunava; poznat u Grka od VII. st. U Hesiodovu djelu personificirani Ister je riječni bog, sin Oceana i Tetije. Gornji i srednji tok Dunava Rimljani su upoznali tijekom svojih osvajanja, a nosi keltski naziv, koji u lat. obliku Danuvius u I. st. prelazi na cijelu rijeku.)

Blanka will | Ljiljani iz bašče Ane T.

Kao da su se
proširili u gredici istodobno
upinjući se da cvijetom
dotaknu nebo,
koje je u ravnici niže no inače,
ili zaiskati milost
plaveti plašta
sikstinske madone.

Oni ne poznaju ples
u taktu povjetarca,
kao od puhanog stakla su
omeđeni svojim djelićem svemira
utonuli u samoću,
od njihova mirisa bolno zakuca
bilo u sljepočnicama

A htjeli bi samo pripadati
zakriljeni pitomim prizorom
u koji urastaju spremno,
presađeni od prekoputa
iz bašče Ane T.
iz istog tla u isto tlo
prkosni i blistavi u svom nastojanju.

Blanka Will | Zeleno

Dok čekam
zeleno na semaforu
na balkon izlazi žena
u majici s dugim rukavima
na plavo-bijele pruge.

o toj ženi ne znam ništa
osim da gleda u nebo
ne znajući da je promatram,
pali se zeleno

automobili krenu,
grad uzdahne i poteče,
u retrovizoru na trenutak
još vidim njezin balkon

možda je samo čekala
da oblak prođe,
možda je mislila
na nekoga daleko

a možda je, kao i ja,
na trenutak zastala
dok se svijetu
ne upali zeleno svjetlo.

(Art: Katja Gramann)

Blanka Will | Proljeće dolazi

reklamiraju se ženske
čarape u žarkim bojama,
po fasadama
fotografi love
inspirativni modni izričaj

u fokusu je očaj
uz stolove kafića
iza sunčanih naočala,
vlak je odavno prošao,
djeca to znaju.

na peronu bez imena
ostale su samo žvake
zalijepljene za jučer
raspored vožnje
i prekrižen grafit "sutra”

kroz betonske pukotine
tvrdoglavo nadiru vlati trave
tanke i nepristojno zelene. 

Blanka Will | Paljenica

art: Stefan Jäger

Prosinac je počeo glasno
odjekom petnaest uboda nožem
u hramu trgovaca i blještave robe
uz možebit prigodnu glazbu
ispod upaljene prve svijeće
došašća što zove se nada.

Jesu li u blizini bili plastični anđeli
sa zlatnim uvojcima i krilima od perja,
i zbor nebeske vojske
jaslice sa svetom obitelji, volićem
i magarčićem kako bi se
ispunila riječ proroka?

Netko tko se naziva narod
umjesto kalendara rukotvori
bazu podataka skupljajuć
“izdajnike”, njihovo ime, prezime,
i registarsku oznaku automobila
da im “sudi po božjem i prirodnom zakonu”.

Ostrvio se netko na putu gospodnjem
uz prasak petardi priprema lov
ne bi li između zvijezda i oka
zaplesala žrtva paljenica
uz Svim na zemlji mir veselje
jer tiha je, pretiha noć.

Blanka Will | Držim za ruku svoju sjenu

u srpnju smo brali kupine
uz makadam gdje trava vonja na gume bicikla i žegu
ogrebotine smo
nosili kao ordenje
dok su nam se dlanovi bojali ljetom

prolaznici smo niz vlastita sjećanja
stranci u domu koji gradismo predano

na raskršću misli
tražimo sjene
držeći se za ruke
jer je to jedino što ostaje
kada svjetlost zadrhti
kad zatitra jarost zvijezde

danas kupine viđam rijetko
ili ne tražim dovoljno dugo
da osjetim davnu prašinu pod tabanima
i miris ljetne kiše
možda me puca nostalgija
ili sam postala netko
tko se boji trnja više
no što voli slatko.

Blanka Will | Priprema

Uskoro trebam krenuti
na počinak
zaspati i sanjati nešto
čega se ujutro
neću sjetiti
ili utonuti u ništa pod blagim okriljem božice noći

sve sam pripremila za sutrašnje praskozorje
koje će po najavi meteorologa biti bezoblačno

sad jedino treba moći zaspati
pri pomisli kako će žarka zvijeza
prije izlaska nad obzor
alkemijom baciti čini
u trenutku kad sve stane
u velikoj tišini
prije no što se sunce razlije
puninom tekućeg zlata
na površinu kojeg
će slijetati na odmor
ptice selice.

Blanka Will | Poznanik starac

Paše mi ovo ljeto nevruće
jutrom, danju i večeri
bez omare što lijepi dah
bez potrebe da se sklanjam od sunca
kojem isto treba predah od žege,

pa pod krošnju ili oblak
sjedam tiho kao grlica na granu
paše mi ovaj dan
kada smokva zrije bez žurbe
kada se ništa ne mora, a sve jest
i sunce što pozdravlja suzdržano
kao poznanik starac u prolazu.

Blanka Will | Svjetla

Stajala sam uz rub dana,
u suton što mreškanjem
sliku u odrazu muti

na drugoj obali svjetla
su, bez lica
kao uveli snovi

ne znam što sam ostavila prijeko
možda sve, a možda ništa
što bi vrijedilo ponijeti.



art: eva calfisch

Blanka Will | Opsjena

Nakraj srca 

gorka kap 

prividno odijeljena od cjeline, 

kako pristaje smrtniku. 

Nebo beskrajno 

u modrini cikorije, 

gdje voda briše trag 

bez isprike za ono što jest. 

Lišeni optimizma 

što ga pruža opsjena 

sjećamo se pjesama 

koje smo voljeli. 

Na trakaste zavjese

ljepljiva poput meda 

hvata se vrelina 

ranog poslijepodneva

Blanka Will | Zimsko sniženje

 

Učemerio se dan 

u zimsko sniženje 

nujnih temperatura 

u šnitu kruha s pekmezom 

i tanku kavu s mlijekom 

bez soca za čitanje,

dok vani tvornice magle 

rade punom parom 

vrijeme je razabiranja 

onog što nije rečeno,

vrijeme je šapta 

za koje smo mislili 

da više neće doći, 

vrijeme je šutnje 

pravednika opće prakse 

na način obezljuđen i bljutav.

Blanka Will | Bjelina

U sjeni čardaka bljesnula bjelina,

nemilosrdna nevinost života

vrtoglav miris smrti

poput prsta što upire nebu

to blista ljiljan u cvatu. 

Blanka Will | U Perivoju Marije Kristine*

foto: Kneževo, Baranja

Tiho je, tek šušne list
il’ vjeverica hitrim skokom
gizdasto se prene

sve dublje bit će sjene
niz potiljak kaplje med
mek je ležaj od zlata

paperjast dašak zraka
laganu pređu plete
zasutonio se dan

u krošnjama davni san,
vrhovima prstiju polako
to iskrada se dan.

_______________________________________________________

* Perivoj je nazvan po kćeri carice Marije Terezije, vlasnice beljskog vlastelinstva od 1780-1798.

Blanka Will | Strah

ovjesio se o rub ekrana strah
paluca u plamenu obzora
kao na slici što nevino
prikazuje južniji krajolik.

S neba u tonovima sepije
sumpor riga na stabla
kroz garež na obrazu
put im probijaju suze.

Nevoljan je surovi kosac
suncokreta pod ognjem,
mimo bijelih košulja na vjetru
strah se ukopao u molećivo srce.

Blanka Will | Odlasci

Čudna godina
kao da je tapkala u mjestu
i sve mislimo sad će,
pokrenut će se
nešto će se dogoditi
nešto veliko i strašno
na bijelom atu novi Mesija
zov ovnujskog roga
zveket nebeske vojske.

A zapravo skupljasmo trenutke
otkinute od vječnosti
i sad se voze u gepeku
umotane u novinski papir,
staklenke paradajza
slatka i ljuta baranjska paprika
vijenci luka i suza
odlaze u jesenje jutro
dok pada, pada, sipljiva draga kiša.

(foto: kuća biljaka)

Blanka Will | Vodostaj

Poput napuštenih izbi
i memle na čokotima
zapepelit će se putovi
Gospodnji
uz njih ćemo saditi jablanove

dok život u školjci
puca po šavovima
u distopiju bez krinke
i kap vrbina meda,
uz umjeren vodostaj.

Blanka Will | Jutro

 

Noć bez vjetra
ni kapi mjesečine
na žutom odru jeseni
kad treba ustati rano
za povlačenja mrkih
krajolika u pukotine
u bore stabala
u kuće gdje ptice
kljucaju pepelnu
svjetlost s cvjetova
hortenzija
pod mlječkastim
krovovima
daljine se zgusnule
na šest tisuća koraka
šetnje kroz četvrt
dok u daljini pod maskom
šuti
odlučan grad.

U Münchenu, 5. studenoga 2020.