Mario Habajec | Vrućine

Danas smo jeli prvu lubenicu ove godine

Krupnu, crvenu i sočnu

Jer je Makedonka na štandu blagodarila:

"Lubenica, kraljica slasti......kušajte!"

Jer ovi su dani užareni i vreli

Sa prstima na rukama ljepljivim od nektara

A vrtne mrežice na zasijanim gredicama 

Pune domačih krastavaca i graška

I na tolikoj žegi, sve bez daška vjetra

Kao blagi vid kontinentalne bonace

Nova izdanja Malih zvona | Slikovnice

Na početku nove sezone Mala zvona objavljuju tri raskošna izdanja domaćih autorica i autora: novi nastavak serije o hrvatskim umjetnicima, obiteljsku priču o ključiću, s ilustracijama nagrađivane animatorice s hrvatskom i estonskom adresom, te kišnu fantaziju renomirane autorice lutaka i lutkarskih instalacija.

 

O svemu što mi se sviđa zaželim ispričati priču – kaže pripovjedačica u ovoj knjizi. No priču o Juliju Kniferu i njegovim čuvenim meandrima nipošto neće ispričati sama. O anti-slici i anti-žarulji, o ritmovima crnog i bijelog, okomitog i vodoravnog, istraživanju i potragom za krajnostima progovara sam slikar riječima iz originalnih dnevničkih zapisa. A o njegovom putu prema meandrima i kroz meandre na svoj način pripovijedaju i ilustracije inspirirane njegovom umjetnošću. U petoj slikovnici serije o likovnoj umjetnosti Sanja Lovrenčić i Dominik Vuković na zaigran i djeci primjeren način prikazuju opus jednog od najoriginalnijih i najcjenjenijih hrvatskih stvaralaca dvadesetog stoljeća. Slikovnica je objavljena povodom 100. godišnjice rođenja Julija Knifera.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije: Kutina, 18. rujna 2024.

 

Razgovor sa Silvijom Šesto o knjizi i predstavi "Debela" | Centar za kulturu Trešnjevka

U sklopu projekta “Kazalištem do mentalnog zdravlja”, Centar za kulturu Trešnjevka organizira 17. rujna 2024. godine u 18 sati na pozornici CeKaTe-a razgovor s književnicom Silvijom Šesto o knjizi “Debela” po kojoj je nastala istoimena predstava u Kazalištu Mala scena. Čitanjem knjiga i gledanjem predstava o temama koje govore o mentalnom zdravlju možemo osvijestiti vlastiti problem i krenuti na put oporavka.

Roman je na popisu lektire za osmi razred, a predstava “Debela” je od 2008. do 2020. godine odigrana preko 400 puta. U “Debeloj” upoznajemo petnaestogodišnju djevojku Ladu, koja je debela i zbog toga je u depresiji. Da bi stvar bila gora, hrana joj utjeha. U romanu pratimo Ladino odrastanje kroz razmišljanja, doživljaje, uspjehe, razočaranja i ljubav. Razgovor s autoricom vodit će Zorana Ćetković, glavna urednica Glasa Trešnjevke.

Roman Debela uvršten je na top listu najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, a Silvija Šesto dobitnica je nagrade „Ivana Brlić Mažuranić“ (2001.). Također, nalazi se i na Časnoj Listi IBBY kao predstavnica Hrvatske u društvu stotinu najljepših knjiga za djecu i mlade svijeta.

Kultura u 5 | Julijana Matanović

Centar za kulturu Trešnjevka u sklopu programa Kultura u 5 organizira 16. rujna 2024. godine u 17 sati druženje sa književnicom Julijanom Matanović. Druženje će se održati u Domu za starije Trešnjevka, Slavoljuba Penkale 1.

Na prvom susretu družimo se s književnicom Julijanom Matanović. Književnica će s korisnicima Doma za starije Trešnjevka proći kroz autorski opus koji otvara mnoga pitanja i dotiče osjetljive točke biografije. Njezini su likovi djeca, tinejdžeri, žene na pragu prve zrelosti, muškarci koji na leđima nose teret plahosti, stariji ljudi koji se osvrću na život u cjelini. I odrasli su nečija djeca, a djeca često moraju ranije odrasti kako bi se nosili sa životom samim. Likovi Julijane Matanović sa životom se nose najčešće uz pomoć priče, a njihove su priče doista vrijedne čitanja, čak i ako nisu odmah ispričane.

Projekt kulturne suradnje s domovima za starije ima za cilj dovesti kulturne sadržaje osobama koje su slabije pokretne ili nepokretne. Projekt je zamišljen kao cjelogodišnji i u projekt uključujemo domove umirovljenika na širem trešnjevačkom području. U današnjem modernom društvu u kojemu se suočavamo sa sve većim izazovima starenja, u kojemu se glorificira brza promjena, a ne akumulirano životno iskustvo, starije se osobe smatraju društvenim teretom i potiskuju na margine društva. Posljedica toga jest da kod starijih osoba, osobito onih čija je funkcionalna sposobnost smanjena, raste osjećaj izoliranosti, neprilagođenosti i napuštenosti.

Poveljom o temeljnim pravima Europske unije priznaju se i poštuju prava starijih osoba na dostojan život i neovisnost te na sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu. Kultura u 5 je projekt koji uključuje stariju populaciju, i nakon umirovljenja, u kulturne aktivnosti jer im mi kao društvo trebamo osigurati uvjete za stjecanje novih znanja i vještina kako bi oni i tada mogli aktivno sudjelovati u životu svoje zajednice.

Eda Budić | Sanja

zlatni prah z tvojeh vlasi

cieli čuf zlatan od sunca i soli

vidin

domislin se

leta pret toliko vremena

škure krvave stomanje

do samega mora

moj liepi otrok

sanja - san, čuf - pramen, krvava - crvena, stomana - košulja, otrok - dječak

Eugen Babić | Komadić duše

Da ne postoje ljudi koji prošavši našim životom ne dodaju po komadić sebe našem bivstvu mi bi bili potrgane spodobe, od koje je svatko uzeo po dio kako je prolazio našom putanjom i ostavio iza sebe prazninu.

S vremenom naučiš da nisu isti oni koji daju i oni koji uzimaju i da postoji jedna jasna linija razgraničenja. Bitno je napraviti distancu od onih koji samo uzimaju i nastavljaju dalje, u suprotnom neće puno ostati nama od nas samih.

Kada se sve zbroji i oduzme život zna za ravnotežu, ali ne znaju ljudi. Pa kada se osjećaš da nekamo ne pripadaš, nije ti se samo učinilo, to ti tvoja intuicija govori gdje si doma, a gdje si samo stranac.

A nitko ne voli u svom životu biti tuđ, jer svi mi žudimo za mjestom kojeg možemo nazvati domom. Ponekad je to mjesto druga osoba i ako imamo sreće naši putevi će biti vječno isprepleteni. Zato je tako teško oprostiti se od nekoga tko je tako puno dao našem smislu. Ali ako sam išta naučio, na svako doviđenja život uzvrati s novim dobrodošao.

Eda Budić | Nenadjano

Čudili su se i govorili

da je ni za poznat

kat je bila prasla:

do oni put je mučala

i mogli su je govorit

ča su steli.

Za istino,

ča je je ćepalo

tako od jedan put?

Kako se je mogla

tako kambijat?

nenadjano - iznenada, mučat - šutjeti, steli - htjeli, je je - ju je, ćepat - uhvatiti, kambijat - zamijeniti

Zorica Antulov | Odijeljeni

Slično se sličnom privija,
ali ne i ti i ja.

Odijeljeni bistrom vodom
ogledamo se u srodnim kapljama,
dodirujemo u odrazu
i plovimo
k nekoj novoj vodi,
svatko u svome pravcu,
u neki nam nepoznat svijet.

Slično se sličnom privija:
školjka u moru žubori,
na zemlji izdahne cvijet.

Slično se sličnim opija
i ne razdvaja.

……………………..

Od postanka do nestanka
na mjesec zavija vuk .
I odlazi bez pozdrava.

I odlazi bez pozdrava…

Odijeljeni,
kao ti i ja.

Hena com | Marin Bukljaš: Vatra svete Katarine

Godina je 2020. i to je, sjećate se, već sasvim dovoljno za traume. No Katarina neke od njih vuče još iz djetinjstva, upravo je prekinula ljubavnu vezu i nakon zagrebačkog potresa ostala bez glumačkog posla. Ponuda da na turneji prati Gabriela, osebujnog muzičara iz Berlina koji lice prekriva maskama, ali ne onima koje ga štite od zaraze, nego od života, isprva će joj se učiniti ludom, ali rub egzistencije i emotivni gubitak presudit će da je prihvati. I tako će započeti turbodinamična, filmična i na trenutke stripovska priča, žanrovski možda najbliža romanu ceste, u kojoj će krenuti iz Zagreba preko Osijeka, Varaždina, Opatije, Raba, Paga, Splita i Dubrovnika do Pule. Gabriel će mijenjati maske i nastupati, Katarina će voziti i upasti u nevolju koja bi ih mogla koštati života. 

Mnoštvo je tu napetosti i iskliznuća prema drugim žanrovima (recimo, trileru), ali su, kao i uvijek, najzanimljivije i najskrivenije one napetosti koje proizlaze iz njihovih osobnosti. Dok maskirani Gabriel vidi zvukove i čuje boje, Katarina se muči sa zamijenjenim ruksakom, narkomafijom, potrebom za samoozljeđivanjem, ali i reminiscencijama na djetinjstvo i neriješenim odnosom s majkom. Kad stignu do Pule, turneja će završiti, ali će nešto drugo započeti, vatre se zapaliti, i možda je to promjena koje su se oboje bojali, ali je i priželjkivali.

Vatra svete Katarine roman je visoke napetosti, prepun izdaja, avantura, poraza i seksa kao vanjskih manifestacija onoga o čemu Marin Bukljaš zapravo piše – intimnoj potrazi za samim sobom, a to je uvijek vožnja dugom, nepreglednom, opasnom cestom.

Jagna Pogačnik

Eda Budić | Štajoni

Prolić i podzimak da so najlepči,leto i zima so pre:

pretepli premrzli,

dani predugi prekratki presuhi premokri.

Kat je bila otročica,mat je poviedala

kako so štajoni prišli:

mat je plakala za hćeron kajsta je šla h možu

pak je potle hći pol leta bila z materon a pol š njin.

Ta Had je nikat ni bi prešimpatik,ma Perzefono je voli.Valja.

I ona njega.

Sat rabi prontat sve ča rabi.

Pomidori,marmelade,rakije z ovien i onien,

trave za čaj za prozeb,kašalj,spat,čistit krf i kiznačajoš.

Ubać rabi konobo,špajzo,armeroni,zamrzivač.

Samo ča ni jušto sigura

kat je prestala bit Perzefona

a počela

bit

Demetra.

štajon - godišnje doba, podzimak - jesen, so - jesu ,otročica - djevojčica, poviedala - pričala, prit - doći, šla - išla, valja - valjda, rabi - treba, prontat - pripremiti, prozeb - prehlada, spat -spavati, armeron - ormar, jušto - baš

Igor Petrić | Koje vrijeme

kad 

čovjek pomisli

ma baš je super sve

sve nekako ide 

onako normalno

jednostavno

i bolje od ovog ne može

može

kad vam kažem 

i bolje i gore od ovog sada

ovog ovdje i onog od jučer

zato

prepustite se

uživajte u onom što imate

ne razmišljajte previše unaprijed

ne uspoređujte sadašnjost s onim što bilo je

ili po vama što trebalo biti je

tako je, kako je

inače

ako se upustite u besmislene analize

što ste sve mogli drugačije

mogli bi se istovremeno

i iznenaditi

i razočarati 

a to vam ne preporučujem

realnost 

ona je stvorena samo za iskusne

Rujan s Ritmom misli

Pozivamo vas na dvije književne poslastice u hostel – kavanu Stara vaga, trg Matije Gupca 142, Varaždin u organizaciji udruge Ritam misli pod nazivom Jezičac literature – Impuls poezije

u petak, 13.9. 2024. s početkom u 19:00 predstavit ćemo novu knjigu kratkih priča, ''kapetanov dnevnik''  ćemo u "plovopisima" Arona Baretića-ABe

Aron Baretić – ABe - rođen je 1965. na Sušaku, istočnom dijelu Rijeke, gdje i živi čitav ovaj život. Onaj drugi život provodi po brodovima i morima, pošto je zanimanje pomorca odabrao kao nastavak obiteljske tradicije. Treća generacija pomoraca je u obitelji iz Bakra. Plovi trideset i pet godina, od čega dvadeset u svojstvu Zapovjednika, nekad ljepše zvano „Kapetan Duge Plovidbe“. Piše, s pauzama, još od osnovne škole, iako se u javnosti pojavljuje 2009. godine objavljujući po raznim e-portalima, zajedničkim zbirkama i Facebooku. Prije svega s poezijom, a vremenom i prozom.

Objavio je:

• poetski triptih; „Ja kao ja“ (ZiGO 2011.), „Gotovo zaboravljena sjećanja“ (ZiGO 2013.) i 

„Ponovo kompletan“ (ZiGO 2015.).

• samostalne zbirke autobiografskih putopisnih priča; „Uspomene jednog sumanutog“ (ZiGO 2017.)  i „43° na lijevo“ (Ritam misli 2022.).

• zbirku kratkih proza u stihu „Razgovori s tobom i samim sobom“ (Ritam misli 2020.).

Od srpnja 2021. godine započinje redovito objavljivati kolumne na internetskom portalu www.Pomorac.hr iz područja pomorstva, života pomoraca i njihovih obitelji, kao i i kratke autobiografske putopisne priče. Gostuje u mnogim radio i Tv emisijama. Član je Matice Hrvatske i Hrvatskog Sabora Kulture.

 

U utorak, 17.9.2024. s početkom u 19:00 slavimo 10. rođendan Impuls poezije. 

Deset godina trajemo zahvaljujući svima vama, ljubiteljima poezije. Gost rođendanskog Jezičca - Impulsa, Zvonko Zečević iz Zagreba svakako će nas dotaći svojom igrom riječi i dubokim poniranjem u zamke života. Kroz razgovor s pjesnikom, glumcem, uči ćemo u njegov svijet i uvidjeti koliko je snaga riječi neophodna za iskazivanje istine o vremenu u kojem pjesnik stvara.

Uz Zvonka Zečevića dolaze i njegovi i naši prijatelji, pjesnici i glumci te glazbenici koji će svakako uljepšati proslavu desetog rođendana JEZIČCA LITERATURE - IMPULS POEZIJE.

Toplo pozivamo sve ljubitelje poezije i glazbe da nam se pridruže na proslavi desetog rođendana. Ponesite svoje stihove, zapjevajte nam i budite impulsovci jer mi pulsiramo prijateljstvo i ljubav.

Literarni natječaj za osnovnoškolce i srednjoškolce

Draga djeco, znamo da se pitate – je li netko već primijetio da je školska godina kasnila, a vi još niste poslali svoj rad za naš humoristični literarni natječaj? Ne brinite, i nama su javili tek sada! I baš zato, s obzirom na ovu školsku "godišnju odgodu", odlučili smo vam dati još malo vremena da nas oduševite. Rok za slanje radova produžen je do 5. listopada 2024.! Dakle, imate vremena da zgrnete sve svoje smiješne misli i natjerate nas da plačemo od smijeha – ali bez previše suza, molimo.

Što želimo od vas? Ma ništa strašno – samo da se pokažete kao pravi literarni genijalci! Pišite aforizme koji će nas zateći na krivoj nozi poput: "Moja mama kaže da sam najbolji učenik. Jer kad padnem razred, barem je sigurna da ću ostati s istim učiteljima." Ili, ako ste za to, opišite neku urnebesnu scenu iz svog života kroz anegdotu, poput onih koje A.G. Matoš naziva "ključanicama kroz koje se više vidi nego kroz otvorena vrata". Možete se okušati i u satiri, pa dobro nasmijati čitav razred, školu, grad, možda čak i državu!

Aleksandar Horvat | Usredotočenost

Nebo navlači preveliki sivi plašt, mokar od urušenog kasnog ljeta, hladan od neosunčanosti i prošiven električnom srmom, ponegdje izraženije. Vrijeme sumraka postaje trajnije. Umiranja i uskrsnuća dana podsjećaju na zatvorene oči, pa misao kroz odsutnost svjetla dolazi i prolazi spremnije nego kroz ludilo vreline. Vrijeme je stvaranja.

Usredotočuju se zamisli na znana, ali zanemarena rješenja, dok povici kroz virtualne prozore, sitne bezimene čarke i beskorisni dijalozi, stremeći i dalje bezumno u visine, u jatima neupućeno nestaju nad oblacima. Previsoko, na rubu neba, izblijedit će ih sunce u bezbojnu zavist, nevidljivost i uglavnom zaborav. A na Zemlji klija olakšanje.

Igor Petrić | Rekvijem

Zamisli mjesto,

najdražu igračku,

dvije tri kugle staklene

i drvo visoko, 

čije grane nesmetano već godinama,

sasvim nježno komadaju oblake.

Jednog dana tamo kreni, 

opusti se, sklopi oči, 

prepusti se.

Malo lijevo, malo desno,

naprijed i nazad,

gore pa dolje,

nije važno kako.

Tamo pronaći ćeš izgubljenog prijatelja,

zaboravljenog gosta, 

sebe samoga. 

Dočekat će te riječi dobrodošlice,

komadići oblaka ispod visokog drveta

i dvije tri kugle staklene

kroz koje svjetlost, 

prkoseći poznatim zakonima fizike,

raspršuje bojom obojene tonove

na sve strane,

svuda.

To mjesto je od kuda si krenuo,

mjesto kamo ćeš se jednog dana

vratiti,

kad skupiš dovoljno snage i životnog iskustva,

kad se umoriš, 

pozdraviš s dragim ljudima i kažeš

dosta je.

Ivan Pozzoni | Invektivna bolest

Da otkrijem uzroke što svaki događaj doživljavam kao u dizenteriji,

prolili su tintu, veliki propust, u gastroskopsku kanilu

patolozi, i dijagnosticirali su mi invektivnu bolest,

povezan s književnim refluksima, koji se šire iz jednjaka, da oksidiraju moje desni.

Kad, cinični pas na ogrlici, osjetim miris nesavjesnosti ili smrad egopatije

Ne mogu tolerirati drugoga na svijetu, žrtvu ksenofobnog zlostavljanja

Zaboravljam sve oblike fair playa, padam u maglu Berserkera,

ljut poput Zulua prisiljenog trpjeti Afrikanera,

Kažem Romi za Sinte, Sinti za Cigane, Cigane za Rumunje, Rumunje za Rome

Ne bih se čak mogao suzdržati da ne viknem alejhem Šalom Hitleru.

Pozivnica na tribinu Udruge umjetnika "August Šenoa" Zagreb

 

Stihovnica Siska | Slavica Sarkotić

Gordana Kurtović | Credo

Trenutak živim svaki

cjelinom svoga bića 

mogu i budna snivati

osmijehe darivati

slušati srca glas.

Ne plašim se oprostiti

ni biti preblaga

osmijeh će se vratiti 

ostat ću sretna i svoja.

Ivan Pozzoni | Hotel Acapulco

Moje ruke, mršave, nastavile su tipkati tekstove,

pretvarajući svaku glasinu o mrtvima u papir

koji nije ostavio oporuku,

zaboravljajući liječiti

što svi zovu business as usual

svakog ljudskog bića: ured, dom, obitelj,

ideal, ukratko, redovnog života.

Sve obrane napuštene su 2026

ugovora na neodređeno vrijeme,

označen kao poremećen,

Zatvorio sam se u centar Milana,

Hotel Acapulco, oronuli hotel,

okupljanje snova marginaliziranih,

iscrpljujući svoju životnu ušteđevinu

u stanarini, u časopisima i oskudnim obrocima.

Kad je policija upala

u sobi za peeling hotela Acapulco

i naći će drugog mrtvaca bez oporuke,

tko će ispričati priču, obični,

starca koji je živio protiv vjetra?

 

***

 

Le mie mani, scarne, han continuato a batter testi,

trasformando in carta ogni voce di morto

che non abbia lasciato testamento,

dimenticando di curare

ciò che tutti definiscono il normale affare

d’ogni essere umano: ufficio, casa, famiglia,

l’ideale, insomma, di una vita regolare.

Abbandonata, nel lontano 2026, ogni difesa

d’un contratto a tempo indeterminato,

etichettato come squilibrato,

mi son rinchiuso nel centro di Milano,

Hotel Acapulco, albergo scalcinato,

chiamando a raccolta i sogni degli emarginati,

esaurendo i risparmi di una vita

nella pigione, in riviste e pasti risicati.

Quando i carabinieri faranno irruzione

nella stanza scrostata dell’Hotel Acapulco

e troveranno un altro morto senza testamento,

chi racconterà la storia, ordinaria,

d’un vecchio vissuto controvento?

 

Goranski Cukrac | Dijalektalni književni festival za djecu gostuje u Zagrebu

Goranski Cukrac, dijalektalni književni festival za djecu gostuje u Zagrebu u drugoj polovici rujna (23 – 30. rujna). Grad Zagreb je pokrovitelj 8 susreta sa zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, u sklopu programa javnih potreba u kulturi grada Zagreba.

Goranski Cukrac dijalektalni je književni festival za djecu kojem je cilj njegovanje dijalekata i umjetničkog izražavanja na dijalektima među djecom i mladima. Održava se od 2022. godine, a prošle godine počeo je putovati po Hrvatskoj. Do sada je gostovao u Zagrebu (2023.), Zaboku i Zaprešiću (2024.), a grad Zagreb pokrovitelj je 8 zagrebačkih susreta u rujnu 2024.  U projektu sudjeluju Knjižnice grada Zagreba. Organizator festivala je Fabulus – udruga za promicanje priče.

Lucijana Živković | Kako smo nekada putovali

Peron je prepun mladeži sa školskim torbama na ramenima. Jutro u nekim, za željeznicu, boljim vremenima. Danas su kolodvori pusti jer je malo onih bez automobila, što potvrđuje naziv osobni automobil. Svaka osoba ima svoj automobil. Danak vremenu.

Najromantičnije, iako za prijevoznike teško, bilo je razdoblje zime, kada su se u čekaonici oko velike kaljeve peći okupljali mladi putnici čekajući vlak prema gradu gdje su se školovali. Željeznička stanica, kako smo je nekad zvali, bila je duga prizemnica koje je na zapadnoj strani imala i kat gdje je stanovala obitelj šefa stanice. Imala je dvije čekaonice; jednu veću za putnike s klupama i peći te drugu manju gdje je bio šalter za kupnju karata. Manji ured bio je onaj šefov, a veći prometnikov i ostalih djelatnika koji su u jednome dijelu imali i separe za noćenje - kada je bilo potrebe za time.

Mali tinejdžerski požari - u obitelji i na kazališnim daskama

Već gotovo 35 godina, Kazalište mala scena, iz jeseni u jesen, iznenađuje nas novim predstavama koje izazivaju na promišljanje, rast i igru. A svaka kazališna sezona prati vrijeme u kojem živimo, potičući na povezivanje - bebe, djecu, mlade i njihove roditelje.

“Ove godine donosimo zaista nešto novo i za nas. Jednu temu koja nas okupira već dvije godine, otkada samo kreirali matineje za mlade. Oduvijek sam znala da su kazalište i tinejdžeri itekakvi prijatelji, ali kada sam iz prve ruke vidjela kako je kazalište divan alat za povezivanje - znala sam da je to to. Jer u momentu kada se pripremamo za dolazak bebe - sve je puno uputa i savjeta. Tečajevi za dojenje, za porod, babyhandling. Ali to dijete jednom će postati tinejdžer. Onda je tečajeva malo, a odnosi - komplicirani.” - priča nam Buga Marija Šimić Milošev, umjetnička ravnateljica Male scene.