Gordana Kurtović | Prijateljici

Jesi li umorna od nadanja,

od prevarenih želja?

Jesi li razdavala dušu

darujući snove?

Jesi li izgubila sebe

u jednoj ljetnoj noći?

Još sviću sunčana jutra,

još duga nebo resi,

još ti obrazi gore,

još tajno ljubiš,

posvuda tražeći

Sebe.

Lorena Vojtić | 'Toksična'

Moja je pokojna baka često običavala govoriti:" Čega se pametan stidi, time se budala ponosi." I sada ćete ponovno pomisliti da sam osuđivački nastrojena, ili da generaliziram, ali ponekim je djevojkama, "izgled", (i to uz brdo šminke i hrpu filtera) - jedino što posjeduju i mogu ponuditi. Iako, budimo realni, čak ni to nije njihova zasluga, već splet genetskog materijala, a ničija mladost ne traje vječno. I takve će jednom ostarjeti... Njima literatura nije od primarne važnosti, ne pronalaze ushićenja  u intelektualnim razgovorima, ne istražuju razna područja znanosti, psihologije ili umjetnosti. Elokvencija im nije jača strana, a vokabular im se jedva svodi na par stotina riječi. Ne znaju se čak niti pravilno izražavati, a kamoli pisati, stoga često ispadaju neuke i ograničene. Ne fasciniraju ih muzeji, galerije, promocije, kazališta, ne zanima ih školovanje, a kamoli fakultetsko obrazovanje. Najvažnija im je svrha, bogato se udati, i uz minumum truda - živjeti na tuđoj grbači. Nisu u stanju shvatiti sarkazam, najobičniju šalu, a kamoli metaforu. Muškarcima su lako dostupne, stoga ih doživljavaju kao tek jednu u nizu, prolaznu avanturu - "komad mesa". Još ukoliko ovdje ubrojimo estetske korekcije, razne operacije i kopiranje starleta... Što vidimo? Duhovne rugobe, žene koje nisu zadovoljne sobom, jer su prazne i tupe iznutra... Umjesto što jačaju mišičnu masu, bilo bi im puno bolje i razumnije da porade na svojim intelektualnim sposobnostima,  (ukoliko je, isto, uopće moguće). Njihovo se čitavo postojanje svodi na tračeve, ogovore, klevete, bavljenje tuđim brakovima, i pokušaje razaranja istih. Pošto duševno nimalo ne rade na sebi, zauvijek ostaju na nivou prosječne amebe... Nažalost, u ovome je bolesnom i izopačenom društvu snobova to sasvim prihvatljivo, čak štoviše, takve ne bivaju etiketirane kao osobe pomračenog uma. Znajte, svi ćemo mi jednom stati pred Boga... Mnogi će odgovarati što su zatrli svoje talente, a ostale se neće ni kuditi - jer nisu imali ikakve moralne vrijednosti, kvalitete i komponente - po kojima bi ih se moglo pamtiti ili cijeniti.  Ukratko rečeno... Najiskrenije, iz dubine duše, razbora i srca - koje za razliku od nekih itekako imam... Gadi mi se razdoblje u kojem živim!

 

-osma zbirka-

 

Gordana Kurtović | Put

Koji je moto tvog života?

Što čovjeka na putu vodi?

Ljubav, Nada, Bog, il' Ljepota?

Ljubav rodi ranu na duši.

Nada se pokaže varljiva,

Ljepota jako promjenjiva.

Scile i Haribde prijete

tvom brodu na putovanju.

I Bog se katkad ogluši.

Ti samo svoje srce prati,

budi svoj,budi k'o dijete

i nikad nemoj odustati.

Matica hrvatska | Stihovnica Siska

 

Gradska knjižnica Velika Gorica | Kosinjska tiskara

 

Marija Karácsonyi | Pazi kako vrištiš

„Pazi kako vrištiš!“ najbizarnija je uputa na koju sam ikada naišla. Nalazi se na vratima rodilišta pred kojima stojim u trudovima. Taman me siječe jedan podugački i zahtijeva jauk, makar potisnuti, no ono što čitam, toliko me iznenađuje da se zbunim i zaustavljam izdah zabranivši si i to malo olakšanje. U tišini otvaram vrata stišćući kvaku i izdržavajući trud. Kad popusti, uzdahnem i krenem prema rađaonici s tri boksa spojena prolazom i staklenim stijenama. Začudim se tišini. Pa u rađaonici sam, zaboga! Stiskanja, rezanja, bebe, majke… nije baš intelektualni posao, kao npr. pisanje pjesama. Tu se naime sve događa u glavi, a kako bi izašlo, treba ti samo ruka koja se kreće po papiru. S druge strane, posao rađanja fizički je proces, naporan i dugotrajan i uključuje grčenje, probijanje, stenjanje, uzdahe, vriskove…

Tišina potpuno obuzima prostor. Atmosfera kao u nijemom filmu. Žene položene na stolove za rađanje. Zglobovi na rukama pobijeljeli im dok stišću rukohvate. Podižu glave, vratne se žile napinju. Oči im iskočile od izbezumljenosti. Čela se kupaju u znoju. Kosa u rezancima zalijepljena za lice i vrat. Bezlične bolničke spavaćice, podignute i izgužvane, noge sad savijene, sad ispružene. Scena bez tona. I bez titlova. U dva boksa isti prizor. U treći ulazim ja.

Lucijana Živković | Gozba

Ako ste otvorili dvorišna vrata kuće u gradiću pokraj oveće rijeke, opazit ćete u dnu, ne tako velikog dvorišnog prostora, stabla trešnje, smokve, patuljastih jabuka i krušaka, grmove kupina bez bodlji, ribizla, crnih i crvenih te red malina koji se držao plota susjedova vrta. Bile su tu još i dvije uzdignute gredice povrća, a ostali se dio zelenio od redovito održavane trave. Ponos, izgleda?!

Okrenete li se oko sebe ugledat ćete ugodan kutak na maloj terasi, rasprostrt stol koji je bliještio od bjeline damastnog stolnjaka i porculanskih tanjura: dubokih i plitkih. Čut ćete i tanki zveckaj čaša i escajga koji je domaćica Vesna raspoređivala po stolu za dolazeće goste. Budući da je terasa bila na istoku, sunce ju je pomalo ostavljalo pa su gosti mogli sjediti za stolom bez suncobrana. Pod ovećim se suncobranom morao skriti kuhar, prijatelj Mato, koji je brinuo o kotliću ribe koja je već gotovo pa bila pri kraju kuhanja. Pomalo je počeo metati bolje komade ribe na razgrijani roštilj. Bio je poznat kao sveznadar i često bi ljudima objašnjavao razne postupke i metode pojedina posla, ali kad bi ti isti ljudi očekivali da im ta umijeća pomogne sprovesti u djelo, on bi naprosto ispario.

Marija Karácsonyi | Zagonetni posjetitelj

Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedozeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Rolete su spuštene i iz unutrašnjosti se nazire jedino krckavi zvuk melodije neke stare radio stanice.

Za stanovnike kuće broj 17 susjedi se ne zanimaju previše. Prolaze pored nje ne misleći o ljudima koji unutra jedu, gledaju televiziju, piju rakiju ili se možda tuku. Još manje pomišljaju na to da im možda treba pomoć. U svega petnaestak kuća ove uspavane predgradske zajednice sve se zna; kada se tko doselio, tko je danas zakasnio na posao, tko se kasno vraća, tko slavi rođendane, a tko ne slavi krizmu ili vjenčanje. Bez prevelikog uplitanja. Broj sedamnaest rjeđe je mjesto posjeta. Pored zapuštene jedinke neko vozilo nije stalo ni najstariji se ne sjećaju kada. Priča se da je tu bilo i djece, da su ljudi normalni i nikome ne stvaraju neprilike pa im se nitko i ne miješa u život. A ni oni sami ne nameću se drugima.

Nikola Šimić Tonin | Kako je Šime uništio turističku sezonu u Zadru

Čitam u čudu:

Ogromni pljuskovi koji su uzrokovali velike poplave u gradu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima pripisani su procesu koji potiče padaline. Stručnjaci su se bacili u analizu pojave koja je izazvala totalni kaos u Dubaiju. Geoinžinjering?

Što je sijanje oblaka i je li uzrokovalo rekordne padaline u Dubaiju? Rekordna količina oborina izazvala 'apsolutni kaos' u Dubaiju u utorak. Zatvorene su škole, obustavljeni letovi, a ljudi su svoje poslove obavljali od kuće. Naime, grad je natopilo više od 14 cm kiše. Radi se o najobilnijim padalinama tamo od početka bilježenja 1949. godine, objavila je državna novinska agencija WAM.

Dok se ljudi u Dubaiju i dalje suočavaju s poremećajima koje su u funkcioniranju grada izazvali pljuskovi, neki su sugerirali da je kišu mogla uzrokovati praksa poznata pod nazivom 'sijanje oblaka'. Skynews objavio je analizu tog procesa te ispitao je li isti odgovoran za mokri utorak u Dubaiju.

Otvorenje izložbe | Bruno Žganjer Šram: Beštijarij

Galerija Modulor Centra za kulturu Trešnjevka u petak, 3. svibnja 2024., u 19 sati otvara izložbu "Beštijarij" autora Brune Žganjera Šrama. Izložba je besplatna, a može se posjetiti do 17. svibnja 2024. u galeriji Modulor (Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb).

“Bešte ljudi, idu Beštije! Mašinski snovi bliskih budućnosti kreću se krajolicima. Udarci vjetrova, žega pustinja, tama oceana. Bude se fantazije. Arhitektonskom spekulacijom iznad kao i ispod oblaka, oceana, država i zbilje, čovjek neprestano traži svoj dom. Rijedak je trenutak kada ga on i gradi, stoga njegove misli često ostaju samo zapisi na nacrtu. Gledano kroz prizmu prošlosti, ovaj vrli stari svijet govori o svijetu koji nas tek čeka. Kroz arhitektonske nacrte presjeka i zdravom dozom humora, izložba "Beštijarij" postaje portal eskapizma za nemoguće." 

Oleg Antonić | Sitost

Karanfila zaljulja se groblje.
Zagrljaji pljušte kraj roštilja.
Sljubljuje se sve zemaljsko roblje
s izobiljem izgubljenog cilja.

Fotografija:Izbor uredništva

Postavke posta Oznake poezija,Oleg Antonić, Nema podudarnih prijedloga Objavljeno 01. 05. 2021. 11:17 Veze Lokacija Opcije

Milan Drašković | Sonet za dolinu

Paziš dok putuješ, pitajuć’ se iznova
kakve sve tajne kriju nepoznati predeli,
brojiš ožiljke koji su mladoj duši naneli,
lutajući dok tražiš Dolinu tvojih snova.

Dolinu skritih šuma i vijugavih voda,
s povetarcem blagim kraj skrivena izvora,
raskrsnicu vetra i prijatnih razgovora,
mesto za koje možeš reći: ,,Tu je Sloboda!“

Možda usledi otkrovenje nad obzorom,
onda kad budeš suočen s lekovitom suzom,
možda je ona prava – dolina zvana Ljubav...

Ne misli na sivu izmaglicu i zaborav.
Veruj, sve je moguće u maštovitom svetu –
jednog dana Dolina osvanu u sonetu!

Zorica Antulov | Šum

Dolazi
odakle ne pristiže ništa.
Iz neonskog svjetla zarobljene tišine
svitanja
ugašenog
u lampi neugašenoj.
U noći prerano usnuloj
i jutru prekasno svanulom.
Ljetnom.
Bez tebe.
Odsad pa zauvijek.

Šum traži poznati glas.
Gdje je?
Taj glas
što je svoj odjek davao tami.
Tu jedinu stvarnost
upitne stvarnosti noći.
Gdje je?
Zarobljen nad posteljom,
u neonskoj svjetiljci neugašenoj,
lelujavoj?

Onoj koja nije Aladinova,
Onoj koja želje samo pamti
i dane samo čuva…
Koja ne ispunjava ništa.
I koja se pita je li zaista postojao
I je li zaista bio stvaran
taj glas.
Sada kad je ostao samo šum
koji dolazi iz bespuća noćnih
što buncaju…
Neosvijetljeni i neodspavani.
I ne prihvaćaju da više ne postojiš.

Zorika Pavlović Davidovich | Vesna Štulić: Grožđane snohvatice

"Ex alto omnia" (lat. "S visina sve") Let kroz snove i slobodan pad, kao jedini čin slobode

Novu knjigu poetese Vesne Štulić možemo čitati i kao nastavak njenih prethodnih zbirki poezije, s tim da ovaj put pravi pomak od klasične poezije ka filo-poetskoj prozi. Knjiga Grožđane snohvatice podijeljena je na tri dijela; Faustov otok, Rajski otok i Otok ljubavi. Vesnino pisanje, neodvojivo od mora i obala, odiše čulima sveukupne životnosti, iskazanoj kroz smjelu (samo) refleksiju. Vesnina poetika ocrtava jedno vrijeme, kroz vremena koja su prošla i koja dolaze kroz arhetipske slike koje se prepliću u svakome od nas, kao datost ili sudbina ili volja Svevišnjeg. Odvažna u svojim razmišljanjima, Vesna slojevito konstruira katkad pjesme u prozi, katkad crtice, hvatajući snove vrhom olovke. Budući da se svi podnaslovi odnose na kolokvijalno nazive za otok Prvić, možemo ovu knjigu promatrati i kao Vesnin svojevrsni omaž otoku Prviću ili kao evokaciju priče bez kraja o jednom životu koji može biti bilo čiji, njen, moj, a sve to u složenom obliku crtica, prikaza, doživljaja kako unutarnje percepcije tako i okom budnog promatrača.

Bilosnić u World Anthology 24

U Iaşi, u Rumunjskoj, u Biblioteci Universalis contemporary literary horizon collections, tijekom travnja ove godine objavljena je svjetska pjesnička antologija  Anthologie mondiale 24 / World Anthology 24 /  Antologie Mnodiala 24, u kojoj su se našle i pjesme hrvatskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića.  

Bilosnić je u ovoj svjetskoj antologiji zastupljen s dvanaest pjesama iz ciklusa Tigar u Salamanci, knjige koja je početkom godine tiskana u hrvatskom izdanju, a uskoro se očekuje i njezino objavljivanje  u Rumunjskoj. 

Na punih devet stranica antologije objavljene su Bilosnićeve pjesme na rumunjskom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, preveli su ih poznati rumunjski pjesnik, urednik biblioteke koja je objavila antologiju Daniel Dragomirescu, francuska pjesnikinja, urednica svjetske antologije Noëlle Arnoult, iz Diona u Francuskoj, te Pablo Bilosnić i Željka Lovrenčić, koji potpisuju engleski i španjolski prijevod. 

U Anthologie mondiale 24 / World Anthology 24 /  Antologie Mnodiala 24, zastupljena su dvadeset i četiri pjesnika iz Europe, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, među kojima se našao i hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao što je rečeno, urednici ovog izdanja su rumunjski književnik Daniel Dragomirescu i francuska pjesnikinja Noëlle Arnoult, a Bilosnić je višekratno do sada zastupljen u ovim izborima i izdanjima. 

Gordan Struić | Puštam notama da te grle

Tebi prisne riječi moje
možda nikad neće stići.
Tebi, čije nosim boje,
možda nikad neću prići.

Sve što želim tiho reći,
sve te misli što mi hrle,
notama će ti poteći,
puštam njima da te grle.

ARS ORGANI SISCIAE | 18. međunarodni orguljaški festival

Od 5. do 12. svibnja na dvije lokacije u Zagrebu, kao i u Martinskoj Vesi, Voloderu, Hrvatskoj Kostajnici i u Sisku održat će se festival koji oduševljava vrsnim glazbenicima, atraktivnim programima i kombinacijama orgulja sa drugim instrumentima, a ulaz na sve je slobodan.

Bogati festivalski program Hrvatske udruge Ars Organi Sisciae, koji će se ove godine protegnuti od početka svibnja sve do kraja rujna, najavljuje četiri festivala koji se održavaju na području čak sedam županija s ciljem promidžbe vrijedne kulturne i sakralne baštine te prirodnih ljepota i raznolikosti. Tradicionalno, festivalsku sezonu otvara Međunarodni orguljaški festival Ars Organi Sisciae, prvi projekt Udruge koji već 18 godina producira muzikologinja Valentina Badanjak Pintarić.

Ovogodišnje izdanje Međunarodnog orguljaškog festivala Ars Organi Sisciae održat će se od 5. do 12. svibnja u Zagrebu, Martinskoj Vesi, Voloderu, Hrvatskoj Kostajnici i u Sisku. Punoljetni festival prvi puta gostuje u Zagrebu koncertom otvorenja u Župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista 5. svibnja u 19.30 sati uz sjajni Oratorijski zbor Cantores sancti Marci pod ravnanjem Jurice Petra Petrača i uz orguljaša Pavla Mašića.

Milan Pišković | Knjiga sjećanja na znane i poznate ljude!

Mladen Pavković objavio je novu knjigu!

Ovog puta riječ je o knjizi s niza fotografija, s poznatim i značajnim ličnosti, od književnosti, likovne umjetnosti, sporta, glazbe, političara, gospodarstvenika pa sve do Junaka Domovinskog rata, s kojima se družio, surađivao, prijateljevao…

- „Veoma je teško pretvoriti moje cjelokupno djelovanje u neku priču ili roman. Kroz fotografije s meni dragim ljudima, od kojih mnogih nažalost i više nema među nama, sve se činilo lakšim. Ideju za ovu i ovakvu knjigu dobio sam od jednog svjetski poznatog nogometnog trenera, koji je sam napravio nešto slično. On se zove Jose Mourinho. U predgovoru svoje knjige uz ostalo je naglasio:

„Postoji toliko mnogo knjiga koje su napisali ljudi koji me uopće ne poznaju, toliko mnogo knjiga punih netočnih komentara, toliko mnogo knjiga dalekih od onoga što mislim, što osjećam i tko sam….“

Nešto slično, ali daleko od Mourinha, i svestrani hrvatski novinar, publicist, književnik, fotograf, humanitarac, nakladnik, a prije svega „branitelj braniteljskih prava“, također je doživio, što naposljetku mogu potvrditi svi koji ga imalo poznaju, da ga ljudi znaju, a – ne znaju!

„Biti barem malo u društvu ovih velikana, prijatelja i suradnika meni je ostalo duboko u sjećanju, tim prije što sam od svakog od njih saznao nešto novo, a ako ništa drugo istinski put kojim su se na svoj način popeli prema vrhu“ - kazao je.

Ovo je njegova prva takva knjiga, (u nakladi Tiskare „Rihtarić“), jer ni izdaleka ovdje nisu stali svi oni koje je i putem fotografija namjeravao predstaviti – da se ne zaborave, kako on često voli reći, ali i napisati u svojim mnogobrojnim tekstovima i komentarima.

Nikola Šimić Tonin | Facebook prijatelj

Nije ni slutila što će joj se dogoditi. Samohrana majka guta suze dok govori. Često ostaje bez riječi, jecajući:

- Muškarac vam pošalje zahtjev za prijateljstvo. Ne poznajete ga, ali izgleda zanimljivo na profilnoj slici, pa ga prihvatite za prijatelja. Dopisujete se. Ljubazan je. Obasipa vas komplimentima. Udvara se. Želi ozbiljnu vezu. Doći će iz Zagreba u Zadar. Studirao je u Zadru. Šalje vam poklone… Upoznao je i kaže „zavolio Milenu kao da je njegovo dijete“. Preko video linka smo se često vidjeli i čuli. Slala mu je poljupce.

Bio je prvi dan škole mojoj kćeri. Izgleda tako slatko u novoj odjeći koju joj je kupio i poslao, da sam je jednostavno morala fotografirati i postavite fotografiju na Facebook kako bi je vidjeli svi naši prijatelji i obitelj. Njemu sam prvome poslala slike…

Uzbuđena od komentara: “Ne mogu vjerovati kako je porasla. Vrijeme leti“… Ja sam jedna ponosna majka… U međuvremenu, „Petar“ facebook prijatelj tu sliku moje kćeri u njenoj slatkoj novoj odjeći šalje na 60 adresa diljem svijeta uz komentar – “Djevojčica. Godina 7. Smeđa kosa. Crne oči. 15.000 eura. ”…

Milan Drašković | Sonet za Midori

Romantično vreme iz setnih studentskih dana,
kada je ne prepoznaje pri novoj frizuri,
momku se ona čini prolećem obasjana,
devojčin znak je zeleno – zove se Midori.

Nedelja i poseta Knjižari Kobajaši,
sjajno spravljeno jelo znanog Kansai stila,
ne gledaju u nebo dok šetaju na kiši,
poljubac sred terase ispraćen pesmom ,,Bitlsa“.

Tramvajem kroz predgrađe, gle! požar u susedstvu,
s dolaskom jeseni iskrsnu nova pitanja,
trag nerazumevanja ne smeta prijateljstvu.

Neki drugi problemi – dva meseca ćutanja.
Ništa nije isto u izokrenutom svetu,
Vatanabe doziva Midori u sonetu!

Senka Bradarić | Žena

Njena su suncem umivena jutra
Prolazeće jučer dolazeće sutra
Prkosi nevoljama
U spokoj ne bježi
Istini i pravdi uvijek teži.
U slabosti jakost skupi
Ona je leptir na svijetlu
Nije moljac u tamnoj rupi.
Korijenje pušta da raste duboko
Širi krila ko ptica sokol
Na svoju sjenu ne spušta oko
Gleda u svijetlo  uvijek visoko.
Ne skriva se pod plaštem noći
Ne treperi poput lista
Ponosno korača po svijetlu dana
Sa oba obraza čista.
Voli i mrzi, mazi i mrvi
Snažna i hrabra  jaka k'o stijena
Krhka i nježna
Jednostavno
Ona je ŽENA

libertybell | Pismo Mileni

libertybell (Zvonka Obajdin) Foto: Marina Uzelac

Ćao Milena,
utorak je,
već je dosta kasno, prošla je ponoć, i zapravo je srijeda.
Vidiš, dani imaju imena,
da uvijek znamo koji je,
ali noći ne.

Noć se prostire do obzora
kao pučina
i baš kao ona je naizgled mirna kad se gleda iz daljine
i puna čudnih riba ispod površine
koje hvatam na svjetlost ekrana,
a možda bolje ne.

Hej, Milena, nedostaješ...
Par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe.
Milena, razumiješ da mi više znače riječi nego ono o čemu govore.

Noć se prostire do obzora,
kao pustinja,
i jednako tako je naizgled mirna kad se gleda iz daljine,
al' njome trče male lisice i gmižu zmije
i cvate kaktus
jednom u sto godina.

Milena, pobjeđuješ s par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe,
Milena, jer razumiješ, da ne mogu osjećati
ono što ne mogu napisati.

Noć se prostire do obzora
kao pustinja
i, baš kao i ona, naizgled je mrtva kad se gleda iz daljine,
al' njome trče male lisice i gmižu zmije,
i cvate kaktus

jednom u sto godina.

Ivana Julius | Moja junakinja Jelena osvaja publiku svojom ženskom snagom, tihom ali moćnom

Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

 

Romanom u „Vrtlogu vremena“ Ivana Julius privukla je pažnju kao autorica koja se bavi poviješću i legendama koje su snažno prisutne u našoj svakodnevnici, iako se o njima ne govori često. Glavna junakinja romana je 20-godišnja Jelena koja kroz vremenski procijep u Kraljičinu zdencu dospijeva u 15. stoljeće na dvorac Barbare Celjske, poznate kao Crna kraljica gdje stječe prijatelje i neprijatelje, a otkriva i nepoznate osjećaje.

Roman „U vrtlogu vremena“ Ivane Julius s pohvalama su dočekali blogeri i kolege pisci, što je mladu spisateljicu ohrabrilo na nove avanture. Nakon prvog romana najavljuje nastavke i trilogiju o dvorcu Medvedgrad, na kojem je vladala Crna kraljica, a ima i osebujan marketinški pristup – na promocijama se pojavljuje u povijesnom kostimu, a za čitatelje priređuje izlete na Medvedgrad i obilaske povijesnih lokacija na kojima se odvija njezin roman. Nakon Medvedgrada autorica razmišlja o još nekim lokacijama koje su bile pozornica velikih povijesnih priča. Legende o kojima piše Ivana Julius imaju i turistički potencijal jer povijest je neiscrpno vrelo priča, a nakon Zagreba, autorica se namjerava pozabaviti se još nekim povijesnim lokacijama koje su također bile pozornice slavnih legendi ili velikih ljubavi.

Milan Drašković | Sonet za Petera

Ko je on, Peter Handke – pisac brojnih romana,
drama, zbirki pesama? Selidbe, putovanja,
radost kroz pisanje uz nostalgična sećanja –
moravska noć i Aranhuez iz lepih dana.

Kroz maglu uspomena – internat, stršljenovi,
kovitlac u kosi kad započne s lutanjima:
most Mirabo, Sena, Pariz... grad nad gradovima.
Misli o domovini, o rastancima snovi.

Uz san pod Suncem, prati ga i pesma detinjstva.
Potom, opsesivni opisi straha: golmana
od penala, od ništavila dugi rastanak.

Ljubav mu je čudna. Ne žuri u prijateljstva.
Razmišlja o sreći i kući spori povratak.
,,Nemam tajni“, izjavljuje za kraj. ,,Ja sam tajna.“

Branka Blažinčić | Prevara

moje tijelo me vara
naočigled
jutrom već šalje bol
na razne lokacije
ne poštujući moje želje
za radošću
omeđeno godinama
ne želi voljeti
djevojku u meni
rasipa nekad gustu kosu
posvuda
zglobove ugađa na škripanje
čak mu ni lice nije sveto
obožava apstrakcije
i kako se oduprijeti toj agresiji
nego otići
na cvjetnu livadu
i smijati se,smijati
iz dubine duše i srca
ili
uz huk morskih valova
natjecati se
s kliktajima galebova

Milan Drašković | Sonet za sjaj u travi

Nestaće jedno leto, nestaće neki snovi,
ukršteni putevi kad strasti oslobode,
odjeknu iz prošlosti Vordsvortovi stihovi,
krik zarobljen u nama i želja da se ode.

Razmišljanje o sreći, ponos i predrasude,
tajne kad se prepletu istina sve pokvari,
ishitrene odluke posledica prinude,
onakve kakve jesu da se prihvate stvari.

Sudbonosni susreti, ljubav i očajanje,
anksiozna devojka kojoj treba pomoći,
celov kraj vodopada u ozvezdanoj noći.

Nestaju neki snovi, ostaje nam sećanje.
Dok traje putovanje ka poslednjoj obali,
gledamo ,,Sjaj u travi“, Vorena i Natali.

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Josipa Čekolja "Hahari na dnu mulja"

(ilustracije Dominik Vuković; Zagreb: Mala zvona, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Odakle je moj prijatelj Josip Čekolj

Pročitala sam Josipov roman "Hahari na dnu mulja". Zatim sam mu rekla:

— Dakle, priča iz malog mista. Dobra je.

— Kakvog malog mista, pobogu!? — zaprepastio se moj prijatelj Josip — Pa nisam ti ja iz Dalmacije niti bih ikad...

— Da, da. — prekinula sam ga jer uvijek želim dokazati da sam u pravu — Nije Dalmacija, ali jest malo mjesto, svi se poznaju. Šipražje, postoji li to uopće?

Branka Blažinčić | Spasi me

drži me
jako,najjače
stisni me
strasno
najstrasnije
ljubi me
nježno
najnježnije
da ne potonem
da ne nestanem
spasi me

Aleksandra Načinović | Sama u kazalištu

Nečujne cipele (ne volim lupanje potpetica)
Crni smoking i čipkasti korzet
Svježa od frizera
Crveni ruž na bijeloj koži
Lijepa sebi koračam poput mačke
Mramornim stepenicama
Mirna i jasna udobno sjedam
U plišanu fotelju
Ovaj put neću zaspati jer ne putujem ravno
Iz noćne smjene na aerodrom
Pretpremijera Don Giovannija a ti hrčeš, kažeš
Na povratku si žvakao kaugumu
I više se nismo sreli.

Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Irena Ivetić | Narastao si do zvijezda

Narastao si
do zvijezda,
a nisi prestao vjerovati
u bajke.

Godine su urezale
svoje putove
na tvome čelu.
Gledam ih
i prepoznajem:
mnogi od njih imaju
okus mojih suza
i gorčinu mojih
nepromišljenih riječi.

Narastao si do zvijezda,
ali oči su ti i dalje
ljudski tople.
Gledam ih
i vidim:
one još uvijek sjaje
poput mojih
neispunjenih
i ispunjenih želja.

Narastao si do zvijezda,
ali tvoj glas
još dopire do mene.
Slušam ga
i čujem u njemu
zvuk svoga smijeha
i tišinu svoje tuge.

Narastao si do zvijezda,
a ne sramiš se
dotaknuti zemlju.
Gledam tvoje ruke,
koje zarađuju
kruh naš svagdašnji,
i sjećam se:
pišeš prstom po snijegu
i smiješ se…
Koliko smo
od te davne sreće
uspjeli sačuvati?...

Narastao si do zvijezda,
a nisi prestao voljeti
šumu,
rijeku,
kamen.
Mene.
Ovakvu kakva jesam.

Narastao si
do zvijezda,
a nisi ih prestao tražiti
u mojim očima.
Čak i onda
kad pomislim
da su zauvijek ugasle,
ti ih uporno tražiš
i uvijek pronađeš.
Narastao si do zvijezda,
a i dalje ih tražiš
baš u mojim očima.
I zato te volim.


Požega, jesen – zima 2003.

Željko Bilankov | Snaga želja

Voljeti nekog više od svega,
istinski za to živjeti vrijedi
jer moje su želje iznad ega
i svaka jedino ljubav slijedi.

Jesu li želje tek puste sanje
il' vapaji koje srce mi šalje?
Ja trebam nju, to milo janje
i biti sretan da mogu dalje.

A ona trči poput djevojčice,
proplancima ljubavi naše,
ta žena s licem bogorodice
i gle, osmijehom mi maše.

Štropot kapi plača nebeskog
odzvanja sjetom duše moje.
Da zagrlim bilo srca njenog
želje u meni sve više se roje.

Želje su jedno, a zbilja drugo,
ipak vjerujem, bit će ovako:
Dobro jutro srećo, adio tugo!
kad iskreno voliš toliko jako.

Milan Drašković | Sonet za Merilin

Prelepa filmska zvezda umorna od života.
Imaj milosti, vreme, za to nesrećno biće.
Dom od finog drveta, dodir plavog somota,
pred radoznalim okom tajnu svoju sakriće.

Džungla na asfaltu i celuloidni snovi.
Pametna a ranjiva, okružena lažima,
godine vernosti i Nijagare slapovi –
množe se iskušenja pod ljutim vetrovima.

Obožavana od svih a opet tako sama.
I dok muškarci, zna se, vole takve plavuše,
njeni plišani snovi neumitno se ruše.

Opasno je voleti čoveka kad ima moć.
Help me, please! Očajnički poziv za pomoć,
u violentnoj noći dok nadolazi tama.

Aleksandra Načinović | Ruž na dentijeri

Koža, čipka od soli
Stisnuta usta, mlohava bedra
Vrat naboran
Ponekad hodam pogrbljeno
Govorim si pred ogledalom
Mogla si spasiti ptice u nekom azilu
Mogla si peći kolače u nekom vrtiću
Kao B.B. hraniti tuljane
Umjesto
Djevojci u parku dijeliti savjete
Zbunjeno listati jučerašnje novine
Provjeravati je li iskopčano glačalo
I nadati se da ruž nije prešao na dentijeru
Kad otvaram vrata da očitaju struju
Na brojilu.

Milan Zagorac | Sonja Smolec: Povedi me kući

Budi uz mene

Na temelju priloženog romana "Povedi me kući" Sonje Smolec je zaista lijepo ispripovijedana prava pustolovina, dana iz perspektive raznih likova, uključujući i životinje, ponajprije pse i mačke. Radi se o zanimljivom romanu u prvom redu namijenjenom mlađoj publici, a donosi nam priču o glavnoj junakinji Nikolini Matas, zvanoj Nika, koja se suočava s nečim rijetkim i posebnim - izazovom razvojne topografske dezorijentacije (RTD ili DTD). S obzirom na taj problem, Nika ima poteškoća u snalaženju u prostoru. Međutim, zahvaljujući nevjerojatnoj predanosti roditelja, ali i dva posebna psa, Kikija te posebno treniranog Ronija, Nika će naučiti kako prevladati prepreke i pronaći svoje mjesto u svijetu.

Naime, Nikolinina obitelj Matas dobiva na dar bostonskog terijera Kikija nadugo nakon što se rodila Nika. Kiki postaje neizmjerno privržen obitelji, a posebno maloj Niki. Njihova povezanost i ljubav između psa i djevojčice postaju jedna od srži romana. Međutim, kako Nika treba pomoć u svom svakodnevnom životu, obitelj se odlučuje potražiti pomoć liječnika iz Kanade koji im preporučuju korištenje posebno dizajniranog kompjutorskog programa koji pomaže Niki da se snađe u prostoru i psa vodiča. U ovom slučaju, to je terapijski pas pasmine Border collie po imenu Roni. Naime, Roni je obučen da prati Niku i pomogne joj u svakodnevnim zadacima, uključujući put do škole i natrag kući. Roni i Nika stvaraju snažnu vezu i postaju prava neodvojiva ekipa.

Ana-Marija Posavec | Sonja Smolec: Povedi me kući

 Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti    

            U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući. 

            Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?

            Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.

            Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.

            Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući. 

mag. educ. philol. croat.

Ana-Marija Posavec

Naklada "Bošković" Split, 2024.

 

Preuzeto sa: https://smolecsonja.blogspot.com/2024/04/ana-marija-posavec-sonja-smolec-povedi.html

Božica Jelušić | U lišću Mediterana

za Miu S.

 

List palme veli: "Listam u svom slogu,

Blistam i treptim, ničim ne mirišem.

Svaku blizinu nadvisiti mogu,

Ali u zraku samoće ne dišem."

 

List loze tvrdi da ga vihor svija,

Dok po spirali iskoči iz zgloba.

Iz svakog grozda opoj čist izbija,

Al' kud god pođeš, stigneš u nedoba.

 

List oleandra otrov noći crpi,

U tamnoj krvi započetu sagu.

Dok u svom ognju izgara i trpi,

Uz stup prianja, k'o da grli dragu.

 

O, lišće što mi zelen vijenac plete,

Široko nebo u boji madere!

Još jučer bijah zaigrano dijete,

A danas više ne znam tko me bere!

Nena Miljanović | U ime oca i sina i mene žene

Gledah te čoveče moj

I videh u tebi moga oca

(Koji me voleo dobru i lošu )

Tog moćnog diva

Sa šakama kao velika školjka

U kojoj sam bila zrno bisera

Na dnu njegove duše

Zaštićena

 

Gledah te moja ljubavi

I prepoznah u tebi svoga sina

Tog slabog sebičnog patuljka

(Koga volim dobrog i lošeg )

Lukavog ispod nevinog osmeha

Sa rukama kandžicama

Koje mi nežno iskopaše oči

I učiniše me slepom

Od ljubavi

 

Gledam te dragi moj

I vidim moga Muškarca

Velikog kad me voliš lošu

I malog kad me zloupotrebljavaš dobru

I volim te bezuslovno

Kao otac jedinu mene

I ja jedinog sina

Volim te veliki mali moj

Kao onog od kog sam postala

I onog koji je postao od mene

 

Mogu li drugačije a da ne poništim

I svoj nastanak i nastavak

Mogu li da te ne volim

U ime oca i sina Muškarca

I duha same sebe

Žene

Muškarčeve Ljubavi

Egidia Baldini | Ljepota tišine

Trepere zvijezde noćas
samo za mene
i divim se tome
dok mjesec se skriva.

Trepere kao da
poruke mi šalju
jezikom meni nepoznatim
al' oku se sviđa.

I dok mi duša
od ljepote uživa,
misli veličaju
tajnu tog neba.

A srce u ritmu
njenih otkucaja kuca,
a riječi nedovoljne
da zahvalnost iskažu.

Branka Blažinčić | Haiku

samoća i ja
uzalud miris ruža
tuga me grli
*
zatomljen vrisak
usnulom prijatelju
otisnuo se
osunčanoj mladosti
odlazak ne postoji

Kitana Žižić | Ruža

Mogla bih se naviknuti i na miris ruža.
Jutros jednu mirišem u svom domu
I ne mogu se nadiviti ljepoti
Koju nudi ovako crvena, lijepa
I mirisna, poklonjena od susjede.

Moj muž ih je s ljubavlju uzgajao,
Često poneku brao i meni nudio
Budeći radost u meni,
Ali nisam s pijedestala skidala
One šumske ciklame
Koje su mi ukrale srce već zarana,
Kad nas je još čuvala netaknuta
I nezastrašena mašta blaženog djetinjstva,
Jer život zazire od toga da nas dodirne,
Da položi na nas svoje grube ruke
Tada još nepoznate.

Za sve ruže koje si mi s ljubavlju darivao
Danas ih donosim tebi na onom
Hladnom mjestu ispod čempresa
Gdje zamru svi mirisi ovog svijeta…

Ako jednom opet oćutim miris cvijeta,
Miris ruže koje iako sve ljepše i raznovrsnije
Sve manje su miomirisne, ne samo mojim nosnicama,
Znat ću da život kad dijeli grube pljuske
U rukavu skriva i nove poljupce.

Predstavljanje knjige | Plivanje: Ante Božinovića

 

Matičin četvrtak | Kvaka

 

Aleksandra Načinović | Dok čekam odgovor

Sakrit ću se u cvijet dalije dok me ne zaborave  

Zabunom otresu s revera sakoa nalik prhuti 

Ljepljivo bijela na crnoj  tkanini past ću 

Na kameni pod i uvući se među pukotine

Osluškivati korake jutarnjih šetača pasa

Zalijepiti se poput krpelja na toplo krzno zlatnog retrivera

Ući u kuću koja miriše na kišni mantil plave djevojke s bob frizurom

Odletjeti do rokoko kredenca  njene kuhinje,

I čekati  Božić s eko jelkom koja će završiti na deponiju.

Egidia Baldini | Šetnja

Šetam dušu
po padinama slova,
a po noći i u zvucima
ponekih sova.

Do neba se uzdiže
da mjesec dotakne,
pa zagolica zvijezdu
koja od smijeha padne.

Dok snenog oblaka
što vjetrić po nebu nosi
nestašno bocka
da suhoj travi kišicu rosi.

Zavidi lastama
što s kontinenta na kontinent lete,
pa za inat
polazi stazama rakete.

Egidia Baldini | Vedar dan

Veseli je bumbar
izvodio piruete,
gledao je dabar
kako pčele lete.

Dan je bio vedar
za laste akrobate,
njihao se cedar,
orao tražio mete.

U podne je svak žedan bio,
svatko bi tada rado pio.
Tražeći su vodu naišli na bunar
i otvorili pravi bar.

Aleksandra Načinović | Neželjena gošća

Na stolici za neželjenog gosta
Sjedit ću mirno
Tražite ispriku jer nemate broskve
Ništa za to kažem, dobra je i blitva.
Otvarate usta, krivo vam stoji proteza.
Stišćete oči i pjevate - s poništre se vidi Šolta
Još jednu pivo
I pitate me za groblje, i kako mi se zove otac
Gdje ćemo živjeti, tko će raditi
Trebate i unuke
Ne možete sami skidati zavjese
Žao mi je vašeg Nenadanog
Čekali ste kćer, jelda
To se lako naruči
Pa se samo nabrajaju imena
Tako vam se desio
Zbunjeni šetač na žitu
Kao na etiketi Johnnie Walker
Suprug vam se cinično smiješi
Obriši šminku sa zubala - naređuje
Donesi nam ribu.