Maja Cvek | Posljednji mohikanci

Tu, odmah kraj novih fasada,

još vrtovi Trešnjevke žive.

Te zelene točke na haljini grada,

aduti su skromnije perspektive.

Imaju oni svoje heroje

oznojenih lica, žuljevitih ruku.

U borbi s korovom, sušom il' kišom,

uz pivo, tek uvečer zaborave muku.

Baš kao posljednji Mohokanci,

žive svoj zeleni rezervat.

Ko njihovi starci davno prije

navikli na znoj i rad.

I bujaju gredice rajčica, salate...

Bit će za djecu kada im svrate,

a povrće iz dućana,

nek' kupuje drugi netko.

Al na kraju, sve ispadne naopačke.

Raste grad. Betonske uzdiže rezervate.

Utihnut će klopot starinskih pumpi

kad usnu pod betonskom dekom

gredice zelene salate

i cikle tamne kao krv...

______________________________________

"Tri istine", Zagreb, 2025.

Večer poezije u Društvenom domu Gajevo, Zagreb

 

Maja Cvek | Što je jutro

Jutro je nada,

djetinjstvo dana,

korak

iz dvorišta snova.

Mrvica otpala

vremenu s dlana,

i svjetlo na stazi

izazova. 

Maja Cvek | Skica, podnevna

Drijemaju lađe usidrene,

sunčeve zrake ispija žal.

Ni od kog' zvan, al dobro znan,

doskitao se maestral.

Dirnuo je grane maslina i bora,

prenuo je mirise trava iz sna.

Dok sunce prži, a cvrčak cvrči,

blještavu tkanicu more tka.

Premuda, 2022.

Maja Cverk | Pri kapuri

Vu  tihoči spred cintora

pritišjena z jezer let,

spod lazura mirno gledi

kapura vu živi svet. 

Zajna štacija živlenja 

čaka svoje putnike

terima se sim ne pašči.

Senak, fsaki jemput de.

Dan za danom furt jednako

pri kapuri čuh mrzline. 

Grenki kelih tu se spije -

- pe živlenje vu nigdine.

I zmerom samina drmi, 

im družba su - mrtvi svati

tere na put vekivečni, 

sprevot z javkalinkom prati.

Samo v nočnoj kesni vuri

ober krova mesec bel,

na kameni oder pazi

gde počivle  kadaver.

Strplivo črez oblok luče,

čas primekne svoju sveču

i zaspalomu osvetli

zajdni san - na ovem svetu.

_______________________________________

Manje poznate riječi:

kadaver – mrtvac, leš

javkalinka – pjesma naricaljka

sprevot – pogreb

zmerom – stalno

grenki kelih – gorki kalež

čuh mrzline – osjećaj hladnoće

štacija živlenja – stanica života

cintor– groblje

kapura – mrtvačnica

spod lazura – ispod plavetnila

Maja Cvek | Jesen, čarobna

Opet nas mazi jesen

sa mirisnim voćem na stolu,

a ja očarana 

njenom ljepotom,

svim srcem poželim

da svira u… molu.

Nek' svira nježno

jer dušu bi svoju 

u zlatnoj odmorila šumi.

Životom gonjena,

napojena tugom,

neka se mirom ispuni.

I bila je dobra

ta mirisna jesen.

Dala je spokoj i snove.

Iz zlatne šume prepune sjaja,

svaka me grana

pjesmama zove.

Promocija zbirke poezije | Maja Cvek: Tkanice života

 

Večeras je u knjižnici "Bogdan Ogrizović "predstavljena zbirka pjesama "Tkanice Života, poznate zagrebačke pjesnikinje Maje Cvek. Pred velikim brojem ljubitelja poezije knjigu je predstavila urednica Sonja Smolec, naša poznata književnica. Svoje pjesame govorila je sama autorica. Za glazbeni ugođaj pobrinuo se Majin unuk, poznati i nagrađivani pjevač Matija Cvek. Pratnja na gitari Lovro Krpan.

Knjiga je objavljena u nakladi Društva za promicanje kulture "Kvaka", 2023.

Ova zbirka posebna je po tome što sadrži veći dio poezije objavljene u antologijama raznovrsnih, kvalitativno prepoznatih književnih natječaja diljem Hrvatske. Maja s razlogom može biti ponosna na taj svoj opus organiziran u tri poglavlja: Versi od kaja, Tiha tkanja i Desetka na Zagreb. 

Ustrajnošću i prirođenim osjećajem za kvalitetan poetski izraz, Maja Cvek gradi izuzetno fino tkanje riječi, kako na standardu, tako i na njoj, i mnogim drugim ljubiteljima domaće riječi, veoma dragom kaju. - Sonja Smolec

Autor teksta i fotografija: Ivan Milčec

Sonja Smolec | Maja Cvek: Tkanice života

Izvod iz Pogovora

Knjiga, zbirka poezije Tkanice života Maje Cvek, oda je svemu što autorica cijeni, čemu se raduje, što voli, zbog čega pati. Poezija je sve ovdje navedeno, pa i više od toga. Oduvijek odana kajkavskom jeziku, gradu u kojem živi i svojim korijenima, stvara nezaboravne stihove. Naslov zbirke nije mogao biti bolje odabran. 

Ova zbirka posebna je po tome što sadrži veći dio poezije objavljene u antologijama raznovrsnih, kvalitativno prepoznatih književnih natječaja diljem Hrvatske. Maja s razlogom može biti ponosna na taj svoj opus organiziran u tri poglavlja: Versi od kaja, Tiha tkanja i Desetka za Zagreb. 

Ustrajnošću i prirođenim osjećajem za kvalitetan poetski izraz, Maja Cvek gradi izuzetno fino tkanje riječi, kako na standardu, tako i na njoj, i mnogim drugim ljubiteljima domaće riječi, veoma dragom kaju. 

Kao što rekoh, kao i kod kvalitetnog tkanja, u poeziji ne smije biti pogrešaka. Jedna kriva nit, jedno puknuće, može uništiti svu ljepotu namjere rada. 

Već odavno njeno je pisanje prepoznato ne samo u našoj zemlji već i u inozemstvu gdje je s radošću čitaju mnogi kojima je njezina poezija lijek za dušu. 

Samozatajna, uvijek iznova preispituje svaki svoj ispisan redak.

Finoća, senzibilnost i laka protočnost izražaja zaslužni su što su joj neke od pjesama prepoznate kao takve i uglazbljene.

Naklada: "Kvaka", siječanj 2023.

Maja Cvek | Suze grada

Jutros ih vidjeh kako stoje

pred vratima

kuhinje javne.

Gladni.

S torbom u ruci,

milostinju šuteći 

čekaju.

Jadni.

Dok me tramvaj vozi

razigranim gradom,

sjetih se reda

posivjelih lica.

Zabolio je,

svaki pridošlica.

Zagreb, 2009.-2023.

Maja Cvek | Cuk živlenja

  

Si se mi pelamo

vu cugu živlenja,

al nigdo ne zna

gdi je putu kraj.

Kak jopci se vrtimo

v začaranom krugu.

Jen zajde nutri,

drugi pe fkraj.

 

Črez sva vremena,

zmerom cuk pela.

Leto za letom 

hitro dohaja.

Varlivi žitek

projuri kak strela,

pak dojde i cajt

gda sve se zbraja.

 

Vu cugu živlenja

su sva stvorenja.

Živina i ljudi,

spametni, bedaki...

Al' niščem ni znano

doklam se pela.

Na pravdi Boga, 

tu smo svi jednaki!

 

 

Za II. Recital kajkavske poezije „Stara lipa” - Vrbovec, 2020.

Maja Cvek | Dirigent

   

Žitek je močen dirigent

i svaku kajdu pamti.

Rada zmenja i tempo i takt,

a mi smo furt muzikanti.

 

Gda vudrimo brigu na veselje,

dirigent skerco traži.

Jen časek potlem obrne tempo.

Vre je andante drakši.

 

Dan za danom on frfla sfumato, pak negda roznatomu, sivoču da.

Al gda prišepne moderato,

to čuje onaj gdo slušati zna.

 

Jeje, žitek je zbilam dirigent.

Čas hoče glasen, pak tišeši ton.

Gda primimo zadnji sakrament,

on dirigera: din-don, din-don...

 

 

HSK – 40. Susret hrvatskih zavičajnih književnika – Zagreb, 2021.

Pohvalnica  

 

 

Maja Cvek | Pjesma beskućnika

Uz dan beskućnika

Odavno već nisam

zagrlio ženu,

živio toplinu doma

i snivao miran san.

Bolan šamar sudbine

zbaci me na zemlju.

Tko sam? Tek lutalica

u beznađu sam.

Čak i moga Groma

drugi su udomili.

Na mekanom ležaju

ja sam rijedak gost.

Kamatari i lihvari

mene su razdomili.

Ležaj mi je trava,

krov nad glavom – most.

Zaboli me svaka noć.

Crne misli plete,

a okrutna stvarnost

u beznađe vodi.

Više blata, nego zlata daješ,

ti varljivi svijete!

Krhka lađa mog života

samo kroz oluje brodi.

Maja Cvek | Jesen i mi

U sobi sjene

i otkucaj sata,

na prozoru odsjaj

jesenjeg zlata...

već plovi dan

ususret noći,

tek tren u vječnosti

što mora proći.

A mi smo tu

ispod svog krova,

u bijeloj sobi

toploj od snova.

U vazi ruža

slatko miriše

dok usnuli čovjek

kraj mene diše.

Dok vani jesen

svud smiraj sprema,

duboko u nama

skrivena, drijema.

I zaigra srce

u ljubavnoj zamci,

kad nježno milujem

prosijede lasi.

Zagreb, 2008.

Uglazbio I. Knežević 2009.g.

Maja Cvek | Licitarsko srce za Zagreb

Zagreb, moj ptiček,
klinček črleni
i dišeči zumbul plavi,
sav si mi hercig
kak pravi kicoš.
Zapraf, dedek si stari.
Srce sam tebi dala
jedino koje imam,
to moje nježno - sanjarsko.
Al da poduplam
kakti za fala,
dajem ti još i licitarsko.

Maja Cvek | Hvala za sve

 

Hvala Ti za vedrinu neba,

ljepote planina i modroga mora,

hvala za sve što oko gleda,

za obilje darova s Tvoga stola.

Hvala za jučer i hvala za danas.

Po milosti Tvojoj, hvala za sutra.

Hvala što daješ nadu u spas

i novom snagom ispunjena jutra.

Hvala što Tvoja ljubav vječna

doseže svaki kutak svijeta.

Neka se vrši volja Tvoja

po kojoj sve živi, raste i cvjeta.

Hvala i skromni pjesnik Ti kliče

slaveći Tvoje ime.

Jer on je ko cvrčak bez violine,

tek milošću Tvojom – pokreće rime.

Sonja Smolec | Maja Cvek: Nepravde rano stasaju

 

PREDGOVOR

Već od prije poznajući rad Maje Cvek bila sam sigurna da, kako stilski tako ni tematski, neće pogriješiti u svojim proznim radovima. Maja je, slobodno bi mogli reći, svojevrsna enciklopedija znanja o Zagrebu i zagrebačkoj povijesti. 

Potrudit ću se u svom Predgovoru biti objektivna a ne subjektivna, koliko god to ponekad bilo teško kad autora poznajemo osobno. 

Svaka priča pisana je kompletno, kompleksno i logično što uspijeva samo onima koji se pisanju daju svim srcem, ne zanemarujući cjeloživotno učenje. Nikad ne srlja s objavom tek napisanog dok nije sigurna da je i riječima postigla ono što je imala kao ideju priče.

U ovoj knjizi priče su svrstane u dvije cjeline. Prva je Nepravde rano stasaju, i druga Lica prošlosti.

Maja Cvek | Fališ mi

Prem dugo te ni,
čutim se sama.
Kak veter listeka
živlenje me hiče
i ni me sram
gda soza vujde.
Dan za danom
fališ mi, fse više.

Ne zmislim se na te
samo vu čase
gda pem na grobje
sveče vužgati.
Bi čudaj put štela
pitati nekaj,
povedat novice,
al nega te, mati.

Fališ mi, mamek,
pak verse pišem,
droptine spomenof
z tvojega kraja
i potlam si gruntam,
buš zeznala nekak':
ne norči se čerka
z tvojega Kaja.

Vre dugo te ni.
Ni rokah, ni reči...
Sečanje živi,
živlenje teče.
I nikaj več nemrem,
fališ mi, šepečem.
Žmerkaju vužgane sveče.

Maja Cvek | Trajem

Zašto kažeš, da si mi izgubljena zvijezda
kad stalno pratiš moje staze.
Zvijezdu ne gubi lako onaj
tko poput tebe
pazi na putokaze.
Možda,
oblakom života zakrivena,
načas postadoh nevidljiva.

A kamo bih otišla?
Bez tebe,
život bi bio crnji od marama Afganistana
a ja izgubljena u toj divljini.
Kamo bih otišla kad moj dlan
još traži tvoj,
i još ti želim milovati lice i svaku vlas,
upornošću davljenice.

A ti, još vješaš poglede svoje
na moje tijelo
nježno i pažljivo
kao ukrase na bor.
Još nas čuvaš strpljivo.

Još uvijek i za sva vremena
ni ja nisam zvijezda izgubljena.
Samo pomakni oblak
i zasjati ću punim sjajem.
Jer trajem.

Maja Cvek | Kamo ste nestali, anđeli?

Rascvala se crna ruža prosinca.
Mirisom je natopila puste ulice,
dotakla zabrinuta lica
i umorne vjeđe beskućnice.
Mjesec izmučen vječnošću
sjaji mutnim sjajem,
prodirući u dušu teške noći,
vodeći tugu niz napuštene ulice…

Gdje si mali grade, velikog srca?
U jednom si trenu pao na
svoja staračka koljena,
nestao pod raspuklim zidovima
drevnih građevina
koje se rasuše kao kule od karata
i sada tražiš sebe i svoje nevine duše.

Šiljati tornjevi tvojih crkava
više ne vape u nebo.
Rasuli se po raspukloj zemlji
Banovine,
šapčući sakupljene molitve
za dolazeći dan
koji će osvanuti
s novim crnim kronikama,
beskućnicima,
potresima…
Kamo ste nestali, anđeli?

Maja Cvek | Prvi crni

Kada su u drugoj polovini prošlog stoljeća, u Zagreb su počeli dolaziti studenti iz afričkih zemalja, još sam bila mala curica. Bojom kože privlačili su pozornost građana, a posebice nas djece. Što se mene tiče, bila sam uvjerena da su crni zato što se ne peru. Poistovjetila sam ih s našim dimnjačarom. Stajala bi u dvorištu i promatrala ga, kako se nakon čišćenja dimnjaka, sav crn i prljav od čađe spušta niz ljestve. Za svaki slučaj,  odmakla bi se dovoljno daleko  i čudila se što je tako zamazan i crn.

  

Zbog takvog razmišljanja jednom sam u tramvaju napravila scenu, koja je moje roditelje dovela u neugodnu situaciju. Tramvaj je bio pun i sva mjesta bila su zauzeta. Mama se jednom rukom držala za naslon sjedišta ispred nas, a drugom je držala mene. Na sjedištu je sjedio mladić i gledao kroz prozor. Bio je crn, a njegova kosa bila je puna sitnih kovrča u koje sam znatiželjno gledala. U jednom trenutku izgubila sam ravnotežu i posrnula prema mami. Sigurno sam je dobro nagazila jer se jako namrštila i stisnula  mi ruku.