Milan Frčko | Glad

Stol širi ruke kao napušteni aerodrom.

Čeka tijela koja ne znaju letjeti.

Stolnjak je mapa nepoznatog kontinenta,

šminka preko drvenih bora,

dok stolice stražare poput ugašenih satelita.

One pamte težinu ljudskog oklijevanja.

U vazi ljiljani udišu zrak kao čisti kisik.

Njihovi prašnici su antene,

hvataju molitve zapetljane u grlu,

između dva gutljaja vode.

Vilice i noževi leže u vojnoj formaciji.

Željezo ne zna za taktičnost;

ono precizno siječe bjegove divljači

koja je do jučer trčala kroz šumu.

Pribor prevodi tišinu na jezik geometrije.

Meso miriše na lov i izbrisane baze podataka.

Netko sklapa ruke nad tanjurom,

pokušavajući utišati zvijeri.

Ali ovdje ne rade zubi.

Radi oprost koji se uvlači među porculan

poput nevidljivog konobara.

On jedini ne koristi vilicu,

a uspijeva nahraniti čitavu sobu.

Milan Frčko | Obala u zrcalu

Onoj nepokorenoj Vesni u meni – koja još uvijek bdije.

Kao dar vlastitoj duši za sve samotne noći, prešućene boli

i vječni prkos koji ni hladno vrijeme ni zaborav ne mogu ugasiti.

Vesna Parun

Predugo stajah na vjetru epohe,

dok padahu stabla i mutne vode.

Kroz hladna me stakla tuđa lica motre,

tražeći požar u pepelu sjete.

Al’ nemir pod rebrima na pelin miriše,

i umorna ruka crnom tintom piše.

U čitanke me skriše, u tihu osamu,

dok lažna svjetla vani glume zoru.

Ne boj se, ptico u krletki od ljeta,

nismo uzalud klesale stih protiv svijeta.

Milan Frčko | Glog u cvatu

Vjetar s prosjaka, koji u parku na klupi leži, podiže novine i s njima kruži, a potom se vraća kao da ništa nije bilo, ne bojeći se da se sam sebi više neće svidjeti. Vrijeme slikam. Plitko je u koži. Na mom platnu postaje dublje i čim zamahne, od mene nema traga. Nestaju i djevojke u pothodnicima, a mi se svađamo sa susjedima. Treba procijediti svjetlo. Moramo misliti. 

Milan Frčko | Sjećaš li se, Sonja

Kako se osjećam?

Čujem buku.

Prije mi nisu trebale uši da bi čuo tišinu i osjetio mir u srcu.

"Sjećaš se, Sonja"?

"Kako se ne bih sjećala. Tad si pisao ljubavne pjesme, a sada psi jedu haljine. Ljubimo se preko maila. Mobitel je postao naš Spasitelj. Ako me Al zaprosi, što da mu odgovorim"? "Reci mu da si oženjena za lavandu. I pokaži mu fotografiju, ali naopačke"!

Milan Frčko | Na prozoru sa zvijezdama

     Na prozorskom staklu ostaju obrisi najljepših razgovora. Osobito su nježni i šaljivi razgovori kada se tako prisjećaš. Toliko se sjetiš, da pamtiš i ono, što je bilo i prije no što si se rodio.

     Duša je doista besmrtna! Ta mekoća, nježnost, snaga, sakriva krošnju drveta gdje je i u kojem biću prije živjela. Sva prijateljstva i ljubavi otvaraju svoje čarobne albume ispunjene rečenicama, stihovima i slikama. Preosjetljive duše sviraju najžalosnije i potajno. Zamršene su igre velikog razočaranja kada se ljubav osjeti prevarena.

Milan Frčko | Papir

Papir je čudo. Sluša moje srce, svaki stih mi plati i razumije moju krv. Pomisliš, ničega tu nema i odjednom ugledaš pepeo i shvatiš da je sav tvoj trud izgorio. Zatim pogledaš vjenčani prsten na svojoj ruci, sjetiš se svoje djece i osmijeh ti se vrati na lice. Mjesečina uđe u tvoju sobu i obasja papir na kojemu piše: "Daleko si stigao. Gotovo je"!

Milan Frčko | Novi vidici

Previše hladnih riječi se nakupilo. Tko ih može ugrijati? Poezija! U strofama su najsigurnije. Govor plače nad svojom sudbinom. Toliko je rupa u njemu da su ljudi najsigurniji kada šute. Kako spasiti govor? Trebamo čitati i odmah ćemo ugledati zidove koji se pomiču. Čitajući, mi umiremo izvan tijela, u snu, u kojemu uskrsnemo. Vidim svjetlosni sjaj riječi u svom zagrljaju i znam da sam dostupan životu.

Milan Frčko | Spomenik muškarcu

 

(Vesni Parun)

Spomenik muškarcu nalik je vjetru koji u rukama drži pticu, čije perje podsjeća na osmijeh Vesne Parun. Izmislila je svijet čiji rječnik ljubav čuva. Stihovima je ogolila nakostriješene duše i smrti dokazala da nema vlast nad njom. Njene nevine ruke uče nas živjeti. Tako je tiho bez tebe Vesna, da poezija plaće. "Čemu se čudiš"- sunce me pita." Buđenju"- odgovorio sam, prije nego sam zaspao. Tiha je noć. Zlarin bezbrižno spava, okupan Vesninim Zvjezdanim stazama.

Milan Frčko | Razgovor s Bogom

Vrijeme je zašilo staze djetinjstva.

Sada ih jedino uspomene vide.

Kroz sjećanja se sasvim tiho ide.

Suza za čas u tvojem oku zablista.

Vidiš stihove koji dom svoj traže,

kroz muze, nadahnuće i tišinu.

Blago onom komu odmah stihovi sinu.

Pisanje nije sunčanje sred plaže,

već je probijanje najtvrđeg zida

i rudarenje po vlastitoj duši.

Čim pomisliš kako se svijet tvoj ruši,

primit ćeš blagoslov iz visina.

Najteže borbu vodiš sam sa sobom.

U tom trenutku razgovaraš s Bogom.

Foto: Nikola Wolf

Milan Frčko | Ljubav

Ljubav je zelena i u srcu živi.

Ponekad pupa i na staroj grani.

Ljubav cijeni umjetnost. Stalno ju slavi.

Ljubav je slijepa i ništa ne vidi

osim onoga u koga se odmah zaljubi.

Ljubav je najljepši cvijet na svijetu.

Voli Bogorodicu, Majku svetu.

Tiho govori: "Radujte se ljudi".

Prava ljubav je nijema. Ona je vatra.

Zagrije vam srce, a drugo zapali.

Krhka je ako se lomi od prvog udarca.

Uporni znaju što je umijeće ljubavi.

U ljubavi, jedno srce drugo hrani,

izvadi ljudsko srce i natrag ga vrati.

Foto: Nikola Wolf

Milan Frčko | Plesnivi kalendar

F sobi je kmično, al sakaj se vidi.

Na zidima so tenke vodene štrafte.

F krevetu pavočinje, mesto plahte,

a vu njemu muha kaj komaj škilji.

Noga od kreveta več je sasma sprhla

i krevet se nagnol kaj da je pijan.

Kalendar pokazive minoli srpanj.

Gde je pisalo leto, slova so hmrla.

Se je plesnivo vu tom kalendaro.

F kotu je rep od krepanog štakora.

Tu so i škornji, al neso vu paro

i tragi f pepelo, pokraj rafunga.

Čez kroh dežđ čvaple i to kraj raspela.

Stopram senje čoveka v raj dopela.

-------------------------------------------------------------------

plesnivi - pljesnivi, tenke - tanke, kmično - mračno, saka j- svašta, štrafte - crte, pavočinje- paučina, komaj - jedva, škilji - na jedno oko gleda, sprhla - trula, minoli - prošli, hmrla - umrla, f kotu - u kutu, krepanog - crknutog, škornji - čizme, v paro - u paru, trag i- tragovi, rafunga - dimnjaka, dežđ - kiša, čvaple - kaplje, stopram - tek, samo, senje - snovi, dopela - dovede

Milan Frčko | O kako je lijepo biti leptir

O

kako je lijepo biti leptir i iznad Podravine s krilima mahati i s Dravskom vodom poeziji žeđ gasiti. Zemljo, sve osim duše ću ti vratiti. Bit ću sretan bez ičega.

Jedino su pjesme dostojne pamćenja.

Milan Frčko | I glazbu sam tako dugo slušao dok nisam nestao

I

Glazbu sam tako dugo slušao dok nisam nestao.

I dok sam bio svjetlost, rekli su da nema ničega.

I normalno da mi je srce prestalo kucati.

Jedino ljubav poeziju razumije.

I stihovi prašinu s ogledala brišu i onda nam se iz njih smiju.

I poezija svete mise održava i red je prilog dati. Ja sam joj dao srce.

Možda jednom i nebo procvjeta.

Milan Frčko | Uzalud

Na nebo sam uho prislonio.

Ne čujem nikakve korake, a toliki odlaze gore, vjerujući da odlaze u vječnost.

Možda riječ nije dovoljna?

Nedostaje mi jedno čulo koje snovi izoštre.

Milan Frčko | Uskrsnuće

Uskrsnuće je veće i od ljubavi.

Darovano je od Oca i od Sina.

Ono je ujedinjenje duše i tijela.

Kako da se čovjek Bogu zahvali?

Neću tražiti žive među mrtvima,

ali mnogi među nama su mrtvi, a žive.

Umjesto sebe, oni stalno druge krive,

a kruna od trnja pristaje baš svima.

U svojim djelima pronađi svoj spas

i srce će ti obasjati svjetlost neba.

Neka ljubav bude tvoj unutarnji glas.

Ljude poput tebe Božji Sin treba.

Budi čovjek. Bog je jači i od smrti.

Najbolji dokaz za to je Božji Sin, Uskrsli.

Milan Frčko | I ti moli

U procvalim krošnjama ptice mole.

Njihov cvrkut su pravi svećenici.

I češljugar i kos usrdno će izmoliti

da ih plavo nebo i sunce vode.

Iz duha i istine molitva stiže.

I svi anđeli mole. Moli i ti.

Osjetit ćeš njene djelotvornosti.

Ocu u duhu i istini bit ćeš bliže.

I Krist je dao svu snagu za dobrotu.

Zato velikodušne putnike vodi.

I sam Bog moli. Spominjem Golgotu.

Molitva može i Boga svladati.

Neka mu je čast i moć u sve vijeke

vjekova. Tiha noć je. Vidim zvijezde.

Milan Frčko | Božić

Mir Vama i meni.

Pustimo dobroti da nas plijeni.

Neka divni osjećaji okite bor što u našim srcima raste.

Mi smo ljubav i svjetlost što ljude spaja isretna i nasmijana lica iz snova budi.

Krist se rodio čim je u našim srcima ljubav probudio.

Slika: Milan Frčko, ulje na staklu, 32 x 32 cm. 

2023.

Milan Frčko | Sklopila si očne kapke

...i postala noć, obješena u duši, u kojoj Krist crta zavoje po putu, prije nego vjetar zakrpu na ljubav zašije.

Izgubila si tipkovnicu, rukopis ti plače, snovi su se raspršili po stihovima...

Nadahnuće žonglira na pramenu zime.

Muze imaju sočne bradavice.

Milan Frčko | Oprost je besmrtan

Umjesto zime, prosinac se ispričao
rukavima od plave košulje, koje je
mraz  na štriku za sušenje zarobio.
Oprost je besmrtan.
Vrijeme nas baca kroz prozore
prošlosti i za večeru nam servira mjesečinu.
Čujem zornice tvog srca dok opisujem strast.
Srce pamti dulje od sjećanja.

Milan Frčko | Vjetar je kostanje izveo u šetnju

Vjetar je kostanje izveo u šetnju

Prvi dan listopada. Sunce se budi. 

Vjetar je kostanje izveo u šetnju.

Užitak je gledati osunčanu brezu,

kojoj kostanj svoje plodove nudi.

Ježinac je krošnji rasparao lice

i lišću na zemlji poljubac je dao.

Jedan zreli kesten iz njega je ispao,

a drugoga ježinac s usnama stišće.

Vjetar sasvim tiho s lišćem šapuće.

Rosa otpalom lišću umiva lice.

Na starom panju su borove iglice

i baš tu vjetar hrast za rukav vuče.

Šuma je vjetru dječje igralište.

Bablje ljeto listopad na prsa pritišće.