Maja Kušenić Gjerek | Predramatično

 

Činilo se da nema

Temperature,

Na tri različita toplomjera,

Iako sam pomalo drhtala,

Predramatično.

Suprug je rekao da mirujem,

Kćer donijela inhalator i dva puta

Skuhala čaj jakog mirisa,

Mama se pomolila

Nad mojim rukama.

A ipak,

Moja pluća izgledaju

Poput Ukrajine,

Ukrajina gori u mojim plućima.

Bože, poljubi Dnjepar,

Molim te,

Kao križ

Između leptirovih krila

I smiluj se,

Nama, ubogima

I proljeću

Koje samo

Drijema,

U groznici,

Među malim kućama

I u tek začetom cvijeću...

Maja Kušenić Gjerek | Čudesno

Hvala ti, dobri Bože,

za moje naslijeđe,

za tu lijepu djecu,

nasmijani život

oko mog raspela,

za zlatna jaja,

koja sam,

kljucajući nebo,

ja, mala, siva kokoš

i ne znajući, snjela

10. studenog 2021. počinje novi, drugi ciklus emisija Poezija u eteru

Večeras, u srijedu,10. studenoga, u 20h, u prvoj emisiji iz ciklusa Poezija u eteru II, u kojoj i dalje predstavljam hrvatske pjesnikinje i pjesnike, moja gošća je književnica Sonja Smolec.

Pozivam vas da poslušate moj razgovor sa Sonjom i njenu odličnu poeziju, koju ćemo obje čitati te na kraju i jednu moju pjesmu, kao i uvijek na valovima Radija Glas Podravine, na 94,1mhz ili putem streaminga

http://radio.glaspodravine.hr/

Maja Kušenić Gjerek
Sufinancira Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Maja Kušenić Gjerek | Novi psalam, djevojka iz provincije

 

mojoj kćeri Mariji

Ona je mala mitanijska princeza

Koja se lopta sa suncem,

Na nju su mislili Proroci

Kad su pisali o ljupkoj kreposti,

Za nju su šivali haljine

Od lišća i žarkih cvjetova

U svojim stihovima gorki mistici,

Ona je Ona iz pjesama svih pjesnika,

Kad prolazi trgom zadrhte pločnici,

Jer Ona je Marija

I Ona je Eva

I Magdalena koju ljube grešnici,

Djevojka iz Provincije,

Majčino srce u zvjezdanoj jabuci,

Očeva pjena od suze u zjenici,

Srest će je mladić, dobar i sretan

U nekoj maloj, zamamnoj ulici

Da mu rodi mile sinove, a kćeri zasanja,

Da bude dragulj na vjenčanoj ogrlici,

Djevojka iz Provincije,

Ona koja zna da je središte svijeta

U lijepoj krletci između sna i svjetla,

Koja posprema rublje kao robinja,

Koja se uvijek u nježnost preodjeva

I vlada nad tisuću svjetova i planeta,

A ničim to ne odaje, mirna i skriveno sveta,

Skršena od umora, od tišine sretna,

Nju su poželjeli svi njeni preci,

Za nju su prabake hodale bose

Preko kamenja i bregova

Do slatkih svetišta bijelih crkvi,

Da je ranjenim stopalima i

Modrim koljenima od Boga izmole,

Ona je uzdah Zemlje u naručju Neba,

A ne zna tko je i koliko je

I zna da nevažno je,

Dok se saginje prema

Djetetu ili starici i šapće,

Zašto plačeš, dušo,

Tu sam - Vrijeme

Tu sam - Vječnosti,

Tvoje je lice u mojoj ruci,

Samo reci što ti treba...

Maja Kušenić Gjerek | Nepoznata pjesnikinja

 

Na ulici velikog grada, nitko je

Neće prepoznati. 

Njeno lice, 

Nalik ni jednom drugom,

U ljudskom vrtu

Može spokojno cvasti, 

Do pravednog uvenuća.

Može se

Odjenuti kao filmska diva,

Ili prodavačica igračaka,

Svejedno je.

I bez straha, može se

Poskliznuti i pasti, usred stiha.

Nitko se

Neće  začuditi, jer nije

Dovoljno laka.

I nitko neće primijetiti,

Osim ptica,

Ali one oduvijek šire krila mašti.

Podići će je, kao i uvijek,

Vrijeme,

Stresti još malo perli s trepavica,

Jer u poeziji je djevojčica i 

Svi misle, morala bi rasti.

Obuva

Prevelike cipele od strofa i stavlja

Na glavu metafizičke dijademe

Od stakla, umjesto stroge etike.

U poanti, naivno, obožava

Vatromete i slavlja.

Razgovara o svemu, osim o poeziji.

S poštarom o vremenu, susjedama

O modi.

Dugo lista raznobojne

Časopise, kao dijete slikovnice.

Onda sjedne i zapiše nešto.

Prolazeći kraj zrcala, poput

Kraljice, uvijek namršti lice.

Metafore su joj kao bolesne

Gospođice blijede i plakala bi

Neprimjetnije, kad bi znala.

Još plače, na glas, zbog tuđe

Bijede.

Njeno je vrijeme

Ono kojeg nema. Pjesnici

Za okruglim stolom vode

Strasne dijaloge o slobodnom

Stihu.

Ona, popuut zelenih ruža

Zalijeva bokore salate i zvižduće

Prigodne ode. Na predavanjima

O sintaksi drijema.

Večernjača je

Zatiče nad papirom, umornu i 

Tihu. Ona je najtiši zatočenik

Pjesničke slobode.

Stalno ponavlja da je križ 

Ljubavi sjena.

Nepoznata pjesnikinja. Čak ni

U pjesmi u prozi nećete je sresti

Nepočešljanu ili bosu.

Svi kažu

Da je ukočena.

Njeni su prijatelji

Već nijemi i žive u knjigama

Koje otvara noću kao žardinjere

Dragulja, ili zvjezdanih bombona.

Jednom,  anđeo joj je iz samilosti

Bacio u naručje zlatnu liru,

No ona vjeruje da je to ukras

Za kosu

 

I stavivši je na glavu,

Umjesto krune,  još leti

Visoko nad gradom,

Čvrsto

Držeći u ruci uzicu dječjeg balona...

Maja Kušenić Gjerek | Van Goghovo uho

Pogledajte jadne bogataše i njihove tužne sobe –
U onoj stolici, u kutu, plaču ruke
Mršave djevojke, što je brzo svijala
Oštru trsku, u vlažnoj sobi, bez svjetla, na kraju luke,
Dok je mjesec prolazio nebom u trku

Maja Kušenić Gjerek: Savjet

„Ne vjeruj ljudima
Koji ne vole mačke, „
Rekao mi je,
U snu,
Moj mačak Jojo,
Vrlo ozbiljnim glasom,
„To su oni koji
Ne mare za male
I bespomoćne
I mjere vrijeme zalogajima.

Oni mogu zamijeniti
Jedno lice drugim,
 U sekundi,
Zaboraviti
Jednostavan život,
Sa zdjelicom mlijeka.

Zato budi oprezna
S ljudima
Koji ne vole mačke,
Oni su na zao glas
Doveli i mačke i ljude.“   

Maja Kušenić Gjerek: Amor Dei

 

Mediji najavljuju

Još jedan smak svijeta,

Za one koji s njega odlaze,

On se svakog dana već odigrava,

Kraj svijeta Romea i Julije,

Djevojke koja je neoprezno

Pretrčavala ulicu u papučama,

Smak svijeta

Tužnih soba po bolnicama,

Križnog puta i jeke Armagedona.

Pa ipak,

Pjesme zriju kao trešnje,

Na granama memorije,

Pod sutrašnjim nebom,

U košticama,

Novo sunce rascvjetava

Genezu, u dječjim zjenicama.

Jer još nema

Strašnih konjanika,

Nema Kralja na oblaku,

Nitko ne dolazi nenajavljen,

Dok čovječanstvo spava

Na pola

I sanja poantu

U dovršenom rukopisu Stvaranja.

Maja Kušenić Gjerek: U bombonjeri zrcala

Često tražim oči
Djevojke s bombonjere,
Koja je nekad,
Iz zrcala,
Gledala u mene

I tek kad ih ugledam,
Odmaknem se,
S osmjehom.

Tražim samo oči,
Uskim pogledom,
Jedine mrlje akvarela
Kojeg ne mijenja vrijeme

Preostalu sličnost,
U dvostrukoj tišini,
Gledam kako
Gleda u mene

Jer u srebrnoj kutiji zrcala
Još su ostala
Samo dva bombona:
Oči i osmjeh
Obnavljaju refrene

Maja Kušenić Gjerek: Skriveni superheroji

The visible and the unvisible  © Artist Kasia Derwinska

Oni s pažnjom
Obrađuju svoje vrtove
I čude se stvarnosti
I osjećaju zaboravljeni,
Čak i od poezije

U bljeskovima
Televizijskih ekrana,
U gužvama,
Na tržnici,
U knjižnicama,

Poput molitve
Ponavljaju u sebi
Zadnji zapisani stih,

Dok na glas šute,
Kao i drugi,
O svakodnevnim dramama,
Skriveni i naoko tužni,

U knjigama,

Lete,
Bez maske,
I bez plašta,
U svojim

Najboljim pjesmama

Maja Kušenić Gjerek

NADTAJNA

Neću stati,
Neću prestati
Boriti se,
Za ljepše misli,
Mala djela
I osmijeh siromaha,

Trenutak zanosa,
Kakav poznaju djeca,

Za mir,
Između
Riječi i riječi,
Boje u pjesmi,
Što miješaju nijanse

Makar rane,
Zbog mene,
Krist imao
Samo još na prstima,
Kao od glazbe.

Maja Kušenić Gjerek

NASMIJANO LJETO 

Rekao si,
Da mi izmamiš osmijeh,
U rascvalom vrtu, kraj lijepe palme:
„Izgledaš kao Marilyn Monroe“
A ja dodala:
„Nakon ekshumacije“

Žena koja je zastala
Iza tvojih leđa,
Da ne pokvari snimak,
S djetetom u naručju,
Tiho se, od srca nasmijala,

Kao i galeb
Što je uletio u kadar,
Sličan ukrasu s mog prstena,

Kao i plavokoso more,
Milijardama slanih usana
I akvamarin neba u tvojim zjenama

Pa sam se i ja nasmijala

Maja Kušenić Gjerek

Pagoda u Koprivnici Autor fotografije: Modzzak

JEDINI GRAD

Volim
Čak i loše
Pjesme
O Koprivnici,

A to je
Puno
Ljubavi

Od pjesnikinje.

Maja Kušenić Gjerek

Can Stock Photo

SAVJEST

Ono što me zaboli
Svaki put kad ugledam
Prašinu
Na Svetom Pismu

I samo je otpuhnem

Maja Kušenić Gjerek

Free illustration: Fantasy, Girl, Book - Pixabay

NEZAMISLIVO

Vani,
Pada snijeg
I pjevaju ptice

Dok trava
Pod mojim noktima,
Nezamislivo,
Miriši na
Raj i ljeto

Na tvoje usne,
Na koži djeteta,
Koje volimo.