Branka Blažinčić | Godine su samo broj

            Ulozi su veliki

            u ovoj priči

            položio si

            ostatak života

            u moj zagrljaj

            položila sam

            ostatak života

            u tvoj zagrljaj.

            Budiš se začuđen

            djevojkom pored sebe

            budim se začuđena

            mladićem pored sebe

            budimo se radosni

            zbog nježnosti  leptira

            koja nas je spojila.

            Ogledalo mi nije

            više neprijatelj

            bore su moji ordeni 

            a MI 

            glavni ratnici

            na bojištu

            naših godina.

            Mladost je  

            zagrlila 

            zrelost. 

16. Izložba fotografija otočni fotografi zadarske županije

Andrina Luić: Kad jedra pišu priče

T.M.Bilosnić: Cvrčak

Zdravko Blagdan: Zlatni Rat

Elvis Šmit: Put na most

Ante Jaša: Prova i zvonik

Ivana Kolenc: Baka na vratima

U glavnom holu Gradske knjižnice u Zadru 11. srpnja održan je prikaz izbora fotografija, 16. izložbe fotografije Otočni fotografi Zadarske županije, organizator Foto klub „Kornat“.

Svoje recentne fotografske radove priredili su i obradili za prikaz 24 autora: Bačić Daša, Bačić Živko, Bilosnić Pablo, Bilosnić Tomislav Marijan, Blagdan Zdravko, Dešpoja Maja, Gržinčić Tihomir, Jaša Ante, Kasal Božidar, Kolenc Ivana, Kurtin Barbara, Lonić Boris, Luić Andrina, Luštica Boris, Mavar Ratko, Mavra Hrvoje, Panović Silvio, Piasevoli Nikola, Portada Josip, Skoblar Ivana, Šangulin, Robbie, Šmit Elvis, Vitlov Slavko i pozvani gost izložbe Dorčić Dario iz Raba na otoku Rabu.

Gordana Malančuk | Danijel Špelić: Kolonija

Posljednji roman pakračkog pisca Danijela Špelića zvučnog imena "Kolonija" netipičan je iskorak u znanstveno fantastični žanr no u samoj svojoj srži nije toliko različit od žanra kojeg, većinom, piše. Kroz radnju koju pratimo preko dvoje glavnih likova, liječnice Katarine Leder i pilota Martina Larga, autor nam predstavlja misteriju koju spomenuti likovi moraju riješiti kako bi došli do spoznaje o tome što se dogodilo unutar zabačene kolonije na negostoljubivom planetu, te kamo su nestali njezini stanovnici. Elementi misterije predstavljeni su kroz kriminalističku formu gdje postoje tragovi koji se moraju pratiti da bi se na kraju došlo do zaključaka, što je zanimljiv pristup materijalu, ali i samom žanru koji je u Hrvatskoj na marginama čitateljskog zanimanja. Ovdje su fantastični elementi tek pozadina, okružje kroz koje se likovi kreću i Špelić ne gubi vrijeme objašnjavajući čitateljima tehničke stvari ili previđanje budućnosti, ništa dalje od toga da inače komplicirani detalji budu svrhoviti i shvatljivi ljudima koji obično izbjegavaju SF žanr.

Špeliću je karakterizacija likova jača strana, a korištenjem motiva iz stvarnog života, radnja dobija na autentičnosti, no tu odlazi u stvarno veliku širinu zbog čega bi mu čitatelji mogli zamjeriti na statičnosti jer iako u romanu postoji nekoliko akcijskih scena, između njih odvijaju se velike dionice zatišja. Takav pristup materijalu je još jedan od razloga koji "Koloniju" čine netipičnim primjerom znanstveno fantastičnog romana jer razgovori koje likovi vode, jednako tako se mogu voditi i u normalnom okruženju; nečijem stanu ili uredu, pri čemu skučena unutrašnjost svemirskog broda može funkcionirati i kao mala osobna ispovjedaonica. Lišeni stereotipa koji su postali sinonim za ovakvu vrstu romana, Katarina i Largo imaju svježinu i oštrinu u svojim karakterima što ih čini odlično zaokruženim cjelinama.

Tina Gmajnić | Hladna ljetna noć

 

Tmurni oblak starih žudnji

Pola šalice kave

Hladna ljetna noć

Zvuk d-mola odbija se od zidova

Udara baš u onu točkicu

Nostalgično-melankolične misli

Hladnoća preuzima sve

Toplina tvojih prstiju je Sibir

Oganj u očima staro zgarište

Sutra kazalište?

Može, može

Ali vjeruj,

Nema te šibice

Šalica je prazna 

Hladna ljetna noć

Marijana Mrvoš | Divlja ruža

Bila sam podivljala kao i cijeli vrt. Trebao mi je još jedan ciklus da više nikad ne uzbujam kad si prvi put pred kraj zime pogledom okrznuo moje lice. 

S proljeća si došao i golim si rukama skidao trnje i travu što se oko mene ovili. Nisi se bojao ogrebotina i kao da si znao da meni treba tvoja mekoća i tvoj miris za ono što sam ostavila zaboravu. Savijala sam se, opirala, škriputala a istovremeno treperila na svaki tvoj dodir i svako oslobađanje od divljine koja me gušila i oduzimala mi zrak. 

Nisi odustao ni kad sam se ošugavila. Govorili su da me podrežeš a ti si sa smješkom  skidao uš po uš i govorio: Bit će u redu. Ne želim je podrezati, želim vidjeti kako cvjeta. Na mjesta izgrizla stavljao si kažiprst koji si prije toga ljubio. Ta nježnost me isprva strašila a onda sam se prepustila.  

Bio si strpljiv, jako strpljiv. Prije no što bi zvijezde osule nebo sjeo bi u vrt sa šalicom čaja i dugo bi pričao o svemu što ti se tog dana dogodilo. Nekad si se smijao, drugiput bi plakao ispotiha pokazujući bol koju si nosio izdaleka. Zainteresirala sam se. Napela sam listove i slušala pažljivo. I ta zainteresiranost me je oživjela. 

Počeo si komentirati moje nove sjajne listove i zdravu stabljiku koja je jačala iz dana u dan. Pratio si kako se od pupoljka pretvaram u raskoš. Moje latice nikada nisu bile tako sočne i  cijeli vrt je mirisao i susjedi su tražili da me pokažeš. 

Gledali su u nevjerici kako sam se pretvorila u kraljicu. Ti si to znao od početka. Isti se prepoznaju.  

Zavoljela sam te i bila sam spremna postati cvijetom u vazi, no ti si me ostavio u vrtu. Obilazi si me iz dana u dan, uživao u mom mirisu, njegovao me i pazio. I tako smo postali ljubavnici. 

Krunoslav Mikulan | Zabrinutost (Ukrajinski ciklus)

Zabrinut sam zbog zaborava

Pustinjskog pijeska koji prekriva krajolik

Ali i kosti, leševe, plač i patnju

Dok svijet se vrti oko vlastite orbite

Proslave i festivali odvraćaju pozornost

Političari i skandali pomračuju um

Svrstavamo se preko nevidljivih linija

A otići ćemo ionako za koji čas

Usamljeni kao što smo oduvijek i bili

Život je, međutim, mnogo bliže

Konobarica neobična naglaska, primjerice

Donosi mi hamburger, kolač i pivo

Iz kojeg li je grada?

Neugodno mi je pitati

Jer njena bi me priča 

Mogla izbaciti iz ugodne kolotečine

Iz svakodnevice bez kraja

Zabrinut sam

Lako je za mene, pojedinca

Ali udobnost nadohvat je ruke

A pakao negdje daleko

Zar to nije (više) naš pakao?

Bojim se

Pijeska zaborava ili možda nemara

Dok ispijam pivo

A nepoznata konobarica plave kose

Zahvaljuje mi, a ja zahvaljujem njoj

Tako uljuđeno

Civilizirano

Dok se tlo njenoga rodnoga grada

Trese u pohodu uništenja

Neugodno mi je

Što pišem ovu pjesmu

Koja neće promijeniti ništa

I neće nikome pomoći

Jer nasilje uživa u boli

A ja ga u strahu

Zaboravljam 

Božica Jelušić | Stil i kako ga steći

Znam da mi ovo neće donijeti velikih lajkova ni sviđanja (ni briga me!) ali moram progovoriti, jer postaje iritantno. Riječ je o stilu, bolje rečeno, o nedostatku stila, koji uočavam kod žena koje pokušavaju biti u javnom fokusu, štoviše, koje se upinju da tamo budu što češće i što više. Voditeljice razne, organizatorice, lokalne vedete, stanovite autorice i performerice, novopečene šefice mjesno i izvanmjesno, toliko pretjeruju, da čovjek dobiva osip, pri pomisli da bi ih morao na dulje vrijeme slušati, gledati i podnositi. Teško je reći tko su im uzori, no nešto između turskih sapunica, indijskog Bollywooda, srpskih kraljica botoksa, hrvatskih sponzoruša i ostalih "zvezda iz regiona", mora da je u pitanju. Upitne su mi kontinentalne koke, ali ove s mora, to brate, pomalo ide prema horroru.

Ankica Kale | Gori kuća

Ljeto je, cvrčci od vrućine padaju u nesvijest, još malo zamuknut će i oni najizdržljiviji. Na radiju i televiziji vijesti počinju s izvješćima o požarima. Gore šume, ali, bome, gore i kuće. Strašno je i slušati premda mi, jedna davna uspomena, usput i nehotice, kod toga ponekad izmami osmijeh. Naravno da pazim kako ga nitko ne bi primijetio jer je neprimjereno nasmijati se na takvu vijest. Pogotovo i stoga što nitko ne može znati kako je jednom davno…

Moglo mi je biti dvanaest, možda koja godina više ili manje. Zaključujem po tome što sam još spavala na kauču u sobi, u kojoj se pored moga i velikog kreveta u kojoj su spavali otac i majka, nalazio i manji ležaj na kojem je spavao moj brat. Naravno, samo onda kad bi ga, jer je bila zima a njemu je uvijek bilo hladno, roditelji nagovorili neka prijeđe u svoj krevet. Inače je kao mlađi, razlika među nama je pet godina, spavao s roditeljima. U sredini. Premda je soba bila velika tako da je pored trokrilnog ormara u kojem je bila sva naša pokretna imovina u nju stao i trouglasti stolić i drvena stolica s jednom rasklimanom nožicom, tako da je više služila za odlaganje odjeće nego što se na nju moglo sjesti, otac višeput rekao kako ga, ta naša soba, podsijeća na ratnu bolnicu. Zbog nagomilanih kreveta između kojih se jedva prolazilo i zato što je ne tako davno u pravom bolničkom krevetu proveo mnoge tjeskobne dane doslovno se boreći za život. Ali, to je neka druga priča…

Kitana Žižić | Da mi je galeb biti

Grlim ranojutarnje more

To more što mi utjehu daje

Briše mi suze kad kliznu niz vreli obraz

Ljubi udove umjesto odsutnih ljubavi

Da mi je galeb biti…..

Upravo se obrušio iznad mene

I iznova odletio ne namignuvši mi

A u meni se misao rodila

Kao kad sam dijete bila

Te na hvarskom trgu dok je puhao vjetar

U smjeru Katedrale

Podizala ruke nadajući se

Uz pomoć snažnog refula 

Podići noge od tla.

Ponekad sam uvjerena bila

Kako mi je u djeliću sekunde

To čak i uspjelo

I da ima nade za let.

Da mi je galeb biti

Poletjela bih udišući slobodu

Ne bih se udaljavala od mora šireći krila  

Ni letjela nepoznatim prostranstvima

Odavno je ta želja potonula u meni.

Let bi bio omeđen poznatim stazama

Na kojima sam sreću živjela

Gdje su mi se grudi nabrekle od emocija

Borile za odušak.

Da mi je galeb biti

Slijedila bih snove

Njihove poruke bez zebnje tumačila

I u jutrima hrabro skrivene tragove pratila,

Te nakon grljenja mora

Letjela s galebovima 

Zagrliti voljene tamo

Gdje mene još nema. 

 

Davorka Črnčec | Krhotine neba

usklađenost

redovno miriše na

slatko ili glazbu

kadulju ili mentu

lane ili pelud

na prve kaplje kiše

ili na sladoled od lješnjaka

na fiziku inercije

ili među žice gitare zavučen meki oblak

no uvijek i na dah 

ukapljen na staklu slobodnog dana

kroz koje gledamo kako

suze svetog Lovre

kao posuđena sreća 

padaju 

Iz zbirke "Skica, zakrpa, šav"

Članovi DHK, Ogranak Zadar na manifestaciji „Susreti pod hrastom“ u Čerinu u BiH

Na XVII. Književno-glazbenoj manifestaciji „Susreti pod hrastom“ u Čerinu (Čitluk, BiH), u srijedu 27. srpnja 2022. godine sudjelovali su i predstavljeni članovi Društva  hrvatskih književnika, Ogranak Zadar – Tomislav Marijan Bilosnić, koji ove godine obilježava 55. godina umjetničkog rada i 75. godina života i Robert Bacalja, kao i Mijo Bijuklić iz Beča, s boravištem na Pagu, koji su najavljeni kao gosti Zadarske županije. Bilosnić je najavljen i kao jedan od najplodonosnijih hrvatskih književnika.

Darija Žilić | Život

U autobusima dva su sjedala okrenuta jedno prema drugom. Ti sjediš u onom koje gleda naprijed, prema vratima, vozaču i velikom prozoru. Na drugom sjedištu, okrenutom prema zglobu i unutrašnjem dijelu vozila, izmjenjuju se ljudi iz prošlosti. Davne prošlosti kad si ulicama hodala s jednobojnim barjakom. I što ti govore ta lica? Neka su blistava kao sjajne površine, druga pak naborana kao hrastova kora. O njih se mnoštvenost odluka sabila. Sjediš kao u vremeplovu dok drugi prolaze i govore ti. Uspomena ili dvije, savjet ili samo pogled. I zaključuješ: kao puni mjesec čiji odraz gledaš na velikom staklu, tvoj se život zaokružio i gleda te izvana na idućoj stanici.

Krunoslav Mikulan | Kidanje mesa (Ukrajinski ciklus)

Pomno promatram kartu

A stražnju stranu moga vrata

Hvataju kliješta 

Koja kidaju meso

Lažno optužene vještice

Pred skutima inkvizicije

Vidim da pauk je ispleo mrežu

Rovova, bunkera, skladišta

Logora, mučionica, tamnica

Njegova je mreža crna 

Jer izvire iz mračne ponornice

I truje život jer ga se boji

Zamišljam pauka 

Kao slugu smrti

Koji oštrom dugom kosom

Žanje ljude u maskirnim odorama

Oči su mu plave i ledene

Baš kako i dolikuje 

Oličenju tiranije 

Preplašene za svoje sutra

Za njime stupaju horde

Mračna sljedba

Krvavih očiju i krvavih pipaka

Dok stupaju plodnim oranicama

Ostavljaju crne tragove

Gnojne prišteve na zelenom tlu

Jednoga će dana život pobijediti

Crnilo će prekriti svježa trava

Rovove će zatrpati buldožeri

Kosti naći će počinak negdje drugdje

Inkvizitori će pobjeći

Paučinu će raznijeti vjetar

A pauk će završiti u staklenom sarkofagu

I krenut ćemo ispočetka

Ivan Meroveus | ne važno

počinju dani bez razloga svojih početaka poput trupaca plutaju rijekom do rezališta nije lament možda metodičnija priprema za niski start ponovo odmjerit će se distanca i izdržljivost vlažnost zemlje i zlatnina visa ponovo povez bit će na očima i isključit će se navigacija samo neka ne bude površno neka ne bude zaglušeno a sve drugo uzet će se kako stigne uzvrelo do vreline samo neka ne bude bočato i mlako ne u zelenom blijedo sjenama i neka bude glasa, riječi i boja za sve što jeste i osmijeha pred svime što nije ionako ništa drugo ne preostane kad otpočnu ovakvi dani nakon oluje porazbacani daleko od svojih privezišta u ne mnogo važnoj konstelaciji ovog razrijeđenog vremena još uvijek negdje će se pronaći pramen gušćih i neraščešljanih misli divljeg intenziteta osjeta koji će se oprijeti svemu što svrhovitom gura ga jednačenju

Ivica Kesić | Majci Zemlji

Iz jednog korijena iznikla je ruža,

ista joj zemlja poji i hrani

i cvijet što usne ka nebu pruža 

i trn što ljepotu raskošnu mu brani.

Jedna ista Zemlja majka nam je svima,

strpljivo podnosi i ljude i bilje.

Dovoljno srca za svakoga ima,

podjednako voli i draču i smilje.

Ispod jednog neba za sve mjesta ima:

životinje, ljude, drveće i cvijeće,

jedno sunce sve nas u zagrljaj prima

i kotač života toplinom pokreće.

Na Zemlju ništa nismo donijeli

pa nemamo ništa sobom ni ponijeti

i ma kakvi bili crni ili bijeli,

kako posijemo, tako ćemo žeti.

Željko Bajza | Jesi tu rojen

Jesi tu rojen? – Jesem!

Jesi vučil živlenje pu katekizmušu? – Jesem!

Pu regulah dvorjanskeh jesi živel? I je li tak več jezere let?

Vu procesu oblikovanja horvatske nacije

kaj je reč ak ne jezični mudel nacionalne ideologije?

Belostenec, bližnje celuje i išče peldu

da propele zveličuje iz škurine ud čalarneh i  himbeneh.

Propoveda: domovina naša mila, mirna hiža naj bi bila.

Bekendorf vu Berlinu strah zmišlava.

Herman Bužan vu Požunu guvori

da stališi sami sebe jezik udrejujeju.

Haulik je mecena, on je Ban.

Doklam Sabor dunaša odluku da se koristi čisti narodni jezik,

Gaj igra opasne igre izmed Beča, Pešte i Moskve.

Rakovec, Vraz, Vukotinović, kole tancaju,

a Antun Mažuranić, mistične poetski,

reskriva nade za našu narodnu stvar.

Ja sem tu rojen gde su deca osmehe pretvorila vu cvetje.

Srečni morame biti ak vuspeme pumiriti

ambijent svojega detinjstva z voljum za čakanjem

da znovič prepupa senzibilitet

z terim buš mogel osluhnuti zvuk one trave,

lepet onih ftičov, miris onega drevja

i mukli zuj bumbara teri poleg mene zvrnda.

Ja zdej stujim vu tišine, tak kak Sezanne, nepokreten,

dok  mu pogled prehaja prek brega Saint-Victoire

i čaka da se purudi njeguv “mali dojem”,

kak je guvoril- farba njegve ingenioznosti.

Željka Blažević Tonka | Prijateljica

Svako malo pa naiđeš, svako malo nekog moga sa sobom odvedeš.

Takva u crnome, tilu.

Tako svečana.

Tako tiha.

Zavodljiva.

Uzimaš, ne pitaš.

Možda na kavu ih povedeš.

Mora da si usamljena.

Ne biraš, nisu ti godine važne.

Slomljena srca ne vidiš.

Ničeg se ne stidiš.

Prijateljice moja.

Jednom ćeš i mene pod ruku povest.

Do mosta koji se mora prijeći.

Do svjetla koje sudi.

Kažu da te ne vole spominjat.

Pjesme o tebi pisati.

Kao da time te brišu.

Stvarnije od tebe nema.

Skidaš sve maske, 

Lažna rumenila .

Ti samo radiš ono što ti je dozvoljeno.

Kao iz  kutije iz  tijela pustiš dušu.

Plešeš valcer.

Tvoja glazba svira.

Među ljudima si.

Oni se prave da te ne vide.

Dok nekog njihovog ne dodirneš.

Oni po svom, ti po svom.

Svatko svojim poslom.

Jednom ćemo ti i ja

 kao prijateljice prave.

Prema livadama nebeskim.

Korakom laganim.