Jasmina Burek | Cugi nieme voziju

V žepe te denem
kam gda da prejdem da
da žmenu hodiš

Negda
Negda v življenju tak ti to prejde
i nemreš si pomoči
tak je žmehke
i cugi same voziju
Nišči te ne pita poke ideš
ni kaj iščeš
same voziju…
i ti skup ž njimi neme, f tišine

tu dum, tu dum -
čujem kotače kak se okrečeju
tu dum, tu dum -
čujem kak zijti mi nedaju



(objavljeno u zborniku natječaja Zelina 2019)

Jasmina Burek | Nada je… Oh, Annabell!

Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe već samo produžavaju patnju

- Archibald Joseph Cronin

Prokleti život! Nikako da ga se riješim! Vječito se vrtim u krugu razdora, boli i nadanja.

Upravo gledam, sa svojih osam godina, na dvorištu rodne kuće napola presječenu glistu. Držala se samo o komadu kože koji nikako da puke, a svaki je kraj vukao na svoju stranu. Jedan od gorih prizora u mome životu. Ravan onome mnogo godina kasnije, u kojem blejim u odbačenu potkoljenicu ispred mojih nogu, za koju se još uvijek držala neoštećena crvena lakirana cipela.

E, to je nada. Taj beskorisni sluzavi komad kože koji se ne da, zbog kojeg ne možemo dalje i zbog kojeg nastavljamo beskrajnu agoniju. Glupa glista. Da se samo dogovorila sama sa sobom. Da smo se barem dogovorile mi!

Jasmina Burek | 25 do vječnosti

Vrijeme je da pođem, moja draga
Boja tvoje postelje privukla me
ali ne mogu usnuti na njoj
previše je loših niti utkano ovdje
a meni je tako potreban san...

Umoran sam. Od loših restorana,
krivih jelovnika
i pogrešnih stolova.
Umoran sam i od želja
a ne mogu pomaknuti vrijeme
barem, ne još

Dvadeset i pet sekundi
Toliko me dijeli do vječnosti, draga
toliko mi klizi niz ramena
i istječe kroz prste
koje tako nemoćno stišćem
ne bih li te zadržao uza se
Natekle mi šake, ali stisak ne popuštam

Cijela je vječnost mojih tuga
satkana u trenutak tvoje osude

Jasmina Burek | Bezimena

Oprostite, drugovi moji dragi
što noćima pijan sjedim
preumoran da vam pišem pjesme

Godine su prošle tako
i nije da vas se ne sjetim
no u čaši iskrivljeno sjedi vrijeme
što je bilo još biti neće
niti želim, niti žalim

Ipak…
Vidio bih nas u nekoj novoj djeci
poželio da smo na drugome mjestu
položio bih tada ruke na tuđe grudi
i ljubio neka kriva usta

Sve, samo da ne gledam preda se u jaz

Proklete se rane ne tope
niti prolaznost tu ima kraja
a kad u samrtnom grču
miljama daleko od raja
izdahom posljednjim ispišem ime svoje,
znajte da sam uvijek mislio na nas -
ali riječi, kroz (moja) bezimena usta,
ne dopiru ni do kog, ne dopiru do vas

Sklapam oči, tonem u san
i sve što čujem, sve što naučio sam i znam:
Netrebanje te u hipu pretvara u zaborav

Jasmina Burek | boje proljeća

boje proljeća
budi se novi život
povratak ptica

Jasmina Burek | Avarah K'Davarah

Moje sjene govore o meni više no ja.
Šutke prolaze kroz zidove
ne gubeći trag

Moje sjene ne dotiču prozore
niti se gube pod koracima .
One lete među zvijezdama i tvore svemire

Jasmina Burek | Isječak iz nekog oglasa

Još sedam minuta do buđenja.
Zaklopio sam oči kako bih te bolje promotrio
Previše spokojna da bi me sanjala
Ti
Okrećeš se lagano u smjeru istoka
Sunce je palo u tvoj dlan
Ali i to si prespavala
Prespavala si svu moju bol

Godine su izblijedjele tvoju ljubav
Pretočivši je u moju tugu.
Zašto tuge nikada ništa ne blijedi?

Jasmina Burek | Talent

Bačena izvan tople utrobe majke
rodila sam se s talentom
da preživim svijet,
udišem zrak tako okrutno prazan
i pustim, pomireno, sjećanja na prošle živote
znajući da ću te opet tražiti iznova i iznova...
naivno vjerujući da je ovo posljednji put

Nitko moj talent nije prepoznao.
Nisu me primili u školu.
Nitko mi nikada nije pljeskao,
niti sam se našla ni u čijem albumu

Jasmina Burek | feJst

Nemrem pobeči od tebe ni gda ne bi štela
furt me glediš
odsikam

Nigdar mi nišči tak pod kožu ni zašel
vu me se zavliekel do kervi
nišči me z nutra tak ne draplje
kak da sam betežna, a nič ne boli
Pak te nosim po šarenemu svietu
za sobu
sikam

I baš mi je liepe, liepe kaj si tu

Jasmina Burek | Šnjaderaj

Si sudbu soju krojiju
odnavek -
sem par nas teri smo se rodili
bez metri i škar
pa po svetu i živlenu
furt sami kak bokčeki hodime
i nišči nas ne vidi kak se smucame

Jasmina Burek | Oblaci u meni

Ja sam kumulonimbus!
što olujama razdire tvoje snove
Ja sam kralj iznad vas
Ja sam bijes Zeusov
raznosač gromova
Ja lupam tučama i hladnim kišama
gutam Sunce i zaklanjam mir
nadvijam se nad tvoje tijelo
proždirem u pakao nebeski

Jasmina Burek | Jesen

Kad pomislim jesen
izlijeva se suho zlato po tlu
škripuću staze
a koraci postaju teži
Kad pomislim jesen
utihnula su neka gnijezda
a pokoji zaostali grozd
nijemo me pozdravlja iz vinograda

Kad pomislim jesen
vraća me u školske klupe
al’ ne čuje se naša graja
samo tišina... iskustvena tišina prolaznosti

Jasmina Burek | Leptiri vu rukami

Hiža čkomi na kraju sela
leptiri letiju čez livade
mala keba z pohabanu obleku
kak siroče vu njih gledi

Nigdar ni videla tak lepega stvora

Jasmina Burek | Senji

Nišči neče moje senje
pak ih vliečem
čez brege i tunele
Z podrapane vreče
se se prosipavlje
Proklete luknje
nigdar pokrpane

Jasmina Burek | Kusur života

Kao da dolazim iz tvoje knjige
svega je bilo tu noć
Logika je važna, kažeš, ja listam
tražim smisleni početak i kraj

ali tema mi bježi

Ja sam...
Ne ubijaj moja vremena! Pokaži
kako izbjeći sebe kad to sam ja?
Tetoviraš mi tijelo crvenom tintom

prepuštam se...

Jasmina Burek | Prognoza opreznosti

boje proljeća
budi se novi život
povratak ptica

Jasmina Burek | Kusur života

Kao da dolazim iz tvoje knjige
svega je bilo tu noć
Logika je važna, kažeš, ja listam
tražim smisleni početak i kraj

ali tema mi bježi

Ja sam...
Ne ubijaj moja vremena! Pokaži
kako izbjeći sebe kad to sam ja?
Tetoviraš mi tijelo crvenom tintom

Jasmina Burek | U prolazu

Ljudi su čudna vrsta
što nas je više, to nas manje biva…

Srela sam ženu koja slomljena plače
u svoj buci ovoga svijeta
dok su u mojoj glavi
veselo cvrkutali
najnoviji hitovi s radija

Nije se ritam njenih suza uklapao u ritam ničijih koraka

Jasmina Burek | Granice

Sve su granice tanke
zato ih i čuvamo pod budnim okom
naoružanih stražara
Moja ljubav igrala je igre BEZ granica
naivno se nadajuć' nekom priznanju
te naposljetku
iscrpljena i bez nade
popila malo previše ovih dana
Jutros se probudila mamurna i s
teškom glavoboljom
Nije znala gdje su njene samozatamnjujuće naočale
koje je zaista skupo platila
pa su ju, osim glave, zaboljele i oči
uslijed svih tih svjetlosti i boja

Sve su granice tanke
i ako ih ne čuvamo kao nešto novo svakoga dana,
ljubav postupno prelazi u svejednost
i kreće u neki novi san

A moja je odveć umorna
da bi čak i NIŠTA osjećala
samo je postala, necijenjena i jadna,
ništa više doli -
spuštenog pogleda
stara, ofucana
budala.

Jasmina Burek | Najveća ljepota života i svijeta oko nas jest - nekonvencionalnost

Kako nekom objasniti kolika je neka bol, toplina, kakva je plava boja nekih plavosivozelenih očiju ili zvuk nečijeg glasa? Kakav je osjećaj ugode? Ljubavi? Mržnje? Ja osjećam okus tuge. Vidim joj boju i napetost njene površine. Znači li to da drugi nisu nikada tužni jer njima tuga nema okus? Vraga.

Ništa nije konačno. Nit takvo kakvo jest. Objasnimo kokoši treću dimenziju. Ili nama petu. Kako vidimo sebe? Druge vidimo na temelju pretpostavki onoga što ne poznajemo. Krpamo rupe među poznavanjem. Pa se razočaramo. Ili očaramo.

I sjećanja su laž. Mozak popunjava krhotine i zaborav te lijepi neke izmišljene ideje, samo da ta sjećanja održi.