Hladnoća mi se u kosti uvriježila,
pa sada pušta svoje pipke kroz mišiće i meso.
Grčim se.
Skupljam tijelo u prenatalni oblik,
kao da ću se ponovno roditi.
Tko to zna —
možda iz mene proklija sjeme neke moje
buduće ja,
koja će biti toplija, primamljivija,
lakše dostupna, mirisava.
Sada mirim na pelin, na gorčicu i kiseljak.
Ružmarin i lavanda još se zadržavaju u mojoj kosi.
Ona je, naizgled, sasvim slobodna.
Rast će i kada me duboko zakopaju u zemlju.
Vlasi su dokazano otporne na smrt,
jer mi umiremo i kad mislimo da smo najviše živi.
______________________________________
Autorska bilješka„Hladnoća“ je pjesma o trenutku unutarnjeg smrzavanja — kad se tijelo i misao povuku u sebe, ali i počinju obnavljati iz vlastite gorčine. Kroz jezik mirisa, okusa i dodira pokušavam dohvatiti ono što ostaje živo i kad se sve drugo čini mrtvim: sjemenku budućeg „ja“. Moja poezija često istražuje tihe prijelaze između tijela, zemlje i svijesti — mjesta gdje čovjek i priroda dišu istim dahom.
