Teodor Horvat | Moj prijatelj iz djetinjstva - Stevo

Ovo nije samo moja priča ili niz sjećanja iz djetinjstva. Ovo je portret prijatelja, slika jednog vremena, jednog mjesta i jedne dobrote koja se pamti cijeli život.

Kad se danas osvrnem na svoje djetinjstvo, vidim ga kao niz svjetlosnih točaka koje se pale i gase u magli vremena. Neka su lica izblijedjela, neka su nestala, neka su ostala samo kao sjene. Ali jedno lice, jedna pojava, jedna dobrota — ostala je jasna, čvrsta i neizbrisiva. To je Stevo.

Bio je godinu dana stariji od mene, viši, mršav, s dugim rukama koje su kao da bile stvorene da pomažu. U njegovoj blizini čovjek se osjećao sigurnije, iako je i on bio samo dječak. Ali neki dječaci nose u sebi nešto što drugi nemaju — tišinu, snagu, dobrotu koja se ne objašnjava.

Igralište ispred velike kuće

Stevo je živio u velikoj kući s više stanara, onoj koja je uvijek brujala od glasova, koraka, mirisa ručkova i dječje graje. Između te kuće i stare zgrade dječjeg vrtića napravili smo malo nogometno igralište. Nije to bilo ništa posebno — dva kamena za stative, malo ravne zemlje i lopta koja je već vidjela boljih dana. Ali za nas je to bio pravi mali raj.

Tu smo jurili za loptom do iznemoglosti, ispod velikog drveta divljeg kestena. Prašina se dizala za nama, a smijeh se miješao s povicima. Stevo je uvijek trčao najbrže, s onim svojim dugim nogama koje su ga nosile kao vjetar. Nitko ga nije mogao pratiti. Ipak, nikada nas nije ostavljao iza sebe — uvijek bi se okrenuo, dobacio nam loptu, dao nam priliku da zabijemo gol.

Lipa iza kuće

Iza kuće rasla je velika, debela lipa, stara kao vrijeme. Njezine krošnje bile su naše skrovište, naš dvorac, naš svijet. Stevo se na nju penjao lako, kao da je rođen na granama. Bio je visok i mršav, pa je bez napora dosegnuo prve grane. Meni je to bilo teže. Ali Stevo je uvijek bio tu — pružio bi mi ruku, podigao me, nasmijao se kad bih se bojao, govorio: „Ajde, možeš ti to.“

U krošnjama smo slušali zujanje pčela koje su posjećivale cvjetove rascvale lipe i maštali o međuzvjezdanim letovima. Taj zvuk, taj miris, ta visina — to je bilo naše ljeto.

Vrtna česma i riblji paprikaš

Ponekad bi iza njegove kuće pili vodu iz vrtne česme. Bila je hladna, bistra, ona prava seoska voda koja osvježi dušu. A nekad bismo u njoj kuhali riblji paprikaš od riba koje smo sami upecali na Puškašu. Nismo imali ni pravi bakreni kotlić ni prave začine, ali nama je to bio najukusniji paprikaš na svijetu. Jer smo ga skuhali sami. Jer smo bili zajedno.

Groblje — naše najtiše igralište

Najviše smo se igrali na groblju, nedaleko od moje kuće. To možda zvuči čudno, ali za nas je to bilo mjesto mira, tišine i neke posebne ljepote. Brali smo cvijeće na grobovima koji više nikome ne pripadaju, gledali crveni zalazak sunca pored nepoznatog groba ispod kestena, iznad starog raspela na kraju staze.

Tamo smo prvi put osjetili prolaznost, iako to tada nismo znali imenovati. Tamo smo naučili da svijet nije samo igra — da postoji i tišina, i kraj, i sjećanje.

Put u školu

U osnovnu školu smo išli zajedno. Prolazili smo kroz park pun ljubičica i ostalog proljetnog cvijeća, intenzivnog mirisa. U jesen smo slušali kako nam lišće šušti pod nogama, kao da nam priča neku staru priču.

Stevo je bio stariji i krenuo je prije mene u školu. Ja sam njega i ostale prijatelje dočekivao i nosio im torbe na putu do kuće. Bio sam ponosan što mogu nositi Stevinu torbu — kao da time nosim dio njegove snage.

Busiklica i Puškaš

Sa Stevom i ostalim prijateljima išao sam u Busiklicu, šumu koja je za nas bila cijeli svijet. Tamo je kukavica pjevala prodorno i pomalo tajanstveno, kao da čuva neku staru šumsku tajnu. Taj zvuk i danas u meni otvara vrata uspomena — mirise zemlje i mahovine, slike i osjećaje. Kao da šuma na trenutak zastane, pa nastavi disati.

Tamo su srne bježale čim bi nas ugledale, iako smo mi njih primijetili tek kad bi već bile daleko. Tamo smo brali divlje jagode, male i slatke, i mirisne žute gljive kraj starog panja. Tamo smo bili slobodni, neopterećeni, djeca koja su vjerovala da će ljeto i bezbrižnost trajati zauvijek.

Na rukavac Dunava — Puškaš — išli smo pecati, kupati se, skakati s obale, smijati se. Penjali se na debelo drvo tek procvale lipe, osjećajući se sigurnima u njenoj gustoj krošnji, uz opojni miris cvijeta i zujanje pčela. Trčali za loptom, igrali nogomet, brali cvijeće u parku, lovili leptire. To je bio ritam mog djetinjstva, moj mali svijet.

Nesreća koja je promijenila sve

A onda je došao dan koji je promijenio moj život. Nesreća kod starog, kvrgavog drveta Klinger, gdje me autobus udario dok sam išao po sladoled. Kad sam se probudio, svijet je bio drugačiji. Ravnoteža mi je izmakla, tijelo me izdalo, a krevet je postao moj zatvor i moj jedini horizont.

U tim danima, kad su se zidovi činili previsokima, a dani predugima, Stevo je često dolazio k meni u posjetu. Sjeo bi kraj mene, bez riječi, kao da zna da je tišina ponekad najbolji lijek. A kad sam konačno mogao ustati, ali još uvijek nisam mogao hodati sam, Stevo me vodio u školu. Držao me čvrsto, ali nježno, kao da zna da se ne smije vidjeti koliko se bojim.

To su prijateljstva i dobra djela koja se ne zaboravljaju cijeli život.

Teški dani koji su došli njemu

Život, međutim, nikada ne ostavlja nikoga netaknutim. Stevo je završio zanat, zaposlio se, oženio i dobio sina. Ali jednoga dana, dok je pekao rakiju u kotlu koji je sam napravio, dogodila se nesreća. Kotao je eksplodirao, a vruća para obavila njegovog malog sina poput bijelog, užarenog oblaka.

Dječak se, hvala Bogu, oporavio. Ali Stevo je nosio svoje rane — one koje se ne vide. Nosio je osjećaj krivnje.

To je ona vrsta krivnje koja šapće čovjeku u tišini, kad svi odu, kad se svjetla pogase. S tom krivnjom borio se kako je znao — utapajući tugu u alkoholu, pokušavajući zaboraviti ono što se zaboraviti ne može.

Gdje je Stevo danas?

Ponekad se pitam gdje je. Je li još negdje na ovom svijetu, u nekom dvorištu koje miriše na ljeto? Da li se još uvijek bori s krivnjom ili je već otišao onim tihim putem kojim odlaze ljudi koji su se previše borili?

Ne znam. I možda je baš ta neizvjesnost dio onoga što zovemo prolaznost.

Ali jedno znam: prolaznost uzima tijela, glasove, prisutnost — ali ne može uzeti ono što je čovjek ostavio u drugome. A Stevo je u meni ostavio trag koji vrijeme ne može izbrisati.

Kad zatvorim oči, vidim ga kako stoji na rubu Busiklice, naslonjen na ono staro drvo, i smije se onim svojim tihim, pomalo stidljivim smijehom. Kao da mi govori: „Tu sam. Ne brini. Nisam otišao. Samo sam se malo udaljio.“

Završna misao poglavlja

Na kraju, kad sve saberem — godine, uspomene, igre, nesreće, tišine i rastanke — shvatim da se čovjekovo djetinjstvo ne mjeri samo mjestima na kojima je odrastao, nego ljudima koji su ga nosili. A Stevo je bio jedan od onih koji su mene nosili onda kad nisam mogao sam.

Možda ga danas više nema, možda je negdje daleko, možda je otišao tiho, kao što odlaze ljudi koji su se previše borili. Ali u meni je ostao onaj dječak s velikim rukama i još većim srcem, onaj koji se penjao na lipu kao da je dio nje, koji je trčao ispred velike kuće kao vjetar, koji je sjedio kraj mog kreveta kad je svijet bio pretežak, koji je znao pružiti ruku bez pitanja.

I zato, kad mislim na Stevu, ne mislim na ono što je izgubio, nego na ono što je dao. Na dobrotu koja se ne zaboravlja. Na prijateljstvo koje je bilo čisto kao voda u potoku. Na svjetlo koje ostaje i onda kad se čovjek udalji.

Jer neki ljudi, i kad odu iz naših života, ostanu u nama kao tiha, postojana svjetlost. A Stevo je jedna od mojih svjetlosti.

 

Teodor Horvat | Busiklica – šuma mog djetinjstva

 

Postoje mjesta koja ne žive samo na kartama, nego u srcima onih koji ih pamte. Busiklica je jedno takvo mjesto — šuma koja nije samo skup stabala, nego prostor gdje se prošlost, priroda i djetinjstvo stapaju u jedno. Za mene, ona nije tek geografski pojam, nego emotivni pejzaž, tiha učiteljica i vječni podsjetnik na ono što je bilo, ali nije nestalo.

Danas, kad se prisjetim Busiklice, ne vidim samo šumu. Vidim nas — djecu, radoznalu i željnu novih avantura — kako hodamo uz međunarodnu cestu koja vodi prema mađarskoj granici. Cestom koja se strmo spušta u zelenilo, u šumu našeg djetinjstva. Vidim kako ulazimo u hlad koji nas prima kao stari prijatelj, kako trčimo, smijemo se i otkrivamo svijet koji nam je tada bio nepoznat, ali neodoljivo lijep. Busiklica je bila naša učionica, naše igralište, naš prvi osjećaj slobode. I zato joj se vraćam — riječima, sjećanjem, tišinom koja pamti.

Ulazak u šumu — trenutak kad asfalt utihne

Na mjestu gdje se asfalt susreće s prirodom, a tišina šume s poviješću lokalne zajednice, počinje Busiklica. Asfalt još traje pod nogama, ali kao da više nema onu sigurnu, svakodnevnu čvrstoću. Cesta samo prolazi, ravna i međunarodna, žuri prema granici, prema Mohaču i onim dalekim povijesnim sjenama. Ali sve oko nje — to više nije cesta, to je šuma.

S lijeve i desne strane stabla se naginju prema putu, kao da ga žele zatvoriti, progutati. Negdje je šuma rijetka i prozračna, a negdje se toliko zgusne da sunčeve zrake jedva probijaju granje, pa samo pokoja svjetlosna crta padne na tlo — kao da označava put onima koji se usude ići dalje.

Tu, na tom prijelazu, slušamo. Šuštanje lišća. Kratko, nervozno krilo ptice koja se prepala našeg koraka. Daleki, gotovo nečujni skok srne koja nas je već vidjela prije nego mi nju. Svaki šum ima svoju priču, a mi je pokušavamo uhvatiti.

I onda — kao da se dogovorimo bez riječi — krenemo dalje. Hrabro, ali ne bez straha. Vođeni znatiželjom, onom dječjom, neugaslom. Jer ovdje, u Busiklici, avantura nikad ne nedostaje.

Bunar uz cestu — voda koja pamti

Uz samu cestu, s lijeve strane, stoji duboki, ciglom obzidani bunar, gotovo neprimjetan onima koji samo prolaze, ali ne i onima koji slušaju i gledaju krupnim, znatiželjnim dječjim očima. Stariji mještani govore da taj bunar ima svoje mjesto u povijesti — ne zapisano, nego zapamćeno.

Kažu da su iz njega, na svom pohodu prema Mohaču, pili vodu turski vojnici. Voda im je bila više od osvježenja: snaga, čistoća, priprema.

U osmanskoj vojsci bunarska voda nije bila samo za piće. Koristila se za kuhanje jednostavnih jela, za pranje rana, za napajanje konja, ali i za abdest, ritualno pranje prije molitve. Čak i u danima kad je rat bio blizu, duhovna disciplina nije se napuštala. Bunari su bili mjesta tihe pripreme — gdje se tijelo i duh usklađuju prije puta koji vodi dalje.

U lokalnim pričama bunar se ne spominje samo kao izvor vode, nego kao svjedok. Njegova hladna, tamna dubina čuva šapat prošlih vremena. Nema službenih zapisa, ali pronađene zakrivljene sablje u obližnjim poljima govore dovoljno: ovo je bilo područje kojim je vojska prolazila, brzo i odlučno.

Možda je baš ovdje, uz ovaj bunar, netko od njih zastao, pogledao prema šumi i udahnuo prije nego što je nastavio dalje — prema Mohaču, prema sudbini.

Sablja u zemlji — trag osmanske sjene

U blizini Busiklice, ondje gdje se šumski putovi stapaju s poviješću, zemlja je jednom progovorila. Prilikom oranja polja, seljaci su naišli na zakrivljenu sablju — tursku, kažu, po obliku i načinu kovanja. Nije bila velika, ali je nosila težinu stoljeća.

Sječivo, blago povijeno, izrađeno za zamah s konja, podsjećalo je na kilidž, oružje ratnika i simbol moći. Drška jednostavna, bez ukrasa — možda od roga, možda od tamnog drveta ruže. Nije imala zlatne arabeske ni natpise, ali nije joj ni trebalo. Sablja je govorila sama za sebe: o vojnicima, o bitkama, o tlu koje pamti.

Za mene, ta sablja nikada nije bila samo arheološki nalaz. Ona je bila poput Jotine peći — predmet na granici stvarnosti i mita. Dok su nas kao djecu plašili Jotom, sablja je bila tiha prijetnja iz prošlosti, dokaz da je šuma bila svjedok sukoba, ali i utočište.

Jotina peć — mit, strah i stvarnost

U srcu Busiklice živjela je priča o Jotinoj peći. Stariji mještani — među njima i moj otac — govorili su da je Jota bio čovjek koji je u toj peći spaljivao uginulu divljač. Praktičan posao, običan, gotovo rutinski.

Ali za djecu, ta peć nikada nije bila obična. Za nas je bila ulaz u nešto mračno i nepoznato, mjesto gdje se stvarnost savija pod težinom mašte. Roditelji bi nas plašili riječima: "Ako ne budeš dobar, odvest će te Jota i spaliti u svojoj peći!"

I tako je Jota postao više od čovjeka — postao je strašilo, čuvar šume, lik koji se pojavljuje samo u predaji, u šapatu, u trenucima kad se vjetar poigrava granama. Njegova peć, iako stvarna, pretvorila se u mitološki objekt — mjesto koje se izbjegava u sumrak, mjesto koje se pamti i kad ga nikada nisi vidio.

U dubini šume

Dublje u šumi, bujnoj i raznolikoj, često smo ugledali plaho lane kako trčkara u potrazi za hranom. Promatrali smo srne — u čoporima ili pojedinačno — uvijek budne, spremne na skok i bijeg. Brali smo divlje jagode i nizali ih na vlat trave, a baka je skupljala mirisne, zlatnožute lisičarke u pletene košare koje su mirisale na šumsko bogatstvo.

Osluškivali smo pjev ptica pjevica, a prodorno glasanje kukavice narušavalo je tišinu šume, pozivajući nas da zastanemo, osluhnemo prirodu i povežemo se s njom — ali i sa sobom.

Za nas je Busiklica oduvijek bila više od šume — čuvar uspomena, čarolija koja je oblikovala naše duše.

Na izlazu iz šume

Na samom završetku šume nekada je tekla mala rječica, potok Borza, na kojem smo kao djeca lovili ribe. Danas je to tek kanal s malo vode, obrastao trskom i lopočem, u kojem se skrivaju žabe. Njihovo glasno kreketanje zvuči kao znak protesta, ali i kao podsjetnik da priroda još uvijek živi.

Povijesna dubina Busiklice

Busiklica nije samo prirodni dragulj, nego i povijesno značajno područje. U njezinoj blizini nalazio se benediktinski samostan svetog Hipolita, Gétmonostora, spomenut u dokumentima iz 13. i 14. stoljeća. Još jedan povijesni sloj skriva se u nazivu Albrechtova šuma, koji potječe od nadvojvode Albrechta Habsburškog, vlasnika velikih posjeda u Baranji tijekom 19. stoljeća.

Toponimi, legende, arheološki tragovi — sve to daje dubinu Busiklici. Ali ono što je čini živom, stvarnom i nezamjenjivom jest moje djetinjstvo provedeno u njoj.

Zato ovaj tekst nosi osobni ton — kao nadopuna vremenu koje se ne može vratiti, ali se može zauvijek sačuvati u riječima.

Teodor Horvat | Zapisi s hodočašća i izleta u Baranju – kad bagremi procvjetaju

 

Na putu koji je netko morao osmisliti

Na pomno isplanirani put krenuli smo iz Đakova u rano jutro, četrdesetak duša u jednom autobusu, kao četrdesetak svjetiljki što se pale kad se čovjek uputi prema mjestu gdje se zemlja i nebo dodiruju. Sve je bilo povezano i smisleno — a iza toga je stajala s. N., tiha organizatorica koja je svaki dio puta posložila tako da se nadovezuje na prethodni, kao molitva koja ima svoj početak, sredinu i kraj.

S nama su bile i s. M. i s. E., te vlč. S., maestro crkvene glazbe, čovjek čije je srce molitva, a glas pjesma. Ostatak putnika bile su malo starije žene, uglavnom udovice koje je život učinio tihima i snažnima, jedan udovac, i ja — povratnik u svoju Baranju, koji sada živi u Đakovu i u posjeti je zemlji svog rođenja i krštenja, zemlji koja je sedam godina bila okupirana i devastirana, ali kojoj smo se, hvala Bogu, vratili.

Na vanjskoj bini u vrtu muzeja — pjesma koja je otvorila srce

U Belom Manastiru posjetili smo etnološki muzej. Predmeti iz prošlih vremena — drvene žlice, tkalački stanovi, zemljani lonci, narodne nošnje — govorili su o jednostavnosti i ponosu ljudi koji su stoljećima živjeli na ovom prostoru. Posebnu pozornost privukao je kameni žrvanj, težak i tih, na kojem se nekada mljelo žito i pravilo brašno.

Dok smo ga promatrali, u meni se probudila slika koja nikada nije izblijedjela — slika zlatnih polja zreloga žita. Polja koja se ljeti valovito njišu pod vjetrom, kao da dišu. Polja koja mirišu na kruh, na dom, na djetinjstvo. Polja koja su hranila generacije Baranjaca i ostala postojana unatoč svemu što je ova zemlja pretrpjela.

A onda, u vrtu muzeja, na betonskoj polukružno oblikovanoj bini, vlč. S. započeo je pjesmu: „Ne dirajte mi ravnicu…” Pjesma se podigla iznad vrta, a mi smo je prihvatili kao da je iz nas oduvijek čekala izaći. Pjevali smo o ravnici, a ja sam znao: to je i moja ravnica, moj dom, moj povratak.

Kneževo i Popovac — tragovi djetinjstva

Prošli smo kraj Kneževa, gdje stoji jedina crkva u Hrvatskoj posvećena sv. Hildegardi iz Bingena. Zatim smo skrenuli prema Popovcu, gdje me je voda krštenja u crkvi sv. Josipa prvi put dotaknula.

Na izlasku iz sela, na mostu preko Karašice, pjesma nam se sama otela: „Tekla voda Karašica od Valpova do Našica…” Kao da je rijeka čekala da joj se netko obrati imenom.

Svetište Gospe Lurdske — vjera na kamenu starom milijune godina

U tišini šume dočekao nas je prof. I. Pred Gospinim kipom, koji stoji na bazaltnoj stijeni, započela je misa.

A bazalt nije običan kamen. To je stijena rođena u naglom hlađenju magme Panonskog mora, stara milijune godina. Baranjci su ponosni na taj simbol — na vjeru koja stoji čvrsto, koja se ne ruši, koja traje.

Kad je vlč. S. rekao da mu je ovo prva misa nakon osam godina i bolesti, šuma je utihnula. A onda — pljesak, topao i iskren, kao zagrljaj zajednice.

Objed pod grabovim nadstrešnicama

Prof. I. pripremio je dva kotlića čobanca: jedan blag, drugi ljut — baš onako kako Baranjci vole reći da ljutina bistri um i okrepljuje tijelo. Drveće, miris pokošene trave, vatra ispod kotlića i ljudi okupljeni pod drvenim nadstrešnicama — slika koja se pamti.

S. M., poznata po svojoj dobroti i vedrom duhu, šalama je namamila osmijehe i razvedrila umorne.

✝️ Križni put — uspon koji nosi pjesma i miris bagrema

Dok smo se penjali uz postaje Križnog puta, bagremi su bili u punom cvatu. Pod nogama meka trava i mlado lišće, a iznad nas zujanje pčela — kao da šuma pjeva svoj vlastiti zbor.

Bijeli grozdovi bagremova cvijeta visjeli su s grana poput svijeća — ali ne običnih, nego mirisnih svijeća koje su okruživale svetište i osvjetljavale put bez plamena, samo mirisom. Taj miris, blag i opojan, širio se šumom poput tihog blagoslova.

To nije bila slučajnost, nego dar trenutka. Bagrem cvjeta samo desetak dana u godini, i nitko nije mogao znati da ćemo doći baš tada — ali Providnost je znala.

Bagremi su otvorili svoje bijele grozdove i ispunili šumu mirisom koji čovjeka mijenja iznutra. To je jedan od najnježnijih mirisa koje priroda daje, miris koji ljudi pamte cijeli život. Taj miris nosio nas je uzbrdo više nego naše noge.

U toj šumi, pod tim bijelim „svijećama“, Križni put nije bio samo pobožnost, nego susret s ljepotom koja dolazi odozgo. Taj miris, koji duboko smiruje i vraća u prošlost, u meni je budio uspomene iz djetinjstva: prve tople dane, školu, igre u dvorištu i prve ljubavi.

Na samom vrhu, iznad posljednje postaje, stoji staro raspelo. Do njega vode kamene stepenice, izlizane od vremena, ali čvrste poput vjere koja ih je podigla. Tamo, gdje se šuma otvara prema nebu, završili smo naš križni put — u tišini koja govori više od riječi.

Kopački rit — kraljevstvo vode i ptica

U Kopačevu nas je dočekala voda — ona velika, tiha, koja zna čuvati život. Kopački rit je kraljevstvo ptica i trske: bijele i sive čaplje, kormorani, crne rode, orao štekavac, dabrovi, vidre, srne.

Hodali smo drvenim mostom koji vijuga kao molitva, a voda ispod nas nosila je odsjaj neba.

Povratak — tišina koja govori

Kad smo se vraćali prema Đakovu, u autobusu su se nizale riječi zahvalnosti. Svi smo osjećali isto: da smo toga dana prošli kroz krajolik, ali i kroz sebe. Da smo se vratili bogatiji nego što smo pošli.

I da je Baranja, u vrijeme kad bagremi procvjetaju, u nama ostavila trag koji se ne briše.

Teodor Horvat | Put na Puškaš

 

PRIČA IZ DJETINJSTVA

Postoje mjesta koja nisu samo točke na karti, nego dio čovjekova odrastanja, dio njegova svijeta, dio onoga što ga oblikuje. Za nas, dječake iz Kneževa u Baranji, takvo je mjesto bio Puškaš — stari dunavski rukavac, voda koja je bila i prijatelj i izazov, i radost i strahopoštovanje. Put do njega bio je mali ritual ljeta, a povratak s njega osjećaj da je dan bio potpun.

Ovo je priča o tom putu, o toj vodi, o povijesti koja ju okružuje i o djetinjstvu koje se u njoj zrcalilo.

Put na Puškaš

Bilo je to jednog toplog ljetnog dana, na školskom raspustu, kad je sunce sjalo visoko nad Kneževom. Zrak je mirisao na pokošenu travu i prašinu s puta, a u meni se probudila želja da pođem na rukavac Dunava — na Puškaš, gdje su djeca iz sela već danima plivala i pecala. Nisam imao prijevoz, ali to me nije zaustavilo. S još nekoliko školskih drugova odlučio sam krenuti pješice.

Još nekada su moj djed, a kasnije i moj otac, išli na Puškaš pecati ribu. Na povratku su obvezno svraćali u riblju čardu, u kojoj se, uz živu glazbu i u prekrasnom zelenilu, pjevalo i družilo do kasno u noć. Riblji specijaliteti bili su nadaleko poznati.

Moj djed — potpredsjednik nogometnog kluba, vješti stolar i strastveni Ribić — lovio je vrste riba kojih danas više nema u Dunavu: morunu, najveću slatkovodnu ribu, i jesetru, koja se nekada mrijestila u Crnom moru, ali danas više ne može proći zbog brane u Đerdapu.

U ljetnim mjesecima voda se, kako su stari govorili, “okrenula”, pa je dolazilo do masovnog trovanja ribe. Istina je bila drugačija: na ulazu Puškaša u Hrvatsku nalazila se farma Puškaš, gdje su uzgajali svinje i konje, a pored nje namakali kudelju, oduzimajući vodi kisik. Ribe su bile omamljene i mogle su se hvatati rukama ili omčama. Nosile su se kući u vrećama, toliko da ih moja baka nije mogla sve očistiti — ili, kako je ona govorila, Abschuppen — pa ih je dijelila susjedima.

Mi smo se sastali kao i obično kraj osnovne škole, u prekrasnom kneževačkom parku nazvanom prema Katarini, kćeri carice Marije Terezije — jedinoj koja se smjela udati iz ljubavi.

Krenuli smo rano, dok se rosa još držala na travi. Na izlasku iz Kneževa prošli smo kraj nogometnog igrališta i natkrivene tribine NK-Belje, pa izašli na glavnu međunarodnu cestu, nekada posutu kamenom. Put nas je vodio pored ciglane — danas arheološkog nalazišta — a zatim vijugavom cestom prema šumi Busiklici.  Izletištu s gustim raslinjem, punom srna, gdje se nekada slavilo Prvi maj.

Šuma je šuštala od ptica i mirisala na smolu.

Put se zatim strmo spuštao prema Topolju, ili Ižipu, kako su ga zvali baranjski Šokci. Odmah iza šume, uz cestu, rasle su trešnje — krupne, slatke, crvene. Tko bi im odolio? Popeli smo se na drveće i jeli do mile volje, a onda napunili džepove i krenuli dalje.

U Topolju su uz cestu rasli dudovi. Mi smo nastavili ravno, hodajući po sredini ceste jer nas je čekala voda.

Na izlasku iz sela put se račvao: lijevo prema Puškašu, desno prema Dražu, Gajiću i Batini, a ravno preko livade prema crkvi sv. Petra i Pavla, koja se već vidjela u daljini — bez tornja, jer ga nikada nije ni imala.

Crkvu je podigao princ Eugen Savojski, kao zavjetni spomen na pobjedu nad Osmanlijama. Predaja kaže da je toranj tri puta pogodio grom, pa su ljudi odustali od gradnje: “Ako Bog neće toranj, onda ga ne treba ni graditi.” Uz crkvu se nalazilo i staro tursko groblje, tiho i gotovo nevidljivo.

Dolazak na Puškaš

Teodor Horvat | Od običnog dana do granice vječnosti

 

Istinita priča o čovjeku koji je u bolničkoj sali pronašao i znanost i umjetnost, i granicu života

Bio je to sasvim običan dan – barem je tako započeo. Doručkovao sam uobičajeno: dvije kriške tostiranog kruha s maslacem i svježom paprikom, ponekad i s ljutim feferonom iz vlastitog vrta. Nakon obveznog jutarnjeg brijanja izašao sam iz kuće i krenuo prema pekari, odlučan da kupim neki kolač ili nešto slatko što će prijati uz moju gorku tursku kavu bez šećera, kakvu sam uvijek volio.

Na putu prema tržnici svratio sam, kao i obično, u Centar Amadea – Dnevni boravak za starije osobe. Sestra N. mi je, kao i uvijek, skuhala kavu. No, ovoga puta nisam je popio. Ne zato što nisam htio, nego zato što nisam mogao.

Odjednom me obuzela slabost. Tjeskoba mi je stezala grudi, hladan znoj oblio mi je čelo, a bol u prsima postajala je sve jača. Sestra mi je predložila da legnem na kauč, brišući mi znoj ručnikom dok je istovremeno pozivala hitnu pomoć.

Dežurni liječnik u početku nije htio odmah doći – tražio je da se ja dovezem k njima. No, kad je čuo simptome koje mu je sestra prenijela preko mobitela, predomislio se. Ubrzo je stigao. Kad me ugledao kako nemoćno ležim, odmah je naredio svojoj medicinskoj sestri da pripremi EKG. Postavio mi je nekoliko rutinskih pitanja, ali sve mu je bilo jasno čim je pogledao elektrokardiogram.

Položili su me na pokretna nosila i smjestili u kola hitne pomoći. Vozač je upalio rotirajuću plavu svjetiljku, a poznati zvuk sirene odzvanjao je neprestano: tu-tu, tu-tu. Minute su bile presudne, kao da se vodila borba s vremenom – neravnopravna borba između života i smrti, gdje smrt obično pobjeđuje. No ovaj put nije bilo tako.

Zaobilaznicom smo brzo stigli na cestu prema Osijeku. U bolnici je sve već bilo pripremljeno. Nakon kratke trijaže i ponovnog pregleda, žurno su me uputili na koronarografiju.

Ležao sam pod hladnim svjetlom angiografske sale, dok su liječnici pripremali instrumente. Osjetio sam kako mi kontrastno sredstvo prolazi kroz ruku, kao da mi krvotok na trenutak zasvijetli iznutra. Na ekranu iznad mene pojavile su se moje arterije – krhke ceste života.

Čuo sam liječnika i sestru kako izmjenjuju stručne riječi – nazive katetera, količine kontrasta, kutove snimanja. Za mene je to bio nerazumljiv šapat, jezik koji nisam poznavao, hladan i stručan.

I tada se dogodilo nešto neočekivano: liječnik je, dok je radio zahvat, povremeno zapjevao poznate arije iz opera. Njegov dubok i ugodan glas, gotovo poput pravog opernog pjevača, ispunio je prostoriju. To je bio njegov osobni način da mi prenese mir i sigurnost, koristeći svoj talent i glas. Takvi trenuci nisu dio protokola – oni ovise o osobnosti liječnika, o njegovoj ljudskosti i empatiji.

Još maloprije slušao sam sirenu hitne pomoći, oštar i nemilosrdan zvuk borbe s vremenom. A sada – melodija, topla i ljudska, koja je prekrivala moj strah i unosila mir.

Stručni šapat i tehničke riječi stapali su se s glazbom, pretvarajući hladnu rutinu u trenutak ljudskosti. Svaka nota bila je poput meke zavjese nad mojom tjeskobom, svaka melodija činila je da srce kuca mirnije.

I dok sam ležao, između boli i nade, shvatio sam: medicina nije samo znanost i tehnika. Ona može biti i umjetnost. A u tom času, u toj sali, liječila me ne samo stručna ruka, nego i ljudska toplina pretvorena u pjesmu. I zato, kad se sjetim tog dana, osjećam zahvalnost – za znanost koja spašava život i za glazbu koja ga čini vrijednim življenja.

Moj oporavak bio je brz. Nakon izlaska iz bolnice, s jednim ugrađenim stentom, morao sam na kontrolu za tri mjeseca. Liječnica mi je tada rekla da je potrebno ugraditi i drugi. Vratio sam se, legao u bolesnički krevet i čekao svoj red.

U operacijskoj sali dočekao me isti protokol: skidanje odjeće i vjenčanog prstena, penjanje na viši krevet, zelena plahta preko tijela. Djeličkom oka mogao sam pratiti ekran i vidjeti vlastite arterije. Ovaj put bilo je prisutno više liječnika i jedna medicinska sestra.

Kateter su uvodili kroz radijalnu venu, sve je išlo dobro – dok nisam osjetio žarenje u prsima, poput dodira koprive, malo jače, ali podnošljivo. Odjednom me obuzeo umor i osjećaj ugode, kao da se dogodilo nešto lijepo.

Pred očima mi se ukazao poznati kraj: dječji vrtić u kojem sam nekada bio dijete. Prostor je bio obasjan svjetlom, a djeca su me okružila svojim smijehom i igrom. Osjetio sam neopisivu radost – kao da sam se vratio u vrijeme kada je sve bilo jednostavno i čisto.

Nisam nikoga osobno prepoznavao, ali svi su mi bili jednako dragi. Njihova bezazlena lica, njihova radosna trka i glasovi činili su svijet u kojem nema ratova, gladi, neimaštine ni boli. Bio je to svijet nevinosti i bezbrižnosti, svijet u kojem vlada samo igra i ljubav.

U tom trenutku osjetio sam da pripadam njima, da sam dio te čiste radosti. Bio sam presretan što sam opet s djecom, što sam ponovno ušao u prostor gdje nema straha ni patnje.

Tada sam začuo svoje ime – dozivala me medicinska sestra. Probudio sam se, nezadovoljan što su me vratili iz tog svijeta. Jer svijet u kojem sam bio bio je svijet kakav bi trebao biti: svijet djece, igre i nevinosti.

Operacija je potrajala još neko vrijeme, a ja sam jedva čekao da završi.

Nakon zahvata odveli su me u intenzivnu njegu. Nekoliko dana primao sam infuziju, zatim se oporavio i vratio na odjel. Kad sam napokon bio pušten kući, jedna medicinska sestra rekla je: „Vratit će se on opet.“ Te riječi mi nisu bile nimalo drage. Pomislio sam da bi možda bilo bolje da sam umro.

Od tada je prošlo nekoliko godina. Još sam među živima. A koliko će to trajati – zna samo dragi Bog.

Teodor Horvat | Kad bi zvona znala govoriti

 

Kad bi zvona znala govoriti, rekla bi nam mnogo toga. Ali ne znaju. Umjesto njih govori čovjek koji ih je poznavao u dušu — bivši zvonar đakovačke katedrale. Njegova priča nije samo o zvonima, nego o čovjeku, o smjeni epoha, i o tišini koja ponekad kaže više od zvuka.

Zvona ne govore riječima. Ali kad zazvone, odzvanjaju više od tona — u njima živi povijest, zajedništvo, molitva, i ona sveta tišina između udaraca.

Zvona su više od metala. Ona su glas crkve, ritam dana, poziv na sabranost, i nijemi svjedoci vremena koje prolazi.

Izrađena od zvonovine — legure bakra i kositra — zvona nisu obična bronca. Ona su oblikovana da pjevaju. Zvonovina im daje ono što ih čini vječnima: jasan, rezonantan ton koji se širi daleko, otpornost na koroziju jer žive pod otvorenim nebom, i dugovječnost jer neka pamte stoljeća. Razlikuju se od obične bronce po preciznom omjeru i načinu obrade — sve je podređeno savršenom zvuku.

Dva vitka tornja đakovačke katedrale uzdižu se visoko nad ravnicom, poput stražara vremena. Visoka 84 metra, izgrađena od crvene fasadne opeke, njihova silueta probija slavonsko nebo i vidljiva je izdaleka — pa i s polja gdje težaci savijaju leđa pod suncem. Crvena boja opeke, u kontrastu s plavetnilom neba, daje tornjevima dostojanstvo i toplinu — kao da su nikli iz zemlje, a ipak pripadaju nebeskom.

U njihovim grudima, u zvoniku koji povezuje oba tornja, danas se nalazi sedam zvona. Svako ima svoj ton, svoju svrhu, svoj trenutak u danu i povijesti. Zajedno čine zbor koji ne pjeva riječima, već udarcima, tišinom i sjećanjima.

Najstarije među njima, zvono svetog Pavla — Paulus — pamti više od stoljeća molitvi, strahova, nada i sabranosti. Njegov glas nekoć je bio jedini — tanak, ali jasan, poput poziva na molitvu u tišini polja. Zvonilo je kad su se ruke težaka sklapale u podne, kad su djeca trčala iz škole, kad su se vijesti prenosile šaptom.

Vrijeme je donijelo novo zvono — veće, dubljeg glasa. Zvono Ivana Pavla II. preuzelo je njegovu ulogu. Svečanije, snažnije, ono ne šapuće — ono govori. Ne podsjeća — ono poziva.

Ipak, staro zvono nije zaboravljeno. Njegov glas još uvijek odzvanja u sjećanjima, u tišini između udaraca novog zvona, u slici seljaka koji zastaje u polju i sklapa ruke — ne zbog zvuka, već zbog poziva.

Baš kao i stari zvonar, koji je svakodnevno potežući konopce doticao ljudske duše — bez riječi, bez ruku. Njegove ruke godinama su hvatale debele, hrapave konopce povezane sa zvonima visoko iznad naših glava. Svako zvono imalo je svoj konopac, svoj otpor, svoj karakter. Zvonar je znao: zvono svetog Pavla traži strpljenje, ono manje — brzinu, ono novo — snagu. Nije bilo uputa, nije bilo automatike. Bio je to odnos — čovjeka i zvuka.

„Zvono ti ne kaže kad treba zvoniti,“ govorio je. „Ti moraš znati.“

Zvonio je ujutro, u podne, uvečer. Za vjenčanja, sprovode, blagdane. Kad je selo trebalo znati da se nešto dogodilo. Zvuk nije bio samo ton — bio je poruka.

Danas, konopaca više nema. Zamijenile su ih žice — tanke, tihe, povezane s mehanizmom koji zna vrijeme, zna broj otkucaja, zna sve — osim osjećaja.

Zvona sada zvone sama. Nitko ne stoji ispod njih. Nitko ne osluškuje vjetar, ne gleda u nebo, ne pita se je li vrijeme. Zvuk dolazi točno, precizno — ali bez dodira.

Zvonar još ponekad dolazi. Pogleda prema tornju, zastane, kao da čeka da ga zvono pozdravi. Ali ono ne zna da je tu. Zvoni jer je programirano. Zvoni jer je vrijeme. Zvoni bez čovjeka.

„Zvono zna zvoniti,“ kaže tiho, „ali ne zna zašto.“

Prisjeća se Angelusa — molitve u podne, kad su zvona govorila ono što riječi nisu mogle. Tri kratka udarca, pa pauza. Tri udarca, pa tišina. Tri udarca, pa dugi ton. Tako se molilo. Tako se znalo da je vrijeme stati, sklopiti ruke, pogledati prema tornju.

„Nije bilo sata,“ kaže, „bilo je zvono.“

Zvona su bila ritam dana, ali i ritam života. Kad je netko umro, zvonilo se drugačije. Zvuk je bio spor, težak, dubok. Ljudi su znali — netko je otišao. Zvonar je znao i tko, i kako, i kada.

„Zvono ne plače,“ govorio je, „ali zna tugovati.“

A kad su se slavile mise, kad su se rađala djeca, kad su se ljudi okupljali — zvona su pozivala. Njihov ton bio je svjetlo, bio je poziv, bio je ruka koja vodi prema crkvenim vratima.

„Zvono ne govori,“ kaže, „ali zna dozvati.“

Danas, Angelus zvoni sam. Zvonar više ne stoji ispod tornja, ne broji udarce, ne osluškuje tišinu. Zvono zna vrijeme, ali ne zna trenutak. Zna broj, ali ne zna molitvu.

Ipak, u njegovim rukama još uvijek živi osjećaj konopca. U njegovom srcu još uvijek odzvanja ton koji nije samo zvuk, već prisutnost. Jer zvona, kad ih čovjek dotakne, ne zvone samo metalom — zvone dušom.

Teodor Horvat | Rođen uz zvuke orgulja

 

U bivšoj kući redovnica, tamo gdje su one nekada živjele i vodile vrtić za predškolsku djecu, ugledao sam svjetlo dana. To je bila skromna soba, s ispranim drvenim podom od mekog borova drveta koji je nekoć pucketao pod koracima sestara. Zidovi su bili natopljeni mirisom tamjana i voska nagorjelih svijeća, a tišina nije bila prazna — u njoj su živjela sjećanja, njihove molitve koje su još uvijek lebdjele u zraku.

Svaki miris i šapat tada je pričao priču: vosak svijeća, starinski sapun, i vjetar koji je kroz napuklo staklo donosio miris vrta — tvrdoglavu ljepotu koja se opirala zaboravu.

U ušima mi i danas odzvanja glas moje majke — svjedokinje vremena kad se moj život rađao u sjeni kuće u kojoj su nekada živjele i radile redovnice. Nije bilo struje, ni tekuće vode, ali je bilo ono što ni bogatije kuće nisu imale: mir srca i glazba duše.

Te večeri, u polutami bez svjetla, ležeći na starom krevetu od kovanog željeza s madracem punjenim kukuruznom šuškom, moja se majka borila s porođajnim bolovima. Dok je novi život dolazio na svijet, začula je orgulje. Duboki, svečani ton — bez jasnog izvora. Radio nije postajao. Struje nije bilo. Nitko nije mogao svirati. Ipak, glazba je bila tu.

Ne znam je li to bila zbilja, milost, sjećanje ili dar. Ali vjerujem da sam rođen s tom čudnom, veličanstvenom glazbom orgulja u ušima. Tek kasnije, s plačem na usnama, kao ostala djeca. Bio sam dočekan nečim višim od riječi — nečim svetim. Nečim što i danas volim slušati — taj dostojanstveni zvuk orgulja, glazbu koja kao da dolazi iznutra.

U tim krajevima najčešće se svirala violina. U rukama mađarskih, slavonskih i baranjskih glazbenika ona je tiho plakala i cviljela, govorila je jezikom polja, dvorišta, tuge i ljepote. Orgulje su, pak, bile rezervirane za Boga. “Božanska glazba”, govorili su stariji.

Možda je to bio oproštajni akord samostana, koji se polako povlačio iz sjećanja sela. Možda tihi pozdrav sestara, čije su molitve još visjele pod svodovima — nevidljive, ali prisutne. A možda se jednostavno prostor i sjećanje stopili u jedan zajednički zvuk — i odsvirali uvod u moj život.

Znam samo jedno:

Tog trenutka nije bila tišina. Bila je glazba

Teodor Horvat | Iza željeznih vrata i težak život sezonaca

Svakoga dana, plavi autobus prepun sezonskih radnika polako je prolazio kroz teška, željezna vrata tvornice za preradu voća i povrća – kao da je znao da ulazi u mjesto gdje ljudski život malo vrijedi, u prostor gdje se umor taloži u kostima, a radni sati vuku bez kraja.

Široki, betonirani prolaz vodio je od ulaza do hala, obrubljen beskrajnim gomilama mrežastih vreća punih paprike. Njihov ustajali miris vlage, prašine i iscrpljenosti lebdio je zrakom, uvlačio se u pluća, u kožu, u misli.

Pred radnom halom, na visokim željeznim stupovima, nalazilo se zaštitno krovište od rebrastog lima. Ispod njega, složene bez reda, kao gomile beskorisnih tijela, ležale su vreće krastavaca, patlidžana, feferona—spremne za preradu, za beskonačno ponavljanje istih pokreta, za bol u rukama koja nikada ne prolazi.

Kamioni su neprestano dolazili, pretrpani teretom koji smo neumorno istovarivali. Vreće s paprikom nismo smjeli tresti niti bacati—morali smo ih pažljivo položiti na tlo.

"Osjetljiva paprika se ne smije oštetiti," govorili su hladnim, odlučnim glasom, kao da je štite od nas samih, od naših ispucalih prstiju, od umora koji se odavno uvukao u kosti. A mi? Naša pogrbljena leđa, noge koje posustaju, snaga koja kopni? To nikome nije bilo važno.

Dan se vukao, monoton, nepodnošljivo dug. Bez kraja. Bez nade.

Sunce je peklo nemilosrdno. Pomislio sam da mogu ponijeti još jednu vreću, još jedan teret. No tijelo me izdalo.

Koljena su mi klecnula, ruke izgubile snagu i tada sam pao, kao da sam napokon shvatio koliko smo krhki, koliko smo nevažni.

Vreća je pala preko mene. Teška, nepopustljiva. Bila je poput olova, poput tereta života koji se skupljao godinama.

"Naprijed!" vrisnuo je glas iznad mene. "Podigni vreću!"

Nisam mogao. Nisam više imao snage i nisam znao jesam li još uvijek bio ja.

Netko drugi, iscrpljen poput mene, morao ju je podići umjesto mene.

"Jesi li dobro?"

"Još sam živ," rekao sam. To nije bila pobjeda. Bila je to samo činjenica.

Pauza je napokon došla.

U tamnoj, zadimljenoj garderobi sjedili smo u tišini. Gust dim cigareta polako je gušio prostoriju.

Sjeo sam na stari drveni stolac, naslonio se na hladan zid i zatvorio oči. Nisam razmišljao ni o čemu, samo sam htio na trenutak osjetiti mir.

"Opušta nakon napornog rada," netko je rekao. Ali ja nisam bio siguran u to.

Neki su odmah zapalili cigaretu, gust dim ubrzo je ispunio prostoriju. Miris duhana, umora i neizgovorenih riječi visio je u zraku.

Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.

"Pauza je gotova," netko je rekao.

Teški koraci, još teže tijelo. Vratili smo se, kao roboti, bez volje, bez misli.

Žene su već bile tamo, ruke im crvene od rada, od vode, od neprestanog trpljenja. One su ustajale ranije od nas, vraćale se kasnije, radile do iznemoglosti. Znale su samo prihvaćati, šutjeti, izdržavati.

Nekada je, prema pričanju starijih sezonaca, u tvornici vladala tiha hijerarhija—nevidljiva, ali prisutna podjela između stalnih i sezonskih radnika. Stalni radnici nerijetko su izbjegavali jesti u menzi sa sezoncima, ne želeći dijeliti isti stol s nama.

No kasnije, kada je sustav zakazao i svi su ostali bez plaće, ipak su morali zajedno štrajkati i boriti se za svoja prava.

Nužda ih je privremeno ujedinila, ali prava bliskost nikada se nije rodila—svatko je i dalje nosio teret svog teško stečenog položaja, nastojeći ga sačuvati, dok su podjele i dalje tinjale u tišini.

Iako su se neki držali po strani, a drugi tražili načine da si olakšaju dane—naručujući skupu dostavu ili pronalazeći vlastite male rituale—ništa nije moglo promijeniti stvarnost da smo svi zarobljeni u istom mehanizmu, u istoj iscrpljujućoj svakodnevici.

Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.

Najgore od svega bio je rad na pasterizatoru—stroju za pasterizaciju voća i povrća, ili spravi za mučenje, kako sam ga nazivao.

Staklenke s vrućim pasteriziranim voćem i povrćem izlazile su iz stroja neprekidno, jedna za drugom, bez predaha. Morao sam ih brzo, spretno i precizno slagati na drvenu paletu. Red po red, pet ili šest slojeva, ovisno o veličini staklenki.

Kada bi paleta bila puna, slijedio je završni korak: oblijepiti je tankim stretch filmom, odgurnuti je u skladište i na njezino mjesto dovesti novu paletu—ponovno ispočetka, ponovno bez milosti. To je trajalo satima, ponekad do kasno u noć, nakon iscrpljujuće dnevne smjene. A ni noćna nije bila rijetkost.

Leđa su mi pucala. Morao sam se neprestano saginjati, brzo hvatati staklenke, najbolje nekoliko odjednom, i bez greške ih složiti na paletu. Pogreške nisu bile dopuštene.

A ponekad, doduše rijetko, dogodilo se najgore—paleta bi se prevrnula.

Naravno, to nije smjelo biti primijećeno. Kada bi se nesreća ipak dogodila, svi bismo skočili, u tišini, bez riječi, nastojeći brzo popraviti i očistiti učinjenu štetu. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se ništa nije smjelo dogoditi.

Beskrajno slaganje staklenki, bol u leđima, tempo koji nije dopuštao predah. Strojevi su neumorno izbacivali vruće staklenke—ritmično, hladno, bez milosti za ikoga.

Danas tvornica za preradu voća i povrća više ne postoji, ali priča i moje sjećanje ostaju, nastavljaju živjeti, ostavljajući trag koji se ne može izbrisati. Svjedoče o prošlim vremenima i ljudima koji su ondje radili, borili se za svoj kruh. Ne smije se zaboraviti ono što je bilo, jer svako mjesto nosi svoje tragove, svoje ljude i njihovu borbu.