Napustio nas je Alain Delon.
U njegovu čast izvukoh jedan stari osvrt za film koji mi je i dan danas simpa, čak mi je draži od njegovih nekih razvikanijih.
Da
napokon na ove stranice ubacimo i nešto malo drugačije od američke
produkcije jer, zahvaljujući stvarno očajnom vremenu, došlo je vrijeme
da se pogleda i nešto drugo osim onih provjerenih stvari. No, moram biti
iskren i reći da ovo nije prvi put da gledam Le Battant,
već sam ga gledao prije stvarno, ali stvarno, oho-ho godina i jedina
stvar koju sam o njemu zapamtio jest scena gdje dva tipa kopaju rupu u
šumi, tražeći dijamante, da bi ih treći lik jednostavno ustrijelio i
pokopao u istoj toj rupi. Sad, to je sve lijepo, ali prorešetati
filmografiju Alaina Delona
nije bio baš lagan posao, ti stari filmovi jako rijetko da imaju
nekakav opis ili poštenu sliku, ali kako sam ja uporna zvjerčica, na
kraju sam ga iskopao iz dubina zaboravljene prošlosti, a zamislite i
moje iznenađenje kad sam shvatio da je dostupan samo tako (osim što nema
prijevoda – samo engleski) iako to više pripisujem činjenici da što je
Delon u njemu (čak ga je i režirao) nego što je stvarno tako dobar. I
moram priznati, sjeo mi je dobro. Nakon što sam posljednjih dana gledao
one stvarno poznate stvari, jedan ovako grublji kriminalistički film
vratio me mojim korijenima (što gledanju, što pisanju) te me čak nije ni
zasmetalo što je film pomalo izvan tračnica, da tako kažem, jer u njemu
ima svega pomalo.
Ipak,
ukoliko ste gledali Marvinov Point Blanc, ili Gibsonov Payback, onda bi
vam se mogao svidjeti i Jacques Darnay. On je upravo odgulio osam
godina zatvora jer je ubio draguljara koji ga je iznenadio u pljački
dijamanata i spreman je započeti s novim životom. Na neki način. Naime,
dijamanti nisu nikad pronađeni, a jako nezgodni tipovi vjeruju da je
Darnay čovjek s jednostavnim planom – uzeti dijamante i nestati u Južnoj
Americi, što oni ne mogu dopustiti. Zato će početi pritiskati njegove
prijatelje, a kad to ne upali onda će početi letjeti i meci. A kako
stvari stoje, sama pljačka bila je puno više od onoga što se zna, kao i
Darnayeva uloga u njoj.
Film
ima nekoliko problema, da započnem odmah s tim. Iako je snimljen u
80-ima, ima taj neki štimung 70-ih, tkz, novijeg francuskog vala
žestokih krimića. Usporeniji tempo, malo melankoličniji pristup,
nikakvih posebnih atrakcija i dosta općenite priče između likova. To
nije loša stvar, samo što djeluje pomalo zastarijelo. Druga stvar koja
malo privlači pažnju; glavni je lik dosta neodređen, tj. ima poprilično
toga šarenog u karakteru. Tako se mogu vidjeti tragovi čistom američkog
noira; lik čak ima i onu off naraciju kakvu je radio H. Bogart, pomalo
romantizma jer ga redatelj (sam Delon) poprilično simpatizira, što
znači, naš je junak negativac, ali drugi su još gori od njega, a mogu se
pronaći i tragovi hard boiled proze jer junak je pomalo bezosjećajan
(kad to situacija zahtjeva) ima pomalo macho odnos prema ženama i nije
mu teško hladnokrvno ustrijeliti onog tko mu stane na put. Sad, sve to
zajedno i nije tako sjajna stvar (možda bi lik bio bolje ocrtan da je
uzeta samo jedna smjernica), ali s druge strane, ne može se poreći da se
Delon nije trudio obojati svog lika različitim karakterima. I, da, on
sam je jako dobar za tu vrstu uloge (visok, crn, zgodan francuski vrag)
pa mu akcija i uspjeh kod žena (sve do jedne je pošteno ispipao u filmu)
dobro pristaju. Što se tiče same priče, ista stvar, dosta krivuda
uokolo, iako se za to ne može okriviti scenarist jer nije znao što želi
napraviti već je takva radnja i romana po kojem je nastao. No, tu ima i
poštenog crnog krimića, pa misterije (motivi pljačke) pa malo osvete
(lik ne može napustiti grad dok ne ubije tipa koji mu je smjestio –
podsjeća na De Nirov lik iz Vrućine) a čak se mogu pronaći i tragovi
dobre stare romantike jer lik padne na lik kurve koja to ustvari nije.
Znači, mix svega i svačega. No, ako želite malo promjene (i vidjeti kako
Francuzi rade filmove o tvrdim momcima koji pištoljem rješavaju svoje
probleme) mogao bi vam odgovarati, a ako malo patite na poznata lica, tu
je sam Delon, ali i originalna La Femme Nikita, Anne Parillaud, pa recimo i da je ta strana priče dobro pokrivena. Možda ne sjajno, ali dovoljno dobro da se pokriju dva sata trajanja.
Izvor: Knjigom na knjigu (Facebook grupa)
