Ispred stare kuće moje,
tamo gdje mi srce osta,
ima jedno divnom stablo,
u blizini malog mosta.
Ono raste, ono cvate,
ljudi dragi, pod prozorom.
Vidjeti ga odmah moraš,
kad otvoriš oči zorom.
Njegovo miriše cvijeće,
k’o svježe oprana svila,
a oblik mu ljudi moji,
ljepši čak je od gejzira.
Lišće mu je tako gusto,
k’o da su nebeske zvijezde,
da u njemu sakrivene,
ptičice se lako gnijezde.
Kad se ljudi sjetim njega,
Radošću se srce sipa,
To drvo je ljudi dragi:
moja stara divna lipa
Kolumne
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.