Tribina Bez cenzure: srijeda, 15.4.2026., 16:30 sati, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića

 

Odlukom Vijeća Svjetskog festivala animiranog filma - Animafesta Zagreb, dobitnica ovogodišnje Nagrade za životno djelo je britanska autorica animiranih filmova Joanna Quinn

 

Joanna Quinn (1962.) otkrila je animaciju tijekom studija grafičkog dizajna na Middlesex University u Londonu. Njezin diplomski film Girls Night Out (1987.), duhovit i subverzivan odgovor na mačizam te slavlje ženske seksualnosti, predstavio je publici lik Beryl i osvojio tri glavne nagrade na festivalu u Annecyju, čime je započela njezina iznimna autorska karijera. Prepoznatljiv i nezaboravan lik Beryl postao je središte još dvaju filmova – Body Beautiful i Dreams & Desires – Family Ties – dok su teme rodne politike, društvenih pritisaka i fascinacije tjelesnošću postale trajna obilježja njezina rada. Film Britannia (1993.) dodatno je učvrstio njezinu reputaciju snažnom kritikom britanskog imperijalizma, a najnoviji film Affairs of the Art (2022.) donio joj je, zajedno s dugogodišnjim suradnikom Lesom Millsom, nominaciju za nagradu Oscar. 

Filmovi Joanna Quinn osvojili su brojne međunarodne nagrade, uključujući četiri nagrade BAFTA, tri nagrade Emmy te dvije nominacije za Oscara. Uz autorski rad, Quinn je i predana edukatorica te dobitnica počasnih doktorata triju britanskih sveučilišta, kao i počasna članica Royal College of Art u Londonu.

Nagrada za životno djelo Joanni Quinn bit će uručena 8. lipnja na svečanom otvorenju Svjetskog festivala animiranog filma - Animafesta Zagreb 2026.

Stevo Leskarac | Klice radosti

 

Probudi se ljubav čim proljeće krene

Vatromet vedrine posvuda prosipa.

Usahnule  grane beharom osipa,

Oživjevši raskoš zemlje izmorene.

Kad bi ljubav bila kao mlado voće

Mamila bi nepce da joj zrenje kuša. 

Prije nego šećer na jeziku zgruša. 

Častila bi usne okusom slatkoće.

  

Kad bi ljubav meden miris donosila

Šireći ga posvud, dokle pogled seže,  

Mirisom bi bujnim punila kaleže,

Dok se svaka duša ne bi podnapila.

Sjemenju bi dala radosti da klija

Kad obuzme dušu živa čarolija!

___________________________________

Biserje samoće, Beletra, 2024.

Mario Lobor | Proljeće se budi

Proljeće se probudilo u mirisnu zoru

Tiho i mirno, poput lahora

Nakon brojnih dana i dugih noći

Punih magle i studeni

Proljeće se probudilo

Pod zrakama žarkog sunca

Uz pjev ptica povratnica i miris mlade trave

Prekrilo je svijet žarkim sjajem

Usred vedrog neba

Milujući leptire i propupalo cvijeće

Proljetnice posute rosom

Koje dozivaju pčele

A mnogi se ljudi još ne bude

Uživaju u duljim i toplim jutrima

Snivajući sunčane snove

A oni koji ustaju u zoru

Napojeni su ljepotom proljeća

Mirisom cvjetanja i smijehom djece

Ljiljana Zovko | Kad nešto prestaje umirati u nama

Kalvarija u meni ne počinje na brdu,

nego u sjećanju,

u kuhinji,

gdje majka pere ruke 

dok voda ne postane led,

kao da sapun može skinuti šutnju

koja se lijepi od djetinjstva.

Majka stoji u sjeni, nasmješena,

njezina žrtva visi nad nama

kao nevidljiva magla,

i ja je povlačim kroz tijelo

pokušavajući razumjeti bol

koja je oblikovala svaku kost u njoj.

U Nedjelju zvona zvone jače nego inače,

I ljudi nose svoje tuge

u uredno ispeglanim košuljama

ja svoju tugu nosim ispod kože,

kao staru modricu 

koja ne zna nestati

koja ponekad pulsira, 

kad sjećanje na majku postane gusto

i prepoznam ono što nisam smjela osjetiti.

Kad govorim o križevima,

oni se ne smanjuju,

samo postaju mekši,

kao sjećanje na majčin glas

koji je učio patnju žena

prije nego što je znala disati.

U meni Uskrs dolazi tiho

bez svjetla, 

bez buke,

samo kao mali pomak u prsima

gdje prvi put ne želim pobjeći od sebe

Možda je to čudo.

Možda je Uskrs.

Ne kad nešto oživi,

nego kad nešto prestaje umirati u nama.

Kad bol postaje most

među majkom, 

ženom, 

djetetom.

Kad nježnost postaje povijest koja diše.