Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 27. travnja 2026.

Ispovijed jedne čitateljice

   

O romanu Ozane Ramljak "Kako je Bluno tražio ljubav"

(Ilustracije Ivana Crnošija Galović;

Zagreb: HDKDM – Klub prvih pisaca, 2023.)



Piše: Mirjana Mrkela



Počinjemo od vrtića 

– Što se u vrtiću radi? – pitam svoju prijateljicu Ozanu. 

To je početak poznate pjesmice. Obje znamo i pjevamo. Onda ja kažem: 

– Meni je najbolje ono da se ide kući. 

Moja prijateljica Ozana Ramljak pogledom prelazi preko knjiga na polici. Zatim mi odgovara: 

– Jest, dobro je, ako kod kuće nisi sam. Znam ja to, Bruno mi je rekao. 

– Koji sad Bruno?

– Ovaj. – kaže Ozana i gura mi pod nos svoju knjigu. 

Čitam naslov: "Kako je Bluno tražio ljubav". Pitam je li to "l" pogreška. Autorica knjige klima glavom i smješka se. 

– Da, Bruno je u početku griješio. – tumači Ozana – Nije znao izgovoriti "r". 

– u početku ili u vrtiću? – opet se šalim. 

Moja prijateljica tobože prijeti prstom. Ali lice joj je nasmijano, a drugom rukom gura knjigu u moju torbu. Nije mi rekla, no ja već znam: u knjizi piše o avanturama jednog vrtićarca. Dolazim kući i čitam. 

"on nije Bluno nego Bruno, i to im je bijesno sa suzama u očima viknuo. Baš im je tako viknuo: 

– Nisam ja Bluno, ja sam Bluno! 

A oni su se smijali još jače i ne bi ni prestali da im teta Slonica nije rekla: 

– Pustite Brunu na miru, nije se lijepo rugati! 

A tetu Slonicu svi slušaju". 


Neobični likovi 

Da, jedna teta u vrtiću je slonica, a druga čaplja. 

..."ali u nju nije imao previše povjerenja. Bilo bi dovoljno da je netko malo gurne pa bi se spotakla na onim svojim tankim klimavim nogama, kao neki dan kad je lisičica Sonja trčala i nije gledala ispred sebe [...] pa se zaplela u noge tete Čaplje i ona se samo zavrtjela i noge su joj se zaplele i samo je počela lepetati krilima. Bilo je baš smiješno i svi su se smijali, iako to nije bilo lijepo, jer se nije lijepo nekome smijati". 

U priči o Blunu Konj vozi veliki crni automobil, prodavačica odjeće je Tigrica, Kozlić dijeli hranu, dok mlada Roda briše stolove. Magarac, Vol i Pas su pivopije pred gostionicom. Svizac Điđi dosađuje svima u bolnici, gdje su liječnici Lemur i Žirafa, a medicinske sestre su Zebra i Bijela Medvjedica. Kasnije, "kad se počelo smračivati", pet sivih figura su banda rakuna. 

Dakle, likovi u romanu "Kako je Bluno tražio ljubav" nisu ljudi nego životinje. Djeca u vrtiću nisu djeca nego mladunci: Noa je lavić, Nina je ježica, Matko, Periša i Maro su vučići. I sam Bluno/Bruno je mladunče mame i tate medvjeda. 

Jednoga jutra je otišao od kuće. ..."onako malen, izgledao je kao da je nevidljiv, a opet svima smeta." 


Dvije potrage 

Kad je Bruno nestao, mama je "osjetila kako je prekriva val panike i kako ne može doći do zraka." A tata joj je rekao: 

"– Smiri se. Moramo na policiju." 

Policajac na prijemnom pultu bio je Dabar, a inspektori stari vuk Fabijan i mladi vuk Gregor. Obećali su pomoć i potraga za Brunom je započela. 

Za to vrijeme, Bruno/Bluno je tražio ljubav. Naime, njegovi mama i tata su se sve češće svađali i bilo mu je sve teže slušati, "zario je lice u jastuk pokušavajući ne čuti prepirku koja mu je parala uši i tjerala suze na oči." 

Pitao je mamu što se događa, a ona mu je odgovorila ovako: 

"– ...valjda smo izgubili ljubav." 

Naravno, on je to shvatio na svoj način. 

"– Kasno je, zlato, – rekla je mama – pričat ćemo sutra.

Pomilovala ga je po glavi, poljubila i izašla iz sobe. I baš kad je počeo razmišljati o toj ljubavi koju čak i odrasli mogu izgubiti iako su oni pažljiviji i manje gube stvari nego djeca, jedino nekad ne mogu naći ključeve od auta, ali onda ih opet nađu, ušao je tata. [...] I u njegovu je glasu bila ona ista sjena grižnje savjesti kao i u maminu, [...] a onda je ipak neodlučno izustio,

– Ne znam... Možda zato što se izgubila ljubav." 

Medvjedić Bluno/Bruno nije želio čekati. Mislio je da tu ljubav može pronaći kao da je neka stvar. Doživio je niz avantura i sprijateljio se s vjevericom. 

"– Nitko se meni ne smije! Ja sam najjača u domu! – povikala je vjeverica pokušavajući izgledati što je strašnije mogla. 

Ali nije joj to baš pošlo za rukom jer su vjeverice uglavnom slatke i imaju velike lijepe oči i kitnjast rep i uopće nisu strašne, osobito kad su male kao ova". 

Vjeverica se zvala Asta. Pridružila se Blunu pa su tražili skupa. Sve dok nisu sreli staroga Psa s unučicom, "sasvim malim štenetom, slatkom curicom velikih smeđih očiju." 

"Stari Pas je bio zaista star, i mudar, i iskusan i svašta je znao. 

– Ljubav ima puno oblika. Ali kad je nađete, sigurno ćete je prepoznati. Možete je svagdje naći. A opet, mnogi je ne nađu nikada. Tako je to s ljubavlju. – zamišljeno je rekao." 

Njegova ljubav je bila njegova unučica. Brinuo se o njoj i čuvao ju je.  

"– To je moja ljubav, – rekao je – svatko mora naći svoju. A onaj tko je izgubi, mora je naći tamo gdje ju je izgubio.

Zato, dragi ljudi i ljudski mladunci, čuvajte svoje ljubavi i čitajte knjige! U knjizi Ozane Ramljak možete saznati kako su završile dvije potrage: potraga za Brunom i potraga za ljubavlju. Ja znam, jer sam sve pročitala. 


Monika Herceg | Upute za hrabrost


Na početku sve stvari izgledaju strašno, ne sjećaš se
više jauka kada si izlazio iz majke, ali
govorili su o tom vrisku. Potom plakanju kroz naredne noći
kada si, govorili su, ponovno proživljavo porod.
Na početku, sve stvari izgledaju nemoguće.
Prvi korak, prva riječ, prva ljuljačka, prvi bicikl, prva ljubav.
Na početku, sve je teško i neizvedivo.
Korak kad se ustaješ iz kreveta, izlazak među druge, suživot.
Samo putovanje, ono te isto plaši.
Mnoge su i raznolike zvijeri svijeta, mnogo je stupnjeva mraka,
mnogo je mjesta koja mame sad već željenim odmorom.
Na početku, sve stvari izgledaju
daleke i nedodirljieve,
ali jednom kad se okreneš,
od cigle, od olovke, od koraka,
svijet će ležati dovršen pred tobom.
Zato ne zaboravi, na početku sve stvari izgledaju nemoguće,
i kreni im ususret bez sumnje u sebe.
Straha će biti uvijek, ali zapamti
da tvoje ruke i tvoja glava i tvoje srce
znaju više nego ti.

Božica Jelušić | Cvijeće je crno-bijelo


Sunce plaminjavih boja, a cvijeće crno-bijelo,
More u slanom zraku, gdje se tek sluti kopno.
Je li dopušteno tako : mišlju, riječju i djelom,
Griješiti protiv života, padati uzastopno?
Jahači rumene kadulje *, dvojne duge hvatači,
Zalegli su pod humus i tamo tarot slažu.
Podronimo gdje Mjesec noćno rublje presvlači,
U zemne elemente naši se snovi razlažu.
Čemu um, što se noću teškim igra zadatkom?
Želim oštrovid orla il' makar pamćenje vrane.
Trnu li moja čula, vidim li samo na kratko,
Kad nigdje nema mjesta za vrijes i tulipane?
Ide prevratno doba: tanki prst Ehnatona*.
Svija se raspukla vrba, zaboravljena žena.
Znaš li uho što čuje zvuk potonula zvona?
Cvijeće je crno-bijelo. Na oku zarasta mrena.
_____________________________________________
*Jahači rumene kadulje- roman Zane Greya;
**Ehnaton-egipatski faraon, vjerski reformator

Eugen Babić | Srce


Srce imamo da se daje. Prvo sebi, zatim i drugima. Nesebično, iskreno, iznova i iznova. 


Možda s godinama mrvicu sramežljivije i ponešto sporije, ali i dalje jedini način za nekoga potpuno upoznati je dati mu se kompletno. 


Sve one polovične priče nisu život, već tapkanje u mjestu očekujući da možemo živjeti puninu života dajući se djelomično. 


Nema veće laži od uskraćenosti emocija i tupila hladne suzdržanosti. To nije život, to je životarenje. Sive primjese koje se valjaju u opreznom hodu po rubovima osjećaja. 


Potrebno je zaista naivno, dječački, pokušati ponovo. Ponovo i ponovo. 


Do sljedećeg susreta.

nedjelja, 26. travnja 2026.

Nikola Šimić Tonin | Anamarija Čurković, postaje nezaobilazno ime u zadarskim umjetničkim krugovima i ne samo njima

LIKOVNA DUHOVNOST DJETINJSTVA

Zadarska Bračanka, ili Bračka Zadranka, slikarica Anamarija Čurković, postaje nezaobilazno ime u zadarskim umjetničkim krugovima i ne samo njima. Njene slike ulaznice su joj za čitav slikarski svijet u svijetu umjetnosti, širom kugle zemaljske, i nema niti jednoga zakutka i kutka gdje neka njena slika nije dospjela, u kom je njen likovni rukopis odavno zamijećen i prepoznat i ima svoje neupitno mjesto, koje se sve više i značajni podcrtava, i bilježi njome, njenim načinom slikanja, motivima, toplinom boja, dobrotom duše, djetetom kog nije izgubila u sebi.

Njene slike u nama ponovno rađaju to duhovno dijete, zato su njene slike likovna duhovnost djetinjstva. To su pejzaži djetinjstva, puni topline duše, puni topline dobrote, skrivenih ljepota, romantičnih mjesta, mjesta donesenih iz sna, iz nikada i nikome zatvorenoga srca, s izraženim koloritom i odličnim osjećajem za kompoziciju.

Na svojim slikama ona uvijek pronalazi tople oaze za smjestiti dušu. Duša se pomjeri na njima, napravi mjesta srcu.

Ima takvih oaza, njeno slikarstvo nas uči, ima ih i u nama samima, samo ih treba pronaći, ona ih za nas nalazi: kada ne u zbilji, onda u slikarskim snovima. Slikarica je to koja slika u snovima, slikarica je to koja slika snovima, slike su to što ko sjene idu za snovima, blješte blještavilima boja djetinjstva, baštama sljezovih boja, pobjeglim valovima mora, brzacima kose djevojčice u koju su se ko u ribarsku mrežu ulovile ptice, ili te oči u koje su se skrili škoji, iz koji doziva njen škoj, Brač.

Svaka njena slika jedan je mali život.

Nekome tko voli prirodu, ljude, škoj, kamene kuće, more, more, mornare, ribare, težake, suncokrete, životinje: koze, mačke, ribe, ptice... biljke, brodove, barke, cvjetove, sunce, zvijezde... kao što ih ona voli, nije teško pronaći takav skriveni pejzaž, a onda ga prenijeti na slikarsko platno, gdje mu se svi možemo diviti.

Slika je u ushitu stvaranja nosi, a stalni boravak unutar same sebe čini joj se Božjim darom. Ona svojim slikama usmjerava ne samo svoj život, čini naš toplijim toplinom boja djetinjstva, vraća nas u onaj svijet dobrote, iskrenosti, ne iskvarenosti, nastanjujemo se u njene slike, one zažive u nama kao utočište u koje se sklanjamo od tegobnosti života, i dio od slike, od svega toga ko eliksir probudi u nama to dijete ljubavi, ljubav se probudi u nama, probudi želja zagrliti čitav svijet ljubavlju i dobrotom kako nas grle slike Anamarije Čurković. Likovne čuvarice lijepih uspomena.

Njene slike ističu se ne samo prepoznatljivim stilom, već bogatstvom boja, dinamikom pokreta osnovnih likovnih elemenata, uzoraka i kombinacijom raznih tehnika. U svom radu vodi se emocijom koju prenosi na platno a ona se odražava kroz pokret, sentiment portreta i boje. "Ono dječje" u njenom  slikarstvu označava iskrenost, spontanost, maštovitost i pojednostavljene oblike, često utječući na modernu umjetnost. Ono se očituje kroz izražavanje emocija i fantazija, potiče kreativnost i razvoj fine motorike. Nerijetko traži i nalazi i inspiraciju u jednostavnosti dječjeg crteža. Njeno slikarstvo karakterizira jednostavnost, intenzivne boje i slobodna interpretacija stvarnosti. Inspiracija su joj i Zadar, more, škoj, njen Brač, glazba, umjetnost, priroda, moda, ulična umjetnost, emocija, životne situacije, sjećanja, drage osobe... Umjetnica je to koja slika dušom.

Boje, motivi, slikarski stil, prepoznatljivi likovni rukopis Anamarije Čurković tako su posloženi da sigurno nađu put do svakoga tko bar jednom ulovi pogledom bar jednu njenu sliku.