Ivan Pozzoni | Vate vobis

 

Vate vobis, napokon je kucnuo i vaš čas da se krene:

a] gurati naprijed zupčanike te pokretne trake i smjene,

b] osnivati časopise i izdavačke kuće, bez ičije odskočne daske,

c] znojiti se, k'o svinje, organizirajući zbornike i zajedničke sveske,

d] pokušavati provoditi ozbiljne istraživačke bljeske,

e] i stvarati tekstove mlateći po tipkama ove tvrde daske.

Vate vobis, stiglo je carstvo gdje se pjesnički oblik rastače i gubi,

fiat lux et fiat facta est in stabilimentum gdje se profit ljubi:

Thermae Himerae, or Tychy (Poljska), or Sterling Heights (Michigan) u nizu,

sad trenutak je da povrtlar, avangardist hrena, metrici priđe blizu,

ugostitelj nudi metriku all’amatriciana, pobjednik natječaja iz Trescorea,

dok dječja ruka od vazelina klizi kroz jedanaesterac, bez imalo muke i mora.

Vate vobis, u demokraciji smo, lirika se za sitniš nudi i bira,

stil je na rasprodaji svakome tko u ruci makar nalivpero dira,

sam Šimun Stilita bješe nam dokazom, s vrha svog tornja il' stupa,

da srati s visine (iz novina il' časopisa?) nije grijeh što te lupa,

štoviše, to je preduvjet svetosti za onog tko u tom izmetu skupa kupa.

Vate vobis, ne pozivam na zatucanu kulturu onog uskog kruga,

što gostoprimstvo svodi na zidine lazareta, gdje vlada tuga,

stvar je u tome da su avangarde, svih tisuću njih, nanjušile istoga trena

da kucnuo je čas, sada, da se kućanica iz Voghere i njezina TV scena

otrgne sapunici, da se swingeri iz San Salvatorea bace u svoj grijeh

i (zasluženu) orgiju s trojicom crnaca, kroz pohotu i smijeh,

ili seoskog župnika iz Masere makne s večernje molitve i jada,

a da se sociološki ne utvrdi, uz imalo truda i rada,

puca li im svima skupa uopće kurac za umjetnost i umjetnika sada.

Hajrudin Čirkić | Na osami kruška

       

Jedna ratna uspomena o kruški, prijateljstvu i tihoj ljudskoj dobroti

Kad god me put nanese prema Cazinu i automobil prođe kroz mjesto Zmajevac, pogled mi gotovo nesvjesno sklizne prema jednom brežuljku. Nije to ni posebno visoko brdo, ni nešto što bi putniku namjerniku zapelo za oko, ali za mene ima težinu uspomene.

Na njegovom vrhu nekada je stajala kruška. Sama usred livada. Kao da je neko davno zaboravio drvo na tom mjestu, pa je ono ostalo da stražari nad travama, vjetrovima i godišnjim dobima. I svaki put kad pogledam prema tom brežuljku, sjetim se svog druga Ćire.

Ne znam da li ta kruška još uvijek postoji. Možda je odavno nestala, srušena vjetrovima, godinama ili ljudskom rukom. Ali u mom sjećanju ona i dalje stoji, onako kako je stajala jedne ratne jeseni.

Rat čovjeku promijeni mnogo toga. Promijeni navike, razmišljanja, pa i snove. Ali ga i nauči nečemu što u miru često zaboravimo – koliko je malo potrebno da bi čovjek bio zadovoljan.

Tog dana završavao sam jutarnji izvještaj koji je trebalo šifrovati i poslati u komandu korpusa. Radio sam to ručno, jer uređaj za mašinsko šifrovanje još nismo imali. Na stolu su se gomilali papiri, bilješke i poruke. Jednom mi je načelnik štaba za izvještaje kroz šalu rekao: „Ako su predugi, slobodno ih osuneti.”

Dok sam još bio nagnut nad papirima ispunjenim slovima i brojevima koji su čekali da ih pretvorim u šifre, vrata se lagano odškrinuše. Kroz njih proviri Ćiro – velika dobričina, čovjek gromada, krupan i snažan, ali s nekom tihom, blagom dušom kakvu rijetko srećemo.

„Kad ćeš završiti da popijemo kafu?”, upita tiho.

Kafa je tada bila posebna priča. Zapravo, to i nije bila kafa nego voda u kojoj je teljva već odavno izgubila i boju i miris. Sušili smo je i koristili ponovo, sve dok više nije imala ni okusa ni snage. Ali i takva kafa bila je dobra. U tih nekoliko minuta predaha krio se podsjetnik da smo, uprkos svemu, još uvijek ljudi.

Kasnije sam otišao na ručak. U trpezariji su toga dana služili pire od kestena iz konzerve. Na prvi pogled izgledalo je pristojno, ali već nakon prve kašike ostao je samo osjećaj prazne gladi. Glad je u ratu bila tiha, uporna i neizbrisiva.

Poslije ručka sam u prostoriji s telefonskom centralom zatekao Ćiru kako sprema alat.

„Pukla je veza prema korpusu”, rekao je. „Moram pronaći kvar. Hajde sa mnom.”

Žica je vodila preko livada, bašta, voćnjaka i šumaraka. Išli smo polako, prateći je kao tanki trag koji povezuje ljude. Povremeno smo provjeravali vezu sa centralom gdje se javljao Đuza – mladić vedrog lica koji se nikad nije znao naljutiti i koji je zimi kuhao čajeve od grančica gloga i tunje, kako se u narodu kaže za dunju.

Konačno smo kod civilne centrale pronašli kvar. Žica je bila nagnječena. Ćiro ju je presjekao i ponovo spojio; nakon kratkog vremena veza je proradila.

Na povratku više nismo morali pratiti žicu. Hodali smo preko livada koje su mirisale na jesen. Negdje kod Zmajevca Ćiro odjednom reče: „Mogli bismo se počastiti.”

„Na onom brežuljku ima kruška crnica”, objasni on. „Sama stoji.”

Krenuli smo prema brežuljku. Trava je bila visoka i požutjela od jeseni. Vjetrić je prelazio preko livade, a oko nas je mirisalo na zrelo voće i zemlju koja polako tone u mir.

Kruške su bile mekane, sočne i slatke kao med. Sok nam je curio niz prste dok smo ih jeli, bez noža i bez kruha, kao dječaci koji su našli skriveno blago. U tom trenutku sjetili smo se današnjeg pirea iz konzerve i prasnuli u smijeh. Smijeh je odjekivao livadom, lak i oslobađajući, kao da na tom brežuljku nije bilo ni rata ni oskudice.

Napunili smo ranac kruškama da ponesemo i Đuzi. A kruška je ostala na brežuljku, sama kao i prije.

Danas, kad god prođem tim putem, pogled mi opet traži taj brežuljak. Možda kruške više nema. Možda je vrijeme učinilo svoje, kao što uvijek učini. Ali ostala je uspomena na jedan dan kada je, usred rata i oskudice, jedno drvo na brežuljku ponudilo nešto što nijedna konzerva nije mogla – slatkoću koja se pamti cijeli život.

Ćiro, koji me tada poveo do tog brežuljka, odavno nije među živima. Ali kad god pogledam prema onom brdu, učini mi se kao da opet hodamo preko livade, nosimo ranac pun krušaka i smijemo se – a jesen i dalje miriše na dobrotu ljudi koja ne nestaje.

Božica Jelušić | Kako su čudni ljudi

Kako su čudni ljudi. Padaju na tričarije.

Govore mnogo u prazno, brinu o slavi.

Bolje bi bilo da skupe daske iza havarije,

I da im ptica nekad gnijezdo svije na glavi.

Kada im znakove šalješ, rijetko uzvrate.

Od stvarnih se odmiču, na sjene rogobore.

Tvrde ti da bi ruku u vatru dali za te,

No, to su uglavnom oni, što kuže metafore.

Neobični su koji stoje na vrhu vala,

Dok po papiru redaju cifre i integrale.

Ima ih koji tuguju zbog palih ideala,

A neki pjesme pišu, želeći da ih svi hvale.

Cvijeće što divlje raste, sažimaju u stručak,

Prolaze svijetom brižni, zaljubljeni u brojeve.

U jednu korpu jaja stave, pa bacaju mućke.

Kako su čudni ljudi. Sanjaju leteće strojeve.

Željka Bitenc | Taština

Rasuli se pjesnici svijetom
kao novčići ulicom.
Rasuli se na sve strane,
uz zveket:
neki glasnije, neki tiše,
ovisno o težini,
apoenu.
Reći ćemo: vrijednosti.

Gurali se pismom ili glavom
grabili svjetlost,
svoj odraz
u izlogu ili reklami.

Kotrljali se, lagani,
od dlana do dlana.

Samo su najteži,
dohvatili patinu

u džepu.

Lorena Galeta | Diktiranje

Klepetanje pod naponom oluje,

Struje, ne mogu bezumne hulje.

Takve razgolićene fiks – ideje,

-srećom onesvijeste zapešće.

Naviklo na rigorozne ožiljke,

Podsjećanje na prošle dane.

Kurtoazno zaustavljanje krivnje,

Odmalena nametnute, iscrpljuje.

A vidjet ćemo tko će puniti dosje,

A kome će izniknuti - crvene ruže.