Zoran Gavrilović | Disciplina

Opet mijenjam gradove

kao dokaz discipline.

Ljubaznost je cjelov na vratu

i crne gumene rukavice.

Izbor je čekanje,

samo da se sunce

može popeti stepenicama

na drugi kat.

Danas nije dan

da razmišljam o sutra.

Jer sutra će biti

dobro sjećanje

na sunce

koje se utopilo

u šalici kave.

Miljenka Koštro | Blaženo jutro

S jutrom otvara se duboki zdenac oka,
zažubori iz tmine što u čovjeku rovari,
barjaci noći još u vrevi jutra strše,
pusti, kretanje je prirodno stanje
iako jednom sve stane, gine,
zemljici pada.
Utjelovljena nježnost zna biti gruba
kada još dublje
u neuhvatljiv suton tone,
blaženo jutro
život u ruke, u oči vraća,
parkovi žamorom se hvale, noge ne broje korake
kada večernje šetnje ožive.
Da se vratiti u bolju varijantu sebe
kroz iglene uši proći
i zaplesati tango na izvoru života.

Ivana Seletković | Vodostaj

Dok misliš o sebi, gledaš grozomorne prikaze situiranog jadnika parazita. 

Zbrinut sam neporočnim gmižućim suosjećanjem -

danas su navodno unosno reverzibilni jer:

peripetija suptilnosti nesnosno smrdi 

unatoč velikim količinama praška za samoobnovu ali misliš da bude ti lakše;

jestivost namirnica u nepcima

određuju figurice s polica;

brzopotezno ostajem - zbog 

naših slabih budućih sinova i kćeri

(oni su pametniji kažu).

Jadan li sam Krullov namjesnik!

Za ono manje zla koje se bolje važe digitalnim vagama 

Brinem o vodostaju

Enida Alić | Tiha iscrplišta: kako reći "Ne" i sačuvati mentalni mir

Živimo u vremenu koje od nas traži da budemo dostupni uvijek, svima i odmah. Granica između poslovnog i privatnog, između tuđih potreba i naših mogućnosti, nikada nije bila tanja. Kao netko tko dolazi iz oblasti psihologije i socijalnog rada, svakodnevno svjedočim fenomenu modernog doba – emocionalnom izgaranju (burnoutu) koje ne dolazi preko noći, već se prikrada tiho, kroz stotine malih, prećutnih pristanaka.

Koliko puta ste rekli „može“ kada je svaka ćelija u vama vrištala „ne mogu“?

Naučeni smo da je empatija davanje bez zadrške. Međutim, psihologija nas uči suprotnom: empatija bez jasnih granica je autodestrukcija. Postavljanje granica nije čin sebičnosti, već osnovni čin samoodržanja. Kada odbijemo zadatak koji prevazilazi naše mentalne kapacitete ili skratimo vrijeme provedeno u toksičnom okruženju, mi ne odbacujemo druge – mi biramo sebe.

Sačuvati mir u bučnom svijetu počinje prepoznavanjem sopstvenog umora. Tek kada naučimo da poštujemo svoje „ne“, naše „da“ će dobiti stvarnu vrijednost i snagu.

Slavica Aralica | Mala ja, a vele televizija

(SLAVA S BLAGIM OKUSOM RASOLA)

U ponedjeljak ujutro "pala" je frizura, jasno, po dobrom penzićkom običaju u "sam svoj majstor" režiji, pa već oprobana svečana oblekica u stilu stroge profesorice, jedan mršavi make-up, onda sva sila raspršivača, od onih da učvrste frizuru do miomirisnih, što je moj Antiprotivni popratio svojim komentarom:

- Za Gospu, ma jesi li to razbila oni parfem što ti ga je Kanađanin darova? Ili Černobil opet propušta kad je taj otrovni oblak stiga sve do mene, a i šire? Zamantat će i mene i Maloga (unuka čija se visina baš ne slaže s didinim nadimkom) koji će nas voziti. Iziđi vanka da se provjetriš jer san gas-masku izgubija prije kojih po stoljeća u zadnjoj rezervi na  Majevici . Sva će mi spiza vonjati po tom  Gucciju.

I tako sam prošetala stepenicama s trećega kata da razvodnim skupu kolonjsku vodicu prije nego me puste u auto. Crveni auto, crvena moja pletena jaketa, a još crvenija ja na plus trideset, ali za ljepotu treba malo i patiti. I eto nas ispred Gavanovih, pardon Hateveovih srebrnih  dvora, velebnoga, što širokoga, što dugačkoga zdanja s visokom kapom antena na vrhu. Slijedi provjera na porti, odakle nas uputiše na portu B30.

- A tko ste vi? - pita portir Antiprotivnoga.

- Vi niste pozvani.

- Jesam, jesam, ja sam onaj koji će vam ušparati Gorsku službu da je traži po tim hodnicima. Ona vam se može izgubiti i u takujinu.

I tako mene moj brižni Bračni sprovede do rečene porte 30, preda u ruke producentu koji mi tutne na potpis nekoliko ispisanih lancuna koje ne bih ni s ona dva para naočala mogla tako brzo pročitati. Onda me preuzme urednica s kojom prođoh cijeli labirint duuugih hodnika sa stotinu vrata i ispljune me u neku ogromnu dvoranu koja je dijelom djelovala neuređeno, improvizirano, s gomilom kabelskih zmija po podu, ogrnuta nekim bijelim "lancunima". U sredini tog svojevrsnog megašatora bio je uređen i osvijetljen podij sa stolićem i četiri raznobojne foteljice. Ispred njega kamermani sa svojim pokretnim kamerama koje vozaju ukrug. Odozgo povješane stotine kamera poput šišmiša sa stropa kakve pećine. Dakle, to je to mjesto od kojeg svakoga uhvati trema pri pomisli koliko će ga sad ljudi gledati. Ja cijepljena na tremu. Ali ne i na radoznalost (tko će biti drugi sugovornici, kakva će biti pitanja...) i strah da me neće pustiti da kažem što sam htjela. Odmah mi zakačiše onu bubicu od mikrofona, ozvučiše me kao u kakvom špijunskom filmu. Usput pričam s ljubaznim domaćinom, dajem mu knjigu, pišem posvetu i tek kad me ispravi da on nije taj kome pišem, shvatim da je to glavom i bez brade uvaženi dr. Beck u čijoj ću biti emisiji. Dajem drugu knjigu, pišem drugu posvetu i između slova se sramim. Onako, za sebe. Dođoše još dvije prve marke naše onkologije, pa posjedasmo svatko na svoju boju fotelje. Mene dopade zelena. Volim sve zeleno osim nezrela voća i nezrelih glava. Dakle, tri aktivna liječnika i ja bez medicinskih portfelja. Ja kao onaj na kojem medicina peče zanat, onaj u trpnom stanju. Ali vrlo pričljivom. I krene razgovor. Od struke mudar i počan, od mene iskušan i praktičan. Tema teška, ali razgovor lako teče i optimističan je. Priča o novim mogućnostima, napretku struke, naprosto hrani nadu onima na čiju je adresu pao grah, kako bi rekla moja prijateljica iz Vinkovaca koja se više od tri desetljeća opirala toj zloćudnoj pošasti.

Nadam se da nada sluša, da ne kaže da nije čula. Ona je ona najčvršća slamka za koju se držimo ako struka padne na ispitu.

A slušajući uvažene medicinske goste, stekla sam dojam da neće. Bar ne često.

Sutra se istim putem vratila u Najlipši Grad na Svitu, u svoju malu kolotečinu, svoj mir. Ostavila iza sebe Veleteleviziju, reflektore i dr.Becka s gostima. Spremila ih u nekoliko videa dr.Male, koja je gledala emisiju, i link koji su mi poslali za koji dan. Ostavila polusatnu slavu iza sebe.

Subota je. Moj dan za veliku spizu. Za Pazar. Grabim kolica, natučem naočale, našopam takujin da dotekne i iscurim vani. Nisam nego zaključala vrata, a iza leđa čujem  susjedu:

- A tako ste lipo govorili, bio mi gušt slušati. Stvoreni ste za televiziju!

- Hvala, hvala - požurim zaustaviti odu u svoju čast i s kolicima sjurim se niza stepenice.

- Susida! - zove netko s po ulice.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji prin dva dana? Nako šesnu vas nisan nika vidila.

- Jesam, jesam - ali sad žurim - režem ja ulični scenarij i gledam da se uhvatim skala od Pazara.

I eto me zdesna bancima, idem po domaća jaja.

- Oprostite, gospođo,  - obrati mi se Mate koji prodaje kiseli kupus iz kace i baš je u tom trenu u ruci držao jednu glavu za sarme.

- Mogu li vas nešto pitati?

- Pitajte slobodno.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji u četvrtak? I pričali s doktorom Beckom?

(I brzo spusti onu glavu u kacu, mene obli miris rasola, a on pruži drugu ruku da mi čestita.)

- Jesam i hvala na pitanju - brzo odgovorim, ne čekajući divljenje, izbjegnem ruku, okrenem se na peti i još brže ostavim Pazar iza leđa, gledajući u zemlju kao seoska mlada kako bih se što prije sakrila u svoja četiri zida. Daleko od reflektora, daleko od slave. Makar i kratkotrajna, naporna je. Draže mi je biti Mala Ja, a Vele Televiziju ostavljam nekom drugom.

A Mate me otada uredno pozdravlja svaki put kad prođem pored njegove kace s kupusom. Ne da da moja slava izblijedi. Pa ako je i s blagim okusom rasola.