Svi su je zvali Anđa bez ruke, jer je taj nedostatak bio najuočljivije razlikovno obilježje s obzirom na ostale ljude. I ona je to znala, znala je da ju tako zovu i bilo joj je svejedno. Navikla se jer preživjela je i lošija vremena, ili se bar nadala tomu.
Poslije drugog rata otac se nije vratio kući, vodio se kao nestali, pa majka, mlađi brat i ona ostadoše sami da se snalaze i krpajući kraj s krajem u poslovima kod drugih, koji su bili bolje sreće od njih, preživljavali u oskudici. Baš uoči rata završila je peti razred. Nisu te škole za nju, mislila je. Zna čitati i pisati, dovoljno. Mnogi tada nisu ni to znali. Djeca su kao i nekada dane provodila u igri. Najradije su voljeli skakati oko đerme gdje su domaćice stizale s kantama po vodu. Na nedalekoj livadi upravo je procvalo proljetno cvijeće, kada su zaigrani i bezbrižni u igri lovice naišli na skrivenu minu. Odjednom se svijet činio crven od krvi najbližeg dječaka koji ju je aktivirao dok su ostala djeca vrišteći bježala uokolo ozlijeđena. Anđa je izgubila ruku.
U naknadnim razmišljanjima nema rješenja niti utjehe; dogodilo se i tu je sve odigrano. Samo povremene tužaljke onih koji su izgubili nekoga ili nešto i kimanja glavom koje govore: vidiš, vidiš, rat je i dalje tu, nedaleko nas, još vreba. I poneko ljutito: kud su k vragu tamo išli? Znaju da je bilo mina! Dječja posla!
Istraga je bila brzo gotova, ožalovali su koji su izgubili, a ostali su nastavili tamo gdje su stali, na popravljanju onoga što je rat pokvario. Od kuća, njiva, ranjenika do susjedskih odnosa. Anđi je dugo trebalo da „popravi“ ono što joj se dogodilo. U stvari, ne može se to samo tako zaboraviti. Jer uvijek te onaj dio ruke podsjeća da je tu bio puni rukav, umjesto ovoga praznog. Društvene smjernice poratnog socijalističkog društva nalagale su da se brine o žrtvama rata, pogotovo djeci i nakon dužeg službenog procesa Anđi nađoše radno mjesto. No kako bi je udaljili od traumatičnog događaja, morala se preseliti u Slavoniju. I tako je Anđa postala samostalna zahvaljujući nemilom događaju, a jedna se bomba umiješala u djevojački život i odvela ju u nepoznato.
Našla se među nepoznatim ljudima, no kao da joj je upravo to i trebalo; za nju je počelo novo doba samostalnosti, ali i samoće. Majka i brat tamo, ona ovdje. Tješila se radom. Ispočetka su je pogledavali s nepovjerenjem pitajući se zasigurno kako će ona obavljati posao s jednom kad je njima teško i s obje ruke. A posla je bilo: farma sa stotinjak krava traži velike napore. No Anđa je navikla. Sreću zbog nove prilike za bolji život nisu mogli poremetiti ni naporni poslovi na farmi. Vješto je rukovala alatljikama, životinje su je voljele i slušale, a kolege počele uvažavati. Stanovala je za početak, kako su joj obećali, s još tri djevojke u maloj baraci bez vode. A ionako nije naučila na luksuz. Nedaleko farme bilo je oveće selo gdje je prvi puta kupila slatkiše za svoj zarađeni novac. Skromnih deset dekagrama svilenih bombona. Zvali su ih tako zbog sjajne glazure kojom su bili obloženi. Kad bi se nekoliko trenutaka močili u ustima, iz njih se počela odvajati slatka kremasta masa. Bili su omiljeni, ali i skupi. Anđa ih je tada prvi puta kušala.
Bio je to početak drukčijeg života.
