Knjižnica Galženica Velika Gorica | Marica Žanetić Malenica: Treći život

 

Jaram riječi, deveta knjiga Miljenke Koštro

          

Nedavno je iz tiska izašla deveta knjiga, zbirka poezije posuške književnice Miljenke Koštro, pod naslovom Jaram riječi. Nakladnik je Narodna knjižnica Hercegovačko-neretvanske županije, a za nakladnika Julijana Pavlović. Recenzije su napisale prof. Tina Laco i Marija Pavković Baković, a grafički pripremio Mladen Vuković.  

Zbirka pjesama i poema Jaram riječi, plodonosne autorice Miljenke Koštro podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki od ciklusa, uz niz pjesama sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica. 

U knjizi se intertekstualizaju brojne glazbene skladbe, kao i književna djela. U proznoj crtici simplificiranog naslova Dobra zemlja, referencija na Gričku vješticu je izrazito sugestivna, osobito ako imamo na umu didaktičnu notu feministički koncipiranih stihova. U pjesmama o godišnjim dobima, do izražaja je došla autoričina razvijena svijest o važnosti fragmentiziranja stiha koja je u opoziciji s deklarativnom eksplikativnosti nekih prethodnih. Poetizirani pejzažni motivi u ritmiziranom stihu i specifično uobličenoj formi izazivaju osobit emotivni naboj. Razvijen osjećaj za formu izraza do izražaja dolazi i u ciklusu Ode koji započinje akrostihom Ocu hrvatske književnosti, Maruliću i jednom od njegovih najpoznatijih djela, Juditi. Osim počasti nenadmašnom Maruliću, ovim stihom je izražen i respektabilan odnos pjesničkog subjekta prema klasicima hrvatske književnosti. Počast je i povodom 600. obljetnice rođenja, prikladno iskazana i kraljici Katarini Kosači.                                                                    

Prof. Marija Pavković Baković

Ovakav stilski raspon potvrđuje kako Miljenka Koštro kao poetesa, kao ni u dosadašnjim svojim stihozbirkama, poeziju ne doživljava kao „zanat povlaštenih“ (i, k tomu, samodopadnih!) nego zaista romantičarski, na tragu M. H. Abramsovih razmišljanja o pjesničkoj duši kao o svjetiljci: umjetnik ne imitira svijet, on ga izražava putem vlastitih osjećanja, imaginacije i osobne vizije. S time na umu, Miljenka Koštro i kroz ovu se knjigu dokazuje kao eklektična, zaigrana, nepretenciozna lirska uživateljica. Upravo su kontrasti njezin autentičan stilski potpis: počesto će metaforički potentnim i slojevitim slikama poput „Suhim lišćem hranim gladno vrijeme“ suprotstaviti poslovičnu lapidarnost; cijeli prvi ciklus izrasta na suprotstavljenostima filozofskih promišljanja, toplih pjesničkih slika i šaljivih idioma. Osim toga, s obzirom da je svaka pjesma izraz akumulacije nekog iskustva, a stvarnosna su iskustva dramatična i različita, moguće je ovakvu stilsku šarolikost protumačiti i kao autoričinu namjeru da raznovrsnost stvarnosti iskaže i podcrta raznovrsnošću lirskih jezikā.

Nekoliko je puta u kontekstu poezije Miljenke Koštro spomenut William Wordsworth, naravno, s razlogom: „Jaram riječi“ zaista kao da je pisan nadahnut manifestom „Lirskih balada“. Jednostavnost jezika, dubina emocije, maštanje u prirodi i poezija bliska običnome čovjeku – sve je to, kao i u svojim ostalim zbirkama, pod osobito sugestivan naslov okupila Miljenka Koštro i u ovoj svojoj zbirci pjesama. „Pjesnik je“, reče Wordsworth u svome slavnom Predgovoru, „čovjek koji govori čovjeku, onaj koji poznaje ljudsku prirodu i ima dušu punu razumijevanja.“ Pjesnička duša Miljenke Koštro čini upravo to: obraća se svima onima koji žele čuti, znaju slušati, mogu razumjeti i razumijevanje traže. 

Doc. dr. sc. Tina Laco

Božica Jelušić | Ispod pustena šešira

Molim ljubomorno Vrijeme da se podigne skala: da mi vrati lakomislenu Mene, koja je vjerovala

da su tuge za druge, da stare kore sagore, da je jednako dolje i gore.

Da modri sjaj oka ne bude zastrt koprenom, da se u sjećanju vedrom, pred nebeskom katedrom,

modri val zakiti pjenom i propne u vis, u vis! I da me ljube čempres,

tisa i tamaris!

I da mi grijehe žudnje oprosti jedna duša, koja zrikavca sluša, mašući vjetru-djeveru,

potajno sanjajuć milosti juga na sjeveru, na sjeveru!

Molim ljubomorno Ništa da prnje skupi i ode i iščili iz moga boravišta,

Da onu bezbrižnu i bestežinsku Mene ne pusti među sjene, zborane, pogrbljene,

Da svu prašinu mrtvih riječi pomete iza vrata, i vrati caklinu zuba i nježnost inkarnata,

I da me pusti, dopusti još jednom u plamen da srnem ili u ledu trnem,

Kako se karte okrenu i kako partije krenu za mene osamljenu,

u onom jednom trenu, onom presudnom trenu!

Kad Ljubav se hrva s tjeskobom,na vrata kucajuć zglobom,

i kaže: Dosta je plača,

I znojnih pokrivača i ponoćnih vrebača, na snove i golubove

Što sva su tvoja pisma putem izgubili davno.

Pa sada kreni i skoči i mrvu svjetla zaskoči, pa makar zadnje bilo,

Neka nam Mjesec ko zrela dinja padne u krilo, neka se okrene prizma u slavu nadrealizma:

Vidi što stihovi rade, kakve su to parade! A srce kredite krade! Sve srce dobro znade i odavna to znade:

Na gozbi maštanja ludih ptičji orkestar svira, kraj platane u parku

u onoj usijanoj glavi, kad se sav svijet zaplavi

u kuli od papira, izgužvanog papira, ispod nebesko modrog pustenoga šešira!

Anđelka Korčulanić | Djevojčica i more

 

U moru do mršavih koljena,

u potrazi za žbircima,

djevojčicu zamršene kose

posvojilo je more

i ruke joj pune plijena

obasulo poljupcima.

Znalo je more da se ona igra,

za igru i samo imalo je sluha.

Okretna kao čigra, rakove je

vraćala kućama ispod stijena.

Za nanare i petrova uha,

za obojena stakalca mutna sjaja,

baš za nju ostavljana na žalu,

hvalu bi izrekla glasno,

u plimi radosti bez kraja,

svakom pridošlom valu.

Znala je plakati za ribom

u kljunu proždrljive ptice.

Brižno more spremalo je suze

u školjke bisernice,

odijevalo joj čipkane haljinice,

kristalima soli rubilo guste trepavice.

Znala je na obali satima sjediti sama

vukući iz mora mreže Sunčeva plama

kao što i ribari sa svojim mrežama čine,

a more bi ispredalo duge priče;

o vilama zelene kose,

s providnim očima i modrim usnama,

skrivenim duboko u dvorcima tišine.

„Tamo pripadaš“, reklo bi, „one ti sliče.“

Pamtim more i obalu, ne i ime te djevojčice.

Gledam je u zrcalu,

zabrinuto se čini naborano joj lice.

Hoće li stići pjesmom vratiti moru dug

prije nego li ispuni joj posljednju želju:

k sebi je uzme i plavom tintom

zatvori krug.

_______________________________

Iz zbirke Po tragu bela spalatine

Miljenka Koštro | Jedino odijelo

 

Nisam zatočenica iako imam tek jedno odijelo

davno mi skrojeno, do grla zakopčano

u njemu put putujem,

jedem, spavam, 

sanjam plavetni san

i guste proljetne šume.

Ono čuva moje tišine i klokot unutarnjeg nemira

strpljivo zubu vremena se opire,

iz godine u godinu, iz dana u dan u njemu gazim močvare

i plešem uz milozvuk violine.

Šavovi koji ga drže ne strepe od škara

a iz dubokih džepova, u skladu s disanjem, 

kao pitonjci iskaču riječi.

Tek dnevna svjetlost prodre dublje ispod njega,

Moji prozori, znatiželjne oči, uhvate obrise daleke pučine,

a misao, slobodna i neukrotiva

poleti ispod jedinog mi odijela

zatanca i odleti u nepovrat.

Meni je u njemu toplo, komotno.

Stopalima diram zemlju, a mislima Nebo.