Film u šumi – program Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, koji tijekom sljedećih šest tjedana na Ljetnu pozornicu Tuškanac donosi najbolje od aktualnog kinorepertoara, pretpremijerne projekcije i projekcije filmskih klasika, u rasponu od Gorkog Božića Pedra Almodóvara do Odiseje Christophera Nolana

Film u šumi 2026: Filmske noći na Ljetnoj pozornici Tuškanac

Kolovoz na Ljetnoj pozornici Tuškanac donosi najbolje od aktualnog repertoara, pretpremijerne projekcije i projekcije filmskih klasika, u rasponu od Gorkog Božića Pedra Almodóvara do Odiseje Christophera Nolana.

Ako kolovoz provodite u Zagrebu, posjetite Film u šumi – program Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, koji tijekom sljedećih šest tjedana na Ljetnu pozornicu Tuškanac donosi najbolje od aktualnog kinorepertoara. Pobjednici domaćih i međunarodnih festivala, popularni naslovi koji pomiču granice žanra i zanemareni filmski klasici samo su dio filmske čarolije kojoj se možete prepustiti na platnu najljepšeg zagrebačkog kina na otvorenom.

Kinoteka u šumi: Noć žonglera

Svaki četvrtak na Ljetnoj pozornici Tuškanac na rasporedu je Kinoteka u šumi, program filmskih klasika zbog kojih se voli sedma umjetnost. Prvi na rasporedu je Noć žonglera Roberta Butlera i Sidneya J. Furieja, uzbudljiva priča o razvedenom bivšem policajcu, čiju kćer zabunom otima opasni psihopat. Ovaj sirov, napet i dinamičan triler prepun je akcije i humora, a gledatelje uranja u živopisni ambijent New Yorka s kraja 1970-ih sastavljen od ekonomskih, etničkih, klasnih i rasnih tenzija. Zbog produkcijskih problema film je desetljećima ostao na marginama filmske povijesti, a zahvaljujući nedavnoj restauraciji – koja se prikazuje na Ljetnoj pozornici Tuškanac – postepeno zauzima zasluženo mjesto skrivenog dragulja novog Hollywooda 1970-ih.

Festivalske uspješnice i književne adaptacije

Među filmovima možete pogledati Gorki Božić, majstorsku tragikomediju Pedra Almodóvara, u kojoj s puno šarma, humora i pronicljivosti istražuje odnos stvarnosti i fikcije, etike i estetike. Uz raskošnu scenografiju i vizualne dosjetke, kritika je posebice hvalila glumačke nastupe, po kojima su Almodóvarovi filmovi nadaleko poznati.

Na repertoaru su i Nedjelje, film o maturantici koja se po završetku srednje škole odluči zarediti – na užas svoje liberalne obitelji. Ova provokativna i kompleksna drama španjolske redateljice Alaude Ruiz De Azúa na Ljetnu pozornicu Tuškanac stiže ovjenčana nizom nagrada za najbolji film, uključujući španjolsku Goyu te glavne nagrade na festivalima u San Sebastianu i Splitu.

Na rasporedu su i dvije književne adaptacije. Francuski redatelj François Ozon na veliko je platno prebacio Stranca Alberta Camusa, glasoviti klasik egzistencijalističke proze koji priču o smrti, ubojstvu i nedostatku kajanja promeće u alegoriju o otuđenosti i smislu života.

Bijelo se pere na devedeset ekranizacija je autobiografskog hit-romana Bronje Žakelj, u kojem je opisala svoje odrastanje u Jugoslaviji 1980-ih praćeno osobnim tragedijama. Film je režirao Marko Nabrešnik, a u slovenskim kinima pogledalo ga je 100.000 gledatelja.

Pustolovine velikog ekrana

Za ljubitelje humora tu je Bilo jednom u kinu, film o vlasniku kina u irskome gradiću koji se suočava s nizom problema koje pokušava riješiti paralelno s održavanjem projekcije. Ova topla, nostalgična i duhovita priča inspirirana je osobnim iskustvom redatelja i scenarista Davida Gleesona, koji je odrastao u obitelji vlasnika kina.

Njezin privatni pakao novi je film Nicolasa Windinga Refna, danskog redatelja koji se proteklih nekoliko godina iskazao kao majstor stiliziranih napetica nadrealna ugođaja. Njegov novi film smješten je u futuristički velegrad obavijen tajanstvenom maglom, a dijeli senzibilitet Refnovih ranijih uspješnica kao što su Drive, Samo Bog prašta i Neonski demon. Premijerno je prikazan izvan konkurencije Filmskog festivala u Cannesu.

Ljetni repertoar ne bi bio potpun bez Odiseje, raskošnog spektakla Christophera Nolana koji je Homerov ep prebacio u pustolovni film predvođen impresivnom glumačkom postavom, nadahnutim vizualnim rješenjima te emocijama nabijenom pričom koja već stotinama godina zaokuplja maštu novih generacija.

Praktične informacije

Blagajna se otvara sat i pol prije prve projekcije. Preporučamo doći barem pola sata ranije, kako bi se izbjegle gužve. Ulaznice je moguće kupiti i online.

Više informacija o filmovima, programu i ulaznicama potražite na www.ljepotu.hr

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik"

(Ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Sličnosti

Vi, dragi čitatelji, znate da ja imam krasne prijatelje! I krasne prijateljice. Jedna je pisala o obitelji s fikusom. Druga je pisala o obitelji s cvijetom. U prvoj obitelji mama radi sve, baš sve. U drugoj obitelji mama samo slika. Sve ostalo mora obaviti netko drugi.

Ja mislim da nije dobro ni jedno ni drugo. Kućanske poslove bi nekako trebalo podijeliti.

– U pravu si. – kaže moja prijateljica Đurđica – Ali najvažnije je razumijevanje.

Moram se suglasiti sa Đurđicom. Ona je napisala onaj roman o cvijetu i o mami slikarici. Naslov romana je "Hanin dnevnik", a cvijet se zove Ćiro ili Ćiril. Mama tvrdi da joj je "za slikanje važna njegova pozitivna energija."

– Ali ni mama ni Ćiro nisu glavni u toj knjizi. – napominje moja prijateljica spisateljica.

Ona se preziva Stuhlreiter. To prezime je lakše izgovoriti nego napisati. Ali ni to sada nije najvažnije. Važno je da sam pročitala roman Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik". Svidjela mi se priča, a svidjeli su mi se i likovi.

Likovi

Dakle, mama je slikarica.

"– I to ne bilo kakva, nego poznata i priznata, molim lijepo.", tvrdi njezin stariji i omiljeniji sin.

Dok njezin suprug pojašnjava:

"– Zove se Marica, ali se odazivlje samo na Kaliopa jer to joj je umjetničko ime.

A o ostalome što mama radi, on kaže:

"– Djeco, zna li mama kako se koristi usisivač? Bi li joj tko mogao objasniti?"

No mama se također nadmudruje pozivajući djecu:

"– ...ali ti potpuno zapostavljaš svoju obitelj. – nastavlja ona – A mi bismo ti trebali biti važniji od tih suhoparnih brojki. Je li tako, djeco?"

Istina je da tata Tvrtko puno radi. Njega "živciraju na poslu, a kada stigne kući još mora kuhati i sve ostalo." Često sjedi za laptopom ili smiruje svađe. Leonardo, iako najmlađi, to najbolje shvaća.

"Gledam u tatu i bude mi ga pomalo žao. On bi da svi budu u pravu, sretni i zadovoljni pa pokušava svim silama izgladiti stvari."

Leonardo ide u četvrti razred i, naravno, ima vlastitih problema. 

"Mama je zaokupljena slikanjem, a tata računanjem. Kad to rade, niti koga vide niti čuju. Zato treba sjesti i čekati da se nešto dogodi i trgne ih iz tolike začaranosti. Zna to i Hana, moja velika sestra, koja me ipak ne želi ostaviti bez odgovora. 

– Mali, opet si ostao na dopunskoj. Znači, pala je još jed na jedinica iz matematike! 

Mene naglo spopadne kašalj. Kašljao sam toliko da se i Ćiro prestrašio. Da je mogao, pobjegao bi od mene, ali on je samo cvijet i ne može se ni pomaknuti iz svoje narančaste posude. Mora nas trpjeti takve kakvi jesmo i gledati kako je svako zadubljen u svoje misli pa onog drugog ne primjećuje." 

Ipak, najveće probleme ima Leonardova 15-godišnja sestra Hana. Iako on misli da je ona prava ljepotica: „Odmahnula je glavom, a u njezinoj lijepoj kosi kao da je zasjalo zlato i obasjalo sve nas.“ 

Hanina tajna

Hana više ne želi svirati violinu. No osim toga, ima još jednu tajnu, strašnu i strašno tešku.

"Odjednom me opet nešto zbombalo. Koloplet straha, sažaljenja i bijesa pogodio me ravno u trbuh. Udar je bio toliko snažan da sam se zamalo presavila od boli. Bila je oštra i tamna ta bol, kesila mi se svojim šiljastim zubima i pokušavala me sažvakati i ispljunuti.

Morala sam sjesti jer su mi i noge, i ruke, i čitavo tijelo, otkazivali poslušnost. Stubom na kojoj sam sjedila upravo je prolazio mrav vukući golemu mrvicu kruha. Gledala sam ga kako brza i osjetila da glad u meni opet buja. A da sam i otela mrvicu mravu, to ne bi značilo ništa. Ni brdo kruha, mesa i kolača ne bi značilo ništa ovoj zvijeri što se nadvila nad mene i tražila da je nahranim."

A to nije ono najgore. Svaki put kad se najede, Hana se silno kaje. Toliko da gurne prst u usta i sve povrati. Naravno, ona želi riješiti svoj problem.

"Upravo na internetu tražim ima li štogod novog o onome što me muči. Tako sam i doznala da se to kad se prejedeš pa zatim namjerno povraćaš jer se bojiš da ćeš se udebljati zove bulimija. S njom se borim otkako sam krenula u novu školu i trebala mnogo više učiti nego u osnovnoj te napokon shvatila da me violina ne zanima. Iako većinu toga već znam, uvijek se nadam da će se pojaviti i nešto novo te mi možda pomoći da nađem izlaz iz začaranog kruga u kojem sam se našla.

Po tko zna koji put čitam što piše o poremećajima hranjenja. Iako sam u početku mislila da se to događa samo meni, ubrzo sam doznala da nisam jedina. Što više - ima nas mnogo. Samo se bojimo o tome govoriti, nego se radije skrivamo na mjestima gdje nitko ne vidi što radimo nakon što se prejedemo. Kad se zatvaramo u kupaonice pa povraćamo, ostajemo same sa sobom. 

Prvi put sam gurnula prst u usta kako bih povratila ono što sam pojela nakon što me je mama neko vrijeme gledala kako jedem, a onda sumnjičavo primijetila:

"– Hana, mogla bi i prestati jesti. Zar se želiš udebljati?"

Mama je i prva s kojom je Hana pokušala. "Kao da se odjednom skupila" dok ju je molila za razgovor.

"– Eto ti tate! – uzvrati mama kao da se ništa nije promijenilo i da je pred njom i dalje stara Hana koja joj se neprestano suprotstavlja."

Jer mama nema vremena. Samo obećava da će se promijeniti čim prođe ova izložba".

Da, tata je tu. Zapravo on sam prvi počinje. Ali onda Hana gubi hrabrost.

"Kad je tata zagrli, po krene se i sjedne za kuhinjski stol, no brzo ustaje i odjuri iz stana".

Ne razgovara ni s braćom. "Imam, istina, dvojicu braće koje ovakve stvari ne zanimaju, jedan je stariji od mene i ne vidi ništa osim svojih motora, a drugi je klinac koji nema pojma ni o čemu."

Govori Ćirilu, premda zna da je uzalud.

"–Ćirile, smjesta reci gospodarici da želim s njom ozbiljno razgovarati. Izgleda da tebe jedinog sluša".

I tako, jednoga dana, Hana je odlučila sve zapisati.

"Ako ne mogu nikome reći za ono što mi se događa, mogu sve to zapisati u dnevniku. Možda će mi biti lakše kada opišem vučju glad koja me opsjeda i povraćanje nakon toga, strah od broja koji će pokazati vaga i slike koju vidim u zrcalu."

Međutim, prevarila se glede Leonarda. Mlađi brat je zavirio u njezin dnevnik. Nakon toga i sam je počeo pisati, ne bi li joj pomogao.

"Svi znaju da nisam osobito dobar u pisanju pa se i sada mučim", piše jednom. No Hanini problemi ne idu mu iz glave. Učinio bi za nju sve, čak i na vlastitu štetu.

"Razmišljam kako da spasim Hanu od lavine predbacivanja koja će sada slijediti te sam čak spreman uletjeti s matematikom kao pojasom za spašavanje. Objasniti kako je teška kao sam vrag te nije nikakvo čudo što djeca ne znaju rješavati te njezine komplicirane zadatke i dobivaju jedinice kao od šale."

U Leonardovom dnevniku je i ono što sestri želi reći, a ne usuđuje se. Možda će ju utješiti, ako bude pročitala. A možda će i razgovarati.

"Nema veze što mi nisi ostavila ni jedan kolač, samo se na dam da nisi pojela sve sama. Moglo bi ti biti zlo, a znaš kako često povraćaš."

Dakle, dragi čitatelji, sad i vi sve znate! Ostalo vam je samo uzeti knjigu u ruke i pročitati što je bilo dalje. Jer u svome romanu "Hanin dnevnik",, Đurđica Stuhlreiter sve nam je lijepo pojasnila.

Hajrudin Čirkić | Zveket limenih ptica

                          

Čupo, Nedžad i ja. Naša stara Golf „dvojka“ poskakivala je šumskim putem, udaljavajući se od traktorskog servisa prema Šerbuli. Put je bio izlokvan, džombast, pun rupa koje su se poslije svake kiše pretvarale u mutne barice. Auto bi čas odskočio, čas propao u kakvu udubinu, pa se uz škripu napregnutih opruga ponovo vraćao na kolovoz.

Za volanom je sjedio golobradi mladić, tek zakoračio u punoljetstvo – Nedžad Halkić. Pored njega Esad Harčević, zvan Čupo. Visok, krupan, guste crne kose po kojoj je, bez sumnje, i dobio nadimak. Na zadnjem sjedištu sjedio sam ja, a pored mene kartonska kutija sa šezdesetak ručnih bombi. Zvali smo ih „cazinke“. Proizvodile su se u cazinskoj željezari od običnih vodovodnih cijevi, a tada su nam značile više nego što bi iko danas mogao razumjeti.

Kako je auto poskakivao, tako su bombe u kutiji zveckale. Što je rupa bila veća, njihov limeni zveket postajao je glasniji. Privukao bih kutiju uz sebe, pokušavajući ih rukama primiriti, kao da se goli dlanovi mogu suprotstaviti zakonima fizike i lošeg puta.

– Umiri ih, bolan – dobaci Čupo preko ramena, ne okrećući se.

– Da ne odletimo zajedno s njima u ove krošnje.

– Neće da miruju – odgovorih kroz smijeh.

Nakon toga, sva trojica prasnusmo u smijeh. Danas, kad se sjetim tog trenutka, obuzme me nevjerica. Kako smo mogli biti tako bezbrižni? Vozili smo se šumskim bespućem s kutijom punom eksploziva, a smijali smo se kao da putujemo na kakav seoski vašar. Ali bili smo mladi. Rat je već uveliko disao za vratom, a mi još nismo bili naučili koliko smrt može biti blizu čovjeku.

Spomenka Krebs | Bojim se sutrašnjih bajki - Ich fürchte die märchen von morgen

 

BOJIM SE SUTRAŠNJIH BAJKI 

Podižem zidove od krunica i trave,

ograđujem dječji smijeh u domu.

Bojim se vjetra koji donosi miris šume,

bojim se ceste što vodi do trga. 

 

Bojim se, jako se bojim Crvenkapica

koje su zaboravile put do bake,

koje u košarama ne nose kolače

nego ključeve mračnih soba. 

 

Bojim se ruku koje miluju, a zapravo vežu,

bojim se vukova koji su odjenuli odijela čuvara.

Bojim se da će dječje oči prerano ugasnuti,

da će zaboraviti svijetlu boju rađanja

dok im podmeću lažne priče i jeftine trikove. 

 

Zemljo, zatvori svoje pore pred ovim trgovcima nevinosti,

dok kistom ponovo podižem njihov dom.

ICH FÜRCHTE DIE MÄRCHEN VON MORGEN

Ich baue Mauern aus Rosenkränzen und Gras,
umzäune das Kinderlachen im Heim.
Ich fürchte den Wind, der den Geruch des Waldes bringt,
ich fürchte die Straße, die zum Marktplatz führt.

Ich fürchte mich, ich fürchte mich so sehr vor den Rotkäppchen,
die den Weg zur Großmutter vergessen haben,
die in ihren Körbchen keine Kuchen tragen,
sondern die Schlüssel zu dunklen Zimmern.

Ich fürchte Hände, die streicheln und in Wahrheit fesseln,
ich fürchte die Wölfe, die sich in Wächterkleider hüllten.

Ich fürchte, dass die Kinderaugen zu früh erlöschen,
dass sie die helle Farbe der Geburt vergessen,
während man ihnen falsche Geschichten und billige Tricks auftischt.

Erde, schließe deine Poren vor diesen Händlern der Unschuld,
während ich mit dem Pinsel ihr Heim neu erbaue.

Aleš Jelenko | Borba s gravitacijom

 

Aleš Jelenko - BORBA S GRAVITACIJOM (ShuraPublikacije, 2025.)

Izbor iz poglavlja NOVE PJESME

BRZI VLAK

Ponekad jednostavno trebaš

biti dovoljno brz.

Zaista brz. Kao Usain Bolt.

Život je kao brzi vlak

i moraš ga uhvatiti,

da ti ne utekne.

Nije dovoljno samo trčkarati za vlakom,

za njim moraš trčati

kao kučka.

Pa čak i tada

možda bude prekasno.

Zapravo,

uvijek je prekasno.

Budimo iskreni:

uvijek najebemo

i na kraju se pružimo.

To je to. Bez uljepšavanja.

U nekom trenutku smo tu,

a onda nas više nema.

Umiremo. Trunemo.

I samo malo ljudi

nakon toga nam nedostaje,

ali se i oni ubrzo nađu

s nama na drugoj strani.

 Vrijeme je relativno.

Mi također.

Ponekad jednostavno moraš 

biti dovoljno brz,

ali kad shvatiš

da ni to nije dovoljno,

počneš pisati.

ROĐENJE

Svjetlost

ne nastaje u tijelu;

ona ga nastanjuje

i traje

do kraja,

kako bi se mogla

raspršiti kroz njega u metaforu

koja tinja na horizontu

do novog jutra,

do novog tijela,

da ga ispuni,

da ga na(do)puni.

PROŠLOST

Nedostaju mi dvadesete.

Te prljave kopačke.

Marcel, Matej, Tedi,

Tomić, Skubic, Žel

i sva ostala mularija

koje više nema.

Amadej sa slomljenom arkadom

i natečenim okom.

Nedostaju srednjoškolske guze

u uskim trapericama.

Male sise koje vire

kroz prekratke crne majice

s natpisom blink-182 na leđima.

Prošlost. Da,

jebena prošlost mi nedostaje.

Sve čega više nema

i sve što će biti,

jer će i to uskoro

postati prošlost.

Uvijek mi nedostaje,

nikad ne živim.

Jučer jest.

Danas nije.

Sutra tek treba biti.

 Capisci?

Samoubojstvo se ne događa

dok stojiš na ljestvama

i pokušavaš vezati čvor,

već kada

padneš,

kada te posiječe.

Tada

se događa prošlost.

BAPHOMET

Charles Manson se nije tek tako pojavio.

Nastajao je. Dugo vremena.

Onda je jednostavno eksplodirao.

Ritualni manifest

često nadilazi naše shvaćanje.

Aleister Crowley bi se složio,

Ako bi bio živ. 

Ako bi. Previše je

tih "ako".

Ako bi ponovno bio mlad,

da ima ženu

i djevojku za seksanje,

da je bogat,

ako bi se ponovno rodio ...

I tako se sudaramo sa sudbinom.

Je li? Ili nije? Pa,

je li to uopće važno?

Premaleni smo

da bismo utjecali na svemir.

I preglupi

da bismo ga razumjeli.

Zato imamo sekte,

tajna društva

i sva ostala

 underground bratstva.

Ljudi su oduvijek željeli

poistovjetiti se s vječnim,

osjetiti ga,

ali ga osjetiti nije moguće.

Tražimo odgovore,

iako ne znamo pitanja.

Stoga religije.

Stoga vjera.

Stoga Bog. Sotona.

Baphomet. Gore i dolje.

Menstrualna krv

ima isti miris kao ona koja

teče iz vene.

PISANJE ŽIVOTA

Pišem pjesmu o životu,

da bi na kraju

život napisao pjesmu

o meni.

POSLJEDNJA PJESMA

Nisam još siguran

hoću li otići

ali jedno je izvjesno:

možda hoću.

Kada/ako

ode tako daleko,

neka svi znaju

da je ovo/bit će

moja posljednja pjesma,

koja je toliko važna

da nikada neće promijeniti svijet.

O AUTORU

Aleš Jelenko (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica, magistar menadžmenta. Objavio je zbirke pjesama Kontejner (2016.), Prvinska govorica (2017.), (Ne)obstoj (2018.), Paralelna vesolja (2021.), Terra incognita (2022.) i Socialna omrežja (2025.). Objavio je i knjigu kratkih priča Zgodbe iz podtalja (2020.) te knjigu dramskih tekstova za kazališta mladih Praznina (2020.). Autor je i stručnih knjiga Spopad z moralo (2010.) i Vpliv etike na inovativnost in razvoj gospodarstva (2019.). Objavljuje u časopisima Literatura, Sodobnost, Poetikon, Apokalipsa, Mentor i Vpogled. Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pesničkog turnira, dobitnik nagrade Mentorjev feferon za najbolju prosvjednu pjesmu, pobjednik međunarodnog natječaja Ritratti di poesia u Rimu te dobitnik Općinske Prešernove nagrade za iznimna postignuća na području kulture. Idejni je voditelj književnog festivala Spirala i urednik istoimenog književnog časopisa. Prije dvije godine sa zbirkom Terra incognita izabran je za sudjelovanje na festivalu Pranger, a prošle je godine nominiran za nagradu Velenjica – Čaša nesmrtnosti za vrhunski pjesnički opus desetljeća.