Međunarodni festival folklora | Velika Gorica 9. - 12. srpnja 2026.

 Za pregled cijelog programa klik na fotograiju!

Mario Habajec | Noa

Želim ti darovat

samo nekoliko riječi,

zagledan u nebo

da mu kažem "hvala" ,

ti si doslovni prijevod sunca

unuk se ne rađa svakog dana.

Od sada idemo skupa,

svaki za se, ali jedna duša,

u tijelu kojeg zasijeca vrijeme 

počiva sva vedrina svijeta ,

u odjeku krunice 

od rogačeva zrnja,

čuje se Noa,

u desetku svakom 

kao rastuća jeka.

Mala akademija kreativnosti | Projekt „U srcu prirode"

 

U SRCU PRIRODE ponovno okuplja zajednicu uz Dravu – MAK poziva sudionike, volontere i posjetitelje

Nakon uspješno provedenog prošlogodišnjeg projekta posvećenog špilji Vindiji, udruga Mala akademija kreativnosti (MAK) i ove godine nastavlja povezivati prirodnu baštinu, kreativnost i zajedništvo kroz projekt "U srcu prirode". Ovogodišnje izdanje projekta usmjereno je na rijeku Dravu i njezinu prirodnu vrijednost, a održat će se u petak, 17. srpnja 2026. godine, od 16:30 do 20:00 sati, uz rijeku Dravu kod ribičke kućice u Velikom Lovrečanu.

Projekt organizira Mala akademija kreativnosti u suradnji sa Sportskim ribolovnim klubom "Općina Cestica 1995", dok su glavni pokrovitelji projekta Varaždinska županija i Općina Cestica. Događanje je besplatno i namijenjeno svim generacijama, a kroz edukativne, kreativne i istraživačke sadržaje promiče boravak u prirodi, očuvanje okoliša, razvoj kreativnosti te međusobno povezivanje članova lokalne zajednice.

Poseban naglasak stavljen je na inkluzivnost i ravnopravno sudjelovanje svih građana. Projekt je otvoren članovima udruge, volonterima, stanovnicima Općine Cestica i okolnih općina, kao i osobama s teškoćama u razvoju te osobama s invaliditetom. Cilj je stvoriti ugodno i poticajno okruženje u kojem svi mogu sudjelovati, učiti, stvarati i provesti kvalitetno vrijeme u prirodi.

U sklopu programa održat će se radionica akvarelnog slikanja za odrasle "Boje rijeke Drave", na kojoj će sudionici stvarati radove inspirirane ljepotom rijeke i okolne prirode, dok je za najmlađe pripremljena likovno-edukativna radionica "Stanovnici Drave", kroz koju će djeca na kreativan način upoznati biljni i životinjski svijet rijeke. Program će biti upotpunjen zajedničkim "Druženjem uz rijeku Dravu", uz hranu, piće i glazbu na otvorenom.

Sudjelovanje na radionici "Boje rijeke Drave" besplatno je, ali je zbog ograničenog broja mjesta potrebna prethodna prijava putem Google obrasca https://forms.gle/raBbd4ocCdVmFtU58 ili na adresu elektroničke pošte mak.radionice@gmail.com. Za dječju radionicu "Stanovnici Drave" prijava nije potrebna.

Mala akademija kreativnosti ovom prilikom poziva i sve zainteresirane građane koji žele steći novo iskustvo i uključiti se u rad udruge da se prijave za volontiranje na projektu. Volonteri će pomagati u organizaciji i provedbi aktivnosti tijekom događanja, a prijaviti se mogu putem Google obrasca https://forms.gle/dkwy7YsntxFKs4Jq9 ili slanjem prijave na adresu mak.radionice@gmail.com.

Iz udruge poručuju kako su dobrodošli svi – kao sudionici radionica, volonteri ili jednostavno kao gosti koji žele provesti ugodno ljetno poslijepodne uz Dravu i podržati projekt koji već drugu godinu zaredom promovira prirodnu baštinu kroz kreativnost i zajedništvo.

Ivana Seletković | U svijetu savršenih lažaca

“Mora li uvijek tako biti

da ništa nije istinito?”

Bukowski (sva moja ljubav ide njoj (za A.M.)

Razmišljajući o Bukowskom shvaćam kako zapravo do sada sve ono što su o njemu pisali jest  istina, dijelom prenaglašena jer je riječ o piscu određene epohe, a ona pak, ima svoje zakonitosti pojedinačnog i univerzalnog, dijelom visoko standardizirana običnost pojedinca koji se nije libio pisati upravo obično ljudski. Običnom ne trebaju velikopoštovane riječi i izrazi, mada autor i u tome slučaju nerijetko iznenađuje izrazitom nježnošću.

 Surovost u koju smiještaju Bokowskog, prelamajući ju s gorkim djetinjstvom, jednako surovim, oporim u međuljudskim  djelovanjima, nije ništa drugo do život sam. No, o životu nevoljko pišemo na način kako je on to činio jer vjerujemo kako je uljepšavanje vjerodostojnije od istina/e. Kao kovrče koje lelujaju na vjetru pa rađajući senzualnost potiču umješnost velikih slikarskih majstora zbog čega ljepota djeluje ljepšom nego što jest (možda!), “raskalašen stil” Bukowskog je takav da leprša unutar tzv. stvarnog uređenog svijeta pravila vlastitim igrarijama koje su iskrenije od bajki smicalica.  

Kada Bukowski piše o ljubavi on čini rekonstrukciju čitavog niza iskustava jer zna kako ljubav nije samo trenutak i jedna osoba. Ljubav je više, puno više od toga. Plava ptica je - kako bi rekao, ona zbog koje plače od ljepote - dijete (sunce sunce/je moja mala curica (pjesma “za 18 mjeseci Marine Louise”), žena (“bez obzira s kim si/ljudi uvijek pitaju,/jesi li još uvijek s njom?”...(pjesma “da”) ili neke žene pa čak i striptizete (u pjesmi “ljubavna pjesma za striptizetu”), pojava, jakost, nježnost, sebičnost, prolaznost, povijest ponavljanja (...”što da mislim o povijesti/kad se suzi/u tri popodne u sjenu ispod lista?/i ako um bude sve izmučeniji/i ruža počne gristi/kao pas, /kažu/imamo ljubav...”...(pjesma moja prva ljubav u Ateni”), razočarenje, ironija, humor ( ...”pripremite čavle,/bičujte leđa svetaca,/omamite žabe i miševe za mačku duše,/spalite slike koje opčinjavaju,/popišajte se na zoru,/moja ljubav je/mrtva.” (pjesma “obavijest”)...pa čak i auto ili Olympia...

Osvježeni njegovim stihovima možemo reći da da je sjena koja se nad nju nadvila sjena lažne skromnosti koja se skriva zarad dodira, riječi, pogleda koji trebaju biti skriveni, tajni, naši nasuprot uglađenoj vanjštini.

Bukowski ogoljavajući slavi jezikom sve te tajne koje ne trebaju sablažnjavati nego  uhvatiti u mrežu višeznačnica.

Ako to nismo kadri shvatiti, naš je to problem.  Zar ne?

 Bukowski nije predvidiv, njegova ljubavna poezija ponekad jeca:

“Na pola puta do nigdje

u tornju što se

 Raspada

neka crvi zgrabe

veličanstvo

tama unutar

tmine

posljednja oklada

izgubljena

posežući

za

Tišinom

kostiju.”

(“ljubavna pjesma”)

 

Izazivajući nas na dvoboj s licemjernom vlastitošću, on zaziva pogled iznutra pokazujući kako riječi figuriraju uistinu ako ih se ne bojimo.

Ali, bojimo ih se često, zar ne?

Transfer značenja u našoj koži, izaziva bijeg jer se gnušamo onoga što uistinu jesmo.

Bestidni ponekad, lažni vrlo, u okružju u kojem jesmo, tražimo izgovore. Tražeći ih bjesomučno tražimo i zaklon u idolopoklonstvu. 

Idoli kojima se klanjamo nisu ništa drugo do krhotine neupitnih vrijednosti za koje smo zapravo i zaboravili da postoje.

Pišući o ljubavi, odioznom osjećaju slabosti ili o nadmoći tijela nad duhom, pa onda stagnacijom u duhovnom prostranstvu, Bukowski piše i o sebi i o drugima.

Bespotrebno filozofsko nadmudrivanje zato odlazi u nepovrat jednako kao dim cigarete u zrak, gubeći se, nestajući zajedno s neprimjetnim česticama prašine. Gubimo bitku s jednostavnošću jer smo složenošću narušili prirodan sklad.

Pjesnik Lukić rekao je: “Čitam Bukowskog. Imam osjećaj da piše bez truda. Toliko je spontan, prirodan, uvjerljiv.”

Tim riječima rekao je sve... 

Usprkos trudu, i to smo što Bukowski piše, naga tijela u pokretu, drski, ludi, od ljubavi i strasti, opsceni a da sve to ne govorimo glasno ali i nepredvidivi poput njega.

Ako Bukowski šokira i danas, to znači da smo i dalje u zabiti samozavaravanja. Možda nam baš zato njegov stil može izgledati kao osvježenje u hrpi stihova savršenih lažaca.

Zoran Ilić | Između carskog trona i daski koje život znače

„Drama na daskama ili Heliogabal“ Nikole Šimića Tonina, Hrvatsko književno društvo – Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2026.

„Neću! Zašto uvijek sa mnom mora početi ova odvratna predstava?“

Ovim buntovnim krikom protagoniste, koji biva bukvalno izguran na pozornicu, Nikola Šimić Tonin otvara zavijesu svoje drame i odmah ruši sve konvencije građanskog teatra. Čitalac i gledalac istog trenutka bivaju uvučeni u lavirint u kojem prestaju da važe zakoni klasične scenske iluzije. Šimić Tonin u ovom djelu ne piše puku povijesnu kroniku o rimskom caru Variju Avitu Basijanu, povijesti poznatijem kao Heliogabal. Umjesto toga, on koristi mit o najekscentričnijem vladaru Rima kao raskošno, provokativno platno za preispitivanje vječne drame stvaralaštva, moći i samog kazališnog čina.

Heliogabal je povijesno ostao upamćen kao vladar koji je rigidni rimski poredak pokušao da podredi sopstvenom estetskom i religioznom impulsu, pretvarajući carstvo u neprekidni performans. Šimić Tonin taj povijesni impuls prepoznaje i transponuje ga u čistu teatarsku formu. Zato njegov car i jeste „Heliogabal, rimski car i još ponešto“ – on je i tiranin, i umjetnik, i žrtva, i vječiti egzibicionista koji odbija igrati po pravilima tradicije. Kada ga Režiser opominje da želi „klasični teatar, a ne kojekakve avangardizme... priču o sukobu dobra i zla“, car drsko uzvraća udarac, najavljujući da će večeras „usmrtiti teatar“.

Glavni dramski napon ovog komada ne leži samo u sukobu cara sa konzulima ili rigidnim porodičnim arhetipovima (poput bake Lio koja izgleda kao vještica iz dječjih priča, ili Oca i Majke koji su tu „ili tomu slično“), već u dinamičnom dijalogu sa samim kazališnim mehanizmom.

Uvođenjem Režisera, Kostimografa koji se buni protiv golotinje jer je „toliko puta viđena“, i Scenografa koji jedva čeka kraj čina da promijeni scenografiju, autor ogoljuje proces nastanka umjetničkog djela. Kazalište ovde prestaje biti puki medij koji prenosi priču; ono postaje sama tema. Likovi svjesno govore o svojim „ulogama“, komentiraju finansijske razloge zbog kojih nemaju povijesne kostime i otvoreno se referiraju na Kamijevog Kaligulu.

Ključ za razumijevanje ove scenske igre autor nam nudi već u svojim uvodnim napomenama, gdje naglašava da je tekst tek „osnovni predložak“ otvoren za improvizaciju, najrazličitije prostore i slobodu autorskog tima. Šimić Tonin ne stvara kruti tekstualni spomenik, već živi teatarski organizam koji provocira publiku, svjestan da gledatelji „zure iz mraka očekujući pametne monologe“.

Zato na kraju prvog čina Režiser preuzima riječ i definira suštinu ovog komada: „Ova drama je život! Mi je stoga i ne držimo dramom, ona se ovdje stvara.“ Autor je, prema riječima sopstvenog lika, slušao tesare pod prozorom i umjesto da im dovikne kako podići krovnu gredu, sjeo je i napisao ovaj koncept. 

„Drama na daskama ili Heliogabal“ je poziv na hrabro, oslobođeno kazalište. Ovo je tekst koji podjednako izaziva maštu čitatelja, ali i provocira kreativni bijes redatelja i glumaca, nudeći im platformu za radikalnu dekonstrukciju.

Nikola Šimić Tonin nam još jednom dokazuje da su sve imperije prolazne, a da je život, baš kao i teatar, svugde i uvek – pod uvjetom da imamo hrabrosti upaliti svjetla i zakoračiti na daske koje ga označuju.