Ne znam otkud mi je dolazila ta misao: „Kemo, Kemo, ima l’ ko da bi te izlem’o“, ali često bi sama izronila dok sam provodio vrijeme s njim. Možda baš zato što je bio čovjek kojeg niko ne bi mogao ni mrko pogledati, a kamoli udariti. Tih i blag.
Upoznali smo se u ratu, kada je iz Bosanske Otoke doselio u Jezerski, u kuću preko puta moje. Odmah se vidjelo da je to čestit čovjek. Na licu mu je uvijek stajao blag osmijeh, prigušen nekom teškom, tihom tugom. Doselila se u njega nakon pogibije sina. S njim su bile žena Šefika i kćerka Alma. Do tada su živjeli na samoj prvoj liniji u Otoci. Nakon što im je poginuo Amir, dvadesetogodišnji borac Petog korpusa, više nisu mogli ostati tamo gdje ih je sve podsjećalo na njega.
Brzo smo se sprijateljili i svaku slobodnu minutu provodili zajedno. Tako smo se jednog dana zaputili prema Otoci. Stigli smo do voloderske džamije, a pred nama se otvorila cesta koja se spuštala prema čaršiji. Taj komad puta bio je pusta čistina, brisani prostor dug stotinjak metara, potpuno izložen neprijateljskim snajperima. Iako je cesta izgledala mrtvo, imao sam osjećaj da nas s druge strane Une prate oči.
Kemo zastade, pogleda prema čistini pa mirno reče:
– Ti trči do one prve kuće. Tamo si zaklonjen. A ja ću polako… Ne mogu ja brzo hodati, a kamoli trčati.
Poslušao sam ga. Pretrčao sam koliko su me noge nosile i sakrio se iza zida prve kuće. Onda sam gledao Kemu kako ide onim svojim sporim, ravnodušnim korakom, kao čovjek koji je sa sudbinom davno raščistio. Svaki njegov korak trajao je kao godina. Gledao sam ga i čekao da se trzne u ramenima i padne na asfalt. Nisam smio ni disati. Htio sam viknuti da potrči, da se baci, da puže. Tišina je bila nepodnošljiva dok sam čekao metak namijenjen mom prijatelju.
Ipak, snajperista tog trenutka nije gledao prema cesti. Kada je stigao do zaklona, Kemo se samo blago osmjehnuo, kao da smo prošli običnu stazu.
Nastavili smo skrivajući se iza kuća i avlija dok nismo stigli do njegovog doma. Prepoznao sam kuću po predratnoj trgovini u prizemlju. Za pultom je nekada radila Šefika, uvijek uredna i nasmijana. Nekadašnje skladište nalazilo se pozadi, a naprijed bivša radnja. Ta dva dijela dijelio je zid s vratima zakovanim daskama, slaba zaštita od metaka i gelera. Prednji dio kuće bio je danonoćno izložen vatri. Ušli smo u prostoriju pozadi. Uz zid su stajala dva ležaja, sto i nekoliko stolica.
Kemo spusti ranac s hranom na sto. Tek što smo sjeli, umorni od pješačenja, na vratima se pojavi žena nižeg rasta, kratke crne kose i vedrog lica.
