U nakladi Slog tiskare iz Belišća objavljena je jedinstvena, opsežna zbirka Oda Luku Paljetku iz pera Frane Budića (Aržano, 1946.), autora tridesetak.knjiga poezije, proze i drama. Riječ je o 14 sonetnih vijenaca od kojih svaki ima svoj magistralni petnaesti sonet s akrostihom, a pocetni stihovi svih 14 Magistrala čine krunski 211. sonet s novim akrostihom, kako glasi i naslov ove zbirke kojom Budić slavi velikana hrvatskog stiha, majstora nad majstorima soneta Luka Paljetka i zahvaljuje mu za recenziranje svojih knjiga te za druženja u Slavoniji. Urednik knjige Zdenko Glasovac u predgovoru podsjeća čitatelja da su svi soneti ispjevani u jampskom jedanaestercu s cezurom (5+6 slogova) i u standardnoj rimi ABAB ABAB CDC DCD, a da je odustajanje od te stroge metrike "uzmicanje pred teškoćom i bijeg od odgovornosti" pjesnika, a za riječi Luka Paljetka je zaključio da su "doticale srca svih koji su ih slušali ili čitali. Njegova poezija, duboka i nježna, ostat će trajan svjedok njegove duše, a uspomene na njega žive u svakom stihu koji je ostavio za sobom".
Prije mog pogovora ovoj knjizi, citiram Franin krunski 211. sonet (magistrale magistrala):
ODA LUKU PALJETKU
On, vječni prezent, neka bdi nad svima;
Dan ravna sjene sve do noćne tame.
Apsolutno je u našim mislima;
Luko i u snu još djeluje na me.
Ukrase sonet Lukov jamb i rima,
K'o da ga čujem, smiren, bez galame,
Usredotočen, kaže sve što ima.
Prijatelj ode, ostavi nas same,
A cezura mu sonete veliča.
Ljepota stiha stalno mi u glavi;
Elegija je njegova bez kiča.
Taj mi je mentor i učitelj pravi;
Kad dojam slegne gotova je priča;
Usnulom mi se svaku večer javi.
Frano Budić
SONETNA ZAHVALA SONETISTU PALJETKU
Sonet je najzahtjevnija poetska forma, u kojoj stih mora pjevati zatočen u krletku sa četrnaest stihova, a uz to i s dodatnim stegama strogo zadanog metra i rime. A tko se usudi pisati i sonetni vijenac, pa još nakon toga uvezati ih u 14 sonetnih vijenaca, s obvezujućim krunskim zlatnim sonetom Magistrale s posvetnim akrostihom, tog autora valja okruniti titulom meštra nad meštrima riječi. Malo ih je u hrvatskoj književnosti, ne zauzmi niti sve ispruže prste jedne ruke.
Zbog svoje iznimne zahtjevnosti, pisanje vijenca sonetnih vijenaca je vrlo rijetko u europskim književnostima, a jedan od prvih objavio je 1909. ruski pjesnik i teolog Vyacheslav Ivanov (1866. - 1949.), koji je prešao na katoličanstvo i bio profesorom u Rimu. Vijence je sastavljao i tragični slovenski antikomunistički pjesnik France Balantič (1921. - 1943.).
Receptura uvoznog petrarkističkog soneta ne osigurava uvijek užitak prvorazredne književne delicije pa su hrvatski poete podomaćili izvorni jedanaesterac u pučki slog osmerca, deseterca ili dvanaesterca, da bi stihovi zvonili skladom, pa sonete nazivaju i zvonjelicama, zvoninima... Poput Isusova Križnog puta u 14 postaja, i sonet u 14 stihova može smrtno izmučiti autora, koji tek polažući posljednji stih na papir može sanjati da mu stihoskladje neće biti mrtvo slovo na papiru te će pročitan treći dan, ili nakon možda 33 godine, uskrsnuti u duši čitatelja, ući u školsku lektiru, dobiti vječni život.
Hrvatska je poezija imala vrsne sonetiste, među prvima je Hanibal Lucić (1485. - 1553.), kojemu su posthumno u Veneciji 1566. tiskani na talijanskom jeziku Sonetti (a cjelokupna zbirka je otkrivena tek 2018. godine!). Najpoznatiji Antun Gustav Matoš (1873. - 1914.) od osamdesetak pjesama napisao je 56 u sonetnoj formi. Među suvremenicima počasni tron osvojio je višestrani akademik Luko Paljetak (1943. - 2024.), istaknuti književnik, znanstvenik, esejist, prevoditelj, glazbenik, slikar, krasnoslovac, intelektualac renesansnog duha. Prvi je 1998. napisao sonetnu križaljku Arkana, s 28 ljubavnih pjesama koje se čitaju i okomito i vodoravno, a 29. sonet dijagonalno, idući slijeva gore prema desno dolje, s akrostihom NAJLJEPŠOJ TAJNI. Da su se bajni sonetisti Luko i Tonko Maroević znali duhovito i prigodničarski zezati sonetima međusobno ispisivanim na dopisnicama i pismima svjedoči i knjiga Jedan niže držeć, drugi više pojuć (Naklada Bošković, Split, 2024.), objavljena dva mjeseca prije Lukove smrti, s izborom iz korespondencije između ta dva majstora versa od 1984. do 2020. U njoj čitamo 67 soneta koje je Tonko izrijekom posvetio Luku (i njegovoj Anuški), a Paljetak mu je uzvratio s dvjestotinjak soneta, među kojima je i revolucionaran sonet iz 1991. čija rima je na početcima stihova, a u zadnjim slovima okomito nalazi se akrostih TONKU MAROEVIĆU!
Ubrzo nakon smrti Tonka Maroevića, akademik Luko Paljetak mu je spjevao naručenu ne pjesmu, nego sonetni vijenac, i uručujući ga nakladniku Boži Biškupiću, gospar i poeta se našalio: “Ja sam njemu napisao vijenac, a tko će meni?” I kada je Paljetak othodio na nebesje među svoje muze, stigla mu je brza posthumna poetsko-likovna zahvala. Jedna od 140-ak pjesničko-grafičkih mapa koje je u maloj bibliofilskoj nakladi Vid 22. listopada 2024. objavio u 57 primjeraka stiholjubac Božo Biškupić jest i List je čovjek koji hoda zrakom - hommage Luku Paljetku u kojoj su, uz stihove 17 pjesnika iz pet zemalja, otisnute i 34 grafike likovnih umjetnika iz tri države. Uz predgovor Krešimira Nemeca, spomenutih sedamnaest pjesnika koji su prijatelju Luku stihom zahvalili su: Boris Domagoj Biletić, Ernest Fišer, Pavle Goranović, Marko Grčić, Natalija Vorobjova Hržić, Dražen Katunarić, Enes Kišević, Miroslav Mićanović, Emiko Miyashita, Elka Nyagolova, Boris A. Novak, Yuzo Ono, Božica Pažur, Sibila Petlevski, Ivan Rogić Nehajev, Drago Štambuk i Anka Žagar. Listajući neke zbirke lirike, časopise i Facebook profile zamijetih da su mu još za života, ili ubrzo nakon smrti, stihove posvetili i ovi autori: Anton Česko (sonetni vijenac U slavu Luku Paljetku s akrostihom LUKO MI PRIJATELJ), Joško Armanda, Ivan Babić, Milan Bešlić, Petar Bodulić, Marina Čapalija, Sven Adam Ewin, Vesna Hvaliček, Anđelka Korčulanić, Tonko Maroević, Željko Reiner, Ljubica Ribić, Maja Šimić, Aljoša Vuković, Ante Žužul Marinović...
Ecce canticum! Ovog proljeća dobismo još jedan traženi odgovor na gornje Paljetkovo pitanje - ne samo sonetni vijenac nego vijenac sonetnih vijenaca u jubilarnoj tridesetoj knjizi belišćanskog pisca Frane Budića, koji živi podalje od metropolskih književnih oltara, pa je pomalo ispod medijskih radara prošla činjenica da je ispleo već pet vijenaca sonetnih vijenaca, krunskih, zlatnih soneta, a u svoj šesti 29-sonetni haljetak posvećen Luku Paljetku ucijepio je i jedan ranije spjevani vijenac.