Dražen Jergović | Zbirka aforizama Ivana Grahovca: 1000 misli jedna istina (2026.), vlastita naklada, e-izdanje

„1000 misli, jedna istina“ treća je knjiga satire hiperaktivnog „penzića“ Ivana Grahovca. Ivan nas jednostavnim jezikom vodi kroz životne izazove, osvrćući se bez ustručavanja na svaku prepreku na koju se htio-ne htio spotaknuo. U glavnini ove zbirke prevladavaju gnome i satirične mudrosti prošarane pokojom kozerijom odnosno maksimom. Grahovec vješto ironizira društvene pojave naglašavajući pritom svu nepravdu s kojom je suočen prosječan hrvatski građanin, preciznije umirovljenik. 

Puno je tu cinizma i razočarenja skupljenog godinama iskustva i borbe za vlastitu egzistenciju. Ton Ivanovih misli je ironičan, zajedljiv, katkad podrugljiv ali brutalno iskren i „neglumljen“. Lift, ključevi i susjedi znaju biti velika nevolja, tvrdi Grahovec u jednom svom aforizmu. Pesimistički prizvuk osjeti se i u aforizmima: Kod nas se optimizam mjeri u promilima, a pesimizam u tonama; Statistika je čudo: možeš gubiti stanovnike a svejedno slaviti pobjedu i Budućnost na kredit, prošlost u zalog – to je recept za nestanak naroda. Fobija usmjerena prema onima na vlasti vrlo je naglašena pa politički motivirane mudrosti prednjače nad ostalima, poput ovih: Najbrži rast u državi je rast samopouzdanja političara; Politička scena je reality show bez kraja, ali s odličnim nagradama za sudionike te Saborska mirovina na jedan dan – najkraći radni staž s najdužim trajanjem. Autor se ne libi uroniti u blatnu kaljužu kao srž problematike, on neće samo pecnuti već jasno upozoriti, prozvati i opomenuti nedodirljive „zaslužnike“ za ovo što imamo (ili smo mogli posjedovati). To je dokaz Ivanove izuzetne moći promišljanja, zdravog razuma i oštre pisaljke (odnosno tipke) unatoč vremešnosti kojom se ponosi. Grahovčeva satira pogađa mete u centar, strelice su mu natopljene gorčinom, ali bez obzira na tu činjenicu njegov se mali čovjek kao personifikacija patnika izdiže poput Pegaza i na kraju postaje pobjednik veselo mašući krilima slobode i pravde. 

Ivan nije zaobišao ni ekonomsku situaciju većine naših žitelja te je upozorio na malverzacije i korupciju. U tom duhu i piše sljedeće sentence: Proračun je kao slavina – dok curi, svi peru ruke te Institucije najviše vole građane koji ne postavljaju pitanja. Domoljublje je ipak rak-rana prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zato na mahove ljutiti Grahovec kritizira nedovoljnu brigu za branitelje i pijetet koji su nam s godinama od svršetka Domovinskog rata ishlapjeli, pa piše: Suverenost se ne prodaje – ona se gubi šutnjom ili Domoljublje je najglasnije kad se raspravlja uz kavu, a najtiše kad treba nešto napraviti odnosno Kad se prošlost koristi kao štit, sadašnjost ostaje nezaštićena. Stoga svi trebamo postupiti prema Ivanovom savjetu s kraja knjige Tko nema svoj mali svijet, brzo završi u tuđem velikom kaosu i ostati svoji.

Iako sam očekivao da će muško-ženski odnosi biti solidno popraćeni brojnošću u knjizi zbog Ivanovog šarma i elokvencije, zapazio sam ih tek nekoliko i u svakome se ljepši spol veliča pa pohvaljujem aforizam Ljepota žene je hrabrost da učini nemoguće. Sve u svemu, Grahovec nam i ovom knjigom nudi mentalnu hranu za vrijeme koje dolazi. Trebat će nam!

Zdravko Dolenec | Štefek h ribolovu

Od jutra Štefek ribu lovi,

vure i vure štoplin gledi,

a riba nikak da cruče – 

se več vroče i vroče.

Racman po vode plava

raca se podurnjava

racice pod vrbu zašle

male si hlada našle.

Kuos kosice popieva

z vrbinuga drieva – 

kosica si cajta zela

i k njemu na čas sela.

Na jalše kriešti sraka,

Štefek i dalje na ribu čaka,

sonce pomalu zahaja

i kmica se bliže dehaja.

________________________________________________

(vura – sat, štoplin – čep, cruče – povlači, racman – patak, raca – patka, podurnjavati – zaronjavati, kuos – kos, cajta zela – vremena uzela, na čas – na tren, jalša – drvo joha, sraka – svraka, čaka – čeka, zahajati – zalaziti, kmica – mrak, dehajati – dolaziti) 

Aleksandra Načinović | Na Rječini

 

Da li ti

Ili onaj koji čeka bus za Trsat

Svi divlji kesteni na Rječini 

Loša kava na terasi 

petnaestogodišnjakinja 

pobjegla s nastave.

Hotelska soba 

Iz aranžmana barda na gostovanju 

U ladici sado- mazo kovčežić.

Netko je izgubio nevinost

kao da se otvara prozor

ili operu ruke.

Na dnu torbe masni burek 

i crne All starke 

Most za koji trebaš pasoš.

On u rasklimanom spačeku 

s druge strane rijeke

Koja ja 

piše na kartonskoj kutiji

Nogom tjera galeba

Mlad, bezobrazan

dečko s kanala.

Ruža Zubac-Ištuk | Veronikin rubac

Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac

(ona od svoje),

uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem 

svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva

bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti 

uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.

Nemir mi je u žilama, u krvotoku, nitima s bezbroj čvorova.

Igla je tanka, moji prsti nevješti, neukroćeni odsjajem svjetlosti 

s lampe petrolejke iz vremena čednosti ženskih ruku 

pod zvijezdama na mjesečini.

Nisam ja vješta tradiciju, kao noćobdija život noći,

u svojim genima nositi i u kapljici istočnog grijeha prenositi.

Ovo je neko drugo vrijeme galopom odmaklo od onoga

kada se u cijelom kraju znalo tko su najbolje vezilje, švelje, 

prelje, tkalje, u kolu počimalje.

Kažem nisam, ali unedogled počinjem ispočetka

poput dvorišnog pauna u sokolove visine poletjeti

jer Veronikin rubac jedino je nasljedstvo moje ženske loze

otvoreno za sve poglede na perivoje očekivanih zasjeda:

žrtvu za ljubav, doživotno raspeće i grizodušje – trojstvo koje

od pamtivijeka završava pod kvrgavim prstima masline rodilje

među naborima lica i srca. 

Svečana dodjela nagrada Dana hrvatske knjige, srijeda, 22.4.2026.,, 12 sati, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića