Dušan Madjerčić | Sveća na dva kraja

1892, Pešta. Delegacija iz Velike škole dolazi da pozove Nikolu Teslu da poseti Beograd. Među njima je i pesnik Laza Kostić. Tu se upoznaju.

Tri godine kasnije, juna 1895, Laza piše Tesli pismo iz manastira Krušedol. Ima predlog: da se Tesla oženi Lenkom Dunđerski, mladom, bogatom, lepom devojkom iz jedne od najuglednijih vojvođanskih porodica. “Quelle idée!“ - “Kakva ideja!“ - piše Laza, kao da i sam ne veruje sopstvenoj hrabrosti. Razlog koji navodi nije ljubavna provodadžija - Laza smatra grehom prema srpskom rodu da “jedinstveni Srbin“ ostane bez potomstva. “Najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi, da se ne satre seme koje rađa takve detiće“, piše mu.

Ono što Laza ne kaže Tesli: i sam je, godinama, voleo Lenku - ćutke, bez nade, jer je razlika u godinama čini nemogućom. Brak koji predlaže za druge je, na svoj način, pokušaj da se reši onoga što ne ume da reši za sebe.

Teslino pismo sa odgovorom nije sačuvano. Ali zna se šta je odgovorio: da sveća ne može da gori na dva kraja, a njegov plamen izgara za nauku.

Tri meseca kasnije, Laza se oženio drugom ženom. Na medenom mesecu mu stiže vest, u crnom okviru: Lenka Dunđerski je umrla, sa dvadeset pet godina, posle kratke bolesti.

Četrnaest godina kasnije, Laza je napisao pesmu po kojoj će ostati upamćen najviše - “Santa Maria della Salute“. Zamak Dunđerski i danas stoji.

Tesla se nikad nije oženio. Govorio je da nije siguran da bi mogao da nabroji mnogo dobrih izuma oženjenih ljudi.

Neke vatre, izgleda, jednostavno ne mogu da gore na dva mesta odjednom.

Susret s poezijom Luka Paljetka | 19. kolovoza 2026. u 19:00 sati, Gradska vijećnica Varaždin, ulaz iz Gajeve ulice

Postoje pjesnici čiji odlazak ne znači i kraj njihova trajanja. Njihove riječi ostaju među nama, vraćaju se u trenucima tišine i bude uspomene koje smo možda već gotovo zaboravili.

Jedan je od takvih pjesnika Luko Paljetak – dubrovački književnik, pjesnik, prevoditelj, umjetnik i akademik, čiji je pjesnički svijet desetljećima bio prostor susreta ljubavi, sjećanja, čežnje, igre i ljepote.

Udruga Ritam misli ponovno vas poziva na Susret s poezijom Luke Paljetka, večer posvećenu njegovim stihovima i trajnosti njegove pjesničke riječi.

Možda je upravo poezija ona pukotina kroz koju se ponovno susrećemo s onima koji više nisu s nama:

„Možda postoji neka pukotina na nebu

kroz koju ipak možeš pobjeći u moj san…“

U posebnom, novouređenom podrumskom prostoru Gradske vijećnice Varaždin, među starim zidinama i u ozračju povijesnoga prostora, Paljetkovi će stihovi ponovno pronaći svoj glas.

Stihove Luke Paljetka govorit će Fran Rabuzin, student glume, dok će večer glazbom na gitari obogatiti mladi glazbenik Roko Kočet.

Kroz poetsku večer vodit će vas pjesnici Ljubica Ribić i Milan Novak.

Dođite poslušati stihove koji su mnogima obilježili odrastanje, ljubavi, mladost i sjećanja.

Dođite poeziji.

Dođite Luki Paljetku.

Jer bardovi ne odlaze – ostaju u riječima koje nastavljamo izgovarati.

Fran Rabuzin

Fran Rabuzin mladi je varaždinski glumac i student glume na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. S glumom se počeo baviti još u ranijoj dobi, a važan dio njegova dosadašnjeg razvoja bio je Kazališni studio mladih HNK u Varaždinu, gdje je radio pod vodstvom svojih mentora. Nastupao je i u profesionalnoj predstavi HNK u Varaždinu „Slučaj vlastite pogibelji“, čime je stekao vrijedno iskustvo rada uz profesionalni ansambl. Njegovo kazivanje poezije bilo je zapaženo još na LiDraNu, a upravo će svojom interpretacijom Paljetkovih stihova obogatiti ovogodišnji Susret s poezijom Luke Paljetka.

Roko Kočet

Roko Kočet mladi je varaždinski gitarist i učenik Glazbene škole u Varaždinu. Njegov je glazbeni put već u ranoj dobi obilježen uspjesima na gitarističkim natjecanjima, među kojima se ističu Pula Guitar Fest i Omiš Guitar Fest, na kojima je osvajao prve nagrade. Kao član Gitarskog kvarteta Glazbene škole u Varaždinu također je osvojio prvu nagradu na Omiš Guitar Festu 2019. godine. Danas, uz klasičnu gitaru, sudjeluje i u projektu Next Gen Jazz, gdje nastupa kao gitarist u ansamblu mladih glazbenika Glazbene škole u Varaždinu.

Oto Kraml | Zakon prirode i medijski zvizdan - haibun

Gledam u ekran i slušam dramatične glasove iz televizora. Ovog ljeta svaki dan senzacionalni naslovi o toplinskim valovima i upozorenja sredstava javnog priopćavanja vrište sa svih strana. Kao umirovljenik, priznajem, osjetim ove vrućine teže nego prije. Tijelo pamti godine, a ova zapara sada traje predugo, danima bez daha. Oko mene, na fasadama susjednih kuća, klima-uređaji se razmnožavaju poput povremenog cvjetanja mora – neprirodno, agresivno i bučno. Kod kuće ih ne podnosim. Radije biram strpljenje i ritam moga kraja, u kojem nakon 21 sat ipak stigne blagotvorno osvježenje. Tada otvaram prozore i puštam ono pravo, prirodno noćno rashlađivanje u kuću.

Dugo sam tom modernom komforu odolijevao i na cesti. Godinama nisam htio kupiti auto s klimom; nije mi bilo teško voziti otvorenih prozora, propuhom prkositi žegi, odjeven tek oskudnom laganom odjeće i obućom. No, čovjek se mijenja, htio to priznati ili ne. Prije deset godina popustio sam i kupio automobil s klimom, a danas, ne mogu ni zamisliti vožnju u sunčanom i sparnom danu bez tog upaljenog uređaja. Biologija na kraju tiho odnese pobjedu nad našim principima.

A opet, pamtim vrijeme kad sam kao mlađi čovjek u vlastitom dvorištu mjerio okruglih 40 °C. Sunce je i tada pržilo, ali bi potrajalo dan ili dva, kratko i podnošljivo. Tada nismo pridavali nikakvu posebnu pažnju tim brojevima niti nam je trebala televizija da nam kaže kako je vani vruće. Znalo se – ljeto je. Danas se stvara medijska omorika koja čovjeku sjeda na prsa prije nego što uopće izađe na ulicu. No, unatoč svoj toj tehnologiji, našim vlastitim kompromisima i galami u vijestima, na kraju dana sve se svodi na jednostavnu istinu Zemlje.

zvizdan u podne
mete puste ulice
- zakon prirode