LOGIKA LJETNOG LOGORA
Stajali smo jedno nasuprot drugome u onom savršenom ljetnom popodnevu. Tišina između nas odjekivala je poput optužnice. „Ubij se u meni“, rekla sam tiho, bez imalo drame, kao da primjećujem kako je dan lijep. „Hajde, ne oklijevaj. Tako ćeš napokon nestati iz mojih svjetova.“
Zločin je bio savršen jer je ubojica bio intiman s žrtvom, a mjesto zločina – naše vlastito sjećanje – odavno nam je bilo poznato. Čekali smo samo istražitelje da zapečate traku oko naših nada. Obećala sam ti da ću doći na tvoj sprovod. Pitala sam onim istim hladnim glasom, hoćeš li i ti doći na moj. Naravno da hoćeš. Naša su stratišta ionako zajednička, smještena u lijevoj i desnoj komori onog logora koji smo godinama, sasvim slučajno, punili vlastitim žrtvama.
Tu je prestajala svaka velika misao. Filozofija je, kao i uvijek, pokušavala hodati uspravno, tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje za bodljikavu žicu koju smo razvukli. No, poezija je bila pametnija. Ona je znala za zakon gravitacije. Pustila je mozak da jednostavno sklizne dolje, ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.
Tamo, u debelom hladu vrbe, točno na mjestu gdje smo jedno drugo dokrajčili, mozak je napokon odustao od logike. Počeo je mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama, dok je obližnji potok, potpuno ravnodušan prema našoj tragediji, žuborio svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.
Bilo je to upravo onoliko odvratno koliko i istinito.
DIE LOGIK VON LAGER UND SOMMERWEIDE
Wir standen einander gegenüber an jenem perfekten Sommernachmittag. Die Stille zwischen uns hallte wie eine Anklageschrift. „Bring dich in mir um“, sagte ich leise, ohne jede Dramatik, als würde mir nur auffallen, wie schön der Tag ist. „Zögere nicht. Verschwinde endlich aus meinen Welten.“
Das Verbrechen war perfekt, denn der Täter war mit dem Opfer vertraut, und der Tatort – unser eigenes Gedächtnis – war uns längst bekannt. Wir warteten nur noch auf die Spurensicherung, um das Absperrband um unsere letzten Hoffnungen zu ziehen. Ich versprach dir, zu deiner Beerdigung zu kommen. Du fragtest mit jener kalten Stimme, ob du auch zu meiner kommen würdest. Natürlich würdest du das. Unsere Hinrichtungsstätten sind ohnehin identisch, untergebracht in der linken und rechten Kammer jenes Lagers, das wir jahrelang, fast ungewollt, mit unseren Opfern füllten.
Hier endete jeder große Gedanke. Die Philosophie versuchte wie uvijek, mit erhobenem Haupt aufrecht zu gehen und im Gehirn nach einer Rechtfertigung für den Stacheldraht zu suchen, den wir gezogen hatten. Doch die Poesie war klüger. Sie kannte das Gesetz der Schwerkraft. Sie ließ das Gehirn einfach hinabgleiten, direkt ins Herz, auf jene blutige Sommerweide.
Dort, im tiefen Schatten einer Weide, genau an dem Ort, an dem wir uns gegenseitig erledigt hatten, gab das Gehirn die Logik endlich auf. Es begann, rhythmischen Blödsinn in Regenbogenfarben zu stammeln, während der nahe Quell, völlig gleichgültig gegenüber unserer Tragödie, sein patetisches „am stillen Abend“ gluckste.
Es war genau so widerlich, wie es wahr war.