Bookcrossing | Marin Buovac uoči proslave Oluje donirao simboličan broj knjiga građanima Gospića

Uoči obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, Marin Buovac prikupio i dostavio je ukupno 95 knjiga na bookcrossing lokaciji u Gospiću, simbolično obilježavajući ovaj državni praznik.

Kako bi ovu vrijednu donaciju osobno realizirao, Marin Buovac doputovao je iz Zadra u Gospić te dopremio prikupljene knjige koje će od sada biti dostupne građanima Gospića.

Knjige su postavljene na javno dostupnoj bookcrossing lokaciji koja se nalazi ispred Odjela za nastavničke studije u Gospiću, u Ulici Ante Starčevića 12, gdje će ih moći koristiti svi građani Gospića i gravitirajuće okolice.

Donacija obuhvaća raznovrsnu literaturu za čitatelje svih uzrasta i interesa. Među naslovima nalaze se dječja književnost, klasici, beletristika, znanstveni časopisi, rječnici, enciklopedije te druga vrijedna izdanja koja će pronaći put do novih čitatelja kroz koncept slobodne razmjene knjiga.

Broj od 95 knjiga odabran je simbolično, kao podsjetnik na 1995. godinu u kojoj je provedena vojno-redarstvena operacija Oluja, ali i na važnost očuvanja zajedništva, kulture i znanja.

Bookcrossing predstavlja jednostavan, ali vrijedan način širenja kulture čitanja. Riječ je o konceptu u kojem knjige nisu vezane uz jednog vlasnika, već slobodno putuju od čitatelja do čitatelja. Građani mogu uzeti knjigu koja ih zanima, pročitati je, a potom je vratiti na istu ili ostaviti na drugoj bookcrossing lokaciji kako bi nastavila svoje putovanje. Prednost ovakvog oblika razmjene je u tome što knjige postaju dostupne širokom krugu ljudi, bez ikakvih ograničenja, čime se potiče čitanje, međugeneracijska razmjena znanja i stvaranje kulturno bogatije zajednice. Na ovaj način svaka knjiga dobiva novu priliku pronaći put do nekoga kome će biti korisna, zanimljiva ili inspirativna.

Ova donacija u Gospiću nastavak je aktivnosti kojima Marin Buovac nastoji knjige učiniti dostupnijima široj zajednici. Nedavno je određeni broj knjiga donirao i Gradskoj knjižnici Novalja, čime je također pridonio obogaćivanju knjižnog fonda i dostupnosti literature građanima Novalje i općenito otoka Paga.

Marin Buovac ističe kako namjerava nastaviti s ovakvim inicijativama i u budućnosti. Već su uspostavljeni inicijalni kontakti za daljnje donacije knjiga, s ciljem da vrijedna izdanja pronađu put do novih čitatelja i budu na korist što većem broju ljudi. Ova inicijativa još jednom pokazuje kako knjiga može povezivati ljude, gradove i generacije – jer znanje i kultura imaju najveću vrijednost upravo onda kada se dijele.

Ruža Zubac-Ištuk | Dobra je!

Naglas čitam tvoju pjesmu.

Dah mi otimaju tvoje misli, riječi, slike…

Ne zovite.

Na slavlju sam poezije. 

Naizust kažem: „Dobra je!“

Ali nije sve stalo u riječi i slike,

nešto je prokapalo i u prividnu prazninu

između stihova i moga glasa 

i slilo u doživljaj,

ljepotu trenutka…

onoliko puta koliko se tražim u otvorenom

vidokrugu pročitanoga

i pronađem iza kulisa metaforičnosti 

gdje sam se skrila 

da u svakom stihu

otkrijem djelić sebe.

Oto Kraml | Četiri čina jedne sudbine: Život ljepotice iz Savske

 /Haibun/

I. Čin: Dar na križanju

Početak je šezdesetih i Zagreb buja od energije. Na križanju Savske i tadašnjeg autoputa niču temelji novog doba. Nacrti arhitekta Antuna Ulricha obećavaju čudo od stakla i betona, najmoderniji neboder u ovom dijelu Europe. Radnici s ponosom dižu kat po kat, a gradom kola val optimizma. Kada su prva smeđa, refleksivna stakla zasjala na suncu, zgrada je postala svjetionik progresa. 1972. grad je dobio arhitektonski dragulj koji je otvorio vrata modernoj budućnosti, a snovi jedne generacije napokon su dobili svoj dom.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac dobio dar

II. Čin: Ogoljavanje
Desetljećima je ova ljepotica bila kucajuće srce grada. Njezinim hodnicima prolazile su generacije, stvarajući priče koje su oblikovale društvo. No, s vremenom se ritam grada promijenio, a unutrašnjost zgrade je utihnula. Prolazim pokraj nje, primjećujem razbijene prozore, a zidovi izgledaju kao oguljene stranice starih novina koje je vjetar zaboravio odnijeti. Unutra više nema mirisa olova niti užurbanih koraka. Riječ „otključana“ dobiva novo, gorko značenje – ljepotica stoji ogoljena pred pogledima prolaznika, ostala je samo tišina koja čeka prenamjenu.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac se otkriva

III. Čin: Destrukcija
A onda je došao konačni, nesretni, sudbinski rez. Gradom se proširio miris paljevine, a crni dim odnio je posljednje tragove vrijedne prošlosti. Ono što vatra nije progutala, sada dovršava čelični kljun divovskog građevinskog stroja. Gledam u te teške dizalice koje ne znaju za nostalgiju; one samo izvršavaju naređenja novog vremena, raščišćavajući teren za neku novu modernu arhitekturu. Kljun dizalice danas 2026. ne ruši samo beton; on proždire prostor za novu stranicu povijesti, jer grad ne podnosi prazninu.

izgoren Vjesnik
kat za katom otkljucan
novi plac čeka

IV. Čin: Vječni krug
Ali rođenje i radost s početka priče nisu nestali; oni su se samo preselili u naša sjećanja. Stojim na uglu tog istog križanja i kroz buku radova raščišćavanja kao da čujem smijeh nas, nekadašnjih studenata, dok jurimo na tramvaj s još toplim novinama u rukama. Ta zgrada je ispunila svoju sudbinu – bila je kulisa naše mladosti i utočište naših snova. Ono što je stvoreno s toliko ljubavi i optimizma ne može se izbrisati. Novi asfalt donijet će nove korake, a naša sjećanja ostaju kao važan put prema sutra.

mladost i Vjesnik
nostalgična sjećanja –
plac sluti sutra

____________________________________________________________

NAPOMENA: u  3. pjesmi u drugom stihu stoji - kat za katom otkljucan, što nije pogreška nego mi je izašlo iz radnje kljuna velike ptice koja kljuca, otkljucava dijelove plijena koji je onda otkljucan. 

Tomislav Domović | Baklje

lijepa si draga moja

kad gledam i kad žmirim

lijepa su tvoja polja šećerne trske

niz koja kao zahuktali pobirač strujim

u vrelište

u mjesto gdje križaju se

moj nulti meridijan i tvoj ekvator

lijepa si draga moja

kad ti se prikradam kao pregladnjela zvijer

kad pitoma namještaš kazaljke u polarnu noć

kad ti se dojke razbrbljaju

kad ti oči postanu baklje

kad ti srce tuče u bedrima

Zoran Hercigonja | Osvrt na zbirku „Moje svjetlo i druge pjesme“ Patricka Cottera

 
Termometar ljudskosti pod pritiskom društva

Zbirka „Moje svjetlo i druge pjesme“ osim bogate poetske slikovitosti, i dirljivih trenutaka u kojima se dotiču svakodnevno i onostrano, inspirira specifičnom lirskom perspektivom koja se nečesto sreće u suvremenoj poeziji. Mit o modernom urbanom čovjeku i irskom tlu, o prolaznosti i jeziku koji razmjenjuju međusobno misli nekom čudesnom pjesničkom telepatijom, mora konkurirati teškoj ostavštini klasične tradicije i maglovitih pejzaža. Ledena stvarnost, zaštitnički čopor riječi i blizina neustrašivog, ogoljenog pjesničkog glasa, jednostavno su lijep i dirljiv prizor za one koji vole maštati o savršeno-čudesnom svijetu bez moralnih prepreka, kategoričkog i predrasudnog razmišljanja. Vatrena borba Cotterova subjekta između ironične puti i duboke melankolije, između zime i ljeta, uskače među zadihane refrene svakodnevice: „To je moje svjetlo... To je moje svjetlo“.

Osim estetske forme i ugodnih pjesničkih slika, ova zbirka nosi stigmu društva o kojoj se jako malo govori ili gotovo se uopće ne govori. Za naslutiti je o čemu je riječ: otuđenje, borba, otimanje od zaborava, pokoravanje prolaznosti. Ne. Nije riječ o goloj slobodi stvaranja, već o neprihvaćanju individue i pokoravanju zakonima kolektivnog zaborava, popuštanju pod silom modernog pritiska, stapanju s masom. Pod obličjem znoja i vrele krvi suvremenog bitka, zadihano je stršala i jedna poduža lirska misao:

„Ugrabili su djetinjstvo dok se ljuljalo na staroj gumi sjećanja u svom dvorištu i odvukli ga u šumu zaborava... Polako i tromo kretali su se oko njega, režeći i škljocajući zubima cinizma, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz...“

Što bi ta pjesnička slika trebala značiti? Valjda trovanje društvenim uvjetovanjem, odobravanjem i potvrđivanjem, prisiljavanjem da se na silu prihvati proza života umjesto poezije. Tko bi drugi ugrabio čovjekovu autentičnost, to nesmotreno biće koje jedva da posjeduje čvrstu karakternu jezgru, i škljocajući zubima zadao smrtni ugriz njenoj mladoj, tek nedavno nikloj duhovnosti pred kojom se proteže dugi put uspona izgradnje individue. I sam je pjesnik jedna od žrtava tog društvenog čopora. I on pjesničkom telepatijom prenosi misli stapajući se u jedan univerzalni organizam. Cotter se bori da ostane budan i svoj, u protivnom bi zauvijek mogao izgubiti sebe i svoje unutrašnje svjetlo. Svaka pjesma ove zbirke kao da započinje nevidljivim termometrom i mjerenjem temperature ljudskosti u °C. Početak i odmah emotivni minus. 

To mora nešto značiti: zagrijavanje i vrelu krv, oštar miris gole istine i mjerenje stupnjeva otpornosti na pritisak društva. Zbirka primarno usredotočena na intimnu priču, plaho i sramežljivo skriva sekundarno značenje: problem nametnutog kategoričkog razmišljanja i predrasuda. Regrutiranje ljudskih umova putem nasilnog odvlačenja nevinih duboko u šumu konzumerizma i jednoumlja, znači samo jedno: izolacija, pranje mozga i gubitak identiteta. Hrabro i zaljubljeno pjesničko „ja“, u kontroverznom povlačenju od buke svijeta, svjetla je točka na putu čovjekovog prelaska iz regrutirane i isprane ličnosti prema samome sebi. Da je u zbirci malo više stranica, vjerojatno bi se izravnije progovorilo i o procesu ispiranja uma i stroju kolektivnog programiranja svijesti stvaranjem stereotipa i predrasuda modernog doba.