Nikola Šimić Tonin | Kratke misli

PTSP - Užas zamrznut u sjećanju.

I mi smo životinjsko carstvo, kad nismo ovce, onda smo svinje.

Život je rad na određeno vrijeme.

Jutarnje kave mirišu po dalekim lukama Brazila.

Čuvaj dah za hlađenje juhe, bar nekad začepi usta, opeći ćeš jezik.

Sve manje mu se sviđa vlastita mu nutrina.

Srce Ti nije u grudima, srce Ti je u samici.

Ljiljana Matković-Vlašić | Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika (Drugi dio)

 

Ljiljana Matković-Vlašić ugledna je književnica i slikarica, članica DHK. Diplomirala je romanistiku i magistrirala lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Aktivna je mirotvorka. Držala je predavanja diljem svijeta u sklopu postkoncilske obnove Katoličke crkve, a i danas nastupa i piše za brojne časopise. 

Objavila je knjige Žena i crkva, Ti nisi sišao s križa, Sabrani dani, Velike žene Starog zavjeta, Zašto sam slikala itd.

Donosimo još jedan odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika. 

A sada ću se vratiti Americi iz 1968. godine. (…)

U njujorškom metrou, uz paklenu buku kotača, neke mi se stvari jednostavno razotkrivaju. To prljavo vozilo sa svojim drvenim peronima podsjeća na stare vlakove iz kaubojskih filmova. No čim krene, postane jasno da živimo u planetarnom dobu. Strahovita brzina popraćena gromoglasnom bukom. Nije moguće razgovarati. Ljudi svih rasa sjede sučelice jedni drugima, leđima okrenuti prozoru. Pogledavaju se hladno i bešćutno. Čula sam poslije da je gledanje u neku osobu opasno. Sredinom šeta policajac igrajući se svojim pendrekom. Baca ga u zrak i lovi vještim trzajem ruke. Ova cinična igra treba dati do znanja da se zločin u metrou neće više ponoviti.  (…)

Sada smo na brodiću koji povezuje Manhatten i Richmond. Na njemu se obično voze radnici koji rade u Richmondu, a i svi koji žele vidjeti iz blizine Kip slobode i baciti pogled na panoramu grada. Stojimo vani udarani toplim vjetrom s Atlantika. Inače mrzim goleme zgradurine, ali sada sam zadivljena gledajući ovako u noći njujorške nebodere. Osvijetljeni treperavim svjetlima djeluju dostojanstveno, elegantno i raznoliko. Ljepši su noću nego danju. Njihova golemost nije tada zastrašujuća. Izbušeni tisućama prozora nalik su blještavom, gordom apstraktnom spomeniku. Prisjetih se čuvene Murtićeve slike. Arhitektura ovoga grada privlači umjetnike makar tu nema starih pročelja. Dolazim do zaključka da su neboderi ovdje izvorni. Oni su ovdje iznikli i samo je ovdje njihovo pravo mjesto. No danas su, nažalost, svagdje. 

Kip slobode je zdepasta figura goleme žene pune dinamičnosti. „Okamenjena sloboda“, uzdahne crni član naše grupe iz Dahomeya. Stojim uspravno i ukočeno kao pri slušanju himne. (…)

Srce me vuklo u Guggenheimov muzej, arhitektonsko remek-djelo čuvenog Wrighta, u neogotičku katedralu sv. Patricka, sve stisnuto među neboderima, u poznatu galeriju Frick, gdje su me umjetnička djela uvjeravala u bolju stranu ljudske naravi. Je li išta ostalo u Louvreu i uopće u Europi kad je ovdje toliko impresionista, Rembrandta i Picassa… ? Rembrandtovi autoportreti djeluju mi odveć svježe. Jesu li to originali?

Je li Picassova Guernica, koju dugo promatram, spriječila bilo koje uništavanje gradova i sela? Mogu ja sebe liječiti umjetnošću, ali to nije rješenje za Harlem 1968. u Americi i za tisuće Harlema 2024. po cijelom svijetu.

Mogla sam, da sam htjela, ostati u Americi koja je tada još uvijek bila obećana zemlja. Trebalo je samo poslušati savjet Čeha Rudija Paulera koji je nakon propasti Praškog proljeća našao utočište u Americi. Dok sam u Washingtonu s gospođom Dosse stajala ispred Georgetown koledža, najstarijeg koledža u Americi, u kojem je završila naša američka skupština, pridružila su nam se dva Čeha koja su imala neki kongres u istoj zgradi kao i mi. Poveli su nas svojom limuzinom do čuvenog groblja Arlington gdje smo posjetile Kennedyjev grob. Dok je Mirogoj divan park, više himna životu nego mjesto mrtvih, Arlington je tek monotono vojno groblje na čijim se valovitim livadama nižu jednaki bijeli križevi u pravilnim redovima. Naravno, odmah pođosmo na grob Johna Kennedyja koji se ovdje, sav popločan brušenim kamenom, jedini ističe. Nekoliko metara ulijevo sasvim je svjež grob njegova brata Roberta, ukrašen cvijećem. Ljudi ovdje dolaze kao na mjesto hodočašća. Zurim u neke poznate izreke iz govora predsjednika Kennedyja, ispisane na betoniranom ograđenom prostoru.  (…)

Pođosmo i na Grob neznana junaka. Tu se čitav dan i čitavu noć, svaki sat, izmjenjuje straža. Promatramo stražara koji s puškom na ramenu, rutiniranim elastičnim korakom, poput neke mlade životinje iz porodice mačaka, korača pred grobom. Gospođa Dosse mi prišapne u uho: “To je rasipništvo ceremonijala”. Kao što sam već spomenula, gospođa Dosse je pod pseudonimom Claire Lucques napisala podosta knjiga o rasipništvu i siromaštvu. 

Prvi dio

Dušan Janković | Pandur

U gomili si. 

Ne znaš više jesu li protesti 

ili utakmica. 

Pitaš se: 

koji mi ku*ac ovo u životu treba?

Leti kamenica. 

Okreće se kao zemaljska kugla, 

pogađa te direktno u glavu. 

U deliću sekunde pitaš se: 

koji sam ku*ac baš danas pozvan na posao?

Kolege te kupe, 

trpaju u ambulantna kola. 

U polusvesti si, 

kao bokser u desetoj rundi. 

Iz dubine nesvesti pitaš se: 

da li ću, koji ku*ac, preživeti?

Za trenutak

vidiš jasnije slike: 

plavo-crveno svetlo seva u pozadini. 

Truckaš se i pitaš: 

koji mi je ku*ac ovo u životu trebalo?

Tvoje poslednje pitanje 

pred ravnu liniju.

Nina Vukadin | Nota zumbula

Na tvojim ramenima

noć je ležala bez daha —

kao klavir pokriven plahtom,

a ipak, negdje u tami

odzvanjao je jedan ton.

Bio je to miris.

Zumbul.

Ne znam jesi li ga donio ti,

ili se otvorio iz mene

kad si rekao: ništa.

Ponekad, tvoja šutnja

ima visinu F-dura

i težinu pisma

koje nikad neću spaliti.

I miris se vraća,

i nota se vraća,

i tišina raste —

ali ne prestaje.

Dok ležimo,

tvoj dlan stane preko mog srca

kao nota

koja zna

da će se pjesma ipak svirati,

ali ne večeras.

Ne večeras,

ne večeras,

ali možda… kada zumbul opet prolista.

I tada,

kad nota postane korijen,

a zumbul se otvori u zvuku —

znat ću:

ljubav je bila glazba

koju sam cijelo vrijeme

pisala sama,

slušajući eho u sebi

i tepajući mu tvojim imenom.

Zorica Antulov | Pomaknuta perspektiva

Neću se više mučiti

s unaprijed zadanim ljudima

i hladnim umovima.

Ni s pjesmama čije me ne dotiču rime.

Ne da mi se pregovarati, 

izmoriti se i dogovarati

s onima koji u točku pretvaraju zarez,

a u  riječima uvijek  vide krivine.

Nemam što reći, ni poreći

ni izreći makar,

pred onima koji

u osmijehu svakom vide pličine, 

bez zanosa slijede doktrine 

i posvuda traže tek svoje ime.

Ne da mi se više mučiti

s vrtovima besplodnim bez jedrine.

Čak mi se ne da više družiti 

ni s knjigama mudrim bez topline 

(kavom bez slasti i bez gorčine).

Ni s  čim,  baš ni s čim

bez one  prirodne neba  blizine 

i one obične ljudskosti skromne 

što poznaje, priznaje i ne odbacuje

iskrene tuge i srca vedrine.