„Drama na daskama ili Heliogabal“ Nikole Šimića Tonina, Hrvatsko književno društvo – Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2026.
„Neću! Zašto uvijek sa mnom mora početi ova odvratna predstava?“
Ovim buntovnim krikom protagoniste, koji biva bukvalno izguran na pozornicu, Nikola Šimić Tonin otvara zavijesu svoje drame i odmah ruši sve konvencije građanskog teatra. Čitalac i gledalac istog trenutka bivaju uvučeni u lavirint u kojem prestaju da važe zakoni klasične scenske iluzije. Šimić Tonin u ovom djelu ne piše puku povijesnu kroniku o rimskom caru Variju Avitu Basijanu, povijesti poznatijem kao Heliogabal. Umjesto toga, on koristi mit o najekscentričnijem vladaru Rima kao raskošno, provokativno platno za preispitivanje vječne drame stvaralaštva, moći i samog kazališnog čina.
Heliogabal je povijesno ostao upamćen kao vladar koji je rigidni rimski poredak pokušao da podredi sopstvenom estetskom i religioznom impulsu, pretvarajući carstvo u neprekidni performans. Šimić Tonin taj povijesni impuls prepoznaje i transponuje ga u čistu teatarsku formu. Zato njegov car i jeste „Heliogabal, rimski car i još ponešto“ – on je i tiranin, i umjetnik, i žrtva, i vječiti egzibicionista koji odbija igrati po pravilima tradicije. Kada ga Režiser opominje da želi „klasični teatar, a ne kojekakve avangardizme... priču o sukobu dobra i zla“, car drsko uzvraća udarac, najavljujući da će večeras „usmrtiti teatar“.
Glavni dramski napon ovog komada ne leži samo u sukobu cara sa konzulima ili rigidnim porodičnim arhetipovima (poput bake Lio koja izgleda kao vještica iz dječjih priča, ili Oca i Majke koji su tu „ili tomu slično“), već u dinamičnom dijalogu sa samim kazališnim mehanizmom.
Uvođenjem Režisera, Kostimografa koji se buni protiv golotinje jer je „toliko puta viđena“, i Scenografa koji jedva čeka kraj čina da promijeni scenografiju, autor ogoljuje proces nastanka umjetničkog djela. Kazalište ovde prestaje biti puki medij koji prenosi priču; ono postaje sama tema. Likovi svjesno govore o svojim „ulogama“, komentiraju finansijske razloge zbog kojih nemaju povijesne kostime i otvoreno se referiraju na Kamijevog Kaligulu.
Ključ za razumijevanje ove scenske igre autor nam nudi već u svojim uvodnim napomenama, gdje naglašava da je tekst tek „osnovni predložak“ otvoren za improvizaciju, najrazličitije prostore i slobodu autorskog tima. Šimić Tonin ne stvara kruti tekstualni spomenik, već živi teatarski organizam koji provocira publiku, svjestan da gledatelji „zure iz mraka očekujući pametne monologe“.
Zato na kraju prvog čina Režiser preuzima riječ i definira suštinu ovog komada: „Ova drama je život! Mi je stoga i ne držimo dramom, ona se ovdje stvara.“ Autor je, prema riječima sopstvenog lika, slušao tesare pod prozorom i umjesto da im dovikne kako podići krovnu gredu, sjeo je i napisao ovaj koncept.
„Drama na daskama ili Heliogabal“ je poziv na hrabro, oslobođeno kazalište. Ovo je tekst koji podjednako izaziva maštu čitatelja, ali i provocira kreativni bijes redatelja i glumaca, nudeći im platformu za radikalnu dekonstrukciju.
Nikola Šimić Tonin nam još jednom dokazuje da su sve imperije prolazne, a da je život, baš kao i teatar, svugde i uvek – pod uvjetom da imamo hrabrosti upaliti svjetla i zakoračiti na daske koje ga označuju.