U umjetničkoj praksi Kate Mijatović snovi zauzimaju posebno mjesto. Oni su središnji motiv, jednako kao i metoda, pri čemu njezin arhiv snova koji trenutno broji više od 2400 zapisa na različitim jezicima, na jednom mjestu okuplja kolektivno iskustvo sanjanja. Izmještajući vlastite i tuđe snove iz nesvjesnog u svjesno te ih prevodeći u različite umjetničke formate i medije, Kata kontekstualno osjetljivo, precizno i originalno, s izraženim osjećajem za publiku, prostor i njihove specifičnosti, oko snova gradi kompleksno značenjsko, ali prije svega, umjetničko polje. Naime, kako i sama kaže, određene aspekte karakteristične za umjetnost prepoznaje i u snovima, uspostavljajući između sna i umjetnosti niz korelacija koje pronalazi u registrima oba polja. (...)
U Galeriji Prozori novu iteraciju rada naziva Hipersomnija, razvijajući ju kao prostornu intervenciju u formi traka nalik filmskim vrpcama, koje se spuštaju od stropa do poda i na čijoj su crnoj pozadini bijelim slovima ispisani snovi. Ti su snovi dvostruko posredovani, prvo kroz one koji su ih sanjali i zapisali, a zatim ponovno kroz proces izdvajanja iz Arhiva snova u kojem ih je umjetnica trajno pohranila i sačuvala, pa u ovakvoj materijalnoj i prostornoj artikulaciji rada sada kreiraju i nose umjetničku situaciju. Ako slijedimo Foucaulta, svjesni smo da ne živimo u homogenom i praznom prostoru nego u prostoru koji je „lak, eteričan, proziran“, jednako kao i „mračan, hrapav, zakrčen“. „To je još i prostor visina, prostor vrhova ili, naprotiv, prostor dna, prostor blata, prostor koji može biti tečan kao izvorska voda, prostor koji može biti nepomičan, stamen kano kamen ili kristal.“ ¹ Kroz umjetničku odluku da u prostoru knjižnice/galerije poveže „nebo i zemlju“ reprezentirane crnim trakama ispisanih snova koje se protežu od poda do stropa, Kata Mijatović priziva iskustveni kontinuum o kojemu Foucault piše. Snovi pritom postaju metonimijski okvir koji predstavlja dio za cjelinu, ukazujući na napetosti između svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i intuitivnog, prisutnog i odsutnog te otvarajući mogućnost povezivanja različitih stvarnosti i temporaliteta. Nisu li knjižnice upravo takva mjesta, heterotopije koje sabiru i organiziraju različite fragmente svijeta na jednom mjestu, akumulirajući strukture i oblike različitih prostora i vremena? Nije li i Katin pokušaj da sabere, okupi i zahvati sanjanje ne samo kao pojedinačno i intimno iskustvo, nego i kao širi oblik kolektivnog dijeljenog doživljaja koji se neprestano proizvodi, umnaža i izmiče dovršetku blizak toj ideji? Poput knjižnice koja kontinuirano akumulira različite tekstove, vremena i glasove održavajući ih u sadašnjosti unatoč tome što pripadaju različitim prostorima i vremenima, i njezin arhiv snova ostaje otvoren sustav bez jasnog kraja. (...) Moglo bi se reći da istovremeno priziva i izvrće imaginarij knjižnice kao beskonačne biblioteke nedokučivog opsega koja pokušava obuhvatiti totalitet svijeta. Naime, dok je institucionalna knjižnica utemeljena na pravilima reda, klasifikacije i usustavljivanja znanja, u Katinom arhivu značenja ostaju otvorena, red je privremen i promjenjiv, a autorstvo gubi svoju stabilnu i hijerarhijsku poziciju (snovi su ponekad potpisani imenom i prezimenom, ponekad samo inicijalima, a nerijetko ostaju anonimni). Supostavljanjem ovih dvaju režima ili dvije mjere stvari u istom prostoru i vremenu – institucionalne i umjetničke, racionalne i intuitivne, arhivske i imaginacijske – Kata govori o mogućnosti paralelnih i jednakovrijednih pripovijesti.
Na kraju, no ne i manje važno, susret s tuđim snovima može proizvesti specifičan oblik identifikacije koji nadilazi racionalno razumijevanje ulazeći u zonu afekta i prepoznavanja, kao sposobnosti da budemo pogođeni i da djelujemo. (...) S mogućnošću snova da proizvedu afektivni prostor zajedništva i prepoznavanja računa i Kata Mijatović, pozivajući posjetitelje da nastave odmotavati dugačke crne vrpce snova, kao i da svojim zapisom prošire Arhiv upisujući u njega vlastite snove, pa za ovu priliku u prostoru postavlja računalo s otvorenom web stranicom Arhiva za nove upise. I nakon završetka izložbe Arhiv ostaje otvoren, nedovršen i u trajnom nastajanju, jednako kao i sami snovi, uostalom, kao i umjetnost.
iz predgovora, Petra Dolanjski Harni
cjelovit tekst dostupan https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/kata-mijatovic-hipersomnija/73875
/////////////////////
Kata Mijatović, vizualna umjetnica rođena 1956. u Branjini. Početak njene umjetničke aktivnosti obilježen je djelovanjem u umjetničkoj grupi Močvara u Baranji od 1988. do 1991. Studij slikarstva započinje 1991. na Accademia di belle arti Firenze, nastavlja ga na ALU Zagreb 1993. gdje je i diplomirala 1997., od kada aktivno izlaže. Od 2005. do 2019. voditeljica je Galerije AŽ u UO Atelieri Žitnjak/Zagreb. Članica je umjetničke grupe PLEH od 2007. Realizirala je niz samostalnih izložbi i projekata, izlagala je na brojnim skupnim izložbama/projektima u zemlji i inozemstvu. Godine 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu s projektom Između neba i zemlje/kustos Branko Franceschi/. Preispitivanje složenih relacija svjesnog i nesvjesnog, osnovna je umjetnička preokupacija u njenom opusu. Poseban segment u okviru tih istraživanja čine radovi/projekti sa snovima kao osnovnim konstruktivnim i motivirajućim sadržajem. Istražujući fenomene sna, ovi radovi problematiziraju percepciju stvarnosti u odnosima svjesno-nesvjesno.
https://kata-mijatovic.com/
www.arhivsnova.hr
/////////////////////
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak – petak / 8 – 20 h / subota / 8 – 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr
.png)