Aleksandra Načinović | Obična

Postala sam prvakinja u gledanju u zid. 

Koža zateže sjajna, tijelo se širi u stolici.

Umačem kekse u mlijeko pred prozorom, raspadaju se. Skupljam ih prstima. Ruka izranja iz šalice, punašna, na podlaktici zlatne dlačice. Nosim muški sat, bolje pokazuje vrijeme.

Nema ništa gore nego biti obična, govorio je moj otac. Čujem ga: Ispravi leđa, stisni koljena.

Satima sjedim kraj prozora. Koljena se sama otvaraju. Previše mesa.

Jedne večeri gledao me je očima prosjakinje ispod prozora. Nisam spustila pogled.

U mom srcu je odron, ponekad krene kamen, pa stane.

Umačem još jedan keks u mlijeko.

Kuća navečer miriše na starca. Strop je bazen, jednom će popustiti.

Ostajem. Točno bilježim vrijeme.

Ljiljan u vazi razjapio je usta, u grlu mu zlatan zub.

Lada Franić | Tijelotišje

 

Tijela govore

ono što riječi

ne mogu.

Kad se osjećaji

razliju po koži

kao boje,

pa više ne znaš:

gdje završavam ja

gdje počinješ ti

gdje ono što osjećamo.

To je trenutak

kad isprepletemo

vlastite ruke,

noge,

pupčane vrpce.

Čuvaju se

u tijelotišju

gdje

zajedno

diše

tišina i

vrućina,

grleći

noći

čuvajući

ih među

možđanima,

leđnim moždinama,

bedrima.

Zorica Antulov | U ovoj sirotinjskoj noći

„Nemoj me tražit u ovoj noći bez sna

u ovoj sirotinjskoj noći

nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći

nemoj me tražit u ovoj noći bez sna…“

Noć je ova duga i mračna.  I zviježđe je njeno daleko i mračno. „Ugasli tragovi nekih tuđih, prošlih vremena, zarobljeni u oku zemaljskog promatrača?“-  pitaš.  

Da. Možda. 

„Skrivena u njima možda su neka buduća djeca. Upravo probuđena, krmeljava, u zamišljenim i neznanim nam svjetovima“ - kažeš. 

Da, možda. Možda.

„Pješčani sat ne otkucava vrijeme. Samo ga obrće. I svejednako teče u Svemiru koji se obrće, premeće, krivuda i širi bez prestanka“ – pretpostavljaš.

I razmišljaš, razmišljaš kako si  možda na nekoj dalekoj zvijezdi i ti još dijete, možda tek misao na tebe na njoj postoji. Možda. Ne znaš to. Ali znaš da si jednom, baš na ovoj zvijezdi koju je noćas zarobila magla, i ti bila dijete. I baš kao i sada, tražila si zvijezdu repaticu željna barem jednog sjajnog trenutka. Onog koji se lovi cijeli život, a ulovi katkad il' možda nikad. Još uvijek ga čekaš, mada više nisi dijete, a repatice pokazuju svoje tragove nekoj drugoj djeci. I mada je noć ova noć bez sna, u kojoj se ne brišu grijesi prošlosti - ti osjećaš nadu!!!

Mada se takvi, kobni i razorni, pretvoreni u misli koje se prečesto ostvaruju, šire kao kletva otaca ka djeci koja će ih preuzeti nakon tebe (zbog čega si ih odavno odlučila ne imati) – ti osjećaš nadu.   

Noćas, baš noćas, u ovoj sumornoj noći. 

„…nemoj me tražit u tamnoj dalekoj zvijezdi

ja više neću ti doći…“

Dok odzvanja pjesma ti znaš … Znaš da i danas, kao i jučer, znaš da i sad, baš sad, u ovoj sirotinjskoj noći u kojoj i mjesečina zaobilazi  prag tvoga doma, a svijet se sve snažnije zaogrće maglenim plaštem,  ti imaš sebe.

 Postojiš. I prihvaćaš. I svjetlo i sjenu. Sve. Prihvaćaš sve. I postojiš. 

Postojiš u tišini svjesna svoje nevidljivosti i svjesna nevidljivosti onih koji odlaze. 

Ali i onih koji ostaju. 

Postojiš svjesna vječne nevidljivosti i vječne mijene Svemira.

Ali svjesna… Svjesna i vječne vidljivosti i vječnog trajanja njegova!

„I zvjezdanog trenutka koji stoga jednom ipak mora doći“- kažeš.

Možda. Da, možda.

Možda…

Lorena Galeta | Prvi nebeski

Kako ti rođendan čestitati?

Nema te dugo-u humku si.

Odavno, začula sam riječi -

u jednoj astralnoj projekciji.

"Bolesnik onkološki

-bez lijeka će otići.."

Jesam li mogla pomoći?

Ta me pomisao progoni..

Dragi ujače preminuli-

užasno nedostaješ mi.

Znaš mi u snove doći,

uz plač se pozdraviti.

No, taj zagrljaj srce tišti-

dušu na počinak spremi.

Zbogom - čovječe dobri -

nikada te neću zaboraviti.

Otvorenje izložbe Ane Ratković Sobota u Galeriji Galženica