Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
U Žuberčaku, selu u Zagorju, čuli su da mogu prijaviti projekte za potpore Europske unije, a kad je nekoliko suseljana dobilo potpore za uzgoj domaćih kokoši, gusaka i svinja, dosjetili su se tražiti od EU financiranje 500-godišnjice njihove Žuberačke bune. Buna u Žuberčaku bila je manje krvava od eksploatirane Gupčeve Seljačke bune samo zato jer su Žuberčaki bolji diplomati, ali to ne znači da je povijesno manje značajna, argumentiraju i apliciraju. Kad je projekt prihvaćen i iz Bruxellesa stiže šestzeroznamenkasti iznos, selo organizira obilježavanje bitke. Apetiti rastu, pa lijepa i ambiciozna gradonačelnica Barbara poziva žuberačkog kaskadera Markuša, koji upravo u Dubrovniku snima Igre Prijestolja, kako bi koreografirao borbu mačevima i kopljima jer će snimku koristiti u kampanji za razvoj elitnog turizma u žuberačkom kraju…
Dejan Šorak u svom romanu na kajkavskom duhovito kombinira povijest i suvremenost stvarajući bezbroj komičnih situacija u kojima parodira pohlepu vladajućih struktura, jednostavnu seljačku mudrost koja svaku novotariju zna usmjeriti u svoju korist, i najviše od svega domaći mentalitet „svatko protiv svakog“ jer bitka je prilika Žuberčakima da se međusobno razračunaju svi koji imaju nenaplaćene dugove.
Dejan Šorak filmski je redatelj i scenarist, romanopisac, dramatičar, kazališni, te radijski redatelj i pisac. Kod nas su najpoznatiji njegovi filmovi „Oficir s ružom“ i „Mala pljačka vlaka“. Kao pisac, dosad je objavio jedanaest romana, a dvanaesti roman, „Počinje bitka!“ napisao je na kajkavskom.
Roman „Počinje bitka!“ napisan je na kajkavskom što će biti iznenađenje za čitatelje. Kako ste se odlučili na kajkavskom ispričati priču o režiranoj bitci za povlačenje sredstava iz EU fondova? Kajkavski koji ste koristili je endemsko narječje naselja Kamensko uz Kupu kod Karlovca. Je li Kamensko izmišljeni Žuberčak, u koji ste smjestili radnju romana?
Ovaj moj kajkavski će biti iznenađenje, kako za koga. Točno prije 50 godina, na drugoj godini Akademije, na tom sam jeziku, pisao i režirao u Gavelli svoj komad „Svećenikova smrt“. Kajkavski je moj materinji jezik, a književni izričaj sam stekao. Svaki od stotina hrvatskih dijalekata, zanimljiviji je, sočniji, uhu draži i slađi, od književnog nam jezika. A osim toga, nadahnula me je i kajkavska rekonstrukcija Stubičanske bitke. Moje Kamensko ima svoj „endemski“ kajkavski, i nije u Zagorju, nego na obli Kupe, pokraj crkve i samostana iz 1407. godine, koji je nakon turskog razaranja iz 1526. ipak uspio preživjeti i kataklizmu ove posljednje agresije, i biti obnovljen prije svega zahvaljujući skrbi najboljeg hrvatskog ministra kulture, Bože Biškupića
Kod romana s povijesnom tematikom, autoru se obično postavlja pitanje kako su istraživali temu. No, u suvremenom romanu kakav je „Počinje bitka!“ pretpostavka je da ste istraživali temu na terenu.
Koliko često posjećujete okolicu Karlovca? Odakle uvjerljivost, autentičnost, dosjetke i anegdote o cvičeku i napoju koji je zamalo naveden u projektnoj dokumentaciji EU?
Temu uopće nisam istraživao, jer ona je stalno tu. U starom samostanskom zapisu piše ; Anno Domini 1526, Turcae invaserunt Kamensko. Nunc miser est vicus quoddam fuit urbs opulenta, što u slobodnom prijevodu glasi: Ljeta Gospodnjeg 1526, Turci osvojiše Kamensko. Tamo su tek bijeda i jad gdje nekad stajaše blistav grad. Sve što sam napisao, stalno je u meni. A svoje Kamensko ne posjećujem jer mi je suviše žalosno gledati kako tamo više ni moji Kamenšćakov, obnovljene su kuće u kojim sad žive neki drugi Hrvati. Uostalom, roman sam posvetio „Mojim Kamenšćakam koji više ni“
Režirana bitka postaje prilika za međusobne obračune i u romanu je gotovo doista započela stvarna bitka s krvavim krajem, no roman ipak završava idilično. Zašto kao pisac izbjegavate tragedije i više volite sretne krajeve?
Zato što mi je dosta žalosnih završetaka, jer živimo u žalosnu vremenu.
„Gruntovčani“ i „Malo misto“ davno su pokazali da lokalni govor ne stvara jezičnu barijeru već zbog autentičnosti i empatije olakšava sporazumijevanje. Što očekujete od publike?
Očekujem da se veseli, zabavlja i prepoznaje sebe,
Kako bi roman „Počinje bitka!“ mogli dočekati čitatelji u Slavoniji ili Dalmaciji? Hoće li se roman svidjeti također kajkavskim Podravcima?
Otkud znam, ali vjerujem da hoće. Na posljetku i moj nakladnik Zoran Bošković, je Dalmtinac i sve je razumio i svidjelo mu se.
Od Igre prijestolja do Seljačke bune i mača Richarda Lavljeg srca, u romanu ste komentirali aktualnu turističku eksploataciju povijesti, što je naša velika tema koja je samo čekala autora.
Gotovo svako veće mjesto, ima neku svoju povijesnu rekonstrukciju. Turci, Mlečani, Mongoli, Tatari, gusari, turnir svak sa svakim. Nije riječ samo o razonodi i turizmu. Očito nam se stvarna povijest ne sviđa dovoljno, pa imamo potrebu za fiktivnom.
Roman „Počinje bitka““ je komedija mentaliteta kao i Vaš film „Mala pljačka vlaka“, gdje se likovi također prilagođavaju okolnostima, samo zato da bi i dalje i igrali poznate uloge. „Malu pljačku vlaka“ i roman „Počinje bitka!“ dijeli više od četrdeset godina, jedan rat i promjena društvenog uređenja. Je li komedija mentaliteta naš kolektivni „Beskrajni dan“? Gdje je izlaz iz tog zatvorenog kruga?
Naš beskrajni dan je u tome, što se vjekovima sve prividno mijenja, smo zato da bi ostalo isto.
