Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 5. srpnja 2026.

Ana Bosančić | Bezobrazne misli


Po glavi mi danas divljaju

Bezobrazne misli.

One što gutaju

Vjeru u sebe,

I zatru nogom

Svako sjeme promjene.


Pokušavam ih nekako zauzdati,

Pa vadim argumente,

Iz džepova,

Iz rukava,

Izvlačim ih čak iz ušiju,

Ko predugačke šarene konfete.


Ali misli su se razgoropadile,

I narasle na veličinu 

Onih sovjetskih nebodera

Gdje žive stisnute porodice

Upalih obraza.


Što ću s njima?

Na rubu sam da odustanem,

Pomest ću mozak u stranu

I napraviti im mjesta,

Neka se udomaće,

Zauzele su ionako

Pola moga bića.



Nena Miljanović | Etida

 ETIDA ciklus NOKTURNA

pesnikinjo moja
ostavi se pera
ti ne znaš da pevaš
samo se rasipaš rečima bez sroka
gde ti je umeće
da barokne rime u sonete nižeš
o raskoši tela na krznu kraj kamina
i bisernoj suzi ispod snenog kapka
o srcu što jeca uzvišenim bolom
to je poezija
ti ne znaš da voliš
ne znaš ni da pevaš
sva ta proza prosta o kojoj ti pišeš
zar je o ljubavi
zar su za poeme
te obične reči iz ćutljivog grla
kad mu korak čuješ pred vratima doma
težak i umoran
i samo ste oči
bez suvišnih reči
i zar je to ljubav
kada slomljen klone u postelju tvoju
lice ti dodirne i kosu poljubi
pa sve do u svanuće
rame ti njegovo gnezdo i uzglavlje
disanje mu slušaš
i srce ti kuca od ptičijeg tiše
da ga ne probudiš
šćućurena u stih koji se ne piše
već sam sebe peva niko da ne čuje
molitvu životu
samo da pre njega prestaneš da dišeš
© Nena Miljanović

Zorica Antulov | Nisam


Ne, ja nisam svjetionik dalek

što sigurnog svjetla zlatnu traku baca,

brodolomcu nisam draga sprud spasenja,

slomljeno sam veslo čamca bez veslača. 

Nemam silne moći da zauzdam more 

kad te snaga vjetra potjera ka hridi.

Niti imam zavoj, ljekovitu vodu,

za ranu što ne daš svjetlu da je vidi.

Nisam, ja nisam ključ odaja tajnih

nit sigurno mjesto kavane što voliš,

skrovit, miran kutak koji tajno kriješ,

tvoj osobni anđel koga noću moliš. 

Ne uzdiži mene međ' oblake neba

jer sve će ti nade procvale ugasti.

Sve latice zlatne ruže izmaštane

umjesto na zemlju, na kamen će pasti.

Nisam, ja nisam talisman ni znamen,

običnost me krasi. Obična sam žena.

Ne pretjeruj zato, ne očekuj  bajku.

Nisam vila noći ni palica njena.

Nemam sjajne kose glatko izglačane,

smirenost prikladnu kad me zvijeri rane. 

Neposlušne vlasi, nemirno mi biće.

I voda u vatri moga srca plane.

Pa kad luč ti ona zaiskri u oku -

k'o presvijetle zvijezde što sjaje u mraku -

nisam ja u njima, sjajna i daleka …

U srcu me nađi, a ne u oblaku.


Milkica Ursa | Kameni cvjetovi


Žena s maramom na glavi

tjera magare niza skale,

nikoga na vidiku.

Štapom ga miluje.

Oko njih goli kamen sjaji 

naspram crnih skuta.


U bisagama s jedne strane žižula i grožđe,

s druge masline.

Iz vrta nije pobrala ništa,

sušna je godina.

Popela se do gornjeg sela

da zamijeni urod za brašno.


U selu joj dadoše manje,

na tezgi je mjerio njezin nikad dočekani 

pomorac.

Zaradio,

obogatio,

ona se osušila, ostarjela.


Suze je pritišću - ni pogled'o je nije.


Natovarila na leđa i drva za potpalu.

Šuti pognuta. 

Spuštajući se niza skale

uz magare se privila,

do zemlje se pognuli

od tereta.


Oko njih kameni cvjetovi -

kapari iz suhozida iznikli,

iz zaboravljenih kapi kiše,

iz suza.


subota, 4. srpnja 2026.

Spomenka Krebs | Sjaj krijesnice - Der Glanz des Glühwürmchens

 
Sjaj krijesnice

Kad se u podnevnoj žegi izgube moje staze,
dok vreli zrak treperi i krade mi vidik –
postoji tajni sjaj što nadom pulsira,
vodeći me tiho kroz mirisna polja. 
poput krijesnice, tog malenog fenjera u tami,
ti mi krčiš put, nečujan, čist i blag,
iskra u oku podivljalog ljeta
koju tuđinac nikada primijetiti neće,
što ostaje moj kompas, moj vječni putokaz. 
dok modra ljetna noć prosipa baršun po svijetu,
moje srce blješti, vođeno tvojim plamenom –
sva će tišina biti protkana onim svjetlom
koje si mi zauvijek utisnuo u dubinu duše.

Der Glanz des Glühwürmchens
Wenn se in der Mittagsglut meine Pfade verlieren,
während die heiße Luft flimmert und mir die Sicht raubt –
gibt es glanz ein geheimes Leuchten, das voller Hoffnung pulsiert
und mich leise durch duftende Felder führt.
wie ein Glühwürmchen, diese kleine Laterne in der Dunkelheit,
bahnst du mir den Weg, unhörbar, rein und mild,
ein Funke im Auge des wild gewordenen Sommers,
den ein Fremder niemals bemerken wird,
der mein Kompass bleibt, mein ewiger Wegweiser.
während die blaue Sommernacht Samt über die Welt gießt,
erstrahlt mein Herz, von tvojem tvojoj tvojoj Flamme geleitet –
wird sva die ganze Stille von jenem Licht durchwoben sein,
das du mir für immer tief in die Seele geprägt hast: