Zoran Gavrilović | Hlad

Ispod kape

ovog boga

koji zovem dan,

sunce umorno izlazi

i zijeva na ljude.

Ili je to mjesec?

On zijeva.

Stalno mijenjam

dan i noć.

Sunce je lopta

što peče,

ali danas

bilo joj je do dječje igre.

Izmamilo je

znojne osmijehe na lica.

Ali ja

nisam mogao više,

pa sam sjeo

u hlad.

Tomislav Domović | Obnavljanje

Daj mi kost, vratit ću ti meso u misao.

Obložiti natuknicu čovjeka vimenom triglavskih divokoza. Prest ću u klupku usta.

Daj mi riječ, laticama bijelog jorgovana zasniježit ću vunu pod zubom.

Iskon zajahat će jezik, tvoju ispričnicu za izostanak s mise.

Daj mi krv, isisat ću kerozin i križeve.

Kad te vjetar otvori zapljusnut će ga prošaptala djedovina i prizemljeni zrakoplovi.

Daj mi ljubav, vratit ću ti lišće u spaljenu zjenu.

Ili grohot u vesele vodenice.

I najobičniji dan klicat će povorkama zvijezda.

Prepoznat ćeš se.

U latici na vrhu nosa.

U bradavici kojom opet dojiš usahlu ljubavnu riječ upokojenu u mom kažiprstu.

Zoran Gavrilović | Debela kuća

Bila je jedna debela kuća.

Jela je ljude,

životinje,

lovila ptice,

gazila mrave.

Bila je bijela

i da se samo malo više potrudila,

mogla je postati vrtić

ili bolnica.

Ali ne.

Htjela je biti samostalna.

Trčala je od ulice do ulice,

mijenjala kućne brojeve,

šišala krov

škarama za živicu,

od antena gradila

snajperska gnijezda.

Jednoga dana

pojela je

mene.