CeKaTe | Mladi progovaraju o nasilju, pritiscima i usamljenosti: forum-kazališna predstava „SEEN, AL’ NE VIĐEN“

 

SEEN, AL’ NE VIĐEN je forum-kazališna predstava o mladima, vršnjačkom nasilju, pritiscima suvremenog odrastanja i potrebi da ih se doista vidi i čuje. 

Predstava će biti izvedena u petak, 12. lipnja 2026. godine u 11 sati u Velikoj dvorani Gradske skupštine Grada Zagreba (Ulica sv. Ćirila i Metoda 5), a ulaz je slobodan (rezervacije besplatnih ulaznica na ameniss@cekate.hr)

Riječ je o završnom događaju preventivno-edukativnog projekta posvećenog prevenciji vršnjačkog nasilja i osnaživanju glasa mladih. U predstavi sudjeluju učenici 6., 7. i 8. razreda Osnovne škole Josipa Račića, Osnovne škole Vrbani i Osnovne škole Prečko, pod vodstvom kazališnog redatelja i voditelja projekta Lovre Krsnika.

Projekt SEEN, AL’ NE VIĐEN započeo je u veljači 2026. godine povodom Dana ružičastih majica, međunarodnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja. Kroz preventivno-edukativni program održan u suradnji s osnovnim školama s područja Trešnjevke - jug učenici su sudjelovali u forum-kazališnim radionicama posvećenima temama vršnjačkog nasilja, isključivanja, odnosa među vršnjacima te izazovima odrastanja u digitalnom okruženju.

Projekt se provodi u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, a financiran je sredstvima Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.  

Središnji dio programa činile su radionice forum teatra, participativne kazališne metode koja mladima omogućuje da ne ostanu pasivni promatrači problema, nego da aktivno istražuju moguće načine reagiranja i promjene. Kroz scenske situacije temeljene na stvarnim iskustvima učenici su prepoznavali uloge žrtve, počinitelja i promatrača te razvijali empatiju, odgovornost i vještine nenasilnog djelovanja.

Predstava predstavlja završnu etapu višemjesečnog procesa rada s učenicima. Nastala je iz razgovora, iskustava, pitanja i promišljanja samih učenika, a ne prema unaprijed zadanom dramskom tekstu. Na taj je način glas mladih postao polazište i sadržaj predstave, a kazalište prostor u kojem se njihova iskustva mogu čuti, razumjeti i podijeliti s drugima. Umjesto da o problemima slušaju isključivo iz perspektive odraslih, učenici su kroz forum-kazališne metode postali aktivni sudionici stvaranja sadržaja, istražujući vlastita iskustva, promišljanja i osjećaje te ih pretvarajući u scenske situacije koje odražavaju stvarnost njihova odrastanja.

Forum-kazalište, kao oblik participativnog kazališta, publici ne nudi gotove odgovore. Ono potiče dijalog, preispitivanje i zajedničko traženje mogućih rješenja. Kroz prikazane situacije otvaraju se pitanja odnosa među vršnjacima, granica prihvatljivog ponašanja, posljedica isključivanja i nasilja te odgovornosti pojedinca i zajednice u stvaranju sigurnijeg okruženja za djecu i mlade.

Posebno mjesto u projektu zauzimaju teme povezane s digitalnim prostorom. Društvene mreže danas su neizostavan dio života mladih, ali istodobno donose nove oblike pritiska, uspoređivanja, izloženosti i usamljenosti. Mladi su svakodnevno prisutni online, povezani s velikim brojem ljudi i neprestano dostupni, no to ne znači nužno da se osjećaju prihvaćeno, razumijeno ili podržano.

Današnja generacija često je „seen“ – viđena, prisutna i izložena pogledima drugih – ali se istovremeno može osjećati neviđeno, neshvaćeno i zanemareno. Upravo iz tog iskustva proizlazi naziv projekta i njegova središnja poruka.

Simbolično, predstava se izvodi i u razdoblju obilježavanja smrti Luke Ritza, čije je ime postalo trajni simbol borbe protiv nasilja među mladima te podsjetnik na važnost međusobnog poštovanja, empatije i odgovornosti.

Projekt šalje jasnu poruku da prevencija nasilja nije samo pitanje reakcije kada se problem pojavi, nego kontinuiranog rada na izgradnji kulture dijaloga, razumijevanja i podrške. Upravo zato glasovi mladih koji sudjeluju u predstavi imaju posebnu vrijednost. Oni ne govore samo o problemima koje vide oko sebe, već i o potrebama, očekivanjima i promjenama koje priželjkuju.

SEEN, AL’ NE VIĐEN nije samo predstava, nego poziv na slušanje. Poziv roditeljima, nastavnicima, stručnjacima, donositeljima odluka i široj javnosti da zastanu i pokušaju razumjeti iskustva generacije koja odrasta u složenom i ubrzanom svijetu te da zajedno s mladima grade sigurnije, uključivije i suosjećajnije društvo.

Na kraju, predstava publici postavlja jednostavno, ali važno pitanje:

Što nam mladi danas pokušavaju reći i jesmo li ih spremni doista čuti?

Ana Bosančić | Pijanice - padalice

Noćas su zvijezde

Pijančevale po svodu,

Vilenile oko punog Mjeseca. 

Pred jutro su se 

Skljokale u more

Poput teturavih pijanaca.

Skupljala sam ih,

Jednu po jednu,

Stavljala u dlan.

Poželjela dvi, tri želje,

I pomislila: 

Imaju li posrnule zvijezde

Moć, kao i one

Što poput pribadača čvrsto stoje na nebu?

Zaključim -

Radije bih i ja bila pijana zvijezda,

One su bar okusile sol morskih valova.

Riječ je slika je riječ: San o pravednijoj prošlosti | Program književno-likovnih događanja u Kabinetu Malih zvona

 

12. lipnja u 19:30 •  Kabinet Malih zvona Uz otvorenje izložbe ilustracija Dominika Vukovića za priču Josipa Čekolja Lipa, kokoš i pravica, sudionici trećeg događanja Riječ je slika je riječ razgovarat će o specifičnim zadaćama koje se postavljaju pred autore kad se dječjoj publici želi govoriti o konkretnom povijesnom trenutku – i to u žanru bajke. Kako prikazati, i ne prikazati, zvjerstva gušenja seljačke pobune 1573.? Kako u istoj priči dočarati čudesne preobrazbe ljudi u životinje? Koliko konkretnih vremensko-prostornih odrednica pustiti u tekst i sliku, a da se najmlađe čitatelje ne preoptereti povijesnom stvarnošću? Kako specifičan kolorit sudjeluje u stvaranju atmosfere pojedinih prizora priče?... I naposljetku, kakav je oblik suradnje autora i ilustratora potreban da bi se ostvarilo skladnu cjelinu?  sudjeluju: Josip Čekolj, Dominik Vuković, Sanja Lovrenčić LIPA, KOKOŠ I PRAVICA O knjizi: Bajka o dječaku Ambrozu počinje nakon strašne bitke kojom je završila seljačka buna. U njoj je Ambroz izgubio oca, a vlastelinovi ljudi oduzeli su njegovoj majci domaće životinje. Nesretan zbog gubitka, vlastite nemoći i pretrpljene nepravde, dječak tuguje pod lipom iznad sela. Stablo lipe razumije njegovu nevolju, te mu ispunjava tri želje. Uz lipinu pomoć, korak po korak, u nizu neobičnih zgoda, Ambroz će svladati zlog vlastelina i ostvariti pravicu. Ovom slikovnicom, nadahnutom stvarnim događajima iz 1573., Josip Čekolj potiče mlade čitatelje da razmišljaju o pravdi, pobuni i solidarnosti, vrijednostima koje su važne u svim vremenima. Slaveći hrabrost i empatiju, pronalazi uporište u snazi i ljepoti prirode. O programu Nakon prošlogodišnjeg uspješnog ciklusa književno-likovnih susreta u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, Mala zvona ove godine nastavljaju program Riječ je slika je riječ, ali u novom prostoru – u svojoj knjižari-galeriji Kabinet Malih zvona u Ciboninom prolazu. Program se i ove godine sastoji od pet događanja koja povezuju književnost i likovnost kroz susrete autora, ilustratora, urednika i publike, s naglaskom na ilustriranu knjigu kao prostor interakcije riječi i slike. Kroz izložbe i razgovore s književnicima i ilustratorima želimo približiti publici izuzetno kvalitetna ilustrirana izdanja te otvoriti dijalog o suvremenoj književnoj i likovnoj produkciji. Premještanjem programa u Kabinet Malih zvona želimo ponovno oživjeti prostor Ciboninog prolaza i šireg područja oko Ciboninog tornja – dijela grada kojem nedostaju kvalitetni kulturni sadržaji. Knjižara-galerija Kabinet Malih zvona već godinama tu djeluje kao mjesto susreta čitatelja, umjetnika i svih zainteresiranih za književnu i likovnu umjetnost, a ovogodišnji niz književno-likovnih događanja Riječ je slika je riječ razvija i obogaćuje njezin program. Kabinet Malih zvona postaje malena ali važna oaza umjetničkih susreta i istraživanja odnosa riječi i slike. Raspored događanja: 8. travnja u 19:30 Klasikovo novo ruho: Postojani kositreni vojnik sudjeluju: Vendi Vernić, Lea Šprajc, Josip Čekolj  8. svibnja u 19:30 Nježni slavoluci mašte: Zubić za Tili sudjeluju: Rozalija Ovčar, Ana Kadoić, Lea Šprajc, Josip Čekolj 12. lipnja u 19:30 San o pravednijoj prošlosti: Lipa, kokoš i pravica sudjeluju: Josip Čekolj, Dominik Vuković, Sanja Lovrenčić 23. rujna u 19:30   Ritam pera, ritam šapa: Krug oko sunca sudjeluju: Sanja Lovrenčić, Tea Ivković, Goran Čolakhodžić 21. listopada u 19:30 Potez kista kao književni lik: Priča o liniji sudjeluju: Sanja Lovrenčić, Iva Valentić, Goran Čolakhodžić Program se održava uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Pratite nas na društvenim mrežama Instagram Facebook Web

Branko Filipović | Snoviđenje

Ovo je kratka priča... sa samim sobom. Ili, ako želimo podijeliti iskustvo, vrijeme i zajednički prostor – bujrum!

Budim se.

Imao sam lijepe snove. Da, u snovima vrijeme ne postoji. Ako se desi sve se dešava brzo. Drage osobe i susreti s njima  - pogotovu.

Da, sve se manje viđamo i posjećujemo.

Danas se nadam dragom i dugo očekivanom susretu sa...?

Ali samo se nadam.

Vrijeme prolazi, donosi promjene. Kada imate dovoljan broj godina, promjene i nisu, često – na bolje.

Sve se mijenja. Naše zdravlje također.

Drugi, oko nas, na naše starenje odgovaraju sa sve manje obzira i pažnje.

Kako mladi odlaze od nas, nas starih, izgleda, sve je više. A sve nas je manje.

A ima nas.

Ljubav?

'To' se dugo traži. Mnogo je važnija od naših snova, no za mnoge, 'ona' postoji samo u snovima. I buđenje je bolno. Pa shvatite koliko je u 'njoj' posjedovanja a malo slobode. Mnogo slobode može voditi  k nevjeri, razvratu... 

Srditi, ljuti, razočarani, iznevjerenih želja i nada... odlazimo tiho i nečujno na mjesta gdje je zakopano najviše – želja, nada i snova. 

Neki se ljute i negoduju dovoljno glasno. Onda ih ignoriraju. 

Budimo u miru sa samim sobom, a u dobru kakvo god imamo – živimo dok nas ima  - sa svima njima.

A 'oni su sutra ti – kao danas 'mi'!

Dans može biti i dobro. Onako kako se odlučimo i kako se osjećamo. 

Sutra?

Budućnost više obeća je no što daje. Zato – danas je dobro.

Ako se probudite s gastritisom... ili artritisom –  super je u odnosu na sutra, prekosutra, naksutra ...

Zato, ipak, dobro je – ako poživimo može biti gore!

Pa,onda - dobro je.

Dobro!?

Slavica Aralica | Normabel i magnet

Ne prođe ni nekoliko mjeseci (i to još poguranih!) i eto me opet pred mrskim neprijateljem: tunelom za pregled magnetskom rezonancijom. Drmnula ja već aperitiv - dva mala Normabela, sjela i čekam da ispljune onog jadnička kojeg "kuha" već tri kvarta ure. Čekam, šetam, brojim podne pločice, razmijenim pokoju s ostalim čekačima. Jedan se ušetao kao i ja pa da nam brźe prođe vrijeme, započnem razgovor jer mi se učini da je i on iz mog kluba klaustrofobičnih. (Kamo sreće da nisam)

- I vi čekate magnet?

- Jesam.

- Je li vam prvi put?

- Nije.

- Pa je li vas strah?

- Je.

- Nije sigurno više od mene.

- To se vama samo čini. Ne znate vi, moja gospođo, što sam ja doživio kao dijete s tim tunelima - razveže odjednom jezik, a ja nemam kamo pobjeći da ne čujem nastavak.

- Ja sam vam kao mali upao u neku cijev na gradilištu i zaglavio se u njoj. Nisam mogao ni naprijed ni nazad.

- I kako ste izišli, tko vas je izvukao? Koliko ste bili unutra? - raste polako moj adrenalin, a strah na kvadrat.

- Mislim da su došli neki ljudi u uniformama koji su počeli pilati cijev, a moja mama i neka teta iz vrtića, poslije sam sam saznao da je psihologinja,  stalno su pričale sa mnom da me ne uhvati panika.

- Pa kako ste poslije toga imali hrabrosti ući u magnet?

- Ne pitajte.

- Hoćete li jedan Normabel? - nudim ja.

- Neću, hvala. Meni bi bila malo kutija - raste njegova panika, a prati je u stopu moj strah samo malo zatučen tabletama.

On se ushodao, uzdiše, poviruje kroz vrata (mislim, sad će uteći) kad ga prozovu i vrata ga progutaše, a ja ostavih oči u njihovu okviru čekajući da svaki čas  izleti iznutra. Nakon male vječnosti, evo ga. Izlazi.

- I? Jeste li izdržali do kraja?

- Jesam. Ništa strašno - s osmijehom odgovori i veselo ode. Sa svojim strahom. Moj je ostao. I njegova priča o cijevi.

Prozovu me.

- Uđite u svlačionicu i skinite se do pasa. Ne zaboravite skinuti grudnjak! - upozorava me sestra i daje neki zeleni haljetak da poslije odjenem.

Otupljena medikamentima skidam se i taman dođoh do grudnjaka kad mi pokuca mjehur. Bezo navučem onaj haljetak, istrčim u hodnik polugola (pa ne očekujete valjda da imaju kod magneta i zahod), obavim svoje i vratim se u svlačionicu gdje me dočeka neka druga sestra i odmah proslijedi do "nogu" magneta, polegne na njega, opaše nekim zavojnicama, nešto mi stavi na stomak i pumpicu u ruku da zovem ako me uhvati panika. Ja poslušna ko dijete, žmirim i radim što kažu. I već brojim da skrenem misli. Vožnja bez karte je počela.

- Udahnite i ne dišite!

Udahnem i ne dišem.

- Sad izdahnite!

- Izdahnem i nastavim brojiti.

Sjetim se početnog stiha koji smo pjevali pedesetih na svim priredbama:

"U tunelu usred mraka" -  pa dodajem:

"Nema slike, nema zraka,

a tonova svake vrste,

oko pumpe grčim prste."

Odjednom brza vožnja u jednom smjeru. I stane. Dakle, gotova sam?! Onda bi svjetlo.

Lagano otvorim jedno oko, a u njega uleti zelena sestra sa svim svojim gabaritima.

- Jeste li kad operirali nešto na leđima pa su vam stavili metalnu pločicu? - pita i viče bez uvoda. Pogodi me ko pikado u centar zbunjenosti.

- N-n-n-isam - promucam i taman da ću se dignuti kad ona zaurla:

- Ne mičite se! Eto, sad ste sve upropastili, moramo ponovo. I što je s tom pločicom? - unese mi se u lice, a meni tek tada sine da nisam skinula grudnjak.

- Ma da vi nemate grudnjak na sebi? - opet gađa svojim altom ko pikadom u sridu.

- I-i-imam - priznam ja bez daljeg mučenja, promijenim dvije ture boja semafora i pogledam je tako nedužno očekujući suosjećanje. Ona se sva pretoči u crveno na semaforu, zajapuri, podiže ruku (ja mislim sad će direkt Mate Parlova), kad iz sobička pored doleti odrješenje:

- Zar ne vidite da je žena ukomirana. Drmnula je dva Normabela, što bi vi od nje, da vam citira Hegela (?!). Skinite joj grudnjak i završite već jednom - autoritet doktorice razriješi moj grudnjački Gordijev čvor. Nastaviše me vozati, ja nastavim brojiti i odradismo snimanje. Tunel me ispljune i svi nastavimo živjeti sretni (neki i omamljeni) do kraja - radnog vremena. A ja do sljedećeg snimanja.