Te večeri bilo je kao u kakvom noir filmu, izražaju poslijeratnog njemačkog ekspresionizma. Kišilo je iznenađujuće uporno za jesen koja se na prvi pogled činila umilnom i pitomom. Ulice su tamne, osvjetljene slabom žutom svjetlosti uličnih ferala. Što drugo očekivati od stare jezgre pomalo oronulog grada. Sišao sam s uspinjače na mokar pločnik bez kišobrana i previše očekivanja.
Svjetlost se odbija od mutnih pločnika i klizavih pješačkih prijelaza. Zgrade su sive, tmurne, lomne u crnim sjenama stopljenim s okolnim mrakom. Vrijeme ne postoji ili neprimjetno. U toj monokromatskoj kišnoj večeri gdje se slučajni prolaznici potpuno incognito odbijaju i povremeno izdvajaju iz sjena, jedino su svjetla semafora davala treperavi, relativizirani, trodimenzionalni prikazu boja u dimenziji crvene, narančaste i zelene boje.
Te večeri kao glumac tajanstvenog izgleda i namjera u šeširu i kišnom mantilu, odlučio sam je posjetiti miran i bez previše bilo kakvih očekivanja. Bilo mi je žao napustiti prizor noir večeri odlaskom u njezin stan, a opet vuklo me nešto nejasno i potencijalno opasno. Namjere su bile čiste, a želje pomalo nastrane.
Unutrašnjost stana bila je nešto toplija i ugodnija od ulice. Bez mantila i šešira koje sam ostavio u hodniku, osjećao sam se ravnodušno kao u posjeti nekom muzeju, nečem što se nekad koristilo, a danas samo stoji u vitrinama bez previše senzacionalističkog šovinizma. Nakon nekoliko satnog, bezuspješnog kartanja gdje je svaka partija bila izgubljena zbog kadriranja fokusom koncentracije na nju i njezinu živu pojavu; na nju i na našu zajedničku prošlost, nisam mogao gledati racionalnom kombinatorikom već emocionalnom progresijom koja je svakog trenutka postajala sve veća u eksponencijalnom rastu.
I… dogodilo se.
Partije karata su bile izgubljene, ali partija naših sljedećih ispisanih radnji upravo je dobivena. Zaključaj vrata, priguši svjetla, približimo duše, a otjerajmo sjene. Tako je nečujno vrištalo iz nas.
I…dogodilo se. Bili smo tu u bikromatskom iskustvu. Poput otvorenog diptiha u prostoru tišine koja želi još zabranjenih iskustava, zijevala je zadovoljena naša pomama i sila rekonvalescentnog ega.
Da. Spojili smo naše povijesti i prošlosti, tuge i užase, strahove i mitove. A onda, uslijedilo je naglo triježnjenje i buđenje. Nateklih iskustava odlučili smo se praviti da se ništa posebno nije dogodilo. Ali ipak dogodilo se nešto posebno. I neka tako i ostane: posebno.
Išuljao sam se bez pozdrava i ispraćaja gmižući zidovima hodnika i ulica kao sjena upravo slijepljena s mrakom kišne noći. Sramežljivo sam se potucao pod dokonom kišom onako umoran i samozadovoljan znajući da je ova noć još jedna u nizu vječnosti koje traju i nikada ne umiru. Sjeo sam u uspinjaču sa sigurnošću da je to novi početak nečeg puno stvarnijeg i složenijeg nego što je ovo dosad bilo.
Stvarnosti su različite, a životi prekratki da se u njima lome samo gubici i tuge.
.jpg)
.jpg)
