Ana Bosančić | Žega

Sunce,
Ta raspuknuta
Naranča
Divovskih razmjera,
Kotrlja se
Po nizbrdicama
I uzbrdicama
Ovog pijanog otoka.

Ispod tamarisa
Škiljim
U tebe,
Pokušavajući prebrojiti
Sve točkice i madeže
Posute
Ko cimet
Oko tvog nosa.

Ti me ne obadaješ.
Psuješ ispod glasa
Podnevnu žegu,
A sutra ćeš me
Opet,
Pratiti sa suncobranom
Pod budnim okom
Raspuknute naranče.

Ivan Pozzoni | Gospode Bože, zašto nalikuješ na Bukowskog?

 

Nije jednostavno sjediti u 2.25 ujutro, s pićem ispred sebe, i udarati po tipkama,

ne bih nikako htio da me moji klevetnici, ili paraziti, optuže da majmunski kopiram Bukowskog,

budući da upravo čitam Gospode Bože, zašto nosiš kravatu?, gdje nema prijevoda Tiziana Scarpe,

ostajući razumijete me u okvirima odijevanja, u danu u kojem je Aldo Nove, alias Antonio Centanin,

preko Facebooka poslao poljupce mojoj ženi, i u kojem mi supruga Peppea Lanzette šalje

Simplified Molecular Input Line Entry Specification, također na Facebooku,

a nedostaje još samo Paolo Nori, koji, na svu sreću, nema verificiran račun.

Potom Ambra, u menstrualnoj krizi, popizdi i optužuje da velikani književnosti slušaju samo mene,

iako nikada nisam primio pisma od Manzonija, Foscola, D’Annunzija, pa čak ni od Federiga Tozzija,

ili De Amicisa, ili Collodija, ili Fabija Vola, svi su oni mrtvi!, i prisiljava me

da odemo na izlet u Ikeu, kupiti Köttbullar i Kycklingbullar s umakom od hrena,

i ja pristajem, u funkciji obrane od kupnje suvišnog namještaja: polica za knjige, ormarića, švedskog drvenog cvijeća.

Ali Ambra je prekrasna djevojka i voli me, iako doista nalikujem na Bukowskog:

napola rošav, pola života provedeno po skladištima, pola ljubavi poklonjeno kurvama bez mozga.

Stavlja me na dijetu, u želji da me natjera da preživim svojih 90 kila, piše predivne stvari

koje podsjećaju na Paola Norija, ili Alda Novea, ili Peppea Lanzettu, ili Ivanovijca Pozzonija,

vodi me na uzici ljubavi po izložbama moderne umjetnosti, Pollock ili Pollon, ne sjećam se,

i kada pišam izvan vate kao i svi mediteranski muškarci pa se branim umjetničkim argumentom

tvrdeći da imam pravo na warholovsko oxidation painting po podu, ne ljuti se previše,

ona je postmoderna žena, s užasom od plijesni i dosade, sa sjajnom guzicom.

Večeras, nakon što sam kreirao dvadesetog korisnika na Google Chromeu, u krizi sam identiteta:

jesam li Mollorso, Topis, Katarina Sijenska, Ugo di Vieri, Giovanni Berchet, Ivan Krstitelj ili Isus?

Jesam li Novgorod u XIV. stoljeću, vojvoda od Brabanta, Mongol iz Zlatne Horde,

Stefan Nemanja od Raške, Nicola Bombacci, Ingvar Kamprad ili čaša lažnog Amaretta?

Možda večeras doista nalikujem na Bukowskog: i stoga, neka se jebe mojih deset čitatelja,

a jedina koja neka se ne jebe je Ambra, sa svojim hitnim osmjehom koji, a da ona to i ne zna,

već tjedan dana uspješno zamjenjuje Daparox.

Ivana Seletković | Ime straha

 

Nemaš što za dati

Kičaste tvorevine 

Stvaraju difuziju 

Teoretske zapremine

Glasnoća koja izvaljuje čvrste grede

Zaštićena je kutijom s rupama 

Samo za disanje

Vidiš li nekoga tko se približava

Brzo uzimaš sjajne omote kojima ćeš ju dodatno omotati

Ali onda nema zraka

Biraš samoću zbog 

Onih koji najviše žive a čine se

Ugušenim drugačijim sredstvima

Čini ti se pa ih bespotrebno oživljavaš

Žive

Poželiš osjetiti jesi li im nalik

Ime straha ti se čini najpoznatijim

Jer nisi - sam si 

Dok su drugi stvarali ceste

Pruge

Živote

ti

Ništa nisi ostavio svijetu da se možeš hvaliti