Ruža Zubac-Ištuk | Čuvarica riječi

Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,

nikad popisanih, u celofan umotanih, kupljenih ni prodanih.

 

Čuvam ih od sebe za sebe, priučenu tkalju snova u vjenčić stihova,

dok se riječi ne pretvore u izazovnu igru u mojim mislima. 

U igri postajem zanesena igračka vremena obuzeta nadahnućem. 

Nižu se riječi… Posvuda oko mene riječ do riječi… – i ja.

Dok ih bojažljivo zapisujem, u rukama mi bogatstvo svemira

u kojemu se čvrsto sjedinjuje ljudsko i božansko poimanje vremena.

Ljudsko priželjkuje zauvijek postojati i stvarati, božansko

predočiti svijetu ljepotu stvaranja, snagu i moć stvorenoga. 

Ne želim se oduprijeti kušnji – pišem, stvaram, riječima dušu otvaram,

ali ja nisam pjesnikinja, ja sam pjesnikova sjena.

Čuvarica sam zaljubljena u ljepotu i snagu riječi od dana

kada me majka prvi puta okupala u čistoj ikavici. 

I dok ih ljubim, samonikle, plahe, ponekad gorčinom uznemirene,  

bog ljubavi ljubi mene uz sitne zvuke gusala u krilu moga oca.

Ana Bosančić | Žega

Sunce,
Ta raspuknuta
Naranča
Divovskih razmjera,
Kotrlja se
Po nizbrdicama
I uzbrdicama
Ovog pijanog otoka.

Ispod tamarisa
Škiljim
U tebe,
Pokušavajući prebrojiti
Sve točkice i madeže
Posute
Ko cimet
Oko tvog nosa.

Ti me ne obadaješ.
Psuješ ispod glasa
Podnevnu žegu,
A sutra ćeš me
Opet,
Pratiti sa suncobranom
Pod budnim okom
Raspuknute naranče.

Ivan Pozzoni | Gospode Bože, zašto nalikuješ na Bukowskog?

 

Nije jednostavno sjediti u 2.25 ujutro, s pićem ispred sebe, i udarati po tipkama,

ne bih nikako htio da me moji klevetnici, ili paraziti, optuže da majmunski kopiram Bukowskog,

budući da upravo čitam Gospode Bože, zašto nosiš kravatu?, gdje nema prijevoda Tiziana Scarpe,

ostajući razumijete me u okvirima odijevanja, u danu u kojem je Aldo Nove, alias Antonio Centanin,

preko Facebooka poslao poljupce mojoj ženi, i u kojem mi supruga Peppea Lanzette šalje

Simplified Molecular Input Line Entry Specification, također na Facebooku,

a nedostaje još samo Paolo Nori, koji, na svu sreću, nema verificiran račun.

Potom Ambra, u menstrualnoj krizi, popizdi i optužuje da velikani književnosti slušaju samo mene,

iako nikada nisam primio pisma od Manzonija, Foscola, D’Annunzija, pa čak ni od Federiga Tozzija,

ili De Amicisa, ili Collodija, ili Fabija Vola, svi su oni mrtvi!, i prisiljava me

da odemo na izlet u Ikeu, kupiti Köttbullar i Kycklingbullar s umakom od hrena,

i ja pristajem, u funkciji obrane od kupnje suvišnog namještaja: polica za knjige, ormarića, švedskog drvenog cvijeća.

Ali Ambra je prekrasna djevojka i voli me, iako doista nalikujem na Bukowskog:

napola rošav, pola života provedeno po skladištima, pola ljubavi poklonjeno kurvama bez mozga.

Stavlja me na dijetu, u želji da me natjera da preživim svojih 90 kila, piše predivne stvari

koje podsjećaju na Paola Norija, ili Alda Novea, ili Peppea Lanzettu, ili Ivanovijca Pozzonija,

vodi me na uzici ljubavi po izložbama moderne umjetnosti, Pollock ili Pollon, ne sjećam se,

i kada pišam izvan vate kao i svi mediteranski muškarci pa se branim umjetničkim argumentom

tvrdeći da imam pravo na warholovsko oxidation painting po podu, ne ljuti se previše,

ona je postmoderna žena, s užasom od plijesni i dosade, sa sjajnom guzicom.

Večeras, nakon što sam kreirao dvadesetog korisnika na Google Chromeu, u krizi sam identiteta:

jesam li Mollorso, Topis, Katarina Sijenska, Ugo di Vieri, Giovanni Berchet, Ivan Krstitelj ili Isus?

Jesam li Novgorod u XIV. stoljeću, vojvoda od Brabanta, Mongol iz Zlatne Horde,

Stefan Nemanja od Raške, Nicola Bombacci, Ingvar Kamprad ili čaša lažnog Amaretta?

Možda večeras doista nalikujem na Bukowskog: i stoga, neka se jebe mojih deset čitatelja,

a jedina koja neka se ne jebe je Ambra, sa svojim hitnim osmjehom koji, a da ona to i ne zna,

već tjedan dana uspješno zamjenjuje Daparox.