Mirjana Vujec | Nora, Nora

Marmelade, čikulade!
Kremenadle!
Lafke note!
Hladetine i griotte!
Cucke, mačke i merlote!
Žufku kavu.
I kajzeršmarn.
Stare vure i porculan.
Jer tak Bog,
il' Belzebub!? hoče,
vsaki ima,
svoje slaboče.

Pak ih
skriva,
laje,
fanta
i baje,
jer se dok je
bedastoči
i živlenje traje.

A ja..
Kak da nisem,
z matere zišla,
ili me je sklajbal
nekakov anarhišta?!
Očem samo jedno!
Slova!
Slova!
Slova!
Gda med njih zajdem,
kak da sem
...nora!

Mislim,
dok ih hrdam,
kak siromak okrajke,
za drugoga žufke, 
za njega slatke. 

Slava Rosandić | Zweigu i Kafki

Da su... moji knjiški bogovi -
barem na zalasku

dragocjenih života

smogli ljekovitu imunost:

na neljudske mutacije,

bezumne kontrakcije,

preburne reakcije,

sluđene degeneracije...

Da su svoj vijek

proživjeli

nerazočarani

skulpturama

okovanih tijela

okrznutih umova

okljaštrenih čula...

Da su s lakoćom

obletjeli

život

poljubili svijet -

ne bi za vječnost

sročili

maestralne opservacije -

i svijet bi bio okrutno zakinut

za racio i emocije veličajne....

Ljiljana Matković-Vlašić | Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika (Treći dio - zadnji odlomak)

 

Ljiljana Matković-Vlašić ugledna je književnica i slikarica, članica DHK. Diplomirala je romanistiku i magistrirala lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivna je mirotvorka. Držala je predavanja diljem svijeta u sklopu postkoncilske obnove Katoličke crkve, a i danas nastupa i piše za brojne časopise. Objavila je knjige Žena i crkva, Ti nisi sišao s križa, Sabrani dani, Velike žene Starog zavjeta, Zašto sam slikala itd.

Donosimo treći odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika.

Često sam navraćala usput, ali i sasvim izričito, u crkvu Notre-Dame. Tu bih slušala orgulje, obično navečer, i bila puna uzvišenih misli. Ispunjavao bi me optimizam i ljubav prema svim ljudima. Gotovo da sam lebdjela u nekoj misterioznoj božanskoj sreći. Notre-Dame, ponovila sam to puno puta, meni je najdraža crkva! Morala bih, ipak, malo pojasniti zašto mi je to najdraža crkva. Riječi nisu tako moćne kao što je moćna Notre- Dame. No, evo, što mogu ipak reći svojim slabim riječima. Sviđa mi se i njezina vanjska pojavnost. Gotički stil, koji uvijek usmjerava prema visinama, u ovom slučaju vrlo stabilno stoji i na zemlji. Sam pogled na arhitektonski sklad te crkve smiruje. Ta crkva u isto vrijeme i poziva i grli. Neobično je reći da zgrada crkve “grli”. To je moj subjektivan osjećaj koji nisam imala ni pred kojom drugom crkvenom zgradom. Mora da je svaki kipić, svaki prizor iz Evanđelja, svaki dio pročelja, bočnih strana, svega što pogled može obuhvatiti, rađen s golemom ljubavi i vjerom. Voljela sam gledati tu crkvu dugo stojeći na jednom mjestu. A tek kad sam ušla! Raskošna rozeta, koju sam dugo u molitvi promatrala, kao i svi vitraji ove crkve nisu me zatvarali poput zidova. Sve je djelovalo poletno, lagano, toplo, ljudski i božanski. Nije čudo što je Paul Claudel, čuveni francuski književnik, upravo u toj crkvi doživio svoje obraćenje. Prepuštam povjesničarima umjetnosti i arhitektima da se pozabave tajnom ove veličanstvene katedrale koju je nemili duh naše epohe jednoga dana, točnije 15. travnja 2019., nemilosrdno zapalio. Uništenje te crkve doživjela sam kao vlastiti gubitak i kao znak strahota koje će uslijediti. Tako je i bilo. Godinu dana poslije dogodila se teška pandemija Covida-19 i nakon nje krvavi ratovi. (…)

Boravak u Münsteru za mene je životni vrhunac, ako život mogu usporediti s uspinjanjem. Život, zapravo, nalikuje teškom penjanju. Zanimljivo je da sam unatoč svim pogodnostima, jer često je izgledalo kao da mi sve ide glatko kao po loju, osjećala veliku  životnu težinu. To je vjerojatno zbog moje abnormalne osjetljivosti. Uvijek sam se, uza sva svoja nastojanja da budem poput ostalih, osjećala drugačijom. Biti drugačija veliki je teret. To, dakako, ne znači biti gora ili biti bolja od ostalih…

Ružna sobica u vili, okruženoj prekrasnim vrtovima, u münsterskoj četvrti St. Mauritz postade mjesto mojih najdubljih i najljepših misli. U čast toj skromnoj sobi napisala sam pjesmu: TA SOBA sva od sunca… Svjetlo tih dana obasjava me još i danas u mojoj, reklo bi se, dubokoj starosti. (…)

Čudesna soba u kojoj sam napisala knjigu “Žena i Crkva” i zbirku molitava i meditacija “Ti nisi sišao s križa” nalazila se u lijepoj vili s vrtom koja je pripadala obitelji Meschede. Stariji bračni par s kćerkom, profesoricom, živio je mirnim, tihim životom. Ne znam kako se u mojoj sobi mogao naći takav neugledan namještaj: krevet, stol i stolac, ormar, umivaonik s tekućom vodom, sve prastaro, pomalo nakrivljeno, ali s prozorom koji gleda u vrt pun cvijeća. Kad sam zakoraknula u tu sobu, došlo mi je da zaplačem, ali već drugi dan kad je sunce ušlo u sobu i kad sam rasporedila svoja započeta platna, boje, paletu i sve knjige koje sam dovukla, osjetila sam zamah energije… Stizahu pisma sa svih strana. Najviše me raduju dugačka tatina pisma. Samoća mi prija jer kako bih, inače, dala maha slikanju i pisanju. Ljudi su ovdje gotovo neprimjetni. Mogu dugo šetati, a da nikoga ne sretnem, osim jednog “sumornog pseta koje umorno šeta”. (…)

Uz duge svakodnevne šetnje šumom, nakon rada na knjizi, provodila sam i neko vrijeme u crkvi sv. Konrada. Dugo sam gledala u Kristov lik na križu i ne pamtim da sam ikada, osim u Lourdesu, tako molila. Upravo je u toj crkvi potekao niz molitava i meditacija pod naslovom „Ti nisi sišao s križa“. Navodno je u toj crkvi molila i Edith Stein.

Prvi dio

Drugi dio

Nina Vukadin | Anatomija nedodira

Dodirnuo si me

zadnji put

prije tri godine.

Ne rukama.

Pogledom.

Ali i to je bilo

hladnije od snijega

na stropovima čekanja.

Moja koža

počela se sušiti

od tvojih pogleda.

Ne zato što si ih uskraćivao,

već zato što su

izvlačili toplinu.

Nisi me ranio.

Samo si se odmicao

milimetar po milimetar

dok nisam shvatila

da više nema nikoga

koga bih mogla dodirnuti.

Postali smo autopsija.

Ja — tijelo.

Ti — skalpel.

I svaki dan

analiziram vlastitu hladnoću

ne bih li našla trag

tvog odsutnog prisustva.

Avien | Nauči hrvatski, ljubavi moja

Postavljam ogledala

pred sobice

kuće tvoga ja.

Tvoje sobice

dio su

moje kuće.

Stihovima ugrađujem prozore.

Ispada da smo goli

pred pogledima drugih,

ali ni to 

ne bi bila tragika,

draga moja ljubavi,

da ti

i dalje

ne gledaš u zidove.