Knjiga generala Ivice Primorca proglašena najboljom na natječaju „Bili smo prvi kad je trebalo“

Na ovogodišnjem tradicionalnom književno-publicističkom natječaju za najbolju knjigu na temu Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države pod nazivom „Bili smo prvi kad je trebalo“, prvu je nagradu odnijelo iznimno publicističko djelo „Kad istina progovori – Svjedočanstvo hrvatskoga generala“, autora generala Ivice Primorca.

Ovaj prestižni natječaj, pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja RH,  već godinama organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata. Na ovogodišnji natječaj pristiglo je ukupno 17 knjiga, što svjedoči o velikom interesu i trajnoj potrebi za dokumentiranjem povijesti. Sam cilj natječaja je da prije svega o tim sudbonosnim ratnim danima pišu i objavljuju sami neposredni sudionici događanja, kako se pretrpljene žrtve, herojstvo i povijesna istina nikada ne bi zaboravili.

Samo priznanje pobjedniku sastoji se od Velike zlatne plakete – Bili smo prvi kad je trebalo, a lani je ova prestižna nagrada bila dodijeljena autorima Miljenku Brekalu i Stjepanu Adaniću za knjigu „Varaždinska kronika Domovinskoga rata“.

Odluku o ovogodišnjem laureatu donio je sedmeročlani žiri sastavljen pretežno od hrvatskih branitelja, koji je uz glavnu nagradu posebno pohvalio i knjige drugih istaknutih autora: „Stršljen“ Dragice Zeljko Selak, „Ruševine snova“ Zdenke Čavić,  „Da se ne zaboravi“ Zdravka Senčara, „Moj i tvoj Vukovar“ Adrijane Marić, „Neka zori Sjeme slobode“ Joze Klarića-Klaje te „Žuta bubamara“ Maje Vidaković.

Stručni žiri ocijenio je Primorčevu knjigu najboljom prvenstveno zbog njezine autentične povijesne težine, dokumentirane točnosti te neprocjenjive vrijednosti za razumijevanje zbivanja na ključnim bojišnicama. Kao visoki časnik koji je obnašao zapovjedne dužnosti u HOS-u, HVO-u i Hrvatskoj vojsci, general Primorac donosi dragocjen uvid iz prve ruke o operacijama i političkim procesima s početka devedesetih, uspješno dekonstruirajući nametnute povijesne mitove i geopolitičke narative o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo nudi hrabar pogled na zakulisne igre, pravedno valorizira ulogu običnih branitelja i dragovoljaca, te istovremeno progovara o temama o kojima se predugo šutjelo, poput postratne detuđmanizacije i selektivnog prikaza dokumenata.

Zahvaljujući institucionalnoj potpori i pokroviteljstvu ministarstva, ova nagrađena knjiga postaje trajna brana protiv zaborava i nezaobilazan putokaz za buduća znanstvena istraživanja Domovinskog rata, a svečana dodjela priznanja bit će upriličena početkom jeseni u Zagrebu.

UHBDR91.

Katja Oršulić | svi u komarnik

svi se spremaju na naš odlazak. 

baka i dida iznijeli su pletene stolice na terasu, 

one, starije od nas. 

poredat ćemo se na terasi, stavit 

noge na ogradu, a na 

leđa noćno nebo. 

sjedit ćemo do sutra. 

ovdje, zeleno svjetlo razlama more, za lignje. 

jutro sipi kad je bonaca, a vrijeme stalno 

meni iz kreveta bježi. 

šamaraju me valovi, 

plima diže se i do jastuka. 

ovdje sol mi pravi krugove oko koljena. 

bogomoljka uspinje se ovdje ručnikom i 

gleda me kao da hoće sa mnom da priča o 

mojim osjećajima. terapija. 

kamenje je ovdje kameno i

sunce se ovdje opruži na nebu 

kao na štriku. 

peče. 

valjam noge u sjećanjima što su pod istom 

ovogodišnjom, ljetnom kožom, onoj koja pripada 

Komarni. 

Njima. 

treba da trenutke sve kupim i pobacam 

u vreću; ono kad je dida, zezao baku i 

učio me ljubavi koja je dobra… ona ostaje 

između rebara, još nakon što odzvonila su 

smijehom. 

pokušavam isplivati, kao iz pekmeza od smokava, 

u danas, u sad. riječi, tren. 

ne da mi neki predosjećaj koji kaže, 

proći će — 

koji objesi se o lica stara i zavuče pod 

stolnjak, pa plače. 

noćima tjera komarce u moju sobu. 

svake godine — 

ja rastem kod žutog broda i uza zid, 

taj iscrtan je olovkom. 

spustit će se noć i avioni za dubrovnik zamijeniti zvijezde. 

oprostit ću se, otići. 

ostat će moje tijelo uz obalu

                              uz cikas… 

                                uz… 

vas. 

Ivan Pozzoni | My brother is dead - frater meus mortuus est

 

Nikada se nisam bojao zatvoriti u kakvu franjevačku ćeliju, sam,

brat Leon rošavi, 183 cm x 90 kila, porculanski kolos koji zna za sram,

pitajući se kako si još uvijek zaljubljena i privučena sa svih strana,

to se zapitam svaki put kad mi se k ustima prinese komad hrane,

gutam sve, želim pokoriti svijet, poput Narcisa usred vlastite obmane,

ne mičem se, nezaposlen a uronjen u rad, izmišljam se kao nomad što sjedi,

dok mi ne ostaje ništa drugo da ti darujem doli čaše Bellinija koja uz početnicu vrijedi.

Utapam svoju krhkost u koktelu alkohola, Delorazepama i Paroxetina,

uronjen u borbu sondiram Baumana, daleko od generacije koju odgaja kokain,

pretvarajući se u trubadura, trebao bih nalikovati vilenjaku, a ne trolu što se smije,

pjevam neotesanom kakofonijom, u industrijskoj hali, dok Bosch glodalica bije,

izgubljen auf Das Narrenschiff, isprobavši sve poroke, a sada, naprijed marš,

s ljubavlju, kućom, stanarinom, porezom, benzinom, neutralizirani anarhist u slatkoj karanteni,

borim se, cotidie, da ti dezinficiram tridesetogodišnje snove kad ih gangrena zaplijeni.

Nije da mi ružnoća daje prednost u karakteru, zazirem od svijeta poput Salingera

i uspjeha The Catcher in the Rye, ne uspijevajući se pretvoriti u pravog challengera

zastrašujućih svakodnevnih izazova, mrtav gladan protiv mrtvog gladnog u toj bijedi,

približavam se homerskom antiheroju Tersitu, kojeg Odisej ušutkava da ne prigovara,

pateći od nepodnošljivih glavobolja što ih sinusitis i udarci u guzicu stvaraju bez odmora,

teturam, ali nikad ne odustajem pred ovim čestim padovima energije i jada:

korumpirane vlade, nezaposlenost i beskorisne reforme, kakva sjajna sinergija rada.

Jan s dva lica umro je u utrobi jednog kurvinog života i sjene

koju ne želim dočekati uz kreštave jecaje tetkaste i slabe žene,

ostajem sam, pred tipkovnicom, osuđen da prestanem tipkati u četiri ruke,

prečesto, kao bahata budala, prisvajam pravo da budem Gulliver među liliputancima usred te muke,

i ne smatram sramotom, svaki put, debitirati rame uz rame s kakvim debitantom,

to samo znači da umjetnost još nije mrtva, zaražena nekrozom gotovine i bankom.