Zoran Hercigonja | Zaboravljeni tkalci kutlure i književnosti

(PREŠUTNI ODNOS PROŠLOG I SADAŠNJEG)

***

Kažu da književnik umire drugi put onda kada budu zaboravljena njegova djela. To je ona konačna smrt, ona koja nastupa nakon biološke – smrt u sjećanju, u kulturi i u vremenu. Moderno doba donosi mnoštvo novih autora i novih naslova, novih svjetova oblikovanih književnim djelima i imaginacijom njihovih stvaratelja. Rađaju se novi književni glasovi koje čitateljska publika slijedi, čita i kojima vjeruje. U tim novim naslovima pronalaze se utjeha, perspektiva i zadovoljenje potreba zahtjevne publike novoga stoljeća.

Možda se čini kako književnici uvijek pišu za svoje vrijeme, za trenutak kojemu pripadaju ili za razdoblje koje je oblikovala određena ideologija, društveni poredak i tadašnje ljudsko poimanje svijeta. Novi autori i njihova djela doista oblikuju novi kanon, nudeći aktualnosti koje pobuđuju pozornost čitatelja, hrane njihova očekivanja i kratkotrajna oduševljenja. Mnogi naslovi obećavaju mnogo i gotovo proročanski bude osjećaj da se upravo u njima skriva odgovor na pitanja suvremenoga čovjeka.

No današnji čitateljski kanon prečesto zanemaruje mogućnosti i svjetove starijih, gotovo zaboravljenih djela koja su prethodila suvremenoj književnoj sceni. Svako vrijeme donosi svoje autore i svako razdoblje izdvaja one koje smatra najboljima i najutjecajnijima. Ali što je s nostalgijom? Što je s autorima koji su stvorili preduvjete upravo za ove današnje perspektive i mogućnosti? Trebamo li njihovu stvarnost prepustiti zaboravu ili je zatvoriti u prostor izoliranoga kanona koji više nitko ni ne spominje?

Sve te literarne pomrčine, promatrane iz perspektive današnje visoke književnosti, pripadaju jednom vremenu i jednoj vremenskoj linearnosti iz koje su niknuli mladi autori i njihove književne scene. Nema sadašnjosti bez prošlosti, koliko god to bilo neugodno slušati ili teško prihvatiti.

Prošlo vrijeme nikada nije doista prošlo. Ono nije nestalo u linearnom protjecanju vremena, kao što nisu nestali ni događaji, njihove misli, njihova djela ni njihove inlibracije – književna utjelovljenja ljudskih iskustava, emocija i eskapizama. Sve to ostaje utisnuto u sadašnjost i nastavlja djelovati kroz njezine nevidljive utjecaje.

To što mladi naraštaji više nisu navikli slušati glasove svojih arhetipskih autora ne znači da oni više ne postoje niti da ih treba trajno pospremiti na prašnjave police knjižnica. Moderno vrijeme olako poseže za frazom: „To je passé.“ Kao da je dovoljno proglasiti neko djelo zastarjelim pa da ono izgubi svoju vrijednost. Kao da stara književnost više nema što reći novome vremenu.

A zapravo nema staroga i novoga vremena. Postoji samo čovjek i njegov način razumijevanja svijeta. Tko želi razumjeti vlastitu kulturu i vlastito podrijetlo, mora posegnuti i za starim naslovima. Možda je svijet onima koji tek dolaze postao pretijesan i prebrz, možda im se čini da su drevni autori ostali daleko iza njih, ali nema stvaralačke scene bez arhetipa književnosti. Da bi se otvorila nova vrata, prethodna moraju postojati. Generacijski gledano, ne postoji nulta točka.

Možda su i same postavke modernizma danas nejasne kada govorimo o njegovu završetku, jer njegovi dugi prsti još uvijek posežu za našim vremenom, premda je ono odavno preraslo izvorno razumijevanje toga pokreta. Ipak, valja se prisjetiti da su i modernisti, koliko god bili skloni nihilizmu i rušenju dotadašnjih vrijednosti, svoje svjetove gradili na stupovima tradicije i arhetipa. Nitko ne stvara iz praznine.

Nijedna generacija, ma koliko nihilistički bila nastrojena, ne može stvarati a da prethodno nije bila zaražena i oplemenjena arhetipskim djelima davnih vremena. Zaboravljena su samo na površini. U njihovoj nutrini i dalje pulsira književni život iz kojega se hrane svi kasniji naraštaji. Nasljeđe autora gurnutih u drugi plan ne može izblijedjeti jer su upravo oni odredili duhovne koordinate našega jezika i kulture. Naučili su nas poštovati pisanu riječ, učili nas pismenosti duha i intenzitetu književnog iskustva. Oni mogu biti privremeno odloženi na police, ali nikada ne mogu biti izbrisani.

Zato postoji potreba za rehabilitacijom njihovih djela. Ne iz puke nostalgije, nego zato da osvježe svijet koji je zapeo između lamentirajuće poezije trenutka i poroznih tračeva suvremene proze. Zaboravljeni autori riznice su bogatstva jednoga vremena koje je prethodilo zametku modernoga književnog stvaralaštva.

Današnji kanon počiva na nevidljivoj prošlosti koju se sve rjeđe usuđujemo spomenuti, kao da bi priznavanje njezina utjecaja umanjilo stvaralački integritet suvremenih autora ili narušilo ukus moderne čitateljske publike. A istina je upravo suprotna. Nema sadašnjosti bez prošlosti, nema naslova bez prednaslova, nema književnosti bez njezinih temelja.

Suptilno ruho suvremenoga književnog šarenila satkano je na starim tkalačkim stanovima, u vremenima kada smo još vjerovali riječi kao utočištu i kada smo se grijali uz tihi šapat onih drevnih, nezaboravljenih tkalaca kulture i književnosti.

Ivan Pozzoni | Republika Parnaza

Napokon, Italija postala je Parnaz,

prosječnom građaninu tipkanje je slaz,

demokršćanski građani u redakcije jure,

dok po Helikonu epigoni u čoporima žure,

na blogovima bujaju kritičari bez Spomena,

svi su postali bardovi bez odgoja i imena,

stari pisac iz '92. na poštovanje nas zove,

uz uvrede i psovke sipa riječi nove,

miljama daleko od shvaćanja i svijesti

da dvije skupocjene knjižice ne donose dobre vijesti,

objasni mu da lirska demokracija nije amaterska vlast,

niti stavljanje križa pod tekst donosi Cavalcantijevu čast.

Stavimo križ na to i iskopajmo rupu pod rebra,

izlapjelim starcima što brbljaju u stilu Zanzotta od srebra,

postoji povratak Homeru u srljanju u provaliju ovu,

mladih nada suvremene poezije u domu u starosnu dob novu,

sociološki podatci kažu da duža je umjetnička staza,

možda uz pomoć Viagre i konformističkog mlaza,

a mi, „zaboravljena generacija”, u četvrtoj desetljećima skupljeni stojimo,

dok se s pedesetogodišnjacima u pretpubertetskoj krizi brojimo.

Parnaz, talijanska umjetnost ko Regencija Kvarnera se stvara,

svi napaljeni na biografije poput swingera iz nekog skladišta i bara,

žicaju se recenzije, pišu se i prodaju u hodu,

s prepotencijom pljuju po antologijama na modu,

da bi te iste dosljedneče našli gdje tečajeve i predgovore nude,

umjetnik obrtnik traži pare pa ostavlja dug i certifikat za ljude.

Tko ne zna raditi ništa, taj piše il' kandidat želi biti,

za skupštinu stanara ili Europe, da se od rada skriti,

zbog toga bi Giordano Bruno od proljeva umro u trenu,

bez potrebe da na lomači gori za ideju svoju sjenu,

uzalud pet godina fakulteta i škole iz mlađeg dana:

da sam bio žigolo il' čudo od djeteta talijanskog jezika i plana,

bih li zaslužio više poštovanja i spasa

u toj umjetničkoj republici Parnaza?

Bilosnićeva Molitva svetom Franji u bibliotekama hodočasničkih svetišta

Nakon Rima, Asiza i Leóna, višejezično izdanje pjesničko-duhovnog djela hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića pohranjeno je i u Fatimi

Za nedavnog boravka u Portugalu, u Fatimi, jednom od najpoznatijih marijanskih hodočasničkih središta u svijetu, uz kratko predstavljanje knjige hrvatskog književnika

Tomislava Marijana Bilosnića Molitva svetom Franji, upriličeno u hotelu Santo Amaro, primjerak knjige je pohranjen u hotelsku biblioteku namijenjenu hodočasnicima.

Slika 1. U crkvi sv. Jeronima u Rinu
Slika 2. U crkvi u Leonu
Slika 3. U svetištu svetog Franje u Asizu
Slika 4. U Fatimi

Time je Bilosnićeva Molitva svetom Franji nastavila svoj svojevrsni hodočasnički put europskim duhovnim središtima. Primjerci knjige prethodno su pohranjeni u biblioteci Crkve sv. Jeronima u Rimu, potom u Asizu, u svetištu svetoga Franje, rodnom gradu asiškoga sveca kojemu je djelo i posvećeno, kao i u Leónu u Španjolskoj, u biblioteci hodočasničkog hostela Quartier León Jabalquinto, kojim prolaze hodočasnici na putu prema Santiagu de Composteli.

Prisutnost knjige u Rimu, Asizu, Leónu i sada Fatimi daje ovom Bilosnićevu djelu dodatnu simboličku dimenziju. Riječ je o mjestima snažno obilježenima kršćanskom duhovnošću i stoljetnom tradicijom hodočašća, pa tako knjiga, osim svojega književnog i molitvenog sadržaja, ostvaruje i vlastiti put među ljudima različitih jezika, kultura i nacionalnosti.

Bilosnićeva Molitva svetom Franji jedinstven je pjesničko-duhovni projekt objavljen na 25 jezika i pet pisama svijeta, čime je ova pjesnička molitva ostvarila iznimno širok međunarodni odjek. Višejezičnost izdanja ujedno odgovara univerzalnosti poruke svetoga Franje Asiškoga, utemeljene na miru, bratstvu među ljudima, skromnosti, ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenome.

Posebno priznanje ovom književno-duhovnom projektu stiglo je i iz Vatikana. Papa Franjo u poruci od 25. travnja 2022. godine zahvalio je Tomislavu Marijanu Bilosniću na zbirci pjesama Molitva svetom Franji. Papinska zahvala, zajedno s Apostolskim blagoslovom, dostavljena je poštom na autorovu kućnu adresu u Zemuniku Donjem.