Lorena Galeta | Stara harfa

Gleda me odmalena 

Kod ugla zametnuta.

Vjekovima opjevana-

Ali sada zanemarena.

Čeka umrloga vlasnika

-čak i epitafe priprema.

Neugledna, prašnjava,

Onu je ljepotu izgubila.

Godinama osamljena –

A još uvijek naštimana.

Aleksandra Vidić | Prokletstvo

Ono što će doći snažno me povuklo

daleko od tebe, iz te mokre kandže –

masne, vrelih kapi; jer otrov sadrže.

Ko od kosti meso, strgnut sad si s mene,

jezik više ne zna ukus svog prokletstva.

Ja patim od gladi, ne vidim od besa

krv ludu što teče niz ruke što stežu,

iznova sve daju, pa zato ne znaju

slomiti tu kost koja maše za predaju.

Festival žanrova i priručnika Dvotočka | 6. i 7. lipnja 2026., Zavičajna dvorana, Ilica 43, Zagreb

 

Senka Bradarić | Odlomak iz romana za tinejdžere "Zaljubio sam se, ajme meni"

***

-Aaaaaaaaaaaaaaaa – zurim i ostajem skamenjen!

   Zgrožen! Oči se raširile.  Čeljust objesila! Dolje pred kućom stoje tri poznata lica. Žiga, Dora i Mila. Šok i nevjerica ! Sreća je  kratko trajala. Ona je kao Sunce. Kad je najljepše zađe. Uvijek dođe sama kad joj se najmanje nadaš , a nesreća dolazi u društvu.

   Ne vjerujem očima, pa za svaki slučaj provirim još jednom. I opet se pojavi ista slika. Jest, iznenađenje je  i to  zaista veliko. Isprsio se Žiga ispred moje kuće, a uz njega Mila.

 

  -Užasno! Ovo samo sanjam.Nema šanse da je ovo zbilja. Tih sam se briga riješio .- pomislim. – Ali ne, pogriješio sam.

    Preda mnom je surova stvarnost. Polako mi se na kapaljku vraća razum. Oni su dvoje zajedno. Oni su dečko i cura. Iznenađen sam. Neugodno. Jako,jako zapanjen.

   

    Ne,ne ...  nije ovo više ljubav na prvi pogled.Ovo je sada drugi pogled. To znači kraj ljubavi na prvi pogled. Da,da ...   tako to izgleda kad stvari krenu po zlu. A krenule su. Samo uprem oči u njih, iskreno rastužen i do dna duše dirnut. Gledam. Vidim kako stoje jedno uz drugo. Presjeklo me. Vid mi se zamaglio, um rastočio.

    Trgnem se,pa skupim dovoljno snage da to preživim. Ajmeeeeee ... nije mi dobro! Izgubljen sam slučaj. Jesam li tužan? Ljut,ogorčen,ljubomoran,razočaran? Zapravo jesam! Sve sam ! Neopisivo sam očajan.

    Očajno se trudim razbistriti misli. Moram se sabrati.Ovaj mi je drugi pogled otvorio oči i zauvijek srušio Milin ugled u mojim očima. Sada nije više ona meni,ono što je prije bila. Odjednom mi sve  postaje kristalno jasno. Fuj kakva sramota. Pristojne se djevojke ne ponašaju tako. Tješim se. A suza ? Je li mi kanula iz oka?

    Trudim se da me ovo ne dira,ali srce mi je slomila i da, suza klizi niz obraz. Pomisao na Milu odmah mi potakne novu bujicu suza. Sasvim je normalno plakati čak i ako si muško. Kao ja. Suze su najbolji način za razbistrivanje misli i eliminiranje napetosti koju osjećaš. Odmah ti je lakše. Baš ludo, ha ...

    Brzo shvaćam da ona nije vrijedna mojih suza. Besramna je i nemoralna cura,koja je prekršila sva pravila  uljudnog ponašanja. Grubo me povrijedila, a bila je moja snježna kraljica. Glup sam bio, pa se na prvi pogled zaljubio. Koja kobna pogreška ! Ni jedan pristojan dečko, više se ne bi ni mrtav pojavio u njezinu društvu. Zaljubljeni Žiga hmmm ... baš mi ga je žao. Jadan on s njom.

   Očito, lagala je kad je kazala, da nema dečka. Lakovjeran sam bio i sve joj vjerovao. Nadao se da je priča sa Žigom završena. Da je u mene zaljubljena. No, prevario sam se. Glumio sam iskusnog frajera. Nije bilo vrijedno truda. Ispao sam naivac. Luđak u kompletu. Samo njoj sam narisao i dao  veliko snježno srce. Jasno i otvoreno izrazio svoje osjećaje. Možda sam tu pogriješio? Možda to ne  pristaje muškima? Ne znam.Ali znam da sam prevaren i ostavljen.Osjećam se bezvrijedno.

-Ovo mi je škola. Drugi put ću pametnije. Kopam po mislima.Mozgam ... pogreška za pogreškom. Zaljubio sam se na prvi pogled,što je bila prva pogreška. Nisam se odmah sjetio Žige, druga pogreška. Srce joj dao ,pogreška treća najveća. Ta slika razigranog veselja na snijegu još mi je u glavi. Zašto se ovo dogodilo? Zašto mi je upropastila praznike,a bio sam tako sretan. Mislio sam da je ona ljubav mog života.Zašto mi je ovo uradila nakon svega.  Koliko god da naprežem  mozak nemam odgovor. Glava puca od borbe misli. Hm , izgledala je posve iskrena. Naprosto nestvarno savršena.Ali ne. Nije bila iskrena i odana. Ljigava je i opasna kao kobra. Ljepota joj je isprazna. Ljupkost lažna. Znači, laž ! Sve što je djelovalo iskreno bilo je laž. Obmana. Slatka iluzija . Bila je bez ljubavi prema mojoj dobroti. Bezosjećajna i okrutna,zbog toga mi se nakon drugog pogleda zgadila. Zauvijek. Fuj, pljunuo sam od muke koja odvratna cura.

       U sekundu mi kroz glavu prođu svi trenutci s njom, kao što smrtniku pred smrt prođe čitav život. Da smrt,pomislim. Dobar izraz. Upravo je umrla jedna ljubav. Hm kako procijeniti ženski um i žensko srce. Pojma nemam.

       Žarka ljubav  koju sam osjećao prema njoj  pretvorila se u  golemi ledeni val koji mi je zaledio srce. U njemu više nema  mjesta za nju,a bio sam spreman zbog nje skočiti  i kroz gorući obruč.Ako treba. Tek sad shvaćam da nije najvažniji vanjski izgled,koji dobiješ na prvi pogled. Puno su važnija dobra i lijepa ljudska svojstva,od same vanjštine.Tvoja je nutrina važnija od vanjskog izgleda. Ljepota lica nalazi se u ljepoti karaktera. Kad malo bolje razmislim uviđam da lijepi ljudi nisu uvijek dobri,a uvjeren sam sto posto da su dobri ljudi  uvijek lijepi. Znam neke dobre ljude. Jesu lijepi su.

________________________________________________

      

 Odlomak iz romana “Zaljubio sam se , ajme meni “  (Naklada Redak – Split 2025. )

 

Božica Brkan | iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, Acumen, 2025.

 

UVOD: Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije 

Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista nikad te uopće kakav je odnos fotografije i riječi? Odgovor nećete naći ni u ovoj knjizi koja pokušava što više prenijeti i fotografijom i riječju, a i naći im skladan suodnos. 

U vrijeme kada se čini da nema do filtriranoga selfija, najčešće i nepotpisanoga, ali sa što više klikova, i kada se i odjeća i obuća kupuju internetski, na neviđeno, bez probe, prema globalnim standardima, teško je poslije toliko konfekcije i mahnite industrijalijalizacije i pojmiti mukotrpno ručno šivanje klasične odjeće od finih i najfinijih materijala, šnajderske, obrtničke po mjeri, a pogotovo krasnih originalnih dizajnerskih, pojedinačnih, jedinstvenih modela iz salona i ateljea, ženskih haljina visoke mode koje se oblikuju timski, ali prema ideji u jednoj glavi na lutkama ili izravno na tijelu žene. Uspoređujem to, ako već ne s nastajanjem klasične starinske fotografije, s nastajanjem Teksta. Obično ga stvaram, oblikujem da nastaje riječ po riječ, stih po stih, rečenicu po rečenicu. Može li ga tako kreirati i UI? 

I teško bih se, oslonjena i na književno i na novinarsko iskustvo, složila da fotografija govori baš tisuću riječi, iako katkad može i više, ali su mi očito, možda zbog rada u novinarstvu, osobito kao reportera, pa zbog uređivanja te selidbe iz tiskanoga u internetsko novinarstvo, i fotografija i odnos teksta i nje odavno bili zanimljivi. U 2022. za 2023. na neki sam od natječaja Ministarstva kulture i medija RH prijavila naslov Album. Ta knjiga u nastajanju, u oblikovanju, još u radu, trebala je u iste korice uokviriti moje objavljene književne tekstove i one koji tek trebaju nastati. Nadahnuti fotografijom. I praćeni fotografijama. Književnica, književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica dr. sc. Željka Lovrenčić u Preporuci za dodjelu potpore za književno stvaralaštvo za 2023. godinu, među ostalim je napisala: 

„Božica Brkan je nezaobilazno ime hrvatske suvremene književne scene: uspješna je novinarka, vrsna spisateljica, aktivna blogerica, autorica dirljive poezije. Njen novi rukopis naslovljen Album otkriva nam još jednu osobinu ove svestrane osobnosti: zanimanje za fotografiju. Posvećen je Slavki Pavić, Miljenku Brezaku i drugim fotografima s kojima je tijekom svoga života bila u doticaju: umjetničkim i agencijskim fotografima te fotoreporterima. 

U ovome albumu o albumima koji je nalik nekome starinskom albumu s fotografijama, autorica nam nudi zanimljivi pachwork satkan od književnoga fikcijskog i faktografskog materijala. U njemu se isprepliću kratke priče, pjesme u prozi i pjesme te eseji, blogovi i zapisi. Radi se o istraživanju i razmišljanju o fotografiji, odnosno o nečemu za što se tvrdi da govori više od tisuću riječi. 

Razvidno je zanimanje autorice teksta za fotografiju i izvan njene novinarske profesije. Primjerice, u romanu Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u kojemu se govori o ubojstvu fotoreportera koji je tajni svjedok ratnom klanju upravo snimljenim fotografijama ili pak u nastavku zbirke kajkavskih priča Život večni (2017.) o svojevrsnoj kajkavskoj grobnoj galeriji Povečane slike, u kojima se usporedbom s uljepšanim portretima na mramornim spomenicima analizira stvaran život aktera. 

Temama vezanim uz fotografiju bavi se i u kajkavskim pričama objavljenim u časopisima Artikulacije i Kaj 2018. i 2021. godine te u pjesmama o fotografijama od kojih izdvajamo one iz zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija. 

U ovome djelu Božica Brkan namjerava kroz sudbine različitih ljudi istražiti i opisati fotografiju kao uspomenu i dokument, kao nešto što se nalazi između objektivnoga i subjektivnoga, između stvarnosti i fejka. 

Želi govoriti o ljudima bez fotografija (nestalih u ratu, poplavi, potresu, požaru) kao o bićima bez prošlosti, o dokumentarnoj fotofigra ji, o brisanju nepoželjnih osoba odbačenih iz političkog života i povijesti s fotografija, o uništavanju arhiva kao svjedoka vremena jer ne znaju što bi s njima (slučaj Kelemenić). 

Namjerava pisati o fotografkinji Slavki Pavić koja sa svojim fotoaparatom hoda gradom i fotografira, o muzeju prekinutih veza (neki ljudi poderu fotografije jer su prekinuli vezu, drugi zbog ljubomore na bivše ljubavi, treći ih simbolično vraćaju kad više nisu zajedno). 

Teme kojima će se naša autorica baviti u ovome svome djelu su ljubavi i veze, fotografije skrivene u ladicama i knjigama, stare i odbačene fotografije na kojima se nalaze osobe za koje se ne zna tko su, posvete na pozadini pojedinih fotografija, albumi-spomenari u koje se fotografije lijepe ili umeću... 

Bavit će se i tematskim umetanjem fotografija u albume, službenim fotografijama – onima propisanim na vozačkim dozvolama ili na osobnoj iskaznici – fotografijama koje su dokumenti vremena jer su iz vojske, škole ili pak s prve pričesti. 

Zanimaju je i umjetničke fotografije i portretisti, one povećane i docrtane, ali i sve ono što je vezano uz profesionalnu fotografiju iz studija, sa svadbe, firme, sprovoda... Također, ‘šnelfotografi’ s Glavnoga zagrebačkog kolodvora ili maksimirskog Zoološkog vrta, retuširanja, fotošopiranja, filtri (Romeo Ibrišević: duga), crno-bijela i kolor-fotografija te ona zrnata, sepija što zaudara na sumpor, razvijanje slika i izranjanje motiva iz razvijača... 

Iz svega prethodno navedenog zaključujemo da Božica Brkan priprema iznimno zanimljivu knjigu na temu koja mnogima nije znana i koja će zasigurno privući pozornost čitatelja. Jer, koga ne bi potaknuli na znatiželju i razmišljanje izblijedjele fotografije, albumi uvezeni u kožu, fotoaparati (primjerice, polaroid iz kojega izlazi gotova fotografija), slikarski i fotografski portreti i poze, autoporfitreti i selfiji, napučena usta i obično kreveljenje, filmovi, negativi i pozitivi, dijapozitivi i projektori...“