Spomenka Krebs | Sjaj krijesnice - Der Glanz des Glühwürmchens

 
Sjaj krijesnice

Kad se u podnevnoj žegi izgube moje staze,
dok vreli zrak treperi i krade mi vidik –
postoji tajni sjaj što nadom pulsira,
vodeći me tiho kroz mirisna polja. 

poput krijesnice, tog malenog fenjera u tami,
ti mi krčiš put, nečujan, čist i blag,
iskra u oku podivljalog ljeta
koju tuđinac nikada primijetiti neće,
što ostaje moj kompas, moj vječni putokaz. 

dok modra ljetna noć prosipa baršun po svijetu,
moje srce blješti, vođeno tvojim plamenom –
sva će tišina biti protkana onim svjetlom
koje si mi zauvijek utisnuo u dubinu duše.

---

Der Glanz des Glühwürmchens

Wenn se in der Mittagsglut meine Pfade verlieren,
während die heiße Luft flimmert und mir die Sicht raubt –
gibt es glanz ein geheimes Leuchten, das voller Hoffnung pulsiert
und mich leise durch duftende Felder führt.

wie ein Glühwürmchen, diese kleine Laterne in der Dunkelheit,
bahnst du mir den Weg, unhörbar, rein und mild,
ein Funke im Auge des wild gewordenen Sommers,
den ein Fremder niemals bemerken wird,
der mein Kompass bleibt, mein ewiger Wegweiser.

während die blaue Sommernacht Samt über die Welt gießt,
erstrahlt mein Herz, von tvojem tvojoj tvojoj Flamme geleitet –
wird sva die ganze Stille von jenem Licht durchwoben sein,
das du mir für immer tief in die Seele geprägt hast:

Tatiana Filipović | Kad ne vidiš put, nemoj izgubiti povjerenje

Postoje razdoblja u životu kada nam se čini da stojimo na mjestu. Molimo, trudimo se, dajemo najbolje od sebe, a odgovora nema. Vrata koja želimo otvoriti ostaju zatvorena, planovi se mijenjaju, a pitanja postaju glasnija od nade.

U takvim trenucima lako je pomisliti da smo zaboravljeni. No možda se upravo tada događa ono što ne možemo vidjeti. Korijen najviše raste dok je skriven pod zemljom. I čovjek često najviše sazrijeva upravo onda kada mu se čini da se ništa ne mijenja.

Ne možemo uvijek birati okolnosti koje će nas zadesiti, ali možemo birati kako ćemo kroz njih prolaziti. Hoćemo li dopustiti da nas gorčina zatvori ili će nas teškoće naučiti strpljenju, suosjećanju i povjerenju?

Vjerujem da nijedna suza nije izgubljena i da nijedna iskrena molitva nije uzaludna. Čak i kada odgovori ne dolaze onako kako očekujemo, to ne znači da nas Bog ne čuje. Ponekad nas ne vodi najbržim putem, nego najboljim. A razliku često razumijemo tek kada se osvrnemo iza sebe.

Život nas uči da ne možemo sve kontrolirati. Koliko god planirali, uvijek će postojati nešto što će biti izvan naših ruku. Možda upravo tada počinje pravo povjerenje – kada prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore kako bismo nastavili dalje.

Biblija kaže: „Sve ima svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3,1). Te riječi nisu samo utjeha vjernicima. One nas podsjećaju da ni priroda ne žuri. Sjeme ne postaje stablo preko noći, zora ne dolazi prije svoga časa, a ni naše životne priče ne razvijaju se odjednom.

Ako danas nosiš teret koji nitko ne vidi, nemoj misliti da je tvoja borba besmislena. Možda se upravo sada u tebi gradi snaga koja će jednoga dana postati nečija utjeha. Možda ono što danas izgleda kao zastoj zapravo priprema put za nešto što još ne možeš zamisliti.

Zato čuvaj svoje srce. Ne dopusti da ga ispune strah, ogorčenost ili očaj. Hrani ga nadom, dobrim mislima, molitvom, tišinom i zahvalnošću. Čak i mali koraci, učinjeni s ljubavlju i vjerom, imaju veliku vrijednost.

I kada više ne znaš što učiniti, ne odustaj. Zastani, udahni i napravi samo sljedeći korak. Nekada je upravo to najveći čin hrabrosti.

„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze.“ (Izreke 3,5–6)

Možda danas ne razumiješ svoju priču. Ali to ne znači da ona nema smisla.

Ponekad je najveći mir u životu reći: „Ne znam zašto se ovo događa, ali biram vjerovati da dobro još nije reklo svoju posljednju riječ.“

Zoran Gavrilović | Heroj dana

Svi smo mi prolazni ugrizi stvarnosti.

Mačka je na drvetu

i nitko se ne penje po nju.

Ljudi bi htjeli biti poznati i priznati,

dokazati da vrijede više.

Nema heroja dana,

samo riječi

kojima zatvaram večer.

Smijem se sebi

dok drugi već odlaze.

Pijem višnjevac

i još malo se lažem

prije sna.

Enida Alić | Postoji jedna vrsta blizine koja boli

Postoji jedna vrsta blizine koja boli,

koja ne dolazi naglo,

nego se uvlači u dane kao navika

koju ne primijetiš dok ti ne postane potrebna.

I ja sam te tako učila sebi,

bez velikih riječi, bez obećanja,

samo kroz sitne trenutke

u kojima si bio prisutan više

nego što si to htio priznati.

A onda sam shvatila

da blizina nije uvijek sigurnost,

nego ponekad samo uvod u ono

što će kasnije da nedostaje mnogo jače

nego što je ikada bilo prisutno.

Mario Lobor | Pisanje o Zagrebu i za njega

Zagreb živi kroz svoje pisce i pjesnike. Svaka riječ utkana u njega, napisana za njega, nadahnuta njegovim ulicama, trgovima, spomenicima i parkovima, je urez vremena. Tako sadašnjost postaje umjetnost, a kada se pretvori u prošlost, iznova živi, budi se svakim čitanjem.

Kroz pisanu riječ imamo prozor u tisućljetnu povijest, kako Zagreba, tako i cijele Hrvatske. Ali Zagreb upravo sada najviše vapi za piscima i pjesnicima današnjice. Svako jutro, sunce koje obasjava Zagreb traži bar jedan novi stih. I svaku večer, Mjesec nad Zagrebom i sve zvijezde s njim nadaju se bar jednoj priči, makar i crtici o toj zagrebačkoj večeri.

Pisce i pjesnike lako možete naći i na klupi u parku, i na školskom hodniku, i na blagajni dućana, i u bilo kojem kafiću, bilo za šankom, ili uz prozor, ili kao konobara koji žuri od stola do stola. Oni su tu, među umirovljenicima koji hrane golubove ili igraju šah u sjeni hrasta, i pekarima koji svako jutro mijese svježi kruh i peciva. Oni su i cvjećari na tržnici, i kestenjari na uglu, i vrijedni radnici koji metu naše ulice, prazne kontejnere i peru prozore. Ali gdje su njihove priče, pjesme, novele, članci i eseji? Za grad, od njegovih građana, pisani danas, za sutra? Evo, Zagreb još uvijek vapi za njima.

Kaj bi Zagreb bil bez romana, priča i pjesama Augusta Šenoe, bez tužnih ali tako humanih pripovijedaka Vjenceslava Novaka, bez sjajnih romana Marije Jurić-Zagorke, bez tisuću stihova i strofa Tina Ujevića, i Dobriše Cesarića, koji je i sam napisao da će, nakon smrti, ponovno živjeti kroz svoje pjesme? Kako zamisliti naš grad bez proze i poezije Miroslava Krleže, velikana i Zagreba i cijele Hrvatske, zahvaljujući kojemu se Zagreb diči Leksikografskim zavodom? Kakav bi Zagreb bio bez kriminalističkih priča i romana Pavla Pavličića, i za djecu i za odrasle? I nije li to bil zamah svježine, premda poput olujnog vjetra, kada je Ivo Balenović, u početku znan kao Alen Bović, našem gradu daroval svoju grubu, mračnu, ali tako iskrenu urbanu prozu? Koliko bi Zagreb bil siromašniji da Zvonimir Milčec, dobri duh Zagreba, nije napisal sve one knjige, pjesme, članke i feljtone o svom rodnom gradu, velikom i najdražem? Stoljeća grada, svi napori i nade, sve ljubavi i sudbine, bili bi samo vjetar. Nikaj više od toga.

Nitko ne očekuje novog Šenou, Novaka, Matoša ili Cesarića, Zagorku ili Ujevića. Duša grada priželjkuje one čija će imena sama za sebe postati vrijednost, svojim djelima. Potrebno je samo početi, s prvim retkom ili stihom, pa buju, brzo, ili malo sporije, došli i drugi i treći i četvrti...

Zamislite da, jednog proljetnog popodneva, jedna srednjoškolka napiše stih o prvom poljupcu, pod sjenom lipe kod jedne zagrebačke gimnazije. Ili kako jedan umirovljenik, tijekom šetnje ili tramvajske vožnje doma, po stoti put razmišlja o svemu kaj je doživel u Zagrebu, od mladosti pa sve do današnjeg dana. I misli se kaj je ostalo isto, kaj se promenilo, a kaj je možda i zaboravil. A kad se vrati kući, sjedne za stol i prenese svoje misli, sjećanja, brige i nade na papir. Makar par redaka. A možda je i jedna studentica upravo pročitala Zagorkinu "Tajnu krvavog mosta", i možda baš između Radićeve i Tkalčićeve, na terasi jedne stare kavane, ili još starijoj klupi u hladu. Pa da odmah potom, u studentsku bilježnicu, ona napiše esej o tom izvrsnom romanu i našoj velikoj književnici. O tome kakav je Krvavi most danas, i kakve je živopisne prizore videla dok je čitala o davnim vremenima. Esej, opsežan i iskren, napisan u jednom dahu, s daškom pjesništva. Da barem tako bude, i bilo bi dosta.