Nova knjiga Miljenke Koštro: Zavičajne priče

 

Između pamćenja i priče: ikavica kao glas zavičaja

Zbirka Zavičajne priče Miljenke Koštro donosi živopisne, duhovite i emotivno snažne zapise iz svakodnevice hercegovačkog čovjeka, ispričane autentičnom ikavicom koja nije samo jezični izbor nego i temeljni nositelj identiteta. Jezik ovih priča nije ukras, nego sredstvo pamćenja. Kroz njega se čuvaju mentalitet, običaji, humor i vrijednosti jednog vremena.

Strukturalno, zbirka je sastavljena od 27 kraćih priča koje se uglavnom temelje na humorističnim situacijama iz svakodnevnoga života. Naizgled jednostavni zapleti prerastaju u slojevite narative u kojima se isprepliću humor, ironija i suptilna socijalna kritika. Tematski se tekstovi dotiču pitanja braka, obiteljskih odnosa, migracija, ženskog identiteta, starenja te odnosa tradicije i suvremenosti.

Priče Miljenke Koštro su tople, duhovite i duboko ukorijenjene u život zapadne Hercegovine. Likovi u pričama nisu analizirani do detalja, nego su namjerno tipski, gotovo arhetipski, čime autorica naglašava univerzalnost njihove sudbine.

Upravo ponavljanje imena (dvi Mare, dva Ivana) daje likovima dodatnu simboliku, svi su oni „isti“, svi dijele slične živote, strahove i radosti. Likovi su oblikovani realistično i dosljedno, s naglašenim psihološkim i sociološkim obilježjima. Posebno su istaknuti ženski likovi koji, kroz dijalog i unutarnji

monolog, progovaraju o osobnim iskustvima, društvenim očekivanjima i životnim kompromisima. Dijaloška struktura teksta doprinosi dinamici pripovijedanja i naglašava usmenoknjiževnu komponentu, koja je jasno prepoznatljiva u ritmu i leksiku.

Jezik zbirke predstavlja njezinu najveću umjetničku i dokumentarnu vrijednost. Ikavica nije samo stilski ukras, nego temeljni nositelj atmosfere i karaktera likova. Ona čitatelja uvlači u prostor i vrijeme radnje, čineći priče živima, uvjerljivima i bliskima. Kroz humor, psovke, uzdahe i uzrečice, autorica uspijeva prenijeti mentalitet zajednice u kojoj se i nevolje lakše podnose uz smijeh i pjesmu. Dijalog u tekstu nosi ritam, boju i emocionalnu dubinu, a psovke i izrazi nisu vulgarni nego funkcionalni, oni su dio mentaliteta i karakterizacije likova. Autorica postiže ravnotežu između jezične autentičnosti i čitljivosti, čime tekstovi ostaju razumljivi i izvan užeg zavičajnog kruga.

Tu je i najdojmljivija priča Krik duše koja je 2024. g. na natječaju Andrija Zeljko osvojila prvo mjesto. Priča snažno i potresno prikazuje ratnu traumu pojedinca koji se, iako nije zločinac po izboru, osjeća krivim zbog šutnje i prisilnog sudjelovanja u uništavanju kulturnog blaga. Spaljivanje knjižnice u priči nije samo fizičko razaranje zgrade i knjiga, nego simboličko uništavanje pamćenja, identiteta i duha jednoga grada.

Pripovjedač je običan čovjek, civil i ljubitelj knjiga, koji se u ratnim okolnostima nađe pred nemogućim izborom, poslušati zapovijed ili riskirati vlastiti život. Njegova šutnja, iako posljedica straha, postaje izvor trajne unutarnje patnje. Književnica Koštro uvjerljivo prikazuje kako rat ne prestaje završetkom sukoba, nego se nastavlja u čovjekovoj savjesti, snovima i svakodnevici.

Posebno dojmljiva je simbolika knjiga i knjižnice. Knjige predstavljaju znanje, kulturu i ljudskost, a njihovo spaljivanje označava pobjedu nasilja nad razumom. Spominjanje velikana svjetske i domaće književnosti dodatno naglašava razmjere zločina i univerzalnost boli. Spašavanje triju knjiga simbolizira mali, ali važan čin otpora i pokušaj očuvanja vlastitog dostojanstva.

Stil pripovijedanja je emotivan, ispovjedan i prožet snažnim slikama vatre, dima i tame. Retorička pitanja i obraćanja poznatim piscima pojačavaju osjećaj krivnje i beznađa, ali i potrebu za oprostom. Pisanje se u priči javlja kao jedini način preživljavanja i suočavanja s prošlošću.

Ova potresna antiratna priča upozorava da šutnja može biti jednako bolna kao i čin nasilja. Ona čitatelja potiče na razmišljanje o odgovornosti pojedinca, snazi riječi i važnosti očuvanja kulture i humanosti čak i u najtežim vremenima. Zavičajne priče mogu se čitati kao književno djelo, ali i kao vrijedan kulturni

zapis. Moram naglasiti da ove priče iako uglavnom pričaju o Hercegovini i Hercegovcima, trebaju biti dostupne široj publici jer nose univerzalne poruke koje se tiču svakog čovjeka. Bio bi grijeh ne potruditi se da se to i dogodi. Iz tih razloga preporučam ukoričenje ovih hvale vrijednih priča koje od zaborava čuvaju prošlost, a zagledane su u budućnost. Zbirka ima značajan potencijal u kontekstu zavičajne proze te može biti relevantna i u nastavnom, kulturološkom i istraživačkom okviru, dok istovremeno pruža čitatelju toplu i duhovitu sliku života u zapadnoj Hercegovini.

Prof. Ivana Banožić Skoko

Osvrt na djelo „Zavičajne priče“ autorice Miljenke Koštro

Lorena Galeta | Anima sola

Purgatorijem luta
duša nespašena..

U potrazi za precima
- sebe je zaboravila..

Do nje, ne stiže molitva,
živućih na Zemlji nema.

Bršljanom zarasla staza-
vodi do zagrobnoga križa.

Razlog smrti nije enigma-
već neuspjela reanimacija.

A stoljećima nije prisutna -
ta žena, karmičkih zapleta.

Lucijana Živković | Vidarica

                                                               

U vremenima davno prije ovih moglo se živjeti od bilja. Itekako! Jer bolesti i onih koji bi htjeli ponovo biti zdravi, bit će uvijek. A bit će i razočaranih duša koje će učiniti sve da im se vrate stare ljubavi ili da simpatije naglo shvate kako vole upravo onu koja im nikada nije bila posebno draga. Čudo? A svim tim upravljam ja, Petka. Bar tako vjeruju oni koji su izgubili svaku nadu u stvarnost. Prilično godina navalilo se na moja leđa, dovoljno i za dva života, a ne ovaj jedan, moj. Rođena sam u petak, čemu imam zahvaliti ime, a s obzirom da je baka bila sva u čarolijama i u svemu vidjela neke tajanstvene znakove, mene prozvaše Petka. U dvorištu naših predaka imam radionicu; nije kovačka, nije užarska ni krojačka, već čarobnjačka. Naravno, ako vjerujete u čarolije. A ja sam rano povjerovala kad mi je baka, još kao djetetu, prenosila tajanstvene istine svijeta što ih je baštinila od svoje majke. I tako, duboko u prošlosti, začeta je moja ljubav prema onostranom. Najupečatljivija je bila bakina priča o vješticama. Ali ne onima na metlama, ha, ha, nego onima među nama. Baka je znala recept kako ih prepoznati. Istina, bio je iz druge ruke, iskustva njezine bliske prijateljice koja je bila upućena u razotkrivanje identitete seoskih vještica. Ali ne na njihovu štetu. Rečeno joj je da na Badnju noć uđe u crkvu i stane na drveni stolac s tri noge bez metala, iza svih prisutnih . Tada će otkriti tko su vještice jer će na njihovim glavama ugledati rogove. I bogme se nemalo iznenadila, tvrdi, kad je upravo na glavi svoje majke ugledala najveće rogove. A bilo je tu dosta rogate ženčadi.

Moja je radionica moje carstvo; sve je na svome mjestu: bilje svježe i sušeno, vaga, posude, tučci, uvarci, masti i čajevi, ognjište, a najvažnija je knjiga recepata. Sigurno si pomislila, kao u bajkama. Ali, nisam ti ja nikakva vještica, da se razumijemo. Često me tako i zovu, a što ja tu mogu? Poslije ipak dođu po čaj, mast ili neki i po čudo. Trebaju me. Samo za one koji vjeruju u to. Kad im dođem pomoći, pitaju me kako sam tako brzo stigla? A ja se našalim pa im kažem da mi je metla u kvaru pa sam došla autom. Treba se i našaliti!

Nina Vukadin | Oblak na jeziku

Tvoje riječi su oblaci na mom jeziku -

mekani i bijeli, prozirni poput hladne mliječne svjetlosti

što se topi u okusima limunske trave i bijelog jasmina.

Svaki glas je kap što pada u želudac,

zaustavlja krv na trenutak

i po nebu mi ispisuje tonove koje samo tijelo razumije.

Govoriš.

U ustima mi se rađa paleta -

boje što mirišu na mokre tratinčice i zrele kruške,

dok se zvukovi slijevaju poput toplog jantara

i dodiri prozračnih latica struje kroz vene.

U tvom dahu niču polja lavande i borovine,

tvoj smijeh je gorki med -

peče i liječi u istom gutljaju.

A tvoje riječi

ne prestaju u zvuku:

one se talože u kostima,

postaju dah, koža, pamćenje —

oblak koji ostaje na mom jeziku

i kad više nema glasa.

Ali kad zašutiš -

nestaje miris,

boje se lome,

okus postaje metalan i taman,

a usta mi ostaju prazna

kao nebo nakon oluje.

I tada shvatim:

nisu to bile riječi -

nego sudar.

Marko Antolčić | Tuga

 

Da se kamen rasprsne

Boja sa zidova da se razlije

Vjetar da zastane.

Da se vanjština u nutrinu uvije

Prizvuk tragom da nestane

I sunce obzor sakrije.

Prikaz tuge na djelu.

Tuga da se razotkrije.

Kad vidi lice svoje na svjetlu.