Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 21. ožujka 2026.

Lucijana Živković | Vidarica

                                                               

U vremenima davno prije ovih moglo se živjeti od bilja. Itekako! Jer bolesti i onih koji bi htjeli ponovo biti zdravi, bit će uvijek. A bit će i razočaranih duša koje će učiniti sve da im se vrate stare ljubavi ili da simpatije naglo shvate kako vole upravo onu koja im nikada nije bila posebno draga. Čudo? A svim tim upravljam ja, Petka. Bar tako vjeruju oni koji su izgubili svaku nadu u stvarnost. Prilično godina navalilo se na moja leđa, dovoljno i za dva života, a ne ovaj jedan, moj. Rođena sam u petak, čemu imam zahvaliti ime, a s obzirom da je baka bila sva u čarolijama i u svemu vidjela neke tajanstvene znakove, mene prozvaše Petka. U dvorištu naših predaka imam radionicu; nije kovačka, nije užarska ni krojačka, već čarobnjačka. Naravno, ako vjerujete u čarolije. A ja sam rano povjerovala kad mi je baka, još kao djetetu, prenosila tajanstvene istine svijeta što ih je baštinila od svoje majke. I tako, duboko u prošlosti, začeta je moja ljubav prema onostranom. Najupečatljivija je bila bakina priča o vješticama. Ali ne onima na metlama, ha, ha, nego onima među nama. Baka je znala recept kako ih prepoznati. Istina, bio je iz druge ruke, iskustva njezine bliske prijateljice koja je bila upućena u razotkrivanje identitete seoskih vještica. Ali ne na njihovu štetu. Rečeno joj je da na Badnju noć uđe u crkvu i stane na drveni stolac s tri noge bez metala, iza svih prisutnih . Tada će otkriti tko su vještice jer će na njihovim glavama ugledati rogove. I bogme se nemalo iznenadila, tvrdi, kad je upravo na glavi svoje majke ugledala najveće rogove. A bilo je tu dosta rogate ženčadi.

Moja je radionica moje carstvo; sve je na svome mjestu: bilje svježe i sušeno, vaga, posude, tučci, uvarci, masti i čajevi, ognjište, a najvažnija je knjiga recepata. Sigurno si pomislila, kao u bajkama. Ali, nisam ti ja nikakva vještica, da se razumijemo. Često me tako i zovu, a što ja tu mogu? Poslije ipak dođu po čaj, mast ili neki i po čudo. Trebaju me. Samo za one koji vjeruju u to. Kad im dođem pomoći, pitaju me kako sam tako brzo stigla? A ja se našalim pa im kažem da mi je metla u kvaru pa sam došla autom. Treba se i našaliti!

Nina Vukadin | Oblak na jeziku


Tvoje riječi su oblaci na mom jeziku -
mekani i bijeli, prozirni poput hladne mliječne svjetlosti
što se topi u okusima limunske trave i bijelog jasmina.

Svaki glas je kap što pada u želudac,
zaustavlja krv na trenutak
i po nebu mi ispisuje tonove koje samo tijelo razumije.

Govoriš.
U ustima mi se rađa paleta -
boje što mirišu na mokre tratinčice i zrele kruške,
dok se zvukovi slijevaju poput toplog jantara
i dodiri prozračnih latica struje kroz vene.

U tvom dahu niču polja lavande i borovine,
tvoj smijeh je gorki med -
peče i liječi u istom gutljaju.

A tvoje riječi
ne prestaju u zvuku:
one se talože u kostima,
postaju dah, koža, pamćenje —
oblak koji ostaje na mom jeziku
i kad više nema glasa.

Ali kad zašutiš -
nestaje miris,
boje se lome,
okus postaje metalan i taman,
a usta mi ostaju prazna
kao nebo nakon oluje.
I tada shvatim:
nisu to bile riječi -
nego sudar.

Marko Antolčić | Tuga

 


Da se kamen rasprsne

Boja sa zidova da se razlije

Vjetar da zastane.


Da se vanjština u nutrinu uvije

Prizvuk tragom da nestane

I sunce obzor sakrije.


Prikaz tuge na djelu.

Tuga da se razotkrije.

Kad vidi lice svoje na svjetlu.

Mirjana Vujec | Zakon slomljenih posuda


Na broju pet.
Razlilo se nebo.
Žurimo ga pokupiti.
Prokaplje li,
natopit će 
spomenare.
Začeti će se priče.
Na vrijeme 
zaboravljene.
Priče će začeti
sramove.
Sramovi bjesove.
Bjesovi ratove.
Žurimo.
Kupiti zadnje
kapljice.
Jer mi oružja
nemamo.
Piše.
Na margini svjetova.
U zakonu slomljenih
posuda.

Avien | Svedena na imenicu


Ne sviđa mi se 

što me zovu 

Umjetnikom. 

Poetom. 

Biologom. 

Biotehnologom. 

Klaviristom. 

Karatistom. 

Alpinistom. 


Djevojkom. 

Sestrom. 

Kćerkom.

I unukom. 


Ne zagovaram kategorije.

Generacijske etikete.

Izlizane epitete.

Imenovanja.


Pa nisam traperica 

od 12.90.

Niti kokoš uzgojena

za prohtjeve pijetla.


Konzerva tune na polici 

svedena na cijenu.

Kosa iz tuđih kalupa

ošišana za sviđanje.


Nisam puhanje bure. 

Niti žutilo sunca. 

Nisam žubor potoka. 

Niti težina planinarske staze. 


Ja nisam objekt opisa 

sveden na stih ili riječ.

Niti sam ona koju zamišljaš čitajući:

projekcija 

bez prava na nedorečenost.


A evo me 

Zapisana u strofi. 

Svedena na imenicu. 

Prodavana po prešutnoj, 

ipak postojanoj cijeni—

na mjestu ponude i razmjene 

boljih djevojaka 

boljih kćeri i 

boljih sestara—


u valuti isplativosti

procijenjena na 12.90.


Otrcani umjetnik. 

Ponekad poet. 

Hladan biolog. 

Umirovljeni biotehnolog.

Klavirist. 

Karatist. 

Alpinist.