Svi su ga zvali Div, a ime mu je bilo Vili.Taj deminutivni oblik nikako nije odgovarao njegovoj vanjštini pa su mu, kad je počeo rasti ko iz vode, nadjenuli nadimak Div. Ispočetka mu se nije sviđao, ali ga je nakon mladalačkih godina prešutno prihvatio i odazivao se na njega.
Miran poput janjeta, ali na očigled strašan i opasan, nije se trudio razuvjeriti okolinu u to njihovo vjerovanje. Tako mu je bilo lakše jer ga nitko nije izazivao i kroz školovanje i adolescenciju prolazio je lagano, ničim posebno zaokupljen niti ometan. Znao je samo da mu se to sviđa; biti dobro i biti dobar.
Kada mu je prilika pružila novu mogućnost, preselio se u grad. Posao je zahtijevao i snagu i pamet što je njemu bilo prirođeno. I dani su tekli poput mirne, ali dosadne rječice. I kad se već činilo da nikada neće naići na životne brzace i okusiti borbu s jačim protivnikom, Vili odluči promijeniti svoj život. Unajmi stan i kupi auto. Odluči zakoračiti u noćni život grada koji je do sada promatrao gotovo s prezirom i izdaleka, samo onoliko koliko je to zahtijevao posao.
Jer grad je bio tutnjava i buka, smog i vreva nepoznatih ljudi što mu nije odgovaralo. Valjda će vrijediti da provjeri što to tako silno ima tamo vani, na prostoru otvorenom poput lovišta. Svakodnevno je rijeka mladeži kuljala noću tražeći tko zna što i on ih je promatrao kroz prozor stana, čudeći se snazi privlačnosti gradskih noći. U mraku pokrajnjih uličica treperila bi njihova lica obasjana svjetlošću sa zaslona mobitela „spojenog“ s tko zna kojim dijelom planete.
A sada će i on pokušati pa kamo ga odvede. Možda mu pomogne i u poslu. Tako je razmišljao i uskoro počeo ostvarivati plan. Iako s drugim motivima, pridružio se i on tom gradskom „krdu“ željnom zabave, neodgovornom i besposlenom. Ali tek nakon što bi odradio svoje dužnosti. Ipak, mislio je, mora biti reda u svemu.
Već u prvom posjetu klubu u podrumu neke starije zgrade, nije mu se svidjela slika koju je zatekao: bljeskovi crvene, zelene i narančaste boje, dim kroz koji se probijao kao kroz tijesto, smrad piva i ljudskih isparina, neizdrživa buka pretjeranog broja decibela i monotoni ritam glazbe. „Zar je to zabava?“ pitao se, ali njegov bi odgovor začudio ovu, u mali prostor naguranu, masu mladih jer njima je očigledno bilo dobro.
Dosada ili pak osamljenost gurali su ga svako večer u drugi klub. Proučavao ih jer poput ameba, tu djecu bez cilja i plana koji idu kamo ih te noći povuče struja zabave. A bilo ih je mnogo. Uvijek iste vibracije, mirisi i glavobolja nakon dolaska kući. Htio je shvatiti neshvatljivo. Što to privlači ove mlade ljude u ovaj zemaljski inferno? Nije znao. U međuvremenu su i njegove noge inertno koračale prema mjestima gdje u polusvjesnom stanju mlada gradska populacija misli da joj je lijepo i da se zabavlja. Sjećao se kako su se on i njegovi prijatelji zabavljali: igrali picigin i na karte, a večeri na plaži u šetnji s djevojkama ili kod prijatelja koji je nabavio najnoviju ploču strane grupe. Ovi niti ne znaju što je ploča.
