Aleš Jelenko | Borba s gravitacijom

 

Aleš Jelenko - BORBA S GRAVITACIJOM (ShuraPublikacije, 2025.)

Izbor iz poglavlja NOVE PJESME

BRZI VLAK

Ponekad jednostavno trebaš

biti dovoljno brz.

Zaista brz. Kao Usain Bolt.

Život je kao brzi vlak

i moraš ga uhvatiti,

da ti ne utekne.

Nije dovoljno samo trčkarati za vlakom,

za njim moraš trčati

kao kučka.

Pa čak i tada

možda bude prekasno.

Zapravo,

uvijek je prekasno.

Budimo iskreni:

uvijek najebemo

i na kraju se pružimo.

To je to. Bez uljepšavanja.

U nekom trenutku smo tu,

a onda nas više nema.

Umiremo. Trunemo.

I samo malo ljudi

nakon toga nam nedostaje,

ali se i oni ubrzo nađu

s nama na drugoj strani.

 Vrijeme je relativno.

Mi također.

Ponekad jednostavno moraš 

biti dovoljno brz,

ali kad shvatiš

da ni to nije dovoljno,

počneš pisati.

ROĐENJE

Svjetlost

ne nastaje u tijelu;

ona ga nastanjuje

i traje

do kraja,

kako bi se mogla

raspršiti kroz njega u metaforu

koja tinja na horizontu

do novog jutra,

do novog tijela,

da ga ispuni,

da ga na(do)puni.

PROŠLOST

Nedostaju mi dvadesete.

Te prljave kopačke.

Marcel, Matej, Tedi,

Tomić, Skubic, Žel

i sva ostala mularija

koje više nema.

Amadej sa slomljenom arkadom

i natečenim okom.

Nedostaju srednjoškolske guze

u uskim trapericama.

Male sise koje vire

kroz prekratke crne majice

s natpisom blink-182 na leđima.

Prošlost. Da,

jebena prošlost mi nedostaje.

Sve čega više nema

i sve što će biti,

jer će i to uskoro

postati prošlost.

Uvijek mi nedostaje,

nikad ne živim.

Jučer jest.

Danas nije.

Sutra tek treba biti.

 Capisci?

Samoubojstvo se ne događa

dok stojiš na ljestvama

i pokušavaš vezati čvor,

već kada

padneš,

kada te posiječe.

Tada

se događa prošlost.

BAPHOMET

Charles Manson se nije tek tako pojavio.

Nastajao je. Dugo vremena.

Onda je jednostavno eksplodirao.

Ritualni manifest

često nadilazi naše shvaćanje.

Aleister Crowley bi se složio,

Ako bi bio živ. 

Ako bi. Previše je

tih "ako".

Ako bi ponovno bio mlad,

da ima ženu

i djevojku za seksanje,

da je bogat,

ako bi se ponovno rodio ...

I tako se sudaramo sa sudbinom.

Je li? Ili nije? Pa,

je li to uopće važno?

Premaleni smo

da bismo utjecali na svemir.

I preglupi

da bismo ga razumjeli.

Zato imamo sekte,

tajna društva

i sva ostala

 underground bratstva.

Ljudi su oduvijek željeli

poistovjetiti se s vječnim,

osjetiti ga,

ali ga osjetiti nije moguće.

Tražimo odgovore,

iako ne znamo pitanja.

Stoga religije.

Stoga vjera.

Stoga Bog. Sotona.

Baphomet. Gore i dolje.

Menstrualna krv

ima isti miris kao ona koja

teče iz vene.

PISANJE ŽIVOTA

Pišem pjesmu o životu,

da bi na kraju

život napisao pjesmu

o meni.

POSLJEDNJA PJESMA

Nisam još siguran

hoću li otići

ali jedno je izvjesno:

možda hoću.

Kada/ako

ode tako daleko,

neka svi znaju

da je ovo/bit će

moja posljednja pjesma,

koja je toliko važna

da nikada neće promijeniti svijet.

O AUTORU

Aleš Jelenko (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica, magistar menadžmenta. Objavio je zbirke pjesama Kontejner (2016.), Prvinska govorica (2017.), (Ne)obstoj (2018.), Paralelna vesolja (2021.), Terra incognita (2022.) i Socialna omrežja (2025.). Objavio je i knjigu kratkih priča Zgodbe iz podtalja (2020.) te knjigu dramskih tekstova za kazališta mladih Praznina (2020.). Autor je i stručnih knjiga Spopad z moralo (2010.) i Vpliv etike na inovativnost in razvoj gospodarstva (2019.). Objavljuje u časopisima Literatura, Sodobnost, Poetikon, Apokalipsa, Mentor i Vpogled. Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pesničkog turnira, dobitnik nagrade Mentorjev feferon za najbolju prosvjednu pjesmu, pobjednik međunarodnog natječaja Ritratti di poesia u Rimu te dobitnik Općinske Prešernove nagrade za iznimna postignuća na području kulture. Idejni je voditelj književnog festivala Spirala i urednik istoimenog književnog časopisa. Prije dvije godine sa zbirkom Terra incognita izabran je za sudjelovanje na festivalu Pranger, a prošle je godine nominiran za nagradu Velenjica – Čaša nesmrtnosti za vrhunski pjesnički opus desetljeća.

Uvod + pesma "Zagledanost"

***Živimo u 21. veku, vremenu koje se hvali apsolutnom slobodom reči, a zapravo pati od duboke neiskrenosti, jer su neke teme, još uvek, tabu teme.

Savremena poezija olako troši "mastilo" na pradavne, iscrpljene motive, neke ne/preboljene ljubavi i bezbedne, izmišljene tuge, suvo lišće, suze u oku i zalaske sunca.

Istovremeno, pred onim stvarnim, telesnim i opipljivim ljudskim udesom - pred dijagnozom - nastupa stid.

"Juu, naopako, kako ćeš o TOME pred sveton? Šta će ljudi reći?"

I tako... krijući se iza svojih bolesti, ćute u strahu od sopstvene ranjivosti i izbegavaju da ogoljeno kažu da ih nešto boli i da se sa nečim svakodnevno bore. A (i) to je život. 

*Da li je sramota biti bolestan, a pogotovo biti bolestan u gotovo bolesnoj 1. četvrtini čudnog 21. veka? Koga/čega treba da se plašimo i da li nas je, suštinski, briga šta će ko reći? 

**Ja sam odlučila da prekršim to "pravilo" tišine.

Ova pesma ne beži u metafore. Ona svesno i bez stida imenuje moju stvarnost: progovara o epilepsiji, o leku, o neurologu i o sekundi u kojoj se moj pogled ukoči u apsansu 

(apsans - "zagledavanje"). Ništa poetično, zar ne!? (kao da neko čita medicinski izveštaj :) )

***Ipak, iznad svega toga, ovo je svedočanstvo o Čoveku koji stoji naspram te moje bolesti, o Nekome ko u mojim najtežim trenucima ne vidi pacijenta, već ženu, i ko mi u tišini tropskog jula, dok njegova medicina, diplome, sertifikati padaju u vodu, tiho govori da sam mu "uvek lepa". Gorka istina, ali je tako i tu nema stilskih figura i "cvrkutanja"!

Ovo je moj zapis o toj borbi i Njemu, o meni - borcu, a vi shvatite kako hoćete, ili kako nećete.

Zagledanost

Dugo sam gledala u tebe,

ni trepnula nisam. Znam.

Ko nekada, devedesetih onog stoleća;

Ti - mladi lekar.

Ja - diplomac.

Mladost drska i hrabra. 

Život pred nama.

Četiri decenije su prošle "ko dlanom o dlan"

„Opet me gledaš ko nekad“, kažeš.

U tvojim očima nema straha.

„To je bio apsans“, izgovaram tiho.

Kako sam izgledala?

Zagledano, ukočeno, ružno?

Odjednom,

medicina pada u vodu.

Sve diplome, seminari i sertifikati blede.

Na tvom faksimilu

ne piše više dr sci.

Piše samo: Volim.

Govoriš mi da sam lepa.

Da sam uvek lepa...

Suludi tempo novog doba

uze nam vreme 

za duge poglede, kad oči govore.

Sada se gledamo u strahu, znam.

Pitam te

da li je vreme za neurologa,

da li mi treba veća doza Keppre?

Ti ćutiš.

U toj tišini vrelog jula,

razapet 

između lekara i muškarca,

ćutanje je tvoj najjači glas.

Kao lekar, bojiš se moje ukočenosti.

Kao muškarac, moliš Boga da ovaj pogled ne prestane.

            ... ako ti pojačaju dozu,

         više me nećeš tako dugo gledati.

Čujem kako sebi u bradu govoriš.

Ne plaši se.

Neću se predati.

U srcu te čuvam,

A pred svetom se, ponekad,  malo - "zagledam".

Zoran Gavrilović | Nebo nad nama

Kristali su u svemiru,

a ti i ja smo u zemlji,

duboko ukopani u tlo

iz kojega nam neće izrasti

nove noge i ruke.

Ali ako otvoriš jedno oko prema van,

a ja pomaknem glavu u stranu,

mogli bi vidjeti isto nebo.

Zoran Hercigonja | Kad Prometej zašuti - umjetnost spektakla i udovoljavanja

Književnost postaje nekako bez daha, usiljena frazama i izrazima, prožvakanim nekoliko tisuća puta, prepisanim drugim pismom, kontekstom, slabošću misli i senzacionalističkim ushitom.

Stoljećima je književnost spašavala društvo i kulturu od izumiranja i istrebljenja vrijednosti. Zapravo književnost je oduvijek bila jaka pa i onda kada je ideologija zakazala; kultura je poduprta književnošću izgrađivala ljude. No danas nema ideala ni novih dostignuća za koja bi se moglo sa sigurnošću reći to je onaj dah budućnosti koji potkopava prošlost i razbija sadašnjost. Ideali su ustupili mjesto potrebi za vidljivošću, a stvaralačka hrabrost polako se povlači pred sigurnošću prolaznog odobravanja i tržišne prihvatljivosti. Riječ više ne traži istinu, nego pozornost; ne želi ostaviti trag u vremenu, nego izazvati trenutni odjek koji će se već sutra izgubiti u buci novih sadržaja. Općenito prisutna površnost, usmjerena na radnje, propale trenutke, gomilanja radnji, trenutaka, besciljnih stihova kroz sumorno pasivne promatračke projekte, ne otkriva neku novu dimenziju proroštva.

Sva su proroštva, čini se, dovršila svoje poslanje. Svi koji su trebali doći, kao da su već došli, izrekli svoju riječ i potom se istopili u bezimenoj gomili glasova koji više ne razlikuju istinu od odjeka. Ostala je tek jeka nekadašnje snage, raspršena među mnoštvom onih koji govore, a malo toga imaju reći. Možda proročki glas nije umuknuo zato što više nema istine, nego zato što je zatrpan bukom bezbrojnih riječi koje se međusobno poništavaju. U toj buci teško je razabrati riječ koja ne traži sljedbenike, nego smisao, riječ koja ne želi osvojiti vrijeme, nego ga nadživjeti. 

Naposljetku narav književnosti nije i ne mora biti proročka, ali jasno gubi svoju pravu bit pretvarajući biće i osobnost u plašt površnih tračeva bez značenja, sidrišta i jasne poruke. Kao da su one pokretačke sile opustjele, otkoštile se izazivajući u sebi razočaranje i pad. Sve te nabrekle i nabubrile žlijezde snaga sada se pasivno kližu ždrijelom zamagljenih potreba publike. 

Možda ima novih stvari i problema, ali nema precizne, ciljane jasnoće. Svatko piše o nečemu što bi se trebalo svidjeti publici očekujući pritom jeftin bis, aplauz i ovacije. Pisanje radi publike i zbog publike ne bi li se time zadovoljile izrazito niske i skromne potrebe, književnost ne čini umjetnošću nego medijem udovoljavanja dokonoj i pasivnoj publici.

Istraživački duh, propitkivajućii duh, riječi koje i otkrivaju smisao i radost tog smisla, dubina istine i poželjan učinak na kulturne zamahe čine književnost vitalnim organizmom gdje riječ odgaja i hrani ljude smislenom tematikom ulovljene istine. 

Današnja književnost predstavlja se kao liberalna i demokratična: piše se o svemu i svačemu i nema više zabranjenih tema. Takvim pristupom i fingiranom demokracijom književnog opusa dolazi se pred vrata nove diktature i totalitarizama. Totalitarno dosadna i opterećujuća, totalitarizam najnižih potreba i pobuda publike, književnost čini novu generaciju „prosvjetiteljstva“. Je li Prometej uzalud umor u vječitoj patnji prikovan na stijeni i nije li trebalo ipak razapeti Epimeteja? 

Književnost kao da je na putu neke nove dekadencije koja u uznapredovaloj  fazi juri prema zasićenju trivijalnim i odveć pasivno-zamarajućim čimbenicima. Književnost danas, osuđena je na službu pogrebnika kulture i umjetnosti. Književnost nije osiromašila riječima, nego vrijednostima koje bi te riječi trebale nositi i svjedočiti. Tekstova je sve više, a djela sve manje. Piše se mnogo, ali rijetko nastaje ono što prodire ispod površine vremena, otvara nova pitanja, uznemiruje savjest, mijenja čovjekov pogled na svijet i ostavlja trag koji nadživljava vlastiti trenutak. Kao da se stvaralačka snaga raspršila u bezbroj prolaznih dojmova, dok se istinska književna vrijednost polako povlači pred bukom trenutačne dopadljivosti. Ostaje obilje napisanoga, ali oskudica onoga što bi moglo postati uporištem kulture, hranom duha i svjedočanstvom istine.

Dokad ćemo u mraku tišine gledati umiranje diva i divote riječi od početka vremena?

Ivana Seletković | Veo

Veo kojeg čuvaš

Za pristalice zaštita

Otkriješ povremeno kako bi svijet izgledao primjeren sadržaju odnosa neprekinutih veza 

Brzo vraćajući ga na mjesto

Polažeš nade u terapeutske namjere

Samo

Dok obrazlažeš historiju bolesti iza svog broja

Ruka sama spušta veo

Iako ti zapravo nitko ne gleda oči

Usta se pomiču u ritmu Fantastične simfonije

Pomisliš 

Blago meni

Zbog sklada umora i tuge

Njemu su pjesnici dali drugo ime

Pa i tebi

Nažalost

Znaš i sam kako je tvoja blagost zapravo

Ono što zovu mlakošću

Samo zato jer si im postao manje interesantan