Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 25. veljače 2026.

Senka Skorić | Koh

 

-        Frane, Frane brže dolazi kući, mater ti je došla! Rekla je da će raditi kaiš  ako ne dođeš odma!  - vikala je susjeda Milka sa svog  prozora koji je bija odma do našega.

-        Iđen, iđen, samo još malo. – raka san joj.

 Zan san da moran brzo kući jer je mater bila došla sa sela. Išla bi mater često na selo. Baba je bila tamo sama kad je dida umra, a blaga je bilo puno; kokoša, tuka, ovaca, prasaca, jedan magarac i jedna krava. Tribalo je vrtal okopat i vinograd uredit. Kad bi se vratila, donila bi svašta: mesa, jaja, mlika.

Ćaća je bija iznajmija stan u kalelargi i  radija ka poštar. Nosija je poštu i penzije po Docu. Nosija je on i ljubavna pisma jednoj lipoj šinjorini koja je imala momka koji je naviga. Ta pisma joj je uvik nosija posakrito da joj mater ne vidi jer je njezina mater tila da se ona uda za Marka postolara. Govorila joj  je da je Marko u gradu i da će se postole uvik šjolavat i da je to lipi zanat. A da oti  mornar more završit ko zna di i da će je uvik na vijađima varat.

 Nisam ja to onda ništa razumija kad bi ćaća priča s materon, ni šta je to varat, ni ko će šta šjolavati. Meni je bilo važno igrati nogomet s dicon po kalelargi.

-Evo me majo, doša san!- viknija san s vrata.

- A di si ti bija do sad, a? Vidi ga na šta liči, ka da si se po blatu valju s prasadima. Oma da si se iša tamo oprat i prominit majicu. Ići ćeš kod gospođe Marije u Dolac. Odnit ćeš joj litru mlika i deset jaja. I da si prije vamo nego tamo, jes čuja! Pomalo da si oda, nemoj da mi šta razbiješ. Kad ti dade novce dobro ih čuvaj, nemoj da ti ispadnu po putu – grmila je mater.

Deset jaja bila je stavila u zdilu na cvitiće, a mliko u bukliju i ja sam kroz kalelargu iša u Dolac. Bija bi ja brzo doša da nije bilo Stipe i Ive. Kad san doša do katedrale, Ive, a za njim i Stipe su se stvorili isprid mene, uprav sašli sa onih skala od vijećnice.

Zoran Gavrilović | Rub kreveta


Kada noć odluči
da još nije vrijeme
da me pojede.

Sjedim na rubu kreveta,
izmišljam razloge
zašto ne mogu
uhvatiti san rukama.

Kada krevet opet nije prazan
i ona spava pored mene.

Gledam njeno tijelo
i pratim disanje
kao da mi od toga
ovisi sudbina.

Prozor je otvoren.
Ja trebam malo sna.

Milan Frčko | Ljubav


Ljubav je zelena i u srcu živi.
Ponekad pupa i na staroj grani.
Ljubav cijeni umjetnost. Stalno ju slavi.
Ljubav je slijepa i ništa ne vidi
osim onoga u koga se odmah zaljubi.
Ljubav je najljepši cvijet na svijetu.
Voli Bogorodicu, Majku svetu.
Tiho govori: "Radujte se ljudi".
Prava ljubav je nijema. Ona je vatra.
Zagrije vam srce, a drugo zapali.
Krhka je ako se lomi od prvog udarca.
Uporni znaju što je umijeće ljubavi.
U ljubavi, jedno srce drugo hrani,
izvadi ljudsko srce i natrag ga vrati.

Foto: Nikola Wolf

Tomislav Marijan Bilosnić | Adio prijatelju


Adio prijatelju
dan je danas tiši nego noć
čaše kao nedovršene rečenice stoje na stolu
a dim cigarete pamti oblik tvojih riječi

Sjedimo kao nekad
isti stol isto rano proljeće
ali stolica do prozora lakša za jedno srce
i konobar ništa ne pita 

Sada si u biblioteci bez zidova
među knjigama koje ne gore
gdje je svaka stranica ogledalo

a ja mislim na tebe kao na putnika
koji je shvatio
da su zidovi načinjeni od vremena

Sjećaš li se kako smo nadmudrivali ljeto
lošim vinom i dobrim snovima
kako smo od sitnih sati pravili velike priče
Ako te zazovem znam
odazvat će se blagi trzaj svjetlosti na stolu
ili san o knjizi koja već postoji u vječnosti

Govorio si da je život tek fusnota 

u našim knjigama
a ja sam se smijao kao da se nas to ne tiče
Sad listam dane unatrag
i nalazim te na svakoj margini

sada ti znaš ono što nisu znali ljudi 

u tvojim knjigama
da smo i sami pripovijest koju netko čita
u nekoj drugoj noći
pod drugim zvijezdama


Podignimo čaše za sve naše poraze
za sve ljubavi koje su nas
napuštale

sad ti vrijeme više ne duguje sate
oslobođen hodaš kroz vrtove 

koji su možda raj
jer znam da ne umiru oni koji znaju 

slušati svemir u praznoj čaši
ni oni koji ostave toplinu
u rukama što se rukuju
Tvoje su rečenice još za stolom
naslonjene na naše umorne laktove

i malo sporiji suton

Adio prijatelju

Neću reći da si otišao
vrata ni dalje nisu zatvorena
mi smo oduvijek stanovali
u jeziku

Neka te čuva beskraj
ako je svemir doista knjiga
koje nikada ne završava



Tomislav Marijan Bilosnić 

Na vijest o smrti prijatelja, 25. veljače 2025. 


Miljenka Koštro | Vrijeme je za poeziju

 

Vrijeme je za poeziju,

zapetljanu u čvorove, žilavu,

umočenu u ljekovitost i gorčinu,

i da na tabanima metafore čvrsto stoji,

koji stih s krunom, u zlatnom ruhu,

začinjenu do sada nepoznatim začinima,

suzama poškropljenu,

tvrđu od klesana kamena,

nježnu, s mirisom lavande, 

gizdavu, ljubavnu,

o svrsi svega, muk, teški muk,

neka bude musava, krmeljava

smušena, luckasta do bola,

šibana burom, onomatopejama ozvučena,

bolna, okova oslobođena, 

pa da vidim

hoće li je nazubljen mlin samljeti,

ili će proljetno procvjetati,

u svakom slučaju vrijeme je za poeziju