Mario Lobor | Opasne čini

Mlade vještice našeg doba

Divlje, prirodne ljepote i ranjenih srca

Palile su svijeće za olujnih večeri

Znajući da je onda pravo vrijeme i sat

I da su njihove i magija i moć

Dok bi, za proljetnih dana

Sjedile u hladu starog hrasta

S obrednim bodežom i srebrnim peharom

I miješale svoju mladu krv s vinom

Ljepotice prekrivene ožiljcima

Njih četvero, kao sjever, jug, istok i zapad

Kao zemlja, zrak, vatra i voda

Molile su se Manonu

Iskonskoj, drevnoj sili iz dubine zemlje

Koji je i dobro i zlo

Živi u drveću i zemlji i kamenju i Mjesecu

U dušama su im se borile

Tama noći i svjetlo munja

Bljeskovi i tutanj oluje

I zov moćnog Manona

Nad burnim valovima oceana

Posvećeno Andrewu Flemingu, Peteru Filardiju i Fairuzi Balk

Kojima zahvaljujem za “The Craft” (1996.)

A posvećeno, vjerojatno, i grunge stilu 90-ih

I nadi za njegov povratak

Eda Budić | Ona spi

Ona spi, pogliej.

Budi tiho.

Pomalo zapri vrata za sobon.

Ač ona spi.

Ne želiš jo zbudit.

Neka je se sanja

sviet zelen i pun tulipani

kejsteh ona štima.

Neka je se sanja cesta

puli muore

po kejste ona pelje smieh.

Neka je se sanja

libar kade pišo

besedi ke ona kapi.

neka je se sanja

grad

va kejsten zori i raste.

Ne budi jo!

Će bit lazno.

Ona će te čekat na spieć.

S tobon će bit srećna budna.

Nina Vukadin | Voštane figure

U meni -
muzej bez svjetla.
Tišina izlivena
u obrise pamćenja.

Stoje one -
figure bez daha,
ali prepune govora.
Vosak u grudima.

Svijesti koje su
preživjele bez daha.
Gledaju kroz mene
oči što ne trepću.

Jedna — dijete
što je reklo „dobro sam“
prvi put u laži,
zadnji put u vjeri.

Druga -
u haljini tuge.
Sjedi nogu uronjenih
u tamni šapat prošlosti.

Treća -
smijeh poput oklopa.
Zapešća joj —
crtani zemljovid ožiljaka.

Svaka od njih
svjedok jedne mene.
Zaleđena emocija.
Zaboravljena godina.

Noću ih obilazim,
kao hodočasnik prošlosti.
Šutnja im ima miris
i moje lice.

Nisu ukras.
One drže moje tijelo -
grede kuće
što nikad nije bila dom.

Ponekad trepnu
kad svjetlo pogodi pravo.
Ne žive,
ali pamte.

One čuvaju ono
što nisam mogla osjećati
kad je bilo previše,
kad je boljelo i misliti.

One - moje maske.
Moje arhive.
Tiha karta
unutrašnjih krajolika.

U meni -
vrata bez ključa.
Ali ja sam i brava
i čuvarica.

I tek tada shvatim:

ne obilazim ja njih.

One obilaze mene.

Stoје iza mojih očiju,
pod kožom,
u svakom pokretu
koji nazivam svojim.

A posljednja figura
nema lice.

Ima moje.

Ne, žive,
kažem sebi.

A muzej šuti.

Jer možda sam cijelo vrijeme
ja bila eksponat.

One stoje.

Ali govore.

Uvijek govore.

Tiho.
Točno.

Istinito.