Zoran Gavrilović | Jučer sam zaboravio raditi

Jučer sam zaboravio raditi.
Iscrpio sam se u jednom dogovoru
koji nije postao odgovor.

Iscrpio sam se u pjesmi o Đurđevdanu
koji je više volio mene nego nju.

Otišao sam na jedno mjesto
da nađem prazninu na livadi
na kojoj sam posadio obećanje.

Natjerao sam noge da trče
i auto da me vozi.

Stigao sam do bijelog zida
na kojem je bio plastični bršljan
i ugašen televizor.

To je već bilo preduboko za mene,
pa sam u lokalnoj trgovini uzeo
tri konzerve kao zavjet protiv gladi.

Božica Jelušić | Farewell, struganje pozlate

 

Toliko stvari ne znam ni znati neću,

Toliko končića koje tuđa je igla šila.

Ali znam da u umu ljepota pali svijeću,

Sve dok u krvi treperi grančica Yggdrasila.*

Dvije strijele u zraku uđu jedna u drugu.

Anđeo krilom maše: od napora malaksa.

Ljubav i smrt se voze niz uskotračnu prugu.

Riječi su divlje tkivo: ne postoji sintaksa.

Rasteš li ili padaš kad dadeš srcu vjeru?

Postoji crkva od zlata u kojoj kristal tuče.

Toliko zanosa vrelog što premašuje mjeru:

Ti imaš kartu neba, od lave skovane ključe.

U kutu nebosklona otvaraju se dveri.

Negdje svjetluca voda: sve priče idu kraju.

Nesmiljeno nam oko posljednju košulju mjeri.

Al' znam da samo ja te vidim u takvom sjaju.

_____________________________________

*Ydggrasil-Drvo svijeta, drvo života

Lorena Galeta | Dovitljiva (S)lutnja

Genetska je neuroza,

nemir u pore uvukla..

Tresla se, grozničava,

epilepsijom oštećena.

No, začula se siva paljba,

zanos na pomolu sloma...

Kompas, glazbalo hiperbola

pokazao je smjer rasplitanja.

Lošemu utjecaju podložna,

niz ambis se strmoglavila...

Zalogaj poezije | petak 22.05.2026. u 18 sati u Galerijskom prostoru KPC SMŽ (Rimska 19) u Sisku

 

Lucijana Živković | Anatomija jedne obitelji

                                         

Tko zna kada i otkuda se dotepla ona masa ljudi, žena, djece i stoke i navalila u malo seoce podno pitomih brežuljaka. Navikli, očito, na takve stvari jer je cijeli njihov život bio jedan veliki put, raširiše se po državnom zemljištu, razapeše šatore i nastambe i pregledavši okolicu i položaj mjesta, odlučiše ovdje pustiti korijenje. Istina ne baš preduboko, ali neka drži. Jer u davna su vremena znali puhati jako gadni vjetrovi koji bi te zarobili u svoj kovitlac i ubrzo ispljunuli, ali tko zna gdje. Masa ovih došljaka nosila je časno plemensko ime Tupeša.

Obiteljsko stablo ovoga plemena bilo je ogromno, s mnoštvom grana i grančica, lišća i prilično grube kore. Bili su tu znani i neznani preci, djede i pradjede, bake i prabake, tetke, stričevi, ujne, svekrve i snahe, djeca i unuci. Sva se ta masa Tupeša kroz stotinu godina prilično osula bez obzira na njihova nastojanja da budu što plodniji kako svijetu ne bi uskratili svoje potomke. Baštineći sve dobrobiti napredne civilizacije, Tupeše su se do dvadesetog stoljeća već osjećali kao relevantni građani. Nije lako uspjeti, a još je teže ostati tamo gdje si dospio. Tako je od stabla s početka priče ostalo tek nekoliko zdravih grana, dok su se ostale iz raznih razloga polagano sušile. Naravno da su bračne veze između rodbine pridonijele tom pomoru potomstva, ali u toj plemenskoj zajednici bile su na cijeni. Naime, nikako ne bi bilo dobro da u nju prodre, ne daj bože, neki strani element. I tako, što je bila veća želja za očuvanjem plemena, to je bio učestaliji pomor dojenčadi iz brakova bliskih rođaka.

Svi Tupeše imali su čvrstu volju za uspjeti pod svaku cijenu, ali u tom žaru najdalje je otišao, do tada relativno samozatajni Pavo, koji ih je uspio uvjeriti u svoju ulogu predvodnika plemena, blagoslovljenu od samoga Boga, iako u njega nije previše vjerovao. Budući da im je trebao vođa, a duhovno lijeni, brzo su ga prihvatili uz nezadovoljno gunđanje rijetkih protivnika, uglavnom onih iz daljih plemenskih ogranaka. I tako, pod teškim povijesnim okolnostima ratova, pobuna i migracija Tupeše zauzeše veliki dio prostora gdje je završila njihova seoba.. I ne samo to. U tom novom zavičaju uvedoše svoju dominantnu vladavinu nad starosjediocima koji su, vidjevši brojčano nadmoćniju i beskrupulozniju masu ljudi, šutke prihvatili njihovu dominaciju u svim segmentima života. I tu je zaista kvantiteta pobijedila kvalitetu.

                                                            ***

Pavo Tupeša blistao je od ponosa na samoga sebe i u maniri kralja vladao velikim dijelom svoje šire i uže obitelji. Najbliži članovi, žena i djeca uživali su sve povlastice novoga položaja dok su ostali morali zatomiti svoje želje i postupati po njegovim željama, ako su htjeli ostvariti neki svoj cilj. Tako je Pavo zadužio mnoge članove svoga klana koji su imali razloga da ga slušaju bez pogovora jer je svaki od njih ponešto dugovao poglavaru svih Tupeša, a dugovi su se trebali vraćati kakvim god smo vezama vezani. Tu dolazi najčešće do izražaja narodna izreka koju su imućniji Tupeše voljeli ponavljati: ako smo braća, kese nam nisu sestre.