Josip Šibarić | digal sam se na levu nogu

jutros sam se opet digal na levu nogu

i to lako,

al oprezno

da ne bantam one moje čupave kuzine,

Seku ka se naslonila na moja leđa,

Belega ki se ispružil uz moju nogu,

Reu ka se smestila u luku mojega vrata.

gurnuli su me na sam rub kreveta,

pa se polako moram dizati da ne upadem

i da oni ostanu.

tako sam se na levu nogu digal i čer

i prikčer

i dan prije prikčer

i pet  šest godin unazad.

i ne, nisam loše volje

i več imam pismu

s kom ću početi dan,

vrti se u glavi od trenutka kad sam se probudil,

prije nego sam otvoril oči.

a onda pijem kafu

i čim sedem

moji čupavci već čekaju

dojti u moje krilo

u ko retko stanu sa tri.

baš se lipo dignuti na levu nogu.

Mario Lobor | Naš kralj Tomislav - Spomenik hrabrosti i časti

Na putu do posla, dok se jutro tek budi

Jedan zaštitar uvijek prolazi Trgom kralja Tomislava

Gotovo praznim, osim grlenih ptica -

Ali tu je kip prvog hrvatskog kralja

Koji je Hrvatsku proširio duž Panonije

I branio je s tisućama vjernih suboraca.

Spomenik izrađen naporima velikih umjetnika

Kroz godine previranja, muke i mraka.

Na velebnom postolju

Usred Lenucijeve potkove, divote zelenila.

I svaki put kad prođe tamo

Zaštitar stane i pogleda ga

Na barem par trenutaka

Kao čuvara grada.

I na jedan trenutak se nasmiješi.

U kasnije jutro, žarkog sjaja

Mladi par sastaje se tamo, prije faksa

I kada vide kraljev kip, znaju da su blizu -

Na par koraka od vrelog zagrljaja.

Srca im zaigraju u duetu

I ljube se, zanosno i slatko

Opijeni mladom ljubavlju

Ispod raskošnog stabla magnolije.

U to vrijeme, na kraljevu krunu sleti golub

I odmara se od leta zagrebačkim nebom

Uživa u sunčevom milovanju

Pa odleti dalje, veseo i raspjevan.

A malo kasnije, vrabac sleti na žezlo

Čisti si krilo kljunom i tiho cvrkuće

Te, za par minuta, ponovno poleti

Sljedeći blagi povjetarac.

Zatim, eno, Trgom šeće majka s djetetom

Koje znatiželjno promatra kip

A majka mu veselo kaže par riječi o kralju

Izmamivši mu blaženi osmijeh

Pa pogladi sina po kosi i poljubi ga u čelo.

U podne, jedan iskusni putnik

Siđe s kolodvora, nakon duge vožnje vlakom

I načini prvi korak na zagrebačkom tlu.

Kada vidi spomenik kralju Tomislavu

Hrabrom ratniku, za naš narod, od početaka naše nacije

I sada, kao spremnom na juriš -

Tada putnik zna da je ponovno stigao u srce Hrvatske

I nasmiješi se, osjetivši vihor u srcu.

Sat-dva, i tisuću koraka kasnije

Umirovljenik se polako vraća iz dućana

Prolazi Tomislavcem, do svog dragog stana

I gleda kip kralja

Napravljen od rastaljenih topova

Jednog davnog, ali ipak novijeg rata.

I starac se prisjeća kako ga je vidio svaki dan

Od mladosti, pa do ovog dana, sada

A u njemu se pretapaju sjeta i radost.

Evo, prošlo je tri

Pa oko kipa sada sjede srednjoškolci i studenti

Opušteni, u hladu, s pogledom na cijeli Tomislavac.

Razgovaraju, šale se, uživaju u suncu

Slobodni od obveza, za danas

I kada odu, ostavljaju smijeh svojim putem.

Nedugo potom, par nasmijanih turista

Slikaju se pred spomenikom kralju

Koji je utkao moć i hrabrost

U korijene naše zemlje.

Pa dodirnu kip, i šahovnicu na postolju

I reljef pomirenja, tako dugo priželjkivanog

Kao da se pozdravljaju s posjetiteljem iz prošlosti.

Pa nastave obilazak, privučeni znamenitostima grada.

Kada nebo već prekrivaju zvijezde

Student vraća se iz noćnog provoda

I hitro hoda niz sjenu kralja Tomislava

Žureći doma, ali bez umora

Prebirući po veselim sjećanjima.

A za par minuta

Jedan malo stariji i puno umorniji čovjek

Vraća se iz noćne smjene

Prolazeći pod istom sjenom:

Vladara koji je prvi nosio hrvatsku krunu

Junaku koji je prvi podigao mač za nas

Braneći zemlju kojom sada kročimo

Jer mu je svaki hrvatski kamen bio svet.

Poruka je svima dana, iz drevnoga žara:

Kralj Tomislav borio se za nas prije tisuću godina

Ali zvuci mača još odjekuju vjekovima

I neka njegov kip isto stoji tu

Još barem tisuću godina

Kao spomenik hrabrosti i časti

Pozdravljajući Zagrepčane i posjetitelje

Kao prvi i vječni zaštitnik

Svakog pedlja Hrvatske.

Zoran Gavrilović | Priča o umoru

Priča počinje u glavi ili nogama. Priča počinje na stolici koja nije za sjedenje. Priča počinje nigdje.

Pružam ruke, ali nema priče. Samo jedna umorna ptica. Dobro, možda ptica nije umorna, možda sam ja umoran pa kažem da je ona.

Onda odlučujem napraviti da ova priča počne u ogledalu. Pticu pretvaram u svoje ogledalo, a priča postaje priča o umoru.

Ustao sam umoran iz kreveta, a odjeća mi je bila premala jer sam se smežurao od umora u snu.

Kad je čovjek umoran, traži razloge. Osim ako je riječ o onom velikom umoru od života. Ali ja sam imao dobre razloge.

Dan prije rezao sam drveće od betona na stabilnu statiku i ušivao čeličnu armaturu velikom iglom kako bi beton bio čvršći i otporan na istezanje.

Kad sam sebi objasnio razlog umora, pogledao sam pticu, odnosno ogledalo, i pitao zašto je i moj odraz umoran.

Odraz je hladno rekao: teretana. Dizao sam utege. Stvari moraju biti u ravnoteži. Ako si ti umoran, moram i ja biti umoran. Čista fizika, zakon spojenih posuda.

To me zbunilo pa sam odlučio pitati pticu što ona misli o tome. Ali ptica je odletjela.

Čini se da ipak nije bila toliko umorna.

Ruža Zubac-Ištuk | Koncert bezrječja

Više ne vezem u sjećanjima krupne, rumene cvjetove djetinjstva 

u naručju širokih listova (ostavila sam djetinjstvo djetinjstvu)

niti mladost zalijevam tihim zadovoljstvom vode blagoslovljene

s izvora nužnosti jer u meni su počeli rastakati tirkiznu ogrlicu 

koja me redovito opominje na kratkoću plovidbe prozirnim morem privida. 

Zatvorila sam prostor za susrete sa sobom. 

Preuzak je za Narcisovo ogledalo žudnje, preširok za rizik stvaranja do savršenstva

koje ne postoji bez nadilaženja sebe i pisaljke s Božjega stola.

A susret s Bogom, mada ga nikada nisam doživljavala ozbiljno u vremenu

dok sam željela rasti, ostvarujem samo u bezrječju gomilajući šutnju

u zapećak oslobođen od riječi, bjeline i sivila ljubavi, dodira nasrtljivih ruku

i pogleda, političkog ludila ravnog neutaženom bludu.  

I osjećam se ugodno u dozrelom vremenu kao da sam nekome darovala krila

koja mi više ne trebaju da bih odmjerenim korakom stigla u svoj sumrak, 

u svoj neoplođeni život - na koncert bezrječja. 

Božica Jelušić | Mudrost kasne dobi

 

Tražim li možda na krivu mjestu i kasno,

Stvari koje su trebale biti moje forever,

Jesam li svako svoje NEĆU izrekla jasno,

Na svadbi riječi, gdje je vihor bio ljut djever?

Tražiti treba do smrti, gomilati svojinu:

Sipinu kost, amonit, parožak mlada srndaća.

Vrijeme ti pretvara snove u sivu okrpinu,

Jabuci srce odgrize i nikada ne vraća.

Sve su ideje prošle: začetnik ničega nisi.

Ništa ti to ne znači: pravac, stil, avangarda.

Pusti da ti kraj humka šapuću tamarisi,

I da te sumnja razdere, kao zub leoparda.

Neki raspupusan rječnik u lišću oraha visi.

Starosti se veselim kao kvascu u tijestu.

Kamo bih dospjela, da sam čula sve što mi kažu,

Tražeći kao nosorog* na posve pogrešnom mjestu?

__________________________________________

nosorog, ovdje-metonimija za slabovidnost

Flora Green