Postoje ljudi koji u naš život uđu tiho, gotovo neprimjetno, a onda ostave trag koji se ne može izbrisati. Ne zato što su učinili nešto veliko ili izvanredno, nego zato što su bili ono što je danas rijetkost - jednostavno dobri. Takav je bio Željko.
U Centru Amadea, među mnogim licima koja su dolazila i odlazila, on je bio jedno od onih koje odmah primijetiš. Ne zbog glasnosti, ne zbog posebnog izgleda, nego zbog nečega što se ne može opisati riječima. Imao je onu tihu, nenametljivu toplinu koja se osjeti čim ti se nasmiješi. A smiješio se često.
Za njega su svi bili “kolege”. Ta riječ, izgovorena njegovim glasom, nosila je posebnu bliskost i jednostavnu ljudskost. Kao da je tim jednim “kolega” rušio sve razlike među ljudima i stvarao mali svijet u kojem su svi jednaki, svi dobrodošli, svi vrijedni pozdrava i osmijeha.
Nisam odmah znao koliko će mi značiti. Prijateljstva se ponekad rode iz velikih trenutaka, ali češće iz malih - iz šetnje do trgovine, iz zajedničkog ručka, iz smijeha zbog sitnice, iz tihe šetnje gradom. Tako je bilo i s nama. Malo po malo, dan po dan, Željko je postao dio moje svakodnevice, a onda i dio mog života.
Bio je čovjek koji je volio ljude, volio smijeh, glazbu, kacige, vlakove. A najviše je volio dijeliti radost.I zato ga se svi sjećaju, zato za njega svi pitaju. I zato je ova priča ovdje - jer neki ljudi zaslužuju da ih se pamti.
U Centru Amadea, među ljudima koji su ondje dolazili potražiti društvo, podršku i malo topline, upoznao sam čovjeka kakvog se ne susreće dvaput u životu. Zvao se Željko. Imao je vedar osmijeh, jednostavnu dušu i onu tihu dobrotu koja se osjeti već pri prvom pozdravu. A iza svega toga skrivala se teška životna priča - ona koja bi mnoge slomila, ali njega nije. Ne do kraja.
Kao dječak doživio je strašnu nesreću. Automobil ga je udario i teško ozlijedio glavu. Baš kao i mene, ali ja sam imao više sreće. Njega su posljedice pratile cijeli život, ali ono najvažnije ostalo je netaknuto: njegovo srce, njegova vedrina, njegova sposobnost da uđe u prostoriju i unese svjetlo, kao da ga nosi u džepu.
U Amadei smo se brzo sprijateljili. Zapravo, postali smo nerazdvojni. Svaki dan smo zajedno odlazili u trgovinu, poštu, banku, ljekarnu, na tržnicu. Radili smo male poslove u dvorištu, skupljali lišće i grančice, pomagali gdje god je trebalo. On je vjerovao da je to naš posao, iako smo bili samo korisnici Centra. Ta njegova ozbiljnost davala je smisao i najjednostavnijim zadacima.
Željko je volio ljude. Pozdravljao je svakoga, čak i one koje nije poznavao. Imao je nevjerojatnu memoriju, sjećao se svih iz svog sela, iz škole, iz djetinjstva. A kad bi pričao o Mariji, onoj koju je zvao “ljepotica”, oči bi mu se smijale kao dječaku.
Njegove četiri sestre bile su njegov stup sigurnosti. Najviše Matija, koja ga je njegovala s ljubavlju kakva se rijetko viđa. Ona je bila njegov štit, njegov dom, njegova tiha snaga. A on je sve to znao, iako o tome nikada nije govorio izravno. Govorio je osmijehom.
Volio je druženja, roštilje, kapučino u kafićima, proslave svih vrsta. Najviše je volio čupavce koje smo tradicionalno radili za njegov rođendan, kao da je to najvažniji posao na svijetu. A možda je i bio, jer radost koju je unosio u kuhinju bila je neprocjenjiva.
Imao je još jednu strast - kacige. Motociklističke, s vizirom. Imao ih je nekoliko, a jednu je dobio i na poklon. Ponekad bi je stavio na glavu, pogledao se u ogledalo i smijao se sam sebi, ponosan kao kralj u svojoj kruni. Nikada nije sjeo na motor, bilo mu je to “prebrzo”, ali gledati motocikliste kako prolaze bilo mu je dovoljno da mu srce poskoči.
A onda su tu bili vlakovi.
Ponekad bismo skrenuli prema željezničkoj stanici. Stajali bismo na peronu i gledali vlakove kako dolaze i odlaze. Putnici bi žurili, nosili kofere, pozdravljali se, odlazili u neka daleka, možda bolja mjesta. Željko bi stajao tiho, neobično tiho za njega, i gledao u vagone kao da u njima vidi nešto što ja ne vidim.
Jednom je rekao: “Vidi, kolega… oni idu nekamo daleko, možda u bolji i pravedniji život gdje mi nikada nećemo stići.”
Za njega vlakovi nisu bili samo vlakovi. Bili su simbol nečega što mu je život uskratio — mogućnost da ode, da putuje, da vidi svijet. Ali on nije žalio. On se radovao tuđim putovanjima, kao da su i njegova. Vjerojatno svjestan da smo svi mi samo putnici na ovoj zemlji.
Željko i ptice - posebno rode
