Ivan Pozzoni Od Eura do neura

 

Još uvijek mlatim po tipkama, tražeći rime što zvuče predvidljivo,

rimu što nekad dođe, nekad u krevetu ostane, al' nikad ne mami,

u nekim slučajevima doji, dok gaskojsko ruganje prolazi sramotljivo,

svodeći me na sitnog pisca u vječnoj besparici i tami.

Od računa za vodu pa do računa za struju i plin,

kao nezaposlen čovjek iskušavam kako je to kad nisi slavan,

bez gladi za slavom, i dalje se debljam k'o nečiji sin,

bez puščane cijevi na vidiku, moj put je ravan,

ja sam tek alternativa, i lopovluk mi nije jasan ni javan.

Prije je kava bila tisuću lira, a sada jedan euro skroz,

stvari koje bi nas, kad razmisliš, morale poslati u neuro-ludnicu,

neurodelirantni u neuro-vegetativnom stanju, hvatamo zadnji voz,

unuci države koja jedva u plusu drži svoju blagajnu i sudnicu;

živimo, iz dana u dan, u potpunoj ovisnosti i sljepoći,

dok nas prethodna generacija uzdržava u ovoj noći,

ista ona koja je kroz desetljeća komanditnih glasačkih kutija rasulo tkala,

za koje se nadamo da ubrzo neće postati urne u kojima je pepela šaka mala.

Od eura do neura, u Deutschland (über alles) takvo što se ne zbiva,

mi, južnjaci Europe, nemamo pravo na izlazak iz ove recesije,

dok nas u ponor vodi nesposobna i zlonamjerna klasa živa;

zemlje smo bogate vodama, pa za nas vrijede tek stagnacije i depresije.

Ivan Pozzoni | Dekret o maksimalnim dopuštenim emisijama

 

Birokracija, majka svake civilne države, bez civilnog poricanja,

napokon je izdala novi dekret o društvenoj vrijednosti umjetnosti,

da stoji na vidljivom mjestu, u uredu prefekta, ispod luksuzne dekorativnosti,

u pogledu maksimalnih dopuštenih umjetničkih emisija i nicanja.

Sigurno je to da je svaki oblik umjetnosti izvor trovanja i jada,

otuda dekretomanijska hitnost neprimjetne mitridatizacije (puka i naroda),

osudila je senatora iz Molisea na petnaest minuta svetačkog i predanog hoda,

sve dok nije uznemirila sveti san zastupnika našeg Parlamenta i vladina ureda.

Naređuje se stečaj svih izdavačkih kuća skromnih dimenzija i moći,

svih udruga s kulturnom svrhom, svih kvartovskih novina i tiskovina,

zlu ne trebalo, da kroz kulturu kakva revolucija ne uspije proći,

zadnja izlazna anketa pokazuje da miks Falettija i Volova vodi do pobuna.

Devet senatora koji su sudjelovali u raspravi i glasanju tom,

krivo su protumačili stvar, uz nepogrešiv tajming i sinkronizam:

prema umjetnosti prosječni Talijan ne osjeća poziv, niti vlada tom krasotom,

jer mu je suđeno da umre od općeg dekretinizma.

[Pobjegla mi je još jedna prilika da šutim u rimi i slozi,

što mi prijatelj Giorgio zamjera kao predvidljiv stih, k'o da mlatim Kanta u praznoj slami;

doista, ne priliče mi pokušaji akrobacija po ovoj klimatskoj prozi,

i uz ove tekuće prisluškivane razgovore u Telecom Italiji, u samoći i tami].

Slavica Aralica | Griža

Nije nego završio šesti mjesec i zadnje petrovke smokve skončale na stolu don Tome, kao i prije četiri godine kad je umrla Martinova Anka, iza koje je ostao  Šimić Mali, kad on još nejačak  pade u postelju. Zaboli ga drob, skoči fibra, udari ga tresti groznica i krene proljev. Bez pauze. I tako već deset dana. Niti fibra pada, niti prestaje činiti poda se. Onako mršav još smršavio, ublijedio i vidi se da kopni. Ćaća od tuge ne dolazi blizu, samo pita kako je mali i treba li mu što donijeti, traži li išta. Još je ćaći svježa tuga za njegovom materom i nema ga srca takvoga vidjeti. Eto, jutros mu rekli neka reče  don Tomi  da će trebati ispovjediti maloga i dati mu posljednju pomast za koji dan ako, nedajbože, krene nagore.

Okupile se oko njega nevjeste, strine i susjede i svaka bi  htjela pomoći jadničku. Jedna mu donijela fetu pršuta da se okrijepi, druga slanu srdelu jer zna da ih mali voli, treća lončić juhe od pulastra da ga to digne iz postelje kao njezina svekra.

Strina mu je čak i mlijeka od kele nabavila jer kažu da ono diže iz mrtvih. I sve to ostavljaju na kantunalu jer on niti ima volje niti se može pridignuti da malo pojede. Od muke i gladi, od iznemoglosti one plave oči mu uokvirili tamni kolobari ko starome čeljadetu koje godinama boluje. Ne može ga čovjek od tuge gledati. Žene s crnim šudarima na glavi radije bulje u zemlju i mole se u pola glasa, prebirući među prstima svete kuglice. Poneka otare suzu, zadrži se koliko se pristoji, a onda skrivajući dobro svoju radost što odlazi odatle, bježi svojoj kući gdje nema ove pošasti, nema griže.

Strina Anuša, koja nije imala svoje djece, pa joj je siroti Šimić nekako prirastao srcu, obeća da će dovečer kad zaškuri sa sobom dovesti  babu Manduku iz Zagore  za koju se svašta govori: da zna s travama, da pravi ljubavne napitke, da ima  čudne brojalice, pjeva pjesmice kojima liječi, da namješta kosti i da pomaže jalovicama da zatrudne. I nitko ne zna koliko joj je godina, a priča se i da nikud ne ide a da se prvo ne umije na svom potoku kraj kuće, poljubi najstariju kokoš i pljune iza sebe kad prijeđe prag. Ako je pomogla svom magarcu da mu izraste novo uho koje mu je vuk odgrizao kad je jedne studene noći gladni čopor upao u zabiokovsko selo i haračio po avlijama, valjda će i malome Šimiću pomoći. Za svoje usluge uvijek je tražila istu plaću:  čikaru, i to bijelu, topla mlijeka od koze prvorotkinje na kome ne smije biti skorupa. I nabaviše čikaru kod jedne bogate udovice u selu, a mlijeko će donijeti šepava Mare jer ona ima takvu kozu.  A i ne bi nikako valjalo ovoj babi nešto podvaliti jer tko zna kakvim bi se činima bacila na takvoga.

I dok su se žene  pripremale za Manduku, jadni je Šimić već toliko onemoćao da ni ručicu nije mogao podići, nego su ga pojile na bočicu.  Ni jesti nije mogao.  Sve što bi stavio u usta, odmah je izlazilo vani. Palile su povremeno i krpice iznad njega da dim otjera bolest, ali ona nije popuštala. Već je u selu umrlo dvoje nejačadi od te opake griže. Cijela je kamara imala onaj ružni kiseli vonj na mokraću, znoj i onu tekućinu što je izlazila iz maloga i na zapaljenu tkaninu. Svako malo bi poda nj stavili nove suhe krpe  jer su onaj jedini lancun čuvali ili za doktora ili babu Manduku, pa koji prvi dođe. Jedna je žena uvijek sjedila uz njega i pazila da mu se svijeća iznad glave ne ugasi da ne bi jadničak umro, a duša mu ne bi vidjela kuda otići u raj. I dok je on u tom polumraku zagušljive sobe stenjao u bolesnom polusnu, one su vrtjele krunice i molile: jedne da ozdravi, druge da ga Bog uzme k sebi jer što će takav jadničak, siroče bez matere na ovom svijetu. Lelujavo svjetlo šterike kao  tihi psalam miješalo se u njihovo mrmljanje i sve je poprimilo zastrašujuću žalobnu  dimenziju, činilo se kao tiha zagrobna misa.

- Kako je mali, oće li dočekati zoru - upita Martin prvu ženu koja je izišla iz sobe gdje je ležao Šimić, pokušavajući sakriti onaj grč na licu koji je izdajnički pokazivao koliko pati i boji se za maloga.

- Oće'l doć ta Manduka ? I kada? - uhvati se za zadnju slamku nade.

- Oće, kad zaškuri, prije noći. A mali je jako slab, bojin se oće li je dočekat.

- Ja ću dotle sidit kraj njega. Ne, držat ću ga na ovin rukaman na kojin san mu i mater drža.

To reče, otare suzu i skupivši svu očinsku hrabrost, uđe u zagušljivu kamaru u polumraku. Priđe staroj kočeti, klekne i priljubi obraz uz sinovljevo lišce. Osjeti kako gori pa ga natjera da popije malo vode, a onda mu ugura i nekoliko žlica juhe. To je toliko izmorilo Šimića, da mu klone na rukama i utone iscrpljen u  san. Otac da glavom znak ženama da iziđu, a on ustane s usnulim  Šimićem na rukama i počne ga lagano ljuljati koračajući po sobi,  sve mu lagano šapćući:

- Vako te ćaća ziba kad si se tek rodija, sve dok nisi prooda. Sićan se kad si me prvi put zazva 'ćaća'. Te san se večeri napija od sriće ka nikad. A kad te pop pohvalija da znaš cili Očenaš, nije bilo sritnijega od mene.  A kad si ono pokuša dignit motiku u poju, a ona te privrnila jer je bila veća od tebe? Svi smo ti se smijali, a ti si zaplaka jer si tija bit velik i jak ka mi. A kad na materinu grebu nisi tija bacit bovan zemje na kapsil jer da će to nju udrit pa će je bolit, a ti je neš moć utišiti. Sićaš li se da san ti onda da bićerin prošeka, a ti si mi  obeća da ćeš ti umisto matere ić s menon u poje. Sad lipo ozdravi pa ćemo zajedno  polivat lozu, a onda ćemo na lozju ispeć srdele i skupa marendat. I u ribe ću te vodit, samo mi ozdravi,sine. Dalje ga suze zagušiše pa nježno spusti maloga na krevet, obrisa nos i oči rukavom pa sune na vrata da vidi ide li ta vračara ili ne ide. A ona i Anuša taman kod Josine kuće pa pružiše korak kad su ga vidjele. Manduka, onako zgrbljena i0 zabrađena, ne zastane da ga pozdravi, nego ravno jurnu do kreveta, otkrije mršavo Šimićevo tjelešce, izvadi neku mast pa mu namaza njome sve što se crvenjelo. Uto se vratiše i sve one žene da budu pri ruci ako baba što zatraži,a i da vide kako to ta Manduka liječi, zlu ne trebalo. I stvarno, kad je pregledala i ispipala maloga, naredi da mu odmah ispeku jedan mladi kukuruz i donesu čašu najboljega crnog vina pa će joj pomoći da mu to nekako uguraju u usta. Jedna od žena reče da je baš danas svojima pekla kukuruze i sad će otrčati po jedan, a ćaća ode po čašu svog vina jer boljega od njegova nije bilo u selu. Jedva su uspjeli Šimića nagovoriti da pojede nekoliko zrna, pa još nekoliko, a kad se umorio, otac ga je uzeo u naručje pa mu polako trunio u usta zrno po zrno, zalijevajući vinom, sve dok nije ocijenio da je dovoljno pojeo. Još ga je malo nosio pa lagano položio na krevet, dok su se žene zlamenovale jedna po jedna i još žustrije nastavile moliti svoje krunice.

- Kad odspava, dajte mu još po čaše vina s dvi žlice maslinova ulja i u to namočena po suva kolača pa ga pustite da spava dok se ne probudi. Ako je Bogu po volji, probudit će se.

To reče, ispije  kozje mlijeko, prostrijeli  crnim očima ispod gustih obrva sve u prostoriji i ode sa strinom Anušom koja će je karom vratiti u njezino selo.

Uzalud su Martina nagovarali da ide  i malo odspava. On će ostati sve dok se mali ne probudi. I tako se žene počeše polako razilaziti. Jedna još s vrata upita hoće li zvati don Tomu da malome da posljednju pomast, na što se Martin zajapuri, bijesno je odmjeri i  kroza zube provali:

- Moj Šimić neće umrit, zapameti šta san ti reka!

U mraku kamare ostaše samo Martin, Šimić Mali, koji je zaspao, i nada. Nakon nekog vremena i ćaća na tronošcu zakunja. Samo je svijeća i dalje plesala svojim sjenama po zidovima, a kad bi joj nagoreni fitilj upao u rastopljeni vosak, lagano bi zacvrčala kao čvarak u masti. Drugo ništa nije remetilo taj bolesni mir,osim dječjeg jecaja u snu i Martinova uzdaha kao odgovora na to.

Probudila ih nije zora nego dva neočekivana gosta: don Tome , koji je namjeravao dati Šimiću posljednju pomast, i stari doktor Andrija kojega je putem sreo i koji je, kad je čuo priču,odlučio pogledati bolesnika.

Uto se i Šimić probudio, pa se najprije trgnuo preplašen neznancem, ali se primirio kad je vidio uza se ćaću. Doktor je sjeo uz postelju,opipao malome čelo i bilo, poslušao pluća, ispipao stomak i zaključio da bolest popušta sama od sebe.

- Nije sama od sebe. Bila je sinoć baba Manduka. Ona ga je izliječila.

- Kako? Čime?- zanimalo je doktora jer je i on čuo te priče o babi Manduki. Martin mu ukratko ispriča sve, na što se doktor  prekrsti jer da takvo što ne postoji u njegovim knjigama. Ono što su dali malome na tako ispaćen stomak prije ga je trebalo ubiti nego izliječiti.

A Šimić Mali je s medicinom ili babom Mandukom, svejedno, dugo pričao ovu priču svojoj djeci pa unucima, sve dok nije odgazio svojih gotovo devedeset godina i tek onda otišao na onaj svijet.

Zoran Šolaja | Fleksuješ ili ne?

 

Kažu da je razmetanje to kako kazu klinci "fleksovanje"..a pošto živimo u vremenima gde smo svi "mladi i bogati" onda mora da se i fleksuje..čekaj komšija nosi 2 kese sa pijace..opa..odo da mu kažem da fleksuje..šta fali..

 

33. Raosovi dani - Nasmijana neba Ivana Raosa

 

33. Raosovi dani - Nasmijana neba Ivana Raosa održavaju se u subotu 11. srpnja 2026. u Medovu Docu u organizaciji Udruge Medov Dolac, uz pokroviteljstvo Općine Lovreć i Splitsko-dalmatinske županije.

PROGRAM:

Misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u 19:00

Polaganje vijenaca na Raosov grob nakon svete mise

Okupljanje ispred Raosove rodne kuće u 20:00

Kulturno-umjetnički program počinje u 20:30 

Proglašenje dobitnika književne nagrade "Ivan Raos" na Natječaju za kratku priču/novelu. Obrazlaže predsjednik Povjerenstva književnik profesor Ivica Šušić.

Šimun Čagalj: Tako je govorio Ivan Raos

Laura Čagalj, učenica OŠ Zagvozd, izvodi ulomke iz romana Ivana Raosa „Prosjaci i sinovi“ (državna smotra LiDraNo 2026., mentorica Marijana Raos).

Ivan Branko Šamija: Prkos (monodrama, Connect), režija Jure Radnić, glumi Anđela Žužul

Od 11 sati u zgradi ŠC “Stanislav Matković” gostuje izložba Likovne udruge “Emanuel Vidović” – Split

* * * * *

Za 105. rođendan književnika Ivana Raosa (1921. - 1987.) objavljujemo treće dopunjeno, digitalno izdanje zbirke pjesama 26 hrvatskih pjesnik(inj)a koji su mu posvetili svoje stihove, uz portrete pisca koje je naslikalo više autora..