|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
pred nama je Noć knjige, manifestacija koju svake godine organiziramo u povodu Svjetskog dana knjige i autorskih prava te Dana hrvatske knjige kako bismo podsjetili na značaj knjige i čitanja. Noć knjige 2026. održat će se u četvrtak 23. travnja.
Ove godine Noć knjige obilježava 15 godina kontinuiranog održavanja. Tijekom tog razdoblja izrasla je u jednu od najprepoznatljivijih i najmasovnijih domaćih kulturnih manifestacija posvećenih knjizi i čitanju. Danas okuplja više od 600 sudionika koji organiziraju više od tisuću programa diljem Hrvatske, u stotinama gradova i mjesta, povezujući ljubitelje knjige, autore, nakladnike, knjižnice i knjižare, snažno i ustrajno promičući čitateljsku kulturu.
Pozivamo vas da nam se pridružite te svojim programima, u dnevnim ili večernjim satima, pridonesete stvaranju još jedne nezaboravne Noći knjige. Proteklih godina s knjigom smo se družili u knjižnicama, knjižarama i kulturnim centrima, u odgojno-obrazovnim i drugim ustanovama, na ulicama i trgovima, kao i u javnom prijevozu, bolnicama i zatvorima – u različitim prostorima kojima knjiga nije strana. Želja nam je da raznolikost programa i prostora uključenih u Noć knjige zaživi i u 2026. godini te da najdulja knjiška noć i ove godine bude mjesto susreta, razgovora i povezivanja različitih glasova i generacija.
Donosimo odlomak iz njezine upravo dovršene, još neobjavljene autobiografsko-putopisne knjige Spašeno vrijeme – Tragom dnevnika
Bila sam i ostala spisateljica i slikarica. Zar dvije osobe u jednoj? Da. Jedna je pomagala drugoj. Ili, netko će reći: „Oduzimale su vrijeme jedna drugoj”. Obje primjedbe vrijede.
Dnevnik sam pisala otkad znam za sebe. Imam nekih dvije tisuće rukom ispisanih stranica. U današnje digitalno doba to zvuči čudno, pa i besmisleno. No autobiografije, ne kažem dnevnici, ipak su u modi. Neću reći da svaka budala piše danas o sebi, ali reći ću da je pisanje dnevnika bila bolest od koje je bolovala barem jedna osoba u svakoj meni poznatoj generaciji naše obitelji. Dakle, to je nešto poput nasljedne bolesti koju nisam mogla izbjeći.
Uvijek čeprkam po svemu što mi se događa. Tražim smisao kao da baš sve mora imati neki smisao. Mlad čovjek ne može sagledati uzročno-posljedičnu povezanost događaja na svojem životnom putu, pa to nisam ni ja mogla dok sam bila mlada. Za to je ipak nužna vremenska razdaljina. Kad prođe vrijeme, pošto se film života izvrti, postaje jasno što je bilo dobro, a što loše, što je uzrokovalo ovo, a što ono. ( …)
Listam veliku tvrdo ukoričenu bilježnicu na kojoj piše: „Moj dnevnik, 1950.-1951.“ Počinje naslovom: Početak škole, 1. rujan 1950., petak. Sada, kao 85-godišnjakinja, neću reći starica, jer tako se ne osjećam, nego kao osoba, zavaljena na kauč nakon niza poslova, pozorno čitam retke dvanaestogodišnje djevojčice. Bez sumnje povlastica! Nije svakom dano takvo druženje sa samim sobom. Što će mi ta, kako vidim, vrlo ozbiljna djevojčica kazati o sebi. (…)
U stanu, u Amruševoj, usred velike kuhinje nalazio se jednako tako velik štednjak na drva. Njega je mama dala srušiti kada se pojavio jedan od prvih (nisam sigurna je li baš jedan od prvih ) plinskih štednjaka iz DDR-a, bivše Istočne Njemačke. Taj je štednjak ostao vječno u toj kuhinji, jer tehničke stvari nisu se kvarile kao danas. Živjelo se bez hladnjaka, ali smo uz hodnik imali ostavu, okrenutu na sjever, tzv. “špajzu” gdje se držala hrana i staklenke sa zimnicom. Nije bilo ni električnih ni plinskih bojlera, pa se voda u kupaonici grijala na peć drvima. Nismo imali stotine pari cipela kao neki danas. Rado sam čistila i “glancala” cipele svim ukućanima. Nikakav prevelik posao! To mi je činilo veselje, ne znam zašto. Tenisice su imali samo tenisači, a danas ih imaju svi. Sada će mi opet netko prigovoriti: “Nemaš pojma o današnjim siromasima, ne samo kod nas nego i diljem svijeta!”
Ormari su bili poluprazni. Moja je mama uvijek govorila da se bez mnogo odjeće može biti itekako elegantan. Njoj je to savršeno uspijevalo. Jednom prije odlaska u Crikvenicu sama je sebi sašila haljinu. A bratu je isplela tako lijepu zelenu vestu da sam razmišljala bi li ta vesta meni pristajala. Pet godina nakon Svjetskog pokolja nije moglo biti odveć uređeno razdoblje, ali bili smo sretni s malo novca - u dućanima ionako ničega nije bilo. Tko je znao šivati, pravio je sebi i drugima odjeću od svakakvih materijala, čak i od vreća. Moda kao takva nije postojala, ali to ne znači da nije bilo elegantnih ljudi poput moje mame. Koliko se sjećam, ljudi su bili raznovrsnije odjeveni nego danas kada se slijepo slijedi neki stil pa svi djeluju uniformirano. Pazilo se da nam “paše” ono što nosimo, a je li to baš moderno, nije bilo važno. Zahvaljujući mami, mislim da sam bila dobro obučena. Vodila me kao djevojčicu “šnajderici”, zvala se Stijasni, koja mi je šivala, ali više se uopće ne sjećam te odjeće. Kao djetetu bile su mi važnije druge stvari, npr. jedan veliki dječji auto koji se šepirio u obližnjem izlogu, ali nikada ga nisam dobila. Možda zato danas ne marim za automobile i njihove marke. Žalim za konjima koji su se tada još mogli vidjeti po zagrebačkim ulicama, a ja, kad bih čula njihov topot, prekidala bih svaki posao, pa i sate francuskoga jezika sa starom gospođom Schwarz, i jurila do prozora da ih vidim. Imala sam konja za ljuljanje, ali pravoga nikada. I danas mi je žao zbog toga. Nastavlja se...
