Irma Bahović Banić | Koliko moći ima u jednoj noći

Koliko moći ima u jednoj noći,

Kada sve utihne i nastane muk.

Tada se duša predaje svojoj tihoj samoći.

Samo možeš čuti svog uma harajući zvuk.

Koliko tama ima dara,

Ležući u krevet i gledajući u zid,

Čujem kako unutarnja tuga samu sebe razara,

A savjest u ovoj tami ne zna za stid.

Da li ova tama ugodu meni stvara,

Pa u njoj sam napokon slobodna ja.

Ili sam samo rob crnog vladara.

Koji moje snove sve zna.

Kako je jeziva ova tišina,

Zebe me tijelo moje,

U maloj tamnoj sobi kao da je divljina.

Sulude misli samo se kroje.

Može li se u ovome ovoliko uživati,

Zašto u vanjštini sreću ne mogu naći,

Zašto mogu u tami sebi razotkrivati.

A u svijetlu se moje oči vise ne znaju snaći.

Gordana Kurtović | Bez naslova

Sklupčani u sebe

i u svoje jastvo 

kao dva kotača 

u razmaku stalnom

raspada se bratstvo 

skupa s udaljeni

bez smijeha i plača.

Jedino za stolom

zajedno su opet 

tu riječi važi

i poglede mjere

pred istinom golom.

Strah ih hvata 

od srušenog mosta 

trajno osta

otvorena fronta

onda grade brvno

a nade su krhke 

starog sjaja zrno.

Od navika i vremena

nijedno ne zapaža 

teret tog bremena

dok brišu prašinu

sa svojih uspomena.

Tomislav Domović | Ja imam dva čovjeka u sebi

 

Ja imam dva čovjeka u sebi

Jednog, mladog koji s gavranovima uvježbava krik i zacrnjuje polarni dan labinskim ugljenom

Drugog, starog koji hramajući primiče se pomaknutom crijepu na krovu, pomiče pljusak iz kamina

Mladi se vrti pred ulaštenim zrcalom, jeftino nasjeda na trik, odraz sujete zabavlja želju

Stari stoji nad planinskim izvorom, zvijezde što bile su nad glavom sišle su u pete, u dimu kaljenici nalaze kalup

Prvi čovjek tek njuška ljubav, drugi u njoj odavno je ogrezao

Ja čuvam dva čovjeka u sebi

Dva bića jagodicama prstiju dodirnuta, raskidivost samo što nije počela

Prvi, razbarušene glave i kose pjeni se u otvorenoj staklenki

Drugi, pognute misli veže o rasklimane čavle

Prvi, sanja da pjeva

Drugi, snovima odmahuje i šuti

Ja nosim dva čovjeka u sebi

U istoj crkvi se mole, u nahrenom srcu zavitlanom na jarbol škune, u neizjedenom šljunku i krvavoj ilovači

Njihove ruke isti su križ, prekriženo nebo i zemlja

Oni se mole da ih ne rastave jer jedan bez drugoga neće opstati, ni u razbijenu zrcalu ni u okresanoj planni

Ali

Vrijeme je gluho

Onog prvog, mladog, dokine kad su gavranovi odletjeli tražeći crniju crninu

Onog drugog, starog, pusti da još malo traje, zalaje za pogubljenom sijamskom polovicom

Pusti ga da se spotakne o vlastitu petu, strovali pod gromaču, izdahne prije nego je vratio snove u sebe

i mladića s kojim je iz antikvarijata pokrao utičnice za spajanje s preobraćenim pretorijancima

Zrinka Vidović | Oluje

Ljeto, u kojem je Luce imala nekih osam godina, donijelo je nezapamćenu oluju u naš grad.

U subotnje jutro krenule smo na mali trg u centru. Na njemu su bile tri sjajne stvari: Lucina omiljena prodavaonica slatkiša, kafić s dobrom kavom za mene i duboki hlad u kojem se Sjenka mogla potpuno izgubiti — što je, naravno, njoj bilo jako zabavno.
Nadala se da ćemo se zapitati: pa gdje je Sjenka?
Ali je zaboravila da će Luce biti zabavljena čokoladnim jajem s igračkom Spužva Boba. E, s tim se niti Sjenka nije mogla mjeriti.
Sjedile smo za stolom, a Sjenka je nestrpljivo sjedila u dubokom hladu, stišćući rukice od uzbuđenja, čekajući trenutak kad ćemo je početi tražiti.
Najednom, niotkud, nadvilo se nad nama najcrnije ljetno nebo.

Prolomilo se valjda dvadeset gromova i srušio se na nas strašan pljusak.

Zgrabila sam Lucu za ruku.
Luce je za ruku zgrabila Sjenku, koja je već bila potpuno prozirna od kiše, i krenule smo trčati.
Kroz rijeke koje su se slijevale niz ulice, uzvodno, prema kući.
„Mama, ako mi Spužva Bob ispadne, neće mu ništa biti, jel’ tako? On je spužva. Živi pod morem?“
Ljudi su se bezglavo sklanjali gdje su stigli, a mi nismo stigle daleko.

Sklonile smo se ispod jednog volta, s još desetak njih.

Lucu i Sjenku sklonila sam iza sebe.
Bile su potpuno mokre.
Naša kuća bila je tako blizu, a tako nedostižna, dok je grad postajao slap koji teče prema moru.
„Luce, plašiš li se? Je li ti hladno?“
„Ne, mama. Ovo je zabavno!“
Ubrzo nam sklonište više ne pomaže. Kiša sada pada ukoso i moramo pokušati dalje.
Uzimam Lucu u ruke.

Sjenka me drži oko vrata i vijori iza nas.

Gazim s njima kroz duboku, mutnu vodu i držim je visoko iznad.
Čvrsto me grli, smije se i viče:
„Mama, trči, mama!“
Ni ne znam kako smo došle do ulaza u zgradu.
Sjenka je odmjerila dvorište s mojih ramena i viknula:
„Meni treba luftić ako ću ovdje spavati!“
Stižemo kući.
Napokon otvaramo vrata — a doma su svi prozori ostali otvoreni.

Mokre zavjese cijede se niz zidove. Hladno je.

Ali doma smo.
Svlačimo mokru odjeću, zatvaramo prozore, zamatamo se u ručnike. Sušimo kosu.
Sjenka leluja na toplom zraku i glasno se smije.
(Spužvu Boba ne sušimo. On živi pod morem, znaš.)

Najednom, utihne sve.

Kroz mokru zavjesu sunce obasja nas tri.

.

Takvo neočekivano sunce nikad ne zaboraviš.
Razgrne ti oblake i čuješ opet smijeh kako putuje kroz vrijeme, kroz dane, kroz godine, dok te ne sustigne u nekoj novoj, baš strašnoj oluji. Kao ovoj mojoj.

Pamtim ga i sad — zlatni trag na Lucinoj kosi i njezin glas dok sa Sjenkom pleše u krug oko mene... na suncu…

Ilustracije su originalan rad akademskog slikara M.Čulića.

Darija Žilić | Subotnji trening

 

Subotom popodne

U dvoranama na trakama

Trče dnevni sprinteri

Gondole s veslima

I bicikli za nevidljive

Metraže.

Lopte za plankove

I opuštanja na kraju

Girije podignute uvis

I štapovi Arhimedovi

Koje spuštamo i podižemo

Lomimo ih u zraku

I bacamo se na prostirku

Kao na splav Meduze

U moru, u tri kilometra

Rapsodija i čišćenje

Sklekovi i udah

Nove kavane za noćne

Trkače digitalnih zjenica

Zahvalna tijela, otkucavanje

Bila, mir zaborav,

Crveni obrazi.