Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom
i pokušavam oblikovati statuu jednog života
važući svoje uspone i padove – životno iskustvo.
Zbrajam ljubav i vjeru, oduzimam tugu od boli,
pokušavam pomnožiti veselje i radost na dobrobit čuvstva,
podijeliti strah i stid s vremenom zatvaranja u sebe,
dodati nadu svakom iskušenju, olakšati življenje u vremenu
koje galopom odmiče ispod mojih stopala.
Ali, nada mi s dlanova otprhnu u neuhvatljive visine.
Ne oklijevajući, predade me na pragu bezizlaznosti životnom iskustvu.
Reče mu: „Pobrini se za nju!“
A meni bez uljepšavanja: „Godinama si oblikovala osobnost
od ljubavi i mržnje, od nemoći i nadmoći, ponosa i prkosa, veselja i žalosti…
Tuga je često milovala tvoje lice, iz srca osmijeh milosrđa ti krala.
Trpljenje je postalo nevidljiva kruna ispod koje su cvjetali bolni ožiljci.
Vješto si ih pretvarala u zanosne pupoljke pred očima svijeta,
jer ti si žena, ᾿a žena mora biti samozatajna čuvarica obiteljskog gnijezda
i pred Demonom i pred Bogom῾ – govorila si sama sebi.“
„Vrijeme kušnje je sazrelo. Ne nadaj se – vara te“, šaptalo mi je
moje životno iskustvo kao da me želi pomiriti s ostatkom života.
„Uspori. Stani. Okreni se stvarnosti, sebi.
Ostavi velike riječi izvan okvira svoga postojanja.
One u prostoru bliješte, ali ne daju svjetlost utjehe ni tebi
ni onima kojima tvoja utjeha treba.
I velike želje odbaci uz put kojim koračaš noseći godine
jer ti si samo trenutni prolaznik kroz neograničeno vrijeme.
Odmori um i ruke uz ognjište mjesečine i čašu ljepote s Neba.
Život ti nije uzvratio željeni zagrljaj, ali ni štedio na životnom iskustvu.
Kad te svladaju kušnje, spokojno pokušaj dozvati rajski mir
u svoje iskidane snove da ti noć života manje bude teška.
I moli…
Moli da ti božja ruka tiho vječna vrata otvori.
Moli i za ovozemaljske prolaznike koji će s istočnim grijehom
doći poslije tebe.“
