Zoran Gavrilović | Rašireni prsti

Ostavio sam srce na podu

kao miša na navijanje.

Četiri kuta prašine

i nitko ne zna gdje je rupa.

Mačka je zaspala.

Sunce je danas jako

i kupa se u mačkama i ljudima.

Moj nos je gore, na vrhu,

ali povijest se ponavlja.

Idem brojati

koliko mi pijeska stane

u raširene prste.

Lorena Galeta | Poslijepodne

Šetali smo mračnim ulicama. Nešto sam zastajkivala, ispadale su mi stvari, a on me pričekao i vratio se nazad pomoći. Onda smo se držali za ruke, te prolazili kroz neko žitno polje. Rekla sam mu da ga volim, ali isključivo kao prijatelja, a dotični me poljubio u obraz. Zatim smo otišli do zlatarnice i razgledavali nakit. Iako sam imala puni novčanik, ništa si nisam htjela kupiti. Tada shvaćam, da me mladić ciljano doveo tamo, kako bih izabrala što mi se sviđa. Međutim, budim se iz sna.

Nina Vukadin | Zrcalo u krošnji

(Speculum in fronde)

U zelenom spletu grana

visi zrcalo koje ne vidiš očima,

nego slutnjom.

Ne odražava tvoje lice,

nego ono iza njega.

Sjenu koja čeka da bude prepoznata,

ne kao neprijatelj,

nego kao zaboravljeni dio kuće.

„In silva habitat umbra sui.”

U šumi stanuje vlastita sjena.

Šuma te ne zove.

Ona te pamti.

Svaki korak kroz vlažno tlo

otvara vrata u neko drugo doba —

kad si još govorila stablima

bez riječi.

Kad si osjećala kamen

kao vlastiti zglob.

Disanje ovdje nije biološko.

Ovdje dišeš kroz lišće,

a misli ti rastu u mahovini.

„Memoria arborum est somnium animi.”

Pamćenje drveća je san duše.

Nisi se izgubila.

Samo  si dopustila

da više ne znaš.

U tom neznanju —

počinje znanje dublje od jezika.

Ono ne traži odgovore,

nego otapanje:

ega, glasa, pitanja.

Na kraju staze,

na kojoj nitko ne hoda osim tebe,

stoji krošnja.

I u njoj — tvoj prvi pogled.

Onaj prije misli.

Prije riječi.

A kad digneš oči,

vidiš —

nije to šuma.

To si ti,

prerušena u prostor

koji diše u tvoje ime.

„Silva est anima in forma mundi.”

Šuma je duša u obliku svijeta.