Spomenica 2025. Tomislava Marijana Bilosnića, ona koja potvrđuje vjeru u stvranje

U nakladi izdavačke kuće 3000 godina Za dar objavljena je Spomenica 2025. posvećena stvaralaštvu Tomislava Marijana Bilosnića. Riječ je o opsežnom izdanju na 232 stranice koje donosi pregled njegova književnog, umjetničkog i javnog djelovanja tijekom 2025. godine.

Spomenica započinje uvodnim tekstom simboličnog naslova „Spomenica iznova potvrđuje vjeru u stvaranje“, a zatim se razvija kroz više tematskih cjelina: Posvete, Knjige, Nagrade i zahvalnice, Antologije i zbornici, Poezija, Putopisi, Eseji i kritike, Vijesti, Bibliografija 2025. i Foto-album.

Posebno se ističe dio s posvetama: među Bilosnićevim posvetama nalaze se one upućene Luki Modriću, Ivi Kalinskom, Stjepanu Čuiću i Krešimiru Marceliću, dok su njemu posvete napisali David Cortes Caban, Robert Hajszan Panonski, Michael White i Boris Domagoj Biletić.

U poglavlju o knjigama predstavljena su njegova izdanja iz 2025., uključujući naslove poput „Od mora i zlata, Moj Zadar, moj zavičaj“, „Itaka“, „Na velikom bijelom otoku“, „Spomenica 2024“ i „Odisej pod murvom“. Također se navode brojni zbornici i antologije u kojima su mu pjesme objavljene.

Godina je bila iznimno uspješna i po nagradama: dobio je Veliku zlatnu plaketu za najbolju ljubavnu pjesmu, nagrade na natječaju „Anka Petričević“ za duhovnu poeziju, priznanje za pjesmu o Hrvatskom Kraljevstvu te posebnu nagradu za književni putopis. Na međunarodnoj razini nagrađen je priznanjem Prix d’Excellence odbora za umjetnost i književnost HLC.

Spomenica uključuje i izbor njegovih novih pjesama, putopisa i kritika, kao i tekstove drugih autora o njegovu radu. Posebno opsežan dio čine Vijesti (69 stranica), koje dokumentiraju njegovu bogatu kulturnu aktivnost, te Bibliografija 2025. na čak 72 stranice, što jasno svjedoči o iznimnoj produktivnosti.

Cijelo izdanje potvrđuje Bilosnića kao autora iznimne energije i kontinuiteta – stvaratelja čije djelo uistinu „potvrđuje vjeru u stvaranje“.

Zorn Gavrilović | Nemir na duši

Valovi tvoje kose

razbili su se o moje obale.

Još si imala riječ ili dvije,

tremor kroz svaki moj živac,

ispriku za neispunjeno očekivanje.

Ali isprika je bila tvoja potreba.

Ja nisam došao po isprike.

Kada uzmem ono što me oduzelo

i vratim ono što nikada nisam imao,

bit će mi lakše.

Ponekad ljudi moraju ispričati sebi

da bi opravdali svoje postojanje.

Upletene maslinove grančice ukrašene križićima od perunikina lista i golubicama od smokvine srčike na tradicionalnoj preduskrsnoj radionici Gradske knjižnice Kaštela

 

Dvanaestu godinu zaredom u Gradskoj knjižnici Kaštela održana uskrsna zavičajna radionica pletenja maslinovih grančica, izrade golubica od srčike divlje smokve i barabana 

Tradicionalna uskrsna radionica pletenja maslinovih grančica i izrade golubica od srčike divlje smokve koje se nose na blagoslov na Cvjetnicu u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem održana je ove godine u srijedu 25. ožujka dvanaestu godinu zaredom u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela u Nadbiskupovom kaštelu u Kaštel Sućurcu.

Mira Orošnjak poučila je brojne nazočne polaznike/ice radionice kako izraditi golubice od srčike divlje smokve, dok su ih Tea Bilić Prcić i Jasminka Borzić podučile pletenju maslinovih grančica i izradi križića od perunikina lista. Tonći Rinčić nazočne je naučio izraditi baraban, a sve ovo već dvanaest godina organizira i osmišljava Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela, zaljubljenica u kulturno-povijesnu baštinu Sućurca i Kaštela, prema čijoj ideji je prva uskrsna radionica pletenja maslinovih grančica i izrade golubica od srčike divlje smokve održana 2015. godine, tj. prije dvanaest godina.

„Zahvaljujući polaznicama radionice koje su na druženje donijele svježe ubrane cvjetiće viole, prisjetili smo se još jednog starog kaštelanskog običaja uoči Cvitnice - ukrašavanja maslinovih grančica cvjetovima viole. Viola ili ljubičica je kao nevini i mirisni vjesnik proljeća u narodu često nazivana cvijetom skromnosti i cvijetom Gospine poniznosti, a njena ljubičasta boja smatra se bojom žalosti i pokore te simbolom trpljenja. Upravo iz tog razloga ljubičasta boja se kao pokornička boja upotrebljava za liturgijsko ruho u vremenu Korizme“, pojasnila je ravnateljica GKK Renata Dobrić, prisjetivši se još jednog sućuračkog običaja povezanog uz blagdan Cvjetnice – umivanja vodom s laticama ljubičica, tratinčica i ostalog proljetnog cvijeća.

„Dan uoči Cvjetnice, subotom, djeca bi krenula u branje proljetnog cvijeća, najčešće ljubičica i tratinčica, koje bi potom stavili u posudu s vodom. Na sam blagdan Cvjetnice, ujutro, prije odlaska na sv. misu, svi ukućani bi se umivali tom mirišljavom vodom, vjerujući da taj čin donosi zdravlje, ljepotu i čistoću lica, ali i duše i tijela. Osim toga, u Sućurcu su se ljubičicama i violama ukrašavale maslinove grančice i košare, odnosno krtoli, u kojima se hrana nosila na uskrsni blagoslov, a cvjetovi ljubičice su se također koristili i za bojanje jaja. Cvjetovi ljubičice stave se u vodu s nekoliko kapi limuna i u toj vodi se skuhaju jaja. Ljubičice jajima daju ljubičastu boju, dok im kuhanje u „kori od kapule“, tj. u kori crvenog luka, daje crvenkasto-smeđu boju“, dodala je R. Dobrić, istaknuvši kako je, zahvaljujući sućuračkim bakama, tetama, djedu i roditeljima od najranijeg djetinjstva aktivni sudionik obiteljskih priprema za Cvitnicu, Veliki tjedan (Velu šetemana) i Uskrs.

Nazočnima je ovom prilikom, uz izradu golubica od srčike divlje smokve i pletenja maslinovih grančica, predstavljen i običaj izrade barabana, ukrašene jasenove šibe kojom se u Velikom tjednu udaralo po klupama u crkvi, a što se koristilo umjesto zvonjenja crkvenim zvonima.

„Baraban je naziv dobio po Barabi, razbojniku koji je, zahvaljujući svjetini, oslobođen umjesto Isusa, a običaj udaranja barabanom po crkvenim klupama nazivao se barabanavanje. Lupajući i udarajući žestoko barabanima po klupama, glumeći da šibama tuku i kažnjavaju Barabu, puk je želio izraziti nezadovoljstvo zbog osude Isusa i zbog oslobađanja razbojnika“, kazuje Renata Dobrić, govoreći o običajima o kojima su joj od djetinjstva govorili baka i djed.

Elis Gobo ovjenčana nagradom „Joja Ricov” za čakavsko pjesništvo

U svečanom ozračju Narodne knjižnice Kali, na otoku Ugljanu, 25. ožujka dodijeljena je prestižna književna nagrada „Joja Ricov” za čakavsko pjesništvo. Ovogodišnja laureatkinja, istarska pjesnikinja Elis Gobo, odabrana je kao najbolja u konkurenciji od 21 kandidata. Laureatkinji su tom prigodom uručeni Diploma, medaljon s likom Joje Ricova, umjetnička slika te prigodni poklon Općine Kali. Priznanje i nagrade su joj uručili predsjednik Hrvatskog književnog društva – Zadar, idejni pokretač Manifestacije, Nikola Šimić Tonin, ravnateljica Narodne knjižnice Kali Tomislava Radović te izbornica i obiteljska prijateljica pokojnog Joje Ricova Desa Blaslov Dujela. U programu su pjesnici općine Kali interpretirali pjesme Joja Ricova te drugih pjesnika toga kraja. Nastupio je i folklor u koalskim nošnjama (mladost škoja i mista) pod vodstvom učiteljice Ines Kolega koja je nadahnuto govorila stihove Joje Ricova kog je osobno poznavala. Tu je večer interpretacijom pjesama svoga oca pjesnika i uglednika Trogira, Mirka Slade – Šilovića obogatio i član predsjedništva Matice hrvatske Ogranak Trogir, Radovan Slade-Šilović.

Poezija kao neumorni svjedok vremena

Ravnateljica Knjižnice Kali otvorila je večer istaknuvši ponos što se ova manifestacija od 2018. godine održava upravo u njihovim prostorima, budući da je Joja Ricov bio najveći pjesnik njihova kraja. U svom službenom obraćanju, Nikola Šimić Tonin naglasio je kako je, od svih dosadašnjih dodjela, ova bila najuspješnija. Prema njegovim riječima, neupitan doprinos tome dala je upravo nagrađivana autorica toplinom svojih pjesama i osobnošću kojom je ostavila snažan dojam na žitelje Kali i sve nazočne. Ostali su iznenađeni i iznimnom medijskim interesom za nagradu. „Bilo je to pravo slavlje domaće riči koje je u potpunosti opravdalo postojanje same manifestacije“, zaključio je Šimić Tonin.

Emotivni povratak na otok početaka

U svom se obraćanju, Elis Gobo prisjetila kako se upravo na otoku Ugljanu, prije jedanaest godina, prvi put predstavila zadarskoj publici. Poseban značaj nagradi daje i snažna duhovna poveznica s Jojom Ricovom. Iako ga nije osobno poznavala, pjesnikinja ističe kako ga osjeća bliskim kroz senzibilitet, jezik i ideje. Kao i Ricovu, zavičajni idiom joj je prva poetska ljubav kroz koju se najlakše izražava. Oboje dijele uvjerenje da je poezija jezik iskrenosti – krik duše koji daje glas svemu onome što titra duboko u čovjeku te neumorni svjedok koji od zaborava brani život, ognjište, dom... u svim njegovim raznolikim pojavnostima i dragocjenim mijenama.

Zahvalivši na nagradi, Gobo je poručila kako će je primljeni medaljon i plaketa svakodnevno podsjećati na to da je u stvaralaštvu najvažnije ostati autentičan. Naglasila je kako istinski pjesnik ne treba težiti umjetno uzvišenom stilu ni dalekim temama, jer su sam život i prostor u kojem živimo uzvišeni sami po sebi ako im priđemo s ljubavlju i poštovanjem.

Nikola Šimić Tonin

Nikola Kornesczan | Tvoj miris, kojim dišem

 

Gdje bismo mogli biti svagda sami, 

ja znao bih: na tebe sve miriše. 

Opazio bih tebe i u tami, 

po tome kako šutiš, kako dišeš.

Jer ideš opet gradom tim pokislim, 

kao kroz san što mogu da predvidim.

Znam da si sve što mogu da zamislim 

i sve što osjećam kad te ne vidim.

I šutim tada. Znam da i ti jesi 

u tami koju pogled tvoj rasipa, 

dok negdje, na iščezloj već adresi, 

sve bijelim... bijelim cvijećem se zasipa.

I nema riječi što bi mogle reći 

to što u dahu ostalo je skrito. 

Kao da vrijeme unazad će teći, 

dok srce kuca — tiho, silovito.

Pa neka vjetar tragove zametne, 

i neka kiša izbriše nam lica. 

U svakom kutu ulice nek sretne 

tvoj odsjaj moja sjena lutalica.

Jer ti si miris kojim dišu sjene, 

i sve što jesam dok si pored mene.