Milan Frčko | Papir

Papir je čudo. Sluša moje srce, svaki stih mi plati i razumije moju krv. Pomisliš, ničega tu nema i odjednom ugledaš pepeo i shvatiš da je sav tvoj trud izgorio. Zatim pogledaš vjenčani prsten na svojoj ruci, sjetiš se svoje djece i osmijeh ti se vrati na lice. Mjesečina uđe u tvoju sobu i obasja papir na kojemu piše: "Daleko si stigao. Gotovo je"!

Ispovijed jedne čitateljice

   

O romanu Ozane Ramljak "Kako je Bluno tražio ljubav"

(Ilustracije Ivana Crnošija Galović;

Zagreb: HDKDM – Klub prvih pisaca, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Počinjemo od vrtića 

– Što se u vrtiću radi? – pitam svoju prijateljicu Ozanu. 

To je početak poznate pjesmice. Obje znamo i pjevamo. Onda ja kažem: 

– Meni je najbolje ono da se ide kući. 

Moja prijateljica Ozana Ramljak pogledom prelazi preko knjiga na polici. Zatim mi odgovara: 

– Jest, dobro je, ako kod kuće nisi sam. Znam ja to, Bruno mi je rekao. 

– Koji sad Bruno?

– Ovaj. – kaže Ozana i gura mi pod nos svoju knjigu. 

Čitam naslov: "Kako je Bluno tražio ljubav". Pitam je li to "l" pogreška. Autorica knjige klima glavom i smješka se. 

– Da, Bruno je u početku griješio. – tumači Ozana – Nije znao izgovoriti "r". 

– u početku ili u vrtiću? – opet se šalim. 

Moja prijateljica tobože prijeti prstom. Ali lice joj je nasmijano, a drugom rukom gura knjigu u moju torbu. Nije mi rekla, no ja već znam: u knjizi piše o avanturama jednog vrtićarca. Dolazim kući i čitam. 

"on nije Bluno nego Bruno, i to im je bijesno sa suzama u očima viknuo. Baš im je tako viknuo: 

– Nisam ja Bluno, ja sam Bluno! 

A oni su se smijali još jače i ne bi ni prestali da im teta Slonica nije rekla: 

– Pustite Brunu na miru, nije se lijepo rugati! 

A tetu Slonicu svi slušaju". 

Neobični likovi 

Da, jedna teta u vrtiću je slonica, a druga čaplja. 

..."ali u nju nije imao previše povjerenja. Bilo bi dovoljno da je netko malo gurne pa bi se spotakla na onim svojim tankim klimavim nogama, kao neki dan kad je lisičica Sonja trčala i nije gledala ispred sebe [...] pa se zaplela u noge tete Čaplje i ona se samo zavrtjela i noge su joj se zaplele i samo je počela lepetati krilima. Bilo je baš smiješno i svi su se smijali, iako to nije bilo lijepo, jer se nije lijepo nekome smijati". 

U priči o Blunu Konj vozi veliki crni automobil, prodavačica odjeće je Tigrica, Kozlić dijeli hranu, dok mlada Roda briše stolove. Magarac, Vol i Pas su pivopije pred gostionicom. Svizac Điđi dosađuje svima u bolnici, gdje su liječnici Lemur i Žirafa, a medicinske sestre su Zebra i Bijela Medvjedica. Kasnije, "kad se počelo smračivati", pet sivih figura su banda rakuna. 

Dakle, likovi u romanu "Kako je Bluno tražio ljubav" nisu ljudi nego životinje. Djeca u vrtiću nisu djeca nego mladunci: Noa je lavić, Nina je ježica, Matko, Periša i Maro su vučići. I sam Bluno/Bruno je mladunče mame i tate medvjeda. 

Jednoga jutra je otišao od kuće. ..."onako malen, izgledao je kao da je nevidljiv, a opet svima smeta." 

Dvije potrage 

Kad je Bruno nestao, mama je "osjetila kako je prekriva val panike i kako ne može doći do zraka." A tata joj je rekao: 

"– Smiri se. Moramo na policiju." 

Policajac na prijemnom pultu bio je Dabar, a inspektori stari vuk Fabijan i mladi vuk Gregor. Obećali su pomoć i potraga za Brunom je započela. 

Za to vrijeme, Bruno/Bluno je tražio ljubav. Naime, njegovi mama i tata su se sve češće svađali i bilo mu je sve teže slušati, "zario je lice u jastuk pokušavajući ne čuti prepirku koja mu je parala uši i tjerala suze na oči." 

Pitao je mamu što se događa, a ona mu je odgovorila ovako: 

"– ...valjda smo izgubili ljubav." 

Naravno, on je to shvatio na svoj način. 

"– Kasno je, zlato, – rekla je mama – pričat ćemo sutra.

Pomilovala ga je po glavi, poljubila i izašla iz sobe. I baš kad je počeo razmišljati o toj ljubavi koju čak i odrasli mogu izgubiti iako su oni pažljiviji i manje gube stvari nego djeca, jedino nekad ne mogu naći ključeve od auta, ali onda ih opet nađu, ušao je tata. [...] I u njegovu je glasu bila ona ista sjena grižnje savjesti kao i u maminu, [...] a onda je ipak neodlučno izustio,

– Ne znam... Možda zato što se izgubila ljubav." 

Medvjedić Bluno/Bruno nije želio čekati. Mislio je da tu ljubav može pronaći kao da je neka stvar. Doživio je niz avantura i sprijateljio se s vjevericom. 

"– Nitko se meni ne smije! Ja sam najjača u domu! – povikala je vjeverica pokušavajući izgledati što je strašnije mogla. 

Ali nije joj to baš pošlo za rukom jer su vjeverice uglavnom slatke i imaju velike lijepe oči i kitnjast rep i uopće nisu strašne, osobito kad su male kao ova". 

Vjeverica se zvala Asta. Pridružila se Blunu pa su tražili skupa. Sve dok nisu sreli staroga Psa s unučicom, "sasvim malim štenetom, slatkom curicom velikih smeđih očiju." 

"Stari Pas je bio zaista star, i mudar, i iskusan i svašta je znao. 

– Ljubav ima puno oblika. Ali kad je nađete, sigurno ćete je prepoznati. Možete je svagdje naći. A opet, mnogi je ne nađu nikada. Tako je to s ljubavlju. – zamišljeno je rekao." 

Njegova ljubav je bila njegova unučica. Brinuo se o njoj i čuvao ju je.  

"– To je moja ljubav, – rekao je – svatko mora naći svoju. A onaj tko je izgubi, mora je naći tamo gdje ju je izgubio.

Zato, dragi ljudi i ljudski mladunci, čuvajte svoje ljubavi i čitajte knjige! U knjizi Ozane Ramljak možete saznati kako su završile dvije potrage: potraga za Brunom i potraga za ljubavlju. Ja znam, jer sam sve pročitala. 

Monika Herceg | Upute za hrabrost

Na početku sve stvari izgledaju strašno, ne sjećaš se

više jauka kada si izlazio iz majke, ali

govorili su o tom vrisku. Potom plakanju kroz naredne noći

kada si, govorili su, ponovno proživljavo porod.

Na početku, sve stvari izgledaju nemoguće.

Prvi korak, prva riječ, prva ljuljačka, prvi bicikl, prva ljubav.

Na početku, sve je teško i neizvedivo.

Korak kad se ustaješ iz kreveta, izlazak među druge, suživot.

Samo putovanje, ono te isto plaši.

Mnoge su i raznolike zvijeri svijeta, mnogo je stupnjeva mraka,

mnogo je mjesta koja mame sad već željenim odmorom.

Na početku, sve stvari izgledaju

daleke i nedodirljieve,

ali jednom kad se okreneš,

od cigle, od olovke, od koraka,

svijet će ležati dovršen pred tobom.

Zato ne zaboravi, na početku sve stvari izgledaju nemoguće,

i kreni im ususret bez sumnje u sebe.

Straha će biti uvijek, ali zapamti

da tvoje ruke i tvoja glava i tvoje srce

znaju više nego ti.

Božica Jelušić | Cvijeće je crno-bijelo

Sunce plaminjavih boja, a cvijeće crno-bijelo,

More u slanom zraku, gdje se tek sluti kopno.

Je li dopušteno tako : mišlju, riječju i djelom,

Griješiti protiv života, padati uzastopno?

Jahači rumene kadulje *, dvojne duge hvatači,

Zalegli su pod humus i tamo tarot slažu.

Podronimo gdje Mjesec noćno rublje presvlači,

U zemne elemente naši se snovi razlažu.

Čemu um, što se noću teškim igra zadatkom?

Želim oštrovid orla il' makar pamćenje vrane.

Trnu li moja čula, vidim li samo na kratko,

Kad nigdje nema mjesta za vrijes i tulipane?

Ide prevratno doba: tanki prst Ehnatona*.

Svija se raspukla vrba, zaboravljena žena.

Znaš li uho što čuje zvuk potonula zvona?

Cvijeće je crno-bijelo. Na oku zarasta mrena.

_____________________________________________

*Jahači rumene kadulje- roman Zane Greya;

**Ehnaton-egipatski faraon, vjerski reformator

Eugen Babić | Srce

Srce imamo da se daje. Prvo sebi, zatim i drugima. Nesebično, iskreno, iznova i iznova. 

Možda s godinama mrvicu sramežljivije i ponešto sporije, ali i dalje jedini način za nekoga potpuno upoznati je dati mu se kompletno. 

Sve one polovične priče nisu život, već tapkanje u mjestu očekujući da možemo živjeti puninu života dajući se djelomično. 

Nema veće laži od uskraćenosti emocija i tupila hladne suzdržanosti. To nije život, to je životarenje. Sive primjese koje se valjaju u opreznom hodu po rubovima osjećaja. 

Potrebno je zaista naivno, dječački, pokušati ponovo. Ponovo i ponovo. 

Do sljedećeg susreta.