Rekao je usput, smijući se
kao da govori o pršutu i vinu,
muž moje prijateljice iz djetinjstva:
„Uživajte u šetnji, ostalo nam još
desetak posto!”
Dovoljno da ne odgađamo.
Premalo da se razbacujemo.
Nije nas
ni šokirao,
ni zaustavio,
nego pokrenuo.
Nas dvije, koje se znamo još
od mirisa ciklama što smo ih brale
verući se po vrgorskom parku,
otišle smo u Maksimir na kavicu
što nikud ne žuri,
što nikud ne curi,
u duge razgovore bez zaključka.
Odjednom,
stvari su bile točno
onakve kakve moraju biti:
kavana, divlji kesten, ugažena staza,
komunikacija koja nije prazna.
Nas dvije, kad smo zajedno,
još smo one djevojčice
povezane nevidljivim nitima
koje stvaraju osobe
što su:
disale isti zrak,
pile istu vodu,
jele istu hranu,
nosile istu kecelju
koju smo nakon nastave
grčevito, brzo svlačile
i gurale u torbu.
Više ne čekamo ono „važno”.
Važno je već ovdje:
u bujici riječi što spontano teče,
u koraku što lokvice preskače.
Desetak posto, ne zvuči kao kraj,
nego kao mjera;
koliko još biti ovdje bez izgovora.
Ona mi objašnjava:
"Ma, pusti njega i njegove izračune,
on je ekonomist,
sve računa u postotcima!"
Nasmijem se:
Briljantno je izračunao ostatake
naših života.
(Ako budemo imali sreće.)
I zato:
nećemo ubrzavati,
nećemo rezati na sitno,
nećemo popravljati
nećemo uljepšavati
stvarnost u kojoj živimo.
Život je nepodnošljivo stvaran,
samo ga ne treba propustiti.
Nas dvije gledamo datum
na bočici ricinusova ulja
kupljen na akciji u ljekarni.
Moram ga potrošiti za mjesec dana.
Pomislim: odlično,
imam vremena,
izdržat ću toliko.
Ali
to je
manje
od
onih
deset
posto.
