Zoran Gavrilović | Još ne peče

Izlazim iz okvira.

Još ne peče.

Na nebu su samo dobri valovi.

Netko je danas odlučio ubiti suncokrete.

Sutra ćemo možda i mi umrijeti.

Zoran Hercigonja | Književnost između dokolice i vrijednosti

***

Položaj kulture čitanja nije baš zadovoljavajući u odnosu na brojnost sadržaja, a uštogljene navike čitanja sve više poprimaju oblik društvenog obrasca. Nekako kako kultura i društveni običaji uobličavaju šablonističko djelovanje i poduzimanje određenih akcija u pojedino doba godine, tako i kultura čitanja potpada pod istu takvu „šablonu“.

Naime, često se čuju komentari: „Moram pripremiti neku literaturu za godišnji odmor.“ Ili: „Moram s nečim prikratiti dosadu na plaži.“

Vrlo česta formulacija za vrijeme društveno „uhodanih“ pravila ljetovanja. Ako je navika čitanja literature svedena isključivo na prikratu dosade, onda literatura definitivno ne može odražavati nijedan ozbiljniji oblik intelektualnih vrijednosti, već postaje sredstvo zabave i postignutog zadovoljstva radi same zabave. Takvom uobičajenom mantrom kvaliteta literarnog sadržaja spušta se prema najnižim i najskromnijim potrebama publike, čime se postupno mijenja i sama percepcija književnosti.

Jer stvaranje isključivo radi zabave, i to ne bilo kakve zabave, već one koja ne zahtijeva prevelike intelektualne napore i naprezanja, nužno vodi prema sadržajima koji se prilagođavaju upravo takvom očekivanju.

Ne zaboravimo da književnost odražava puno više od zabave, od toga da mi je na godišnjem i na plaži dosadno.

Svođenje literature na periodičko čitanje, samo za vrijeme godišnjeg odmora, a ne u kontinuitetu osobnih potreba, dokida afirmativnu komponentu čovjeka kao misaonog bića. Čitam samo za vrijeme odmora, za prikratu vremena i dosade, a ostatak godine apstiniram u ćeliji osobne malodušnosti i analfabetizma.

U takvom obrascu čitanje prestaje biti potreba i postaje sezonska navika. Ono više nije unutarnji poriv čovjeka prema spoznaji, nego povremena aktivnost kojom se popunjava praznina slobodnog vremena.

To hirovito pražnjenje pogrešnih pobuda čitanja samu kulturu zdravog čitanja, radi osobne afirmacije i mentalne higijene, odvodi u stranputice i pogrešne zaključke. Ako se očitovanje osobnih preferencija za čitanjem svodi na sezonsku berbu dosade, čime se onda opredmećuju prirodne potrebe za kontinuitetom spoznajnih i karakternih vrijednosti čitanja?

Čitanje nije sezonska potreba. Ono nije predmet koji se uzima onda kada ostane višak vremena, niti je književnost prostor za popunjavanje praznine između kupanja, sunčanja i odmora. Ako se književnosti pristupa samo onda kada čovjek nema što drugo raditi, onda se njezina vrijednost unaprijed određuje kao vrijednost dokolice.

A književnost nije dokolica.

Taj prostor izostanka svijesti o potrebi za izvansezonskim čitanjem ozbiljno narušava kulturološko i umjetničko određenje književnosti. Književnost koja otkriva, raspravlja, uči, ukazuje i nadahnjuje svedena je na opredmećenje svijesti o beskorisnosti književnosti kao umjetnosti, osim u vrijeme dosade, u točno određeno doba godine i pod točno određenim okolnostima.

Književnost obavijena takvim zaključcima i navikama biva isključena iz primarnih vrijednosti, svedena na predmet zabave radi zadovoljenja u trenucima dosade. A kada se jedna umjetnost počne doživljavati samo kroz njezinu sposobnost da zabavi, tada se polako gubi svijest o njezinoj sposobnosti da čovjeka mijenja.

„Ajmo nešto pročitati dok besposleni u dosadi ležimo na plaži.“

Takva poruka ne samo da umanjuje osobni interes za cjelogodišnjom potrebom čitanja, već narušava ozbiljnost i autoritet jedne od temeljnih umjetnosti jednog društva, koje počiva na kulturi i kulturološkim vrijednostima jedne nacije.

Pitanje je gdje su granice takvog postupnog sugeriranja da je književnost samo razbibriga u one dane dosade i dokolice, a ne u dane potrebe za osobnom afirmacijom i izgradnjom duha intelektualnih vrijednosti?

Jer ono što se dugo i uporno ponavlja kao navika, s vremenom postaje vrijednosni stav. Ono što se prihvati kao uobičajeno ponašanje, vrlo lako postaje društvena norma. Tako i književnost, ako je neprestano smještamo u prostor dokolice, počinje gubiti svoje stvarno mjesto u životu čovjeka.

Naravno, postupno ponavljanje iste mantre dovodi do postupne promjene u navikama i vrijednostima društvene zajednice.

A književnost; neka ti se duh pravih vrijednosti ne gasi!

Pavle Gligorović | Žurba

Sinoć sam te slučajno

sreo u gradu.

Osmijehnula si se 

i ja se osmijehnuo.

Imala si linearne jednačine 

nepoznate pijanom pogledu

i crnu haljinu razvučenu 

po rubovima ključnih kostiju.

Alkohol je prijatelj neubjedljivih.

Kao i obično

svaki susret sa tobom

iziskivao bi nove rečenice,

koje nikako

nisam nalazio

u crnim rupama 

slučajnih susreta.

Uvjek  je najbolje, to sam naučio,

praviti se da te nisam vidio.

Mrak i gužva izgovori su stidnih.

Ionako

nisi primjećivala nikoga

oko sebe.

I negdje si žurila. 

Htio sam te zaustaviti

i samo ti reći,  

kako si lijepa

večeras,

al odustao sam.

Znam koliko voliš biti u žurbi

i okružena političarima,

homoseksualcima i književnim grupijima.

Gledao sam  

ženu sa crvenim karminom

i tankim bljedilom u obrazima

kako žuri natrag u gužvu.

I tako 

godinama

preskačem susrete.

___________________________________________________________________________

BIOGRAFIJA:

Pavle Gligorović (1988) rođen na Cetinju. Do sad je objavio tri zbirke poezije

Daždevnjak na suncu (2021), Mravi iz utičnica (2024), Treći put ti govorim o ljubavi

(2026). Zastupljen je  u književnim časopisima i zbornicima poezije u zemlji i regionu.

Član je Udruženja pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Prevođen na mađarski,

italijanski,engleski i španski jezik. Živi i stvara u Podgorici.