Nismo se rastali.
To bi bilo lakše objasniti.
Samo smo se razmaknuli
kao dva kreveta u bolnici
koje su sestre odgurnule metlom
da mogu proći između nas.
Nismo pukli.
I to je problem.
Da si me bar razbio
lakše bih te mrzila.
Pitam se voliš li me još.
I odmah znam da voliš.
To me ubije.
Da me mrziš mogla bih spavati.
U meni raste geografska karta,
tanka, plava
žilava kao koža.
Daljina nije prostor
daljina je životinja,
spava izmedju nas
teška,
topla.
I diše.
Daljina nije kilometri
daljina je kada ti se nešto ružno dogodi
a ja nisam prva osoba koju nazoveš.
Jutro me struže po licu
kao nož po tanjuru
a u ustima okus metala
Kao da sam cijelu noć žvakala tvoje ime.
Tvoja odsutnost nije rupa
To je čavao.
Rastem oko njega kao drvo oko metka
Pokušavam te zaboraviti
ali predmeti te pamte
šalica te pamti
gramofonska ploča,
filigranski pločnici te pamte
Sjećanje raste po zidovima,
zeleno,
kao plijesan
jednog jutra sve će pojesti.
Fotografije postaju dokazi protiv mene
gledam ih kao mjesto zločina
tu smo još živi
tu se dodirujemo
tu još ne znamo što će nas ubiti
Nismo se rastali,
samo se desio život.
Dva ista neba,
dva različita svijeta
Kao da nas je netko kopirao
I zaboravio spojiti.
