U 83. godini preminula je Andriana Škunca, hrvatska pjesnikinja i fotografkinja, članica Društva hrvatskih književnika

 

Andriana Škunca
Fotografija: Facebook

Kako donosi Hrvatska enciklopedija, Škunca je studirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo te kasnije i živjela pa je njezino pjesništvo trajno obilježeno insularnim iskustvom, slikama i motivima. 

U prvim zbirkama prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969.; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981.), okreće se pjesmi u prozi, sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992.; Zeleni prah, 1994).

U pjesmama niže slike i ugođaje kojima lirski opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija upisuje u glavni tok hrvatskoga pjesništva od S. Mihalića do J. Severa i A. Žagar.

Sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985.), Druga strana zrcala (1988.), Novaljski svjetlopis (1999.), Predivo sve užih dana (2002.), Vrijeme se zanjihalo (2015). Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2006.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2019).

Izvor informacija: Društvo hrvatskih književnika, 29.7.2026.

Andriana Škunca, Wikipedija

Clara Wolf | Tišina

Nestala sam,

nitko ne pita.

Svjetlost sunca

obasja radošću. 

Miris šume,

stabala,

smeđe kovrče-

nema me.

 

Nestala sam.

Gdje?

U plavetnilu mora

naći ćeš pogled.

Oštar pijesak 

moj dodir.

Nestala sam.

Dotaknula jezgru planeta.

Oblacima obgrljena.

Nestala sam.

Božica Jelušić | Te ptice, usudnice

Posvećeno

To su najčudnije ptice, posljednje svoga roda,

One olovke kljuju i grafitom se hrane.

Pratiteljice starih, čađavih parobroda,

Te ptice što su za snove, ne za svijet odabrane.

One nakrive glavu i tiho propiskuću,

A u klupama djeci dlanovi se oznoje:

Pa pušu na te riječi kao na poparu vruću,

U katrenima strogim dok slogove prebroje.

Te ptice sređuju perje, premda rod nije jasan,

Zbog prejaka se svjetla u zid zalete po mraku.

Za njima vuče se šapat, svrdlav i poluglasan,

"Zar još su uvijek žive, plove li na Itaku?".

Imaju one gnijezda, otoke, dvore i ploče;

Al' vranama su nalik, prije no zlatnoj vugi.

Nerazrezane stoje knjige gdje srce oroče:

One imaju prošlost, budućnost imaju drugi.

Lada Franić | Monolog

Znam da  

u toj nepoznatoj ulici

dišu zastakljene duše.

Ali jedna od njih 

nisam 

ja.

Ja 

sam 

ona 

pukotina 

kroz 

koju 

prolazi 

zrak.

Natalija Dimitrova | Metamorfoze - Метаморфози

МЕТАМОРФОЗИ


Не всяка статуя оживява като Галатея,
но в шедьовър се превръща
дори и бетон:
щом една красива идея
срещне своя Пигмалион.

***

Прогресива ГЕОМЕТРИКУС




METAMORFOZE


Ne oživljava svaki kip poput Galateje,
ali čak i beton postaje remek-djelo:
kada se lijepa ideja
susretne sa svojim Pigmalionom.
_____________________________________

S bugarskoga preveo Nikola Šimić Tonin