|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Da li ti
Ili onaj koji čeka bus za Trsat
Svi divlji kesteni na Rječini
Loša kava na terasi
petnaestogodišnjakinja
pobjegla s nastave.
Hotelska soba
Iz aranžmana barda na gostovanju
U ladici sado- mazo kovčežić.
Netko je izgubio nevinost
kao da se otvara prozor
ili operu ruke.
Na dnu torbe masni burek
i crne All starke
Most za koji trebaš pasoš.
On u rasklimanom spačeku
s druge strane rijeke
Koja ja
piše na kartonskoj kutiji
Nogom tjera galeba
Mlad, bezobrazan
dečko s kanala.
Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac
(ona od svoje),
uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem
svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva
bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti
uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.
Nemir mi je u žilama, u krvotoku, nitima s bezbroj čvorova.
Igla je tanka, moji prsti nevješti, neukroćeni odsjajem svjetlosti
s lampe petrolejke iz vremena čednosti ženskih ruku
pod zvijezdama na mjesečini.
Nisam ja vješta tradiciju, kao noćobdija život noći,
u svojim genima nositi i u kapljici istočnog grijeha prenositi.
Ovo je neko drugo vrijeme galopom odmaklo od onoga
kada se u cijelom kraju znalo tko su najbolje vezilje, švelje,
prelje, tkalje, u kolu počimalje.
Kažem nisam, ali unedogled počinjem ispočetka
poput dvorišnog pauna u sokolove visine poletjeti
jer Veronikin rubac jedino je nasljedstvo moje ženske loze
otvoreno za sve poglede na perivoje očekivanih zasjeda:
žrtvu za ljubav, doživotno raspeće i grizodušje – trojstvo koje
od pamtivijeka završava pod kvrgavim prstima masline rodilje
među naborima lica i srca.
Kada se ljutim lupam vratima,
posuđem, usisavačem, bacim sve što se nađe pri ruci.
Vičem iz sveg grla da mi je dosta.
Zubima škripim.
Tjeram gavrane i vrane što na granama gaču.
Pomislio bi – luđakinja!
Pri tom pokidam štošta,
udaram čim stignem
pa zažalim.
Ne mogu zaustaviti zmajsku vatru kad počne sukljati.
Goni se!
Gonite se!
Psujem.
Ljutim se na dlan koji me boli od udarca.
Nek' gromovnik spali sve koji guraju nos gdje ne treba!
A sve to
bez zvuka.
Svaka kuća na selu imala je barem jednu sobu pod ključem, sveti oltar najvrjednijih relikvija. U njoj su se čuvale dragocjenosti s kojima se ponosilo i iznosilo samo na veće blagdane, proštenja i posjete rodbine i prijatelja. Svaka takva soba bila je namještena najboljim namještajem od punog i kvalitetnog drveta. Zidovi oblijepljeni cvjetnim tapetama s pozlaćenim aluminijskim rubom koji dodiruje strop, pod popločen parketom ili izbrušenim daskama, skupocjeni perzijski tepih od prirodnih materijala na lakiranom podu, veliki ormar s knjigama i vitrina do stropa, ugradbeni šank i prigodan stolić nasred sobe s tapeciranim foteljama punjenim sušenim morskim algama i travom s visokim drvenim nogama. Takve sobe imale bi vrlo visok strop s kojeg bi se njihao kristalni luster. Potpuno namještene, služile bi više za pokazivanje nego za praktičnu uporabu. Na prozorima dugačke i guste zavjese do poda gušile bi poglede s ulice. Sobe su bile više poput izložbenog prostora s najnovijim namještajem nego sobe za život i bivanje.
One bi se uvijek zatvarale i čuvale pogotovo ako je u njima bio starinski radio aparat na radiolampe i crno-bijeli televizor s katodnom cijevi, krivi ekran ogromnih dimenzija, a ključ se čuvao negdje na dnu kuhinjske ladice. U sobama su se najčešće vješale po zidu svete slike poput Da Vincijeve Posljednje večere ili neki svetački prizor u cvijeću i palminim grančicama. Sve je bilo sređeno i spremno da se na trenutak odloži stvarnost i uroni u civilizaciju. Dok su danima radili u polju i bavili se hranjenjem i brigom o životinjama te surovom egzistencijom u blatu, prljavštini i znoju lica svoga, sobe su mirno čekale posjete rodbine ili velike blagdane gdje bismo se svi okupili i oduševljeno uživali neki drugi svijet i život, aristokratski ugodniji i lagodniji. Sobe pod ključem bile su ponos i dika svake kuće. Na njih bi se povremeno pogledavalo onako kriomice, ali ponosno. Predstavljale su utjehu u trenucima teških i zamornih poslova, bijeg od često puta gnusne stvarnosti, ali i mjerilo uspjeha. Za vrijeme posjeta i blagdana svi bismo obukli novu odjeću i odglumili performans na tim fino uređenim kazališnim daskama. Razgovaralo se, pilo pića s ugradbenih šankova, jeli su se najbolji kolači sa staklenih podignutih stalaka, gledala se televizija, čitali su se časopisi, puštala glazba s gramofona i vodili fini, pristojni razgovori. Uglavnom, to je bila soba samo za „balove“ i posebne prilike.
I kod nas je bila jedna takva soba. Visoki ormari i vitrina od svijetlog drveta te predivne slike po zidu velikih formata na tapetama s cvjetnim uzorkom. Djelovala je uvijek tako čisto i uzvišeno kao mjesto pred glavnim crkvenim oltarem. Rijetkost je bila šmugnuti u takvu sobu i zamišljati bolji život i svijet koji možda nikada neće biti nadomak ruke. Prostrana i osvijetljena djelovala je kao neki izložbeni prostor ili soba za važna primanja i dočeke. U njoj sam provodio rijetke trenutke sanjajući o boljem životu, zaboravljajući da sam ovdje imao puno više nego imam danas.
