Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 7. kolovoza 2026.

Spomenka Krebs | Želje na čekanju - Dichterin sein (Verbundenheit und Naturschutz)

 
Želje na čekanju

Želim raširiti svoja krila, široka i tekuća,
da obgrlim sve što na obali rijeke i jezera drhti.
Sve što diše, sve što danas teško uzdiše pod ljudskom rukom,
neka titra u taktu moga srca –
moja čista voda, moj ritam, moje biće spojeno s klijanjem zemlje.
 
Želim biti iskra,
kratki sjaj na zrelom zrnu žita,
bljesak svjetlosti što juri preko sačuvanih, valovitih polja.
Tražim tu jednu, skrivenu točku
duboko u mesu prirode –
tamo gdje smijem puknuti i prolistati u novi, zaštićeni život.
 
Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na Keopsovoj piramidi.
Mala praška na Neptunu,
pa da svjedočim prošlost Zemlje
i njezinu zelenu budućnost pretkazujem.
Da vrijeme kroz mene protječe,
i priča mi priče o ratovima, miru i ranama koje smo nanijeli prirodi,
sve dok i sama ne postanem povijest
i čuvar budućnosti.
 
Želim biti pjesnikinja prirode.
Sasvim jednostavna. Sasvim tiha.
Glas onih koji nemaju glas – rijeka, šuma i ptica.
Samo da napokon pustim onu
koja danas još moram biti.
Da se to „ja“ utopi u rijeci, u stablu, u riječi –
i da napokon cijeli naš planet bude slobodan.
 
 
Dichterin sein (Verbundenheit und Naturschutz) 
Ich bin nicht nur Wasser, sondern reines Fließen,
das tief im Flussbett das Flüstern der Wurzeln trinkt.
In mir rollen Perlen aus Licht,
ein ewiger Atem unter dem Schatten der Bäume, den wir retten müssen.
Ich will meine Flügel ausbreiten, weit und fließend,
um alles zu umarmen, was am Fluss- und Seeufer erzittert.
Alles, was atmet, alles, was heute unter Menschenhand schwer seufzt,
soll im Takt meines Herzens schwingen –
mein reines Wasser, mein Rhythmus, mein Wesen, vereint mit dem Keimen der Erde.
 
Ich will ein Funke sein,
ein kurzer Glanz auf einem reifen Weizenkorn,
ein Lichtblitz, der über unversehrte, wellige Felder jagt.
Ich suche diesen einen, verborgenen Punkt
tief im Fleisch der Natur –
dort, wo ich aufbrechen und in ein neues, geschütztes Leben erblühen darf.
 
Ich will ein Staubkorn sein,
verloren auf der Cheops-Pyramide.
Ein kleiner Staubpartikel auf dem Neptun,
um Zeugin der Vergangenheit der Erde zu sein
und ihre grüne Zukunft vorauszusagen.
Dass die Zeit durch mich hindurchfließt
und mir Geschichten von Kriegen erzählt, vom Frieden und den Wunden, die wir der Natur zugefügt haben,
bis ich selbst zu Geschichte werde
und zur Hüterin der Zukunft.
 
Ich will eine Dichterin der Natur sein.
Ganz einfach. Ganz leise.
Die Stimme derer, die keine Stimme haben – der Flüsse, Wälder und Vögel.
Nur um endlich die freizulassen,
die ich heute noch sein muss.
Dass dieses „Ich“ im Fluss ertrinkt, im Baum, im Wort –
und dass unser ganzer Planet endlich frei sein darf.


Miljenka Koštro | Breza bijela

 

Bože, pretvori me u brezu bijelu

da šuštim lišćem i mašem granama

korijen mi duboko ukorijeni

da nebo nosim na ramenima

dok u sumrak večeram zvjezdani sjaj

i da zalutale vjetrove s osmijehom dočekam

kada mi ogoli grane, jesen da mi šapne na uho

kako tako treba biti

dok budem maštala o proljeću 

da me cvrkutom ptice bude

a ljudi neka me traže na trgovima

ispod uličnih lampi 

ili neka slijede lažne putokaze

kojima moje noge nisu kročile

Bože

pretvori me

u brezu bijelu

da s vjetrom

himnu proljeću

zapjevam

uz jesenje najštošta

Nada Mitrović Uzelac | Od svih voda, najdublja je suza


Ne traži da budem more ako znaš da sam reka!
Ne znam da se razlijem u okean, mala sam i nemam tu širinu.

Samo u svom koritu - ja sam svoja.

Moja dubina 
čamcima je dovoljna 
i rečni galeb mi je prijatelj.

Ja ne mogu 
brodovima da dam gaz 
i ne znam 
sunce da slikam u bonaci.

Pusti me da tečem, 
granica da budem, jasna granica između Dobra i zla.

Kaži, šta su mora, 
šta su okeani što pred očima sveta moćno šume?

Ili...

pusti me da budem samo suza.

Slana, mala, skrivena od sveta,
a u nju stane sve što smo prećutali: 
i onaj prvi sjaj, 
i prah predaka po kojem hodimo.

Suza je kovitlac;
ili nas povuče u ponor, 
ili nas izbaci na obalu.

Pročišćenje, dublje od okeana.

Iz te kapi rađa se čovek veći od svoje patnje.

Zato me pusti da budem 
Ta Reka,
sa izvorom, 
burnim tokom, 
vrtlozima
i suzom čoveka kojom čistije gleda sve(t) i Svet.