Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom. Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“.
To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije. S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti.
Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana. Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.
Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog. Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana.