Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 22. listopada 2026.

Nena Miljanović | Plakaću sutra


Iza budnosti
Ispred sna
U bezvremenu
Odbacujem sopstvenu senku i loše mogućnosti
Kao paučinu
Kidam okove stvarnosti
I brišem istoriju i tvog i mog življenja pre ove ljubavi
Kao lažni Tvorac
Uspostavljam novo vreme za nas
(Nemamo godine)
I prostor
(nemamo granice)
I način
(ljubav bez ijednog ako i ali)
U lakoći virtuelnog postojanja
Dodirujemo se mislima
I stapamo rasutim atomima
Nesputani stvarnošću
Postojimo
U jedinoj mogućoj dimenziji za nas
U mojoj pesmi
Iz koje
Zoveš me sa ruba sna
Odazivam se sa ivice stvarnosti
Ehom (ne)postojanja
Čujem tvoj ili poezije glas
“Ne plači ljubavi ne plači”
Okrećem od suza mokar jastuk na suvu stranu
i poezije list na novi stih
Uljuljkana u san
Smejem se ubeđena da jesmo
Neću buđenje
Smejem se stvarnosti
Smejem...
Plakaću sutra
Ako se iz sna probudim…

srijeda, 21. listopada 2026.

Sonja Smolec | Jesen


Polako,

sasvim polako,

dolazi s jutarnjim maglama,

privija se uz tlo,

vlažnim prstima

prosipa rosu,

oplahuje list po list,

drijema u brazdama.

 

*

 

Mokra klupa,

tragovi na putu...

...paučina razapeta

između jučer i danas.

List uhvaćen u zraku,

ugniježđen na dlanu.

Nenapisano pismo.

Pod zubima

raspuknuta boba grožđa.

 

*

 

Jesen se zrcali

u tamnom oku ptica.

utorak, 20. listopada 2026.

Aleksandar Horvat | Međuvrijeme


U međuvremenu,
izgubljene, posve prazne minute
prepoznajem kao razmrvljenu budnost,
kao krušne mrvice razbacane kroz dan,
a neporedane u trag,
kao kišne kapi koje hlape u toplom vjetru
ne dočekavši zagrljaj rijeke.
U međuvremenu,
rasutim minutama lutaju mi zdrobljene misli.
Ponekad se sretnu i združe u ideju,
pa se raspadnu u poruku,
pa se zagrle u stih…
za jednom kasnije,
za stvarno vrijeme,
za prazan prostor na rubu bilježnice
zaokružen mrljom
od šalice kave.
U međuvremenu,
isječci trajanja izmiču sjećanju.
Uređujem taj kaos, vjerujući u red.
Neprocjenjivo je jedino stvaranje,
a moguću bezvrijednost stvorenog
uvijek osjećam,
rijetko priznajem,
a nikad ne saznajem.
U međuvremenu,
mrlja od kave
nadživljava tintu.