Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće
koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.
Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.
A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo
kao da vrijeme život otprema na daleko putovanje
bez opraštanja i pomirenja s Bogom.
Trepere mi ruke za rađanjem beskonačnosti u pjesmi
zrikavaca i nijemosti noćnih ptica.
Moje ruke žele rumenilo dana spustiti na tjeme brežuljaka
iza kojih će utonuti sunce u san za nove vidike.
One žele pljeskati nakon priče pune sadržaja
i ljubiti riječi mudraca bez lažnih obećanja,
ali suton nad krajolikom zahtijeva tišinu.
Stišćem se u postojanju i priželjkujem duhovni mir.
Tvrda mi zemlja pod nogama, postojana, bestidna.
Ne boji se tragova mojih stopala, ni čovjekove oholosti zabludjele
u odjecima svoje taštine da vlada svemirom, upravlja Bogom
dok oružje ječi nad kopnom i vodama.
Zemlja lako odolijeva kušnji – škrto daje, mudro uzima.
Ne skriva što joj se događa u njedrima
kada u njih ljudski rod pohrani ostatak od čovjeka.
Kažem joj: „Loša si i rodilja i majka.
Sve što iznjedriš, tri puta izmjeriš prije no daruješ.
Sve što daruješ – otimaš iz ruke ljudske muke.“
Ona pitomo šuti i bezbrižno gleda kako moje postojanje
zebe ogrnuto zlatnim godinama.
Misli mi postaju nijeme, usporene, u predvečerje usidrene.
Pokušavam ići protiv vjetra i sebe, ali nije lako postojati
u nepredvidivom vremenu.
Pritišće me nemir usporenog krvotoka.
Odustajem i polako nestajem u suzama mjesečine.
Krajolik pokriva noć i komad orošenog neba.
.jpg)