Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 21. veljače 2026.

Slava Rosandić | Vu štacunu - zagorski haiku


Vu štacunu čudaj sega
same vu gertajšlinu 
černa rupa brez penez!

_____________________________________________

Objašnjenje izraza: štacun, dućan; čudaj, obilje; gertajšlin, novčanik; černa, crna, zjapeća; brez, bez; penez, novaca

Lucijana Živković | Odlazak u nepoznato ili jesmo li promašili bolju budućnost


Moj brat Tibor i ja rođeni smo početkom dvadesetoga stojeća u Malom Trgovištu, u obitelji mađarskog podrijetla. Ne mogu reći da smo gladovali, bar ne dok  su roditelji bili napoličari, ali rat je svima ispraznio zalihe i uskoro je bilo teško doći do hrane. Raštrkano stanovništvo, raseljeno tko zna kamo i zašto, ostavljalo je iza sebe bijedu i hrlilo u obećane krajeve i zemlje gdje su se nadali boljemu životu.

Brat je bio stariji pet godina od mene, na početku dvadesetih, a ja tek djevojčica na pragu puberteta. Majka i otac bili su snažni ljudi s neiscrpnom energijom i neviđenom inicijativom za nove početke. Tatina se obitelj u nekadašnjoj Monarhiji doselila u ove krajeve uz Dravu, započevši novi život među stranim ljudima. Niti njemu stoga nisu bile strane nove ideje o odlasku preko oceana u nepoznato, iz ratom poharanih područja, bez realne nade u bolje sutra. Iako se u kući o tome nije govorilo, svi smo slutili da će otac uskoro donijeti veliku odluku. Brat je bio posebno osjetljiv oko tog pitanja jer je u mjestu imao djevojku s kojom se  uskoro namjeravao oženiti. Paula, kako se zvala djevojka, bila je iz siromašnijeg sloja s dva brata u kući i nije mogla očekivati previše, osim da udajom popravi svoj status. No to joj je bilo manje važno jer je voljela Tibora bez obzira bio imućan ili ne.

Najviše se naroda iseljavalo iz dalmatinskih krajeva, rjeđe iz Slavonije. No to nije brinulo moga oca koji je jednoga dana po povratku sa sajma, uvečer, kad smo brat i ja već legli na počinak, sjeo s majkom u kuhinji i tiho, kako nas ne bi probudio ili uznemirio temom razgovora, iznio svoj plan. Na sajmu je susreo čovjeka čiji je rođak imigrirao u Ameriku i već mu poslao novac da i on dođe. Kaže da ovaj hvali novu domovinu u kojoj možeš biti što hoćeš, samo ako želiš i znaš raditi. „Hvala Bogu, to bar znamo i još nismo stari. Zato je najbolje otići što prije jer nema razloga za čekanje“ bio je odrješit otac. Majka je bila tiha. Iz kuhinje se čulo samo pucketanje vatre i majčino mrmljanje. Znalo se, otac je odlučio, a ona bi samo potvrdila.

Nina Vukadin | Pigment samoće


Samaća sam boja koju nitko ne bira na paleti dana.

Nulla dies sine linea.

Ti si slika koju nisam smjela dovršiti.

Bojaš me tišinom.
Dovoljna je kap da se sve preplavi.

Aqua profunda est quieta.

Ali kad noć oslabi granice,
tvoj pogled osvijetli sjenu u meni.

U svakom tonu što ga dotaknem
širi se tvoje odsustvo -
kao vodeni trag kista u papiru.

Rikard Dimić | Ti si snažna


upoznati te
bilo je kao kad dijete otkrije
omiljenu knjigu svoje bake
pomno pospremljenu
u urednom ormaru
tvrdih ali ljubavlju oslikanih korica
sa nedoživljenim tajnama
rijetko izrečenim riječima
i pričama bez kraja
gledati te
prirodno je kao promatrati
crnu vučicu u noći bez svjedoka
u tvojim očima gori vatra koja bira
ti uzimaš pogledom
i zadržiš ga
dok mi se koža ne naježi
kao šuma pred oluju
pod tvojim zubima
cijedi se sirova strast
zima
raspukla pod mojim usnama
tvoja toplina
mirisala je na zrelu lubenicu
na crveno meso
što se otvara bez srama
zavoljeti te
bilo je priznanje
da sam te čekao
i prije nego sam znao tvoje ime
stati pred vučicu
bez oružja
bez bijega
i reći
uzmi me
ne kao plijen
nego kao svog
u tvom zagrljaju
moja divljina ne gori
ona pripada
i kad zavijaš
ne bojim se noći
jer znam
da zoveš mene

petak, 20. veljače 2026.

Ivica Kesić | Mjesec u zjenama


Razmotavam klupko zamršenih misli,
dok sjećanjā slatkih ljuljaju me vali,
topeći snjegove što su dušu stisli,
a potoke žudnje ledom okovali.

Još uvijek me pojiš vodom svoga tijela,
što je ćutim zorom u kapima rose,
koje si mi u snu na usne donijela,
umotane u dah od mirisa kose.

Krila sna me često nose onoj noći
od koje doba ljubavi ja brojim,
kad si tiho rekla da ćeš sa mnom poći
i sakrila mjesec u zjenama svojim.

Iz sna svakog uvijek pitanje me prene:
Poći sa mnom u noć, opet, bi li htjela,
da u bijele niti mjesečeve sjene
zapletemo vrelo klupko naših tijela?