Zoran Hercigonja | Amir Kapetanović: Tanka opna sna

 

HERBARIJ PROLAZNIH TRENUTAKA

Na prvi pogled „Tanka opna sna / A Thin Film of Sleep“ Amira Kapetanovića ne djeluje kao zbirka pjesama i proznih minijatura, nego kao laboratorij hipersenzibilnog opažanja u kojem se svaka riječ ispituje pod povećalom vlastite prolaznosti. Već naslov sugerira da se ne radi o snu, nego o njegovoj ovojnici; o onom tankom sloju između svijesti i zaborava gdje se stvarnost još nije odlučila hoće li ostati stvarna ili će skliznuti u uspomenu. Upravo na toj klimavoj granici Kapetanović gradi svoju poetiku. Tanka, haiku, haibun i kratka proza ne predstavljaju zasebne književne forme, nego fragmente jednog te istog pogleda na svijet koji očajnički pokušava zadržati trenutak prije nego što se raspline u prazninu.

Kapetanović ne piše o svijetu nego o njegovim odjecima. Priroda nije priroda, kiša nije kiša, drvo nije drvo; sve je tek povod unutarnjem monologu koji se skriva iza prividne jednostavnosti. Upravo zbog toga zbirka ostavlja dojam da se manje bavi životom, a više njegovom meditativnom rekonstrukcijom. Kao da autor svaku pojavu najprije sterilizira od grubosti svakodnevice, a zatim je polaže na bijeli stol vlastite kontemplacije gdje se promatra iz svih mogućih kutova dok ne izgubi vlastitu spontanost.

Stih i proza doista dišu pod istim nebom, ali ne istim plućima. Haiku i tanka funkcioniraju poput kratkih udisaja svijesti, gotovo refleksno, dok prozne minijature neprestano osjećaju potrebu objasniti ono što je pjesma već rekla šutnjom. Tako nastaje zanimljiva napetost između istočnjačke discipline prešućivanja i zapadnjačke potrebe za tumačenjem. Ondje gdje bi jedna slika bila dovoljna, autor katkad dodaje još jednu, pa još jednu, kao da ni sam ne vjeruje vlastitoj tišini.

Kapetanovićev stil začudno je očišćen od svake retoričke razmetljivosti. Rečenice i stihovi djeluju gotovo asketski, lišeni ukrasa koji bi odvlačili pogled od sitnog detalja. Međutim, upravo ta dosljednost postaje dvosjekli mač. Kada se čitava zbirka gradi na istoj mjeri suptilnosti, ista suptilnost postupno otupljuje vlastiti učinak. Čitatelj više ne zastaje pred tišinom jer zna da će ga iza svakog teksta dočekati ista pažljivo odmjerena kontemplacija.

Najveći paradoks zbirke upravo je njezina ljepota. Toliko je brižno oblikovana da katkad ostavlja dojam staklenika u kojem su i osjećaji uzgojeni pod kontroliranim uvjetima. Sve je na svome mjestu: ritam, slika, tišina, praznina između riječi. Nedostaje tek poneka pukotina kroz koju bi ušao nepredvidivi život.

U konačnici „tanka opna sna“ djeluje poput albuma sjećanja koji nije sastavljen od fotografija nego od treptaja svijesti. Ne pokušava ispričati priču nego oživjeti stanje duha u kojem se svijet još uvijek može promatrati bez buke. Problem nastaje onda kada se zadržavanje pretvori u oklijevanje. Trenutak koji autor želi sačuvati počinje se rastezati preko vlastitih granica, pa umjesto živog iskustva ostaje njegova estetski besprijekorna preparacija. Kao tanka opna na površini sna, zbirka fascinira vlastitom krhkošću, ali istodobno ostavlja dojam da se previše boji dodira sa stvarnošću kako se ne bi rasprsnula zajedno s iluzijom koju toliko pažljivo njeguje.

Knjiga generala Ivice Primorca proglašena najboljom na natječaju „Bili smo prvi kad je trebalo“

Na ovogodišnjem tradicionalnom književno-publicističkom natječaju za najbolju knjigu na temu Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države pod nazivom „Bili smo prvi kad je trebalo“, prvu je nagradu odnijelo iznimno publicističko djelo „Kad istina progovori – Svjedočanstvo hrvatskoga generala“, autora generala Ivice Primorca.

Ovaj prestižni natječaj, pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja RH,  već godinama organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata. Na ovogodišnji natječaj pristiglo je ukupno 17 knjiga, što svjedoči o velikom interesu i trajnoj potrebi za dokumentiranjem povijesti. Sam cilj natječaja je da prije svega o tim sudbonosnim ratnim danima pišu i objavljuju sami neposredni sudionici događanja, kako se pretrpljene žrtve, herojstvo i povijesna istina nikada ne bi zaboravili.

Samo priznanje pobjedniku sastoji se od Velike zlatne plakete – Bili smo prvi kad je trebalo, a lani je ova prestižna nagrada bila dodijeljena autorima Miljenku Brekalu i Stjepanu Adaniću za knjigu „Varaždinska kronika Domovinskoga rata“.

Odluku o ovogodišnjem laureatu donio je sedmeročlani žiri sastavljen pretežno od hrvatskih branitelja, koji je uz glavnu nagradu posebno pohvalio i knjige drugih istaknutih autora: „Stršljen“ Dragice Zeljko Selak, „Ruševine snova“ Zdenke Čavić,  „Da se ne zaboravi“ Zdravka Senčara, „Moj i tvoj Vukovar“ Adrijane Marić, „Neka zori Sjeme slobode“ Joze Klarića-Klaje te „Žuta bubamara“ Maje Vidaković.

Stručni žiri ocijenio je Primorčevu knjigu najboljom prvenstveno zbog njezine autentične povijesne težine, dokumentirane točnosti te neprocjenjive vrijednosti za razumijevanje zbivanja na ključnim bojišnicama. Kao visoki časnik koji je obnašao zapovjedne dužnosti u HOS-u, HVO-u i Hrvatskoj vojsci, general Primorac donosi dragocjen uvid iz prve ruke o operacijama i političkim procesima s početka devedesetih, uspješno dekonstruirajući nametnute povijesne mitove i geopolitičke narative o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo nudi hrabar pogled na zakulisne igre, pravedno valorizira ulogu običnih branitelja i dragovoljaca, te istovremeno progovara o temama o kojima se predugo šutjelo, poput postratne detuđmanizacije i selektivnog prikaza dokumenata.

Zahvaljujući institucionalnoj potpori i pokroviteljstvu ministarstva, ova nagrađena knjiga postaje trajna brana protiv zaborava i nezaobilazan putokaz za buduća znanstvena istraživanja Domovinskog rata, a svečana dodjela priznanja bit će upriličena početkom jeseni u Zagrebu.

UHBDR91.

Katja Oršulić | svi u komarnik

svi se spremaju na naš odlazak. 

baka i dida iznijeli su pletene stolice na terasu, 

one, starije od nas. 

poredat ćemo se na terasi, stavit 

noge na ogradu, a na 

leđa noćno nebo. 

sjedit ćemo do sutra. 

ovdje, zeleno svjetlo razlama more, za lignje. 

jutro sipi kad je bonaca, a vrijeme stalno 

meni iz kreveta bježi. 

šamaraju me valovi, 

plima diže se i do jastuka. 

ovdje sol mi pravi krugove oko koljena. 

bogomoljka uspinje se ovdje ručnikom i 

gleda me kao da hoće sa mnom da priča o 

mojim osjećajima. terapija. 

kamenje je ovdje kameno i

sunce se ovdje opruži na nebu 

kao na štriku. 

peče. 

valjam noge u sjećanjima što su pod istom 

ovogodišnjom, ljetnom kožom, onoj koja pripada 

Komarni. 

Njima. 

treba da trenutke sve kupim i pobacam 

u vreću; ono kad je dida, zezao baku i 

učio me ljubavi koja je dobra… ona ostaje 

između rebara, još nakon što odzvonila su 

smijehom. 

pokušavam isplivati, kao iz pekmeza od smokava, 

u danas, u sad. riječi, tren. 

ne da mi neki predosjećaj koji kaže, 

proći će — 

koji objesi se o lica stara i zavuče pod 

stolnjak, pa plače. 

noćima tjera komarce u moju sobu. 

svake godine — 

ja rastem kod žutog broda i uza zid, 

taj iscrtan je olovkom. 

spustit će se noć i avioni za dubrovnik zamijeniti zvijezde. 

oprostit ću se, otići. 

ostat će moje tijelo uz obalu

                              uz cikas… 

                                uz… 

vas.