Nina Vukasin | Zbir rascvjetalih rubova

 

U početku sam rezala -

linije, misli, odnose.

Sve što je virilo izvan kontrole

bilo je prijetnja.

Sad gledam te iste rubove

i vidim latice -

poput oštrih noževa što se otapaju

u proljetnom suncu,

pretvarajući se u krhke cvjetove,

šapćući:

"Flos nascitur in margine."

Cvijet se rađa na rubu.

Na rubu noći, gdje san vene,

gdje tišina vrišti,

i sjene se savijaju kao trava pod vjetrom,

tu sam pukla -

"Per aspera ad astra."

Kroz teškoće do zvijezda.

Nove korijene sam posadila,

tihi i duboki,

kroz pukotine prošlosti,

dok bosim stopalima koračam

po ožiljcima -

"Nil sine magno vita labore dedit mortalibus."

Ništa veliko život nije dao smrtnicima bez truda.

Nisam više oblik savršen,

nisam simetrija ni red.

Samo zbir

rascvjetalih rubova -

staklo što svjetluca

u svakoj slomljenoj plošci.

"In medio stat virtus."

U sredini stoji vrlina.

Cvjetam i tamo gdje ne treba -

u pukotinama zida,

među kamenjem zaborava,

u ruševini što se zove jučer,

iako svaki list podrhtava

kao molitva, kao zavjet.

Nisam vrt.

Nisam divljina.

Nisam ukras.

Ja sam sustav

što raste bez dozvole,

bez plana,

bez kraja -

"Fortes fortuna adiuvat."

Sreća pomaže hrabrima.

Poput vinove loze

što se penje preko zaborava,

prkoseći snu o savršenstvu.

"Vulneribus florere."

Ranjivost je cvjetanje.

I dok me gledaju,

pitaju:

kako si preživjela?

Ja šutim.

Jer preživljavanje

nije riječ.

Nego cijela zbirka -

kompozicija izblijedjelih ožiljaka,

ploha rasutih po tijelu,

svaki rub -

nota u simfoniji mog opstanka.

Zoran Gavrilović | Prva prevara

Riječ prevara skratio sam na četiri slova

da mogu lakše ustati iz kreveta.

Nije me briga za par izgubljenih dana,

jer je jedna žena na drugom kraju svijeta rekla: „Čekaj, uvijek ima vremena.”

Ali te riječi nisu bile upućene meni.

Spakirat ću odluku u deset prstiju

i ići dalje da vidim što će se dogoditi.

Samo da ne ispadne prevara

koja se ne da uhvatiti prstima.

Zorica Antulov | Čarobna rijeka

Kad jednom skupa usnemo pored rijeke,

a voda otplovi dalje od sjećanja,

probudi u nama dane što nisu se zbili,

podigne veo  sa snova i maštanja,

sva daleka mjesta svijeta nam pruži na dlanu,

želje koje smo puštali da poteku

držeć za ruke se nijemo k'o kaplje vode

s pogledom modrim uronjenim u rijeku.

Držeć za ruke se nijemo k'o kaplje vode

iz tihe bajke, izmaštane neke,

spojeni bit ćemo vodom što tone u maglu -

svatko sa svoje strane čarobne rijeke.