Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 6. travnja 2026.

Božica Jelušić | Ružičaste naočale


Ni trunke ružičastog u tamnom carstvu,
Neki se spori kamen kosinom kreće.
Misao roni pod zemlju, predaje se rudarstvu,
Traga za kamenjem rijetkim, rudama sreće.
Planine nema blizu, ali u misli je svuda,
Penješ se, napinješ stegno, zglobove kriviš.
Je li to tvoja staza, što šipražjem vrluda?
Stvarnost je ono, u čemu najživlje živiš.
Oduvijek biva tako u vremenu krize;
Čekaš da se u tvome čaju trputac razblaži.
No, podriva te skepsa, nemir srž grize,
Venecijanska trulež nosnice škaklja i draži.
Pod val se proljeće skrilo, zarubljen pređom,
I premda uskrsno jaje za oblakom sja,
Tek ružmarin ti trepće svojom mauve* vjeđom,
A ružičastog nigdje, uzalud potraga sva.


_______________________________________ mauve - ljubičast

Teodor Horvat | Moj kolega Željko – čovjek koji je širio dobrotu oko sebe, imao vedar duh i volio vlakove

 

Postoje ljudi koji u naš život uđu tiho, gotovo neprimjetno, a onda ostave trag koji se ne može izbrisati. Ne zato što su učinili nešto veliko ili izvanredno, nego zato što su bili ono što je danas rijetkost - jednostavno dobri. Takav je bio Željko.

U Centru Amadea, među mnogim licima koja su dolazila i odlazila, on je bio jedno od onih koje odmah primijetiš. Ne zbog glasnosti, ne zbog posebnog izgleda, nego zbog nečega što se ne može opisati riječima. Imao je onu tihu, nenametljivu toplinu koja se osjeti čim ti se nasmiješi. A smiješio se često.

Za njega su svi bili “kolege”. Ta riječ, izgovorena njegovim glasom, nosila je posebnu bliskost i jednostavnu ljudskost. Kao da je tim jednim “kolega” rušio sve razlike među ljudima i stvarao mali svijet u kojem su svi jednaki, svi dobrodošli, svi vrijedni pozdrava i osmijeha.

Nisam odmah znao koliko će mi značiti. Prijateljstva se ponekad rode iz velikih trenutaka, ali češće iz malih - iz šetnje do trgovine, iz zajedničkog ručka, iz smijeha zbog sitnice, iz tihe šetnje gradom. Tako je bilo i s nama. Malo po malo, dan po dan, Željko je postao dio moje svakodnevice, a onda i dio mog života.

Bio je čovjek koji je volio ljude, volio smijeh, glazbu, kacige, vlakove. A najviše je volio dijeliti radost.I zato ga se svi sjećaju,  zato za njega svi pitaju. I zato je ova priča ovdje - jer neki ljudi zaslužuju da ih se pamti.

U Centru Amadea, među ljudima koji su ondje dolazili potražiti društvo, podršku i malo topline, upoznao sam čovjeka kakvog se ne susreće dvaput u životu. Zvao se Željko. Imao je vedar osmijeh, jednostavnu dušu i onu tihu dobrotu koja se osjeti već pri prvom pozdravu. A iza svega toga skrivala se teška životna priča - ona koja bi mnoge slomila, ali njega nije. Ne do kraja.

Kao dječak doživio je strašnu nesreću. Automobil ga je udario i teško ozlijedio glavu. Baš kao i mene, ali ja sam imao više sreće. Njega su posljedice pratile cijeli život, ali ono najvažnije ostalo je netaknuto: njegovo srce, njegova vedrina, njegova sposobnost da uđe u prostoriju i unese svjetlo, kao da ga nosi u džepu.

U Amadei smo se brzo sprijateljili. Zapravo, postali smo nerazdvojni. Svaki dan smo zajedno odlazili u trgovinu, poštu, banku, ljekarnu, na tržnicu. Radili smo male poslove u dvorištu, skupljali lišće i grančice, pomagali gdje god je trebalo. On je vjerovao da je to naš posao, iako smo bili samo korisnici Centra. Ta njegova ozbiljnost davala je smisao i najjednostavnijim zadacima.

Željko je volio ljude. Pozdravljao je svakoga, čak i one koje nije poznavao. Imao je nevjerojatnu memoriju, sjećao se svih iz svog sela, iz škole, iz djetinjstva. A kad bi pričao o Mariji, onoj koju je zvao “ljepotica”, oči bi mu se smijale kao dječaku.

Njegove četiri sestre bile su njegov stup sigurnosti. Najviše Matija, koja ga je njegovala s ljubavlju kakva se rijetko viđa. Ona je bila njegov štit, njegov dom, njegova tiha snaga. A on je sve to znao, iako o tome nikada nije govorio izravno. Govorio je osmijehom.

Volio je druženja, roštilje, kapučino u kafićima, proslave svih vrsta. Najviše je volio čupavce koje smo tradicionalno radili za njegov rođendan, kao da je to najvažniji posao na svijetu. A možda je i bio, jer radost koju je unosio u kuhinju bila je neprocjenjiva.

Imao je još jednu strast - kacige. Motociklističke, s vizirom. Imao ih je nekoliko, a jednu je dobio i na poklon. Ponekad bi je stavio na glavu, pogledao se u ogledalo i smijao se sam sebi, ponosan kao kralj u svojoj kruni. Nikada nije sjeo na motor, bilo mu je to “prebrzo”, ali gledati motocikliste kako prolaze bilo mu je dovoljno da mu srce poskoči.

A onda su tu bili vlakovi.

Ponekad bismo skrenuli prema željezničkoj stanici. Stajali bismo na peronu i gledali vlakove kako dolaze i odlaze. Putnici bi žurili, nosili kofere, pozdravljali se, odlazili u neka daleka, možda bolja mjesta. Željko bi stajao tiho, neobično tiho za njega, i gledao u vagone kao da u njima vidi nešto što ja ne vidim.

Jednom je rekao: “Vidi, kolega… oni idu nekamo daleko, možda u bolji i pravedniji život gdje mi nikada nećemo stići.”

Za njega vlakovi nisu bili samo vlakovi. Bili su simbol nečega što mu je život uskratio — mogućnost da ode, da putuje, da vidi svijet. Ali on nije žalio. On se radovao tuđim putovanjima, kao da su i njegova. Vjerojatno svjestan da smo svi mi samo putnici na ovoj zemlji.

Željko i ptice - posebno rode

nedjelja, 5. travnja 2026.

Mario Lobor | Uskrs


Proljetno sunce obasjava svijet

Poškropljen Spasiteljevom krvlju

I dok se budi cvijeće

Krošnje pupaju i ptice se vraćaju

Nebeska pjesma svjedoči

Da je Spasitelj nadvladao smrt


Bog je plakao nad smrću svoga sina

Koji je umro za otkupljenje grijeha svih nas

Otvorivši nam vrata raja svojim posljednjim dahom

Suze Božje pljuštale su s neba, po krvavoj Golgoti

Dok je ponavljao: “Sine moj, sine moj, nisam te ostavio”


A treći dan, u zoru, Sin Božji uskrsnuo je od mrtvih

Pao je teški kamen s grobnih vrata

Ponovno je zakucalo presveto srce Isusovo

I svijet je tada obasjan anđeoskim svjetlom

Koje nas i danas, svakog proljeća

Podsjeća i na žrtvu i na spasenje


I dok sunce obasjava raspela i crkvene tornjeve

I stvara mozaik na crkvenim prozorima

Te odasvud dopiru rajske himne

I zvuci mjedenih zvona

Osjećamo u srcu, ovo je dan uskrsnuća

Svete žrtve, pobjede nad grijesima i smrću

Prije dvije tisuće godina, kao i danas

I vječno će nas obasjavati uskrsno svjetlo

Ivica Kesić | Samo za tebe

 

Jednom si probudila pjesnika u meni,

Umirućeg dana jesenjeg to bješe;

Lahore skrivene u srca mog sjeni

Iznjedrila ti si da dušu mi tješe.


Jedra od stihova sad mi lađu vode,

Izgubljenim morem nevere je tuku.

Suncem opaljena na valu slobode

Ljubavi i sreće traži mirnu luku.


Usrdno si žudjela za pjesmama mojim,

Bacivši me vješto u oganj muzama,

Amora da gostim smijehom i suzama.


Versima otkako svoje snove bojim

Ljubavlju mislim a ljepotom dišem,

Uz zid kad sam stisnut ja pjesmu napišem.



Slava Rosandić | Katedrale


Kristalne zjene
sveboje vitražne
punina vedrina.