Sve je izvan kontrole – to je jedina činjenica na koju se glavni lik romana „Bubanj“ može osloniti dok se pokušava vratiti kući kroz grad u kaosu telekomunikacijskog kolapsa. Informacijski kratki spoj je totalan, kroz grad jure likovi koji su također izgubili linkove sa stvarnošću, a i jedni s drugima…
U hipertrofiranom informatičkom dobu, kriza identiteta mogla bi imati osobine disocijativnog poremećaja, pretpostavio je Eliša Papić i u romanu „Bubanj“ eksplozivnim tempom opisao rasipanje identiteta u svijetu umrlih mobitela. Bez informatičke podrške, Papićev glavni junak zna da je u Rijeci, da ima 31 godinu, čini mu se da je završio ekonomiju, ali nije siguran, kao što nije siguran ni je li Srbin ili Hrvat.
Roman „Bubanj“ žestoko ironizira fenomene suvremenog društva, a na višoj razini, iznad anegdota, prepoznaju se obilježja epohe – ovisnost o tehnologiji, izoliranost pojedinca i vanjski lokus kontrole. Ključ za ozdravljenje koji nudi Papić je komunikacija i empatija, uz vedrinu i autoironiju.
Eliša Papić je multitalentirani vršnjak informatičkog doba, 33-godišnjak s liječničkom specijalizacijom, a njegova je spisateljska vještina već potvrđena priznanjima na uglednim književnim natječajima i festivalima kao što su Festival europske kratke priče i Ulaznica. Kao glazbenik objavljuje i nastupa pod imenom Elisha, a njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka. Radi kao specijalist neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, doktorand je na Medicinskom fakultetu u Rijeci te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.
S Elišom Papićem razgovaramo o motivima u romanu „Bubanj“, o Rijeci kao životnoj, literarnoj i glazbenoj pozornici, o recentnoj liječničkoj filozofiji koju slijedi te o perspektivama i uzorima u medicini, književnosti, glazbi i u životu.
U romanu „Bubanj“ gase se mobiteli i nastaje kaos na riječkim ulicama, a i u glavi glavnog junaka. Iako opisuje bizarnu postapokaliptičnu i psihotičnu epizodu, „Bubanj“ ironizira suvremene mitove i predrasude, a u njemu ne štedite ni svoje junake ni čitatelje. Kakvu funkciju ima nasilje u „Bubnju“? Je li nasilje u romanu slika naše svakodnevne okrutnosti prema drugima? Kakve reakcije publike očekujete?
Mislim da smo dosegli razinu kompletne paradoksne desenzitizacije na nasilje, bar kad gledamo imaginarni digitalni svijet u kojem obitavamo toliko sati u danu. Paradoksna, jer s jedne strane, sadržaji koje konzumiramo, od serija, filmova, igrica, do prijenosa ratnih stradanja, ne bježe od anatomskog kasapljenja ljudi, dok su s druge strane riječi dosegle kapacitet za nevjerojatnom štetom. U Bubnju se to isto vidi. Riječi i rečenice gore su nego nasilje koje se vrši kako bi ih se spriječilo. Očekujem da će publika u romanu prepoznati bar djelić ehokomore kojoj su izloženi svakodnevno. A za reakcije ne znam. Like and subscribe.
Pozornica romana je Rijeka, grad koji većina nas dobro poznaje. Bliskost poznatog grada naglašava bizarnost doživljaja glavnog junaka i sugerira da su slični poremećaji možda bliže nego što pretpostavljamo. U romanu ipak adaptacija prevladava. Kao liječnik i umjetnik, vidite li na drugoj strani patologije više mogućnosti za prilagodbu?
Ironično, kao liječnik, mislim da se trebamo ostaviti „patologije“ i „poremećaja“ kao riječi za definiranje raznovrsnog ljudskog iskustva. U želji da na višoj razini pomognemo što većem broju ljudi s različitim problemima, medikalizacijom stvaramo kontra-efekt, banalizirajući kompleksnost života i karaktera. Nije sve F dijagnoza, nešto je i čovjek koji reagira na izolaciju i društvo koje se mijenja. Tu se trebamo vratiti. Ne antidepresivima, antipsihoticima, dopa detoxu, imerziji u ledu, Wim Hof disanju ili zurenju u sunce u 5 ujutro. Čovjeku.
Svirate, pišete i sudjelujete na književnim natječajima, a prije „Bubnja“ objavili ste dva romana – „Šest žica i stetoskop“ i „Gad“. Kako ste zadovoljni svojim umjetničkim sazrijevanjem od prvog do trećeg romana?
Jako. Dosegnuo sam točku u kojoj mogu na višoj razini pisati o istim stvarima i idejama kao u srednjoj školi, a svejedno ne doći do korisnog zaključka. Uspio sam se koliko-toliko othrvati dječačkoj romantici i patetici koja mi se znala javljati u dosadašnjoj prozi i poeziji te strukturirano pristupiti pisanju, bez poniranja u vlastite neispunjene snove i čežnje. Imao sam jasnu ideju i strukturu već od prve stranice, koje sam, kao i Novicu, vodio do planiranog kraja, nešto s čim sam najviše zadovoljan.
Pratite li svjetsku glazbenu i književnu scenu? S kojim ste suvremenim umjetnicima na sličnoj valnoj dužini? Koji su domaći umjetnici Vaša inspiracija?
Budući da inspiraciju ne crpim toliko iz književnosti, već iz filmova, glazbe i video igara, mislim da je jednostavnije da izdvojim par imena i djela nasumično kako biste dobili ideju otkud sve ovo moje, što god to bilo.
Režija : Tarantino, Cronenberg, Lynch, Spielberg, Denis Villeneuve, Kusturica
Tekst : Stephen King, Franz Kafka, Milan Kundera, Etgar Keret, Homer
Soundtrack : Radiohead, Oasis, Led Zeppelin, Hans Zimmer, Prodigy, Metrik, Ludwig Goransson, Bijelo Dugme
Igre : Death Stranding, Elden Ring, Final Fantasy, Bioshock, Silent Hill.
Što se domaće scene tiče, izdvojio bih Vladimira Papića kao umjetnika na sličnoj valnoj i genetskoj duljini.
Iako ste liječnik, specijalist neurologije, u javnosti ne inzistirate na formalnom odijevanju niti na liječničkoj ozbiljnosti. Kako pomirujete dvije uloge, liječničku i umjetničku? Kako se ta dva životna područja dopunjuju?
Liječnici, tehničari, sestre i drugo medicinsko osoblje već duže vrijeme ne prate klasične trendove, što možete vidjeti i kod posjeta bolnici, i po meni je, dok god nije pretjerano, u redu. Svakako ću za službena okupljanja, kongrese i slično, obući sako, ali svakako ljubičaste boje ili prugastog uzorka.
Ne mirim uloge, već se sukobe nasilno u mojoj glavi svakodnevno u želji da se oslobode. Mislim da je medicina previše hladno prikazana u medijima i da se zaboravilo ono ključno u njenom starom nazivu: Ars Medica. Umijeće liječenja. Jednako kreativno, nekad i kreativnije od onoga što nazivamo umjetnošću danas. Krojim svoj pristup liječenju upravo tako, što ide posebno u korist pacijentima koji su se zasitili ozbiljnih, hladnih doktora u bijelim kutama.
Nedavno ste u riječkom Dnevnom boravku održali autorsku večer s bratom Vladimirom, koji također piše i osvaja nagrade na književnim natječajima, a proglašen je i jednim od najboljih prosvjetnih djelatnika u Hrvatskoj. Kako je prošla autorska večer, imate li svoju publiku u Rijeci? Kako je deset godina stariji brat utjecao na Vas za vrijeme odrastanja?
Večer je prošla sjajno, bez većih incidenata, unatoč prisustvu Milana Zagorca. Publika je onaj tko se zateče na pravom mjestu u pravo vrijeme, a takva je bila i autorska večer. Nadam se, možda naivno, da će taj broj narasti s Bubnjem. Što se tiče mog brata Vladimira, puno toga imam za reći, ali sam pod prisegom, te bih mogao zakonski odgovarati.
Smijem reći da je dobar čovjek, kreativan pisac i sjajan profesor, što je i više nego dovoljno.
