Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
četvrtak, 21. svibnja 2026.
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade | Rezultati natječaja Tena za 2026. godinu
Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2026
VELIKO NATJECANJE DUGOMETRAŽNOG FILMA ANIMAFESTA 2026
REDATELJ ONE PIECEA NA ANIMAFESTU PRVI PUT IZVAN JAPANA PREDSTAVLJA NOVI ANIME O PARIŠKOJ BALERINI–RATNICI
Među osam raskošnih, duhovitih, napetih i refleksivnih djela koja okuplja Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2026 barem polovina pripada kategoriji sigurnih "favorita publike", dok preostala jamče užitak zahtjevnijim višegodišnjim poklonicima umjetničke animacije.
Jedna druga, francusko-belgijska Odiseja jednog maslačka japanske autorice Momoko Seto, botaničko-kozmičko je, hiperrealističko poetsko putovanje ostvareno računalom 3D animacijom, dokumentarnim snimkama i time lapse fotografijom. Dugometražni debi redateljice televizijskih i znanstvenih filmova ekološkog predznaka, ujedno je i postapokaliptični putopis s dalekog planeta inspiriranog našim vlastitim – više od dopadljivog prirodoslovno-avanturističkog rada uspjelog dizajna likova i uvjerljive karakterizacije poosobljenih maslačkovih sjemenki, film je i maštoviti SF nastao nesvakidašnjom perspektivom na poznato. Osim uzbudljivim doživljajima u različitim staništima i atraktivnim, nerijetko "fotorealističnim" vizualima koji ga i čine isključivo kinofilmom, Odiseja jednog maslačka pripovijeda i zvučnom slikom Nicolasa Beckera – od sjetnih udaraljki indonezijskog ansambla, preko elektronskih zvukova, do free jazza, orkestralne glazbe i valcera, ali i "vjetrovito-fućkajuće-mrmljajućeg" glasanja maslačkovih sjemenki.
Španjolca Alberta Vázqueza, strip-autora i animatora svjetskog "formata" te trostrukog dobitnika nacionalne nagrade Goya, može se smatrati modernim animafestovskim klasikom jer je u Zagrebu već prikazao dva dugometražna i tri kratkometražna filma. Ne treba stoga čuditi što će vjerna festivalska publika osjetiti stanoviti déjà-vu kada u ovogodišnjem dugometražnom natjecanju ugleda naslov Decorado. Priča je to o nezaposlenom i paranoidnom sredovječnom mišu koji počinje osjećati kako živi na filmskom setu (u scenografiji, mizansceni, tj. decoradu) te ostavši bez najboljih prijatelja odluči pobjeći iz svijeta u kojem svime upravlja kompanija Alma. Njegova supruga, crtačica u kreativnoj krizi pod utjecajem Vile Depresivke, zabrinuta je zbog skore deložacije i razmišlja o razvodu. Vázquez je slavu stekao temeljnim postupkom sljubljivanja slatkih okruglastih likova velikih očiju i njihovih uznemirujućih djela, odnosno diznijevsko-mijazakijevski idiličnog ambijenta i makabričnog života, u ironijskom ključu visokog intenziteta i brze izmjene brutalnih dosjetki, ali i iskrenih emocija, suosjećanja i zagovora slobode. Riječima samog autora, Decorado je film o krizama zdravlja, rada i socijalnog isključivanja koje vode krizi identiteta. Slobodu stoga valja potražiti u ljubavi i prijateljstvu, odnosno u nama samima.
Treće sudjelovanje kvebeškog umjetnika Félixa Dufour-Laperrièrea u Velikom natjecanju dugometražnog filma iznenadit će poklonike njegovih prethodnih, dokumentarno-etnografskih i esejističkih, angažiranih filmova stanja obilježenih crnilom tuša na papiru, jer je Smrt ne postoji likovno bogat 2D film s realističkim fizionomijama, ali i osobitim postupkom kolorističkog pretapanja likova s pozadinama, odnosno ambijentima u kojima se nalaze, a koji su i sami dani u začudnim bojama (npr. crveno-bijela šuma i lajtmotivska pozlata). Uz to, dinamična promjena perspektiva (ono što bismo u igranom filmu zvali radom kamere), kao i asocijacije na ponajbolje europske grafičke romane, dodatno podcrtavaju vizualnu virtuoznost. I fabula, koja prati bijeg i samoispitivanje revolucionarke Hélène nakon tragične akcije, nešto je čvršća od onih iz prethodnih filmova, premda i dalje na razmeđu realnog i zamišljaja – snoliko-hipnotička, filozofska, bremenita slojevitim simbolizmom i organskim animiranim metamorfozama (vukova i ovaca, ptica, cvijeća, mrtvih prijatelja, krvi ili same junakinje koja u šumi susreće i mlađu verziju sebe). Ustvari, fabula se u cijelosti može shvatiti kao psihološko-politička alegorija, produljena sekvenca sna koja je ujedno i (sasvim novovalni) esej – promišljanje o individualizmu i kolektivizmu, osobnoj cijeni aktivizma te, općenitije, o dinamizmu i bijesu mladosti naspram staračkog stoicizma, životnim prekretnicama, izborima, strahu, hrabrosti i kontradikcijama u traženju vlastita puta između osobnih interesa i različitih tipova lojalnosti. "Između eko-trilera i nadrealizma ghiblijevskog tipa" (Redmond Bacon), Smrt ne postoji svakako ide u red vizualno najprivlačnijih filmova koji se mogu vidjeti na ovogodišnjem Animafestu.
Ljubiteljima tema iz Drugog svjetskog rata može se, pak, preporučiti slovački hibrid igranog i lutkarskog filma Dukla Gejze Dezorza čija je radnja smještena u vrijeme sovjetsko-njemačke bitke za eponimni prijevoj između Poljske i Slovačke 1944. godine. Zbližavanje i zaljubljivanje siromašnog romskog glazbenika i njemačkog oficira u ruskom zarobljeništvu i zajedničkom bijegu uokvireno je kritikom totalitarne propagande i prikazom okrutnosti obje vojske prema civilnom stanovništvu. Distinktivna upotreba marioneta, pozadinskih projekcija i arhive te kamere koja nerijetko iz ruke dominantno bližim kadrovima dinamizira radnju mahom statičnih modela, kao i potresna opća zvučna slika, oblikovanje scenografije i dizajn svjetla, doprinose mračnom ugođaju filma. Čini to i groteskni dojam koji stvaraju tretman ovakve teme putem sivo-smeđih marioneta vojnika i minimalističkih drvenih seljaka neprirodnog pokreta, karikaturalna karakterizacija ruskih vojnika te upadljivo ljudska sinkronizacija životinja, odnosno očuvanje ukupne hiperbolične estetike lutkarskog kazališta. Prizor sjedinjenja dvojice muškaraca u potpunoj je opreci s ostatkom filma – poetičan i nježan, s ogoljenim lutkama koje pokreću ljudske ruke. U neposrednom prikazu brutalnosti ratnoga ludila i liku oficira Kurta, kojem usred kolapsa humanosti omogućuje samospoznaju, film je tako na neobičan, stilski posve oprečan način komplementaran bestseleru Dobrostive Jonathana Littella. Dukla je prvi slovački dugometražni lutkarski film, o kojemu redatelj Dezorz kaže: "procjep između ljubavi i mržnje u potpunosti se otvara u vremenima rata i samo ga zdrav razum i ljudska emocija oslobođeni naslaga civilizacijskih i društvenih predrasuda mogu premostiti. Junaci mojega filma ne nalaze se samo na suprotnim stranama barikada, već i na različitim razinama socijalne ljestvice. Njihovo postepeno približavanje i unutarnja transformacija vode u tragediju. Danas, kada smo svjedoci masakra koji veličaju kriminalne režime i potiču nasilje u ime iskrivljenih ideja, okrutni rat otprije 80 godina izranja kako bi nas upozorio gdje su granice ljubavi i mržnje, ljudske egzistencije i morala." Školovan za lutkarsko kazalište kojim se, pored filma i televizije, i aktivno bavi, Dezorz često svoje fabule veže uz pripadnike romske populacije (npr. igrani gangsterski film Bablje ljeto, 2013), a režirao je i humoristično-kriminalistički serijal Detektiv Dušo.
srijeda, 20. svibnja 2026.
Eko Mucko Bucko u Dječjem vrtiću Bakar
Nakon pročitane bajke, Tatjana ih je iznenadila viješću da im ispred Udruge za kulturu “Ča?” poklanja slikovnice, kako bi Eko Mucka Bucka mogli čitati svakodnevno u svojim vrtićkim skupinama, a isto tako kako bi I njihovi vršnjaci iz ostalih objekata Dječjeg vrtića Bakar imali istu tu mogućnost.
Realizaciju ovog projekta omogućila je tvrtka AM PS LAMBDA NEKRETNINE d.o.o. – veliko im hvala!
Otvoren poziv za novo izdanje natječaja za skladatelje "Cinehill Mini-score"
|
|





