Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 28. lipnja 2026.

Ivica Kesić | Sumrak


Vatrena kugla tone za goru

ližući nebo svjetlom na umoru

i vuče po tlu izdužene sjene

od teškoga dana umorne i snene.


Pokrivač tišine na šumu liježe,

dugim je prstima bez milosti steže

dok zrakom bez cilja leluja

tek pokoji zvižduk drijemnoga slavuja.


Uspavanu goru ruke mraka vode

u tamnicu proždrljive noći

gdje će čekat plamičke slobode

što sa prvim će zrakama doći. 




Ana Bosančić | Pinku ludila


Umorna sam već od

Suhoparnih priča,

O brutu i netu,

O glavonjama iz Sabora.


Želim da mi citiraš Shakespearea,

Dok pričaš o mojim usnama

Zbog kojih bi se pobio

S pola svijeta.


Želim da mi mrsiš kosu, 

I daješ lažna obećanja,

Zbog kojih mi oči zasvijetlucaju,

Poput šljokica sa karnevala.


Želim da mi kažeš:

Na Rusiju ću biciklom ako treba,

Popit ću more ako ne znaš plivat.


Sve te ludorije želim,

Ne mogu te zavoljeti 

Ako ne nosiš,

Pinku ludila u genima.



33. Raosovi dani 11. srpnja 2026.



33. Raosovi dani - Nasmijana neba Ivana Raosa - održat će se u subotu, 11. srpnja 2026. u književnikovu rodnom Medovu Docu, gdje će se štovatelji njegova velikog djela okupiti u povodu 39. obljetnice smrti, a bit će uručene i nagrade "Ivan Raos" za najbolju priču/novelu.

Raos je pisao pjesme, priče, romane, drame, eseje, a kako je napisao najviše monodrama u hrvatskoj književnosti, od 2001. do 2011. dodjeljivana je nagrada "Ivan Raos" za najbolji novi monodramski tekst. Nakon 15 godina utihe, ove je godine za 105. Raosov rođendan, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Imotskom i Udruge građana Medov Dolac, i pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije, pokrenut novi natječaj za najbolju priču/novelu sa zavičajnim imotskim motivima, na koji je pristigao 21 rad pod šifrom. Stručno je povjerenstvo odlučilo novčano nagraditi te pohvaliti po 3 priče.

Prvu nagradu "Ivan Raos" osvojila je priča "O jednim rabatinkana" Tine Maršić, drugu "Vuk, zmija i muva CC" Augustina Kujundžića, a treću "Boškova murva" Ide Zdilar. Pohvaljene su priče "Poljica i kuća bez krova' Marina Buovca, "Pametno didovo" Ornele Šumelj-Prskalo i "Gdje kamen ostaje" Jasenka Laste.

- Odziv na natječaj bio je iznimno dobar. Povjerenstvo je primilo čak 21 uradak. Kako sam i očekivao, među njima je bilo autora i iz inozemstva: Bosne i Hercegovine, Njemačke, Srbije... U Povjerenstvu za ocjenjivanje bilo je nas šestero: profesora, književnika, publicista. Svi smo podrijetlom vezani za Imotsku krajinu. Radove smo ocjenjivali pojedinačno, a potom one koji su „isplivali” vrednovali ponovno kako bismo dobili redoslijed nagrađenih. Naravno, nitko od nas do samoga kraja nije znao tko su autori. Tako smo suglasno dobili nagrađene i pohvaljene tekstove. Gotovo su svi od njih udovoljili kriterijima natječaja i poslali priče u kojima se osjeća Raosov duh pripovijedanja, ponos i prkos našega čovjeka, vezanost za rodnu zemlju, vjera i tradicija. Tekstovi su jezično, sadržajno i stilski vrlo vrijedni i zanimljivi. Nažalost, nekoliko njih jednako vrijednih, ne uklapa se u formu kratke priče/novele, a što je bio kriterij vrednovanja, već pripadaju diskurzivnom rodu: esejima, memoarima... Razmišljamo o tome da se natječaj raspisuje i sljedećih godina te da se nakon svake treće godine objavi zbornik nagrađenih i pohvaljenih radova. Vjerujem da bi to bila vrlo vrijedna književna izdanja, ali i dokumentaristički zapis jednog vremena koje bi, zahvaljujući upravo ovome Natječaju, ostalo zabilježeno za neke buduće naraštaje – rekao je predsjednik Povjerenstva, profesor i književnik Ivica Šušić.

subota, 27. lipnja 2026.

Mario Lobor | Ruže snova


Otkad joj je u srcu zaiskrila ljubav

Svaku večer sanja o crvenim ružama

Bujnom cvijeću, s grimiznim pupoljcima i oštrim trnjem

Kako prekriva nekad pusta polja

Ruže kakve mladići poklanjaju djevojkama za Valentinovo

O kojima djevojke sanjare u ljubavnom zanosu

Čije latice žene miluju, opijene strašću


Dok mirno sniva, u zagrljaju svog voljenog

I njegovo srce kuca uz njeno

Ona sanja kako njih dvoje hodaju poljanama

Držeći se za ruke

Pod vedrim nebom i žarkim suncem

A slobodnom rukom prosipaju sjemenke ruža

Kojih nikada ne ponestane

Dok ju njegove garave oči gledaju

Kao zoru koja se budi


Pa ruže brižno zalijevaju

Bistrom vodom šumskih potoka

I pritom izmjenjuju poljupce

Uzbuđuje ih slatki miris ruža

Koje će tek niknuti

I sunčeve zrake koje ih miluju


Plodnost i cvjetanje, od njih, za nju

Žarkih nijansi koje oduzimaju dah

Ljubav im raste i cvjeta zajedno s ružama

U svaku je utkano stotine cjelova

Punih opojne, rasplamsale sladosti -

Vizija koja ju ispunjava ljubavlju i uzbuđenjem

Stalno joj dolazeći u snove, kao lascivna šaputanja


Ona sanja crvene ruže kako se protežu na kilometre

Kao mala srca, posuta rosom

Rastu kao njihova ljubav svakog dana

San jasan i bistar kao ljetno jutro, kao gorski slap

Dok joj se na usnama topi slatkoća želja

Poput vrućeg nektara


Svaku večer, u zagrljaju mlade ljubavi

Obgrljena njegovim snažnim rukama

Ona mašta i sanja o ružičnjaku

Gdje svaka ruža nosi njeno ime

I pita se, vidi li dragi ruže u njenim očima

Sluti li snove o ružama ljubavi


Enida Alić | Početak kraja


Nisam znala
da kraj može da izgleda isto kao početak,
da se osmijeh može zadržati
dok se nešto u nama već lomi bez zvuka.

I možda je to najteže —
shvatiti da se najvažnije stvari
ne završavaju scenom,
nego postepenim nestajanjem
koje ne primijetiš dok već nije kasno
da ga zaustaviš.