Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 12. rujna 2026.

Nikola Šimić Tonin | 80 GODINA U SRCU ZADRA: Kultna zadarska brijačnica čuva stare priče

U srcu zadarskog Poluotoka generacije Zadrana desetljećima su dolazile po šišanje, ali i po razgovor, šalu, gradske priče i onu posebnu domaću riječ.

 

 

Živio sam u 46 gradova, u Hrvatskoj i izvan nje. I u svakom gradu u kojem bih se prvi put ošišao, tu bih se šišao i dalje. Dok me tu ima.

Brijačnice su svojevrsne duše gradova, njihove osobne iskaznice koje te vežu za sebe, a i ti se vežeš za njih. Podomaćiš se, postaješ čovjek od grada, čovik od Zadra. Preko njih grad uđe u tebe – sva ta povijest, sve te stine, kale, Kalelarga, široke i uske ulice grada, svi ti ljudi, ta domaća rič. I ti postaneš domaći sebi i domaćima.

Ovo je mjesto u koje dolazim po dnevnu dozu razgovora i smijeha. Ne znam gdje bih otišao kada bi se zatvorila. To bi mi s tugom zatvorilo dušu. S kim bih bacio koju o Hajduku, našalio se i primio šalu na svoj račun?


„Grade, vrati nam brijače!“

Posebno je prema meni raspoložen bio Dačo:

Vi ste sretan čovjek jer naplaćujemo po šišanju, a ne po obujmu glave.“

Umalo da ne ostadosmo bez nje. Još zvone natpisi iz tog vremena: „Kalmeta, ne izbacuj Meštra i Papundeka na ulicu!“ i „Grade, vrati nam brijače!“

Podaci iz njezine „osobne iskaznice“ govore dovoljno. Kultna zadarska Brijačko-češljarska zadruga, na adresi Ulica Elizabete Kotromanić 2, popularni zadarski „brice“, više je od osam desetljeća povijesni simbol staroga gradskog jezgra i same Kalelarge.

Ona je bila i ostala nezaobilazno mjesto društvenog života Poluotoka. Tu su se okupljale i još se okupljaju generacije Zadrana, komentiraju utakmice KK Zadra i Hajduka, dnevna događanja, gradske kronike, poznati koji su se šišali, prepričavaju anegdote i čuvaju priče koje bi, bez takvih mjesta, polako nestale.

A sve to vrijeme održava se i tradicija staroga brijačkog zanata.

Kako se ne sjetiti dragoga meštra Drage i njegova osebujnog načina sporazumijevanja na stranim jezicima? Brzo bi se dogovorili, a meštar bi potom šišao po svome.

Tu je bio i ugodni i uljuđeni Ivo, čovjek stare škole ophođenja, s kojim se moglo razgovarati o našem Hajduku. A onda bi nam se Dačo, samo da bude kontra, suprotstavio Dinamom.

I tako je šišanje postajalo mnogo više od šišanja.


Mjesto gdje čovjek čovjeku postaje drag

S osobitim zadovoljstvom čovjek se danas može prepustiti i vještim rukama dragih gospođa. Šišanje tada postaje ugoda, ali i susret s ljepotom ljudskosti, ljudske riječi i ljudovanja.

Odeš iz brijačnice s mišlju da ćeš se što prije vratiti. Duša je puna onog posebnog osjećaja topline i prihvaćanja – onoga kada je čovjek čovjeku jednostavno drag čovjek.

Dalmatinske brijačnice duboko su ukorijenjene u tradiciju i oduvijek su bile centri društvenog života. Od legendarne splitske brijačnice i Meštra iz serije „Velo misto“ pa sve do današnjih modernih barber shopova, taj kultni obrt u Dalmaciji uspješno spaja nostalgiju, tradiciju i suvremenu njegu.

A ova zadarska ima sve to – i toliko toga više.


Od svih brijačnica u Dalmaciji, ma što u Dalmaciji – u svitu, ova ima ono što se ne može naučiti niti kupiti: ljudsku dušu.

Dušu koju ni jedna druga na kugli zemaljskoj nema. Tako plemenitu dušu.


Željko Maljevac | Kupska sirene


Na proljetnom suncu

Primamljive, ali varljive nade,

Opijena zelenom čarolijom Odre

Koja joj je donijela miris brkova somova 

Što drijemaju u dubokom mulju, 

Ona se, ona se samo... kupa... 

Kao besramna, prelijepa

Naga ljepotica 

I srebri

Kao najljepši i najsjajniji lančić

Na vratu prekrasne gospođe

Raštrkane, rasute kose

I uživa,

Baš uživa u tome. 

I prkosi. 

I polako teče,

Teče

I svima govori:

Hoće mi se, može mi se,

Što mi možete?!

Tekla sam prije,

Tečem sada

I sutra ću tuda teći

Kroz ovaj grad

Što Sisak ga zovu!


Čuje se zvuk meljave mlina vremena,

Sudaraju se mačevi i koplja

Nekih drevnih ljudi

Što su se pogibeljno borili

Za taj prekrasni komad zemlje

Koji liči na tortu prelivenu

Ljepotom ljubavi

I ljubavlju ljepote.

Matoš se nalakćeno sunča

I upija prve jače sunčeve zrake,

Skuplja snagu

Za Dan poezije

I prvi dan proljeća.

A Slavo,

Stari profesor ne vjeruje očima

Što niče na mjestu

Bivšeg Doma JNA,

Doma sindikata,

Na mjestu omiljenog kafića „Loyd”

U koji je zalazio svakog dana.

I Veberove vrane zašutjele su pred 

Ljepotom Kupe.

A Kupa srebri

Kao svako srebro koje se

Godinama glanca.


Što bi Sisak bio bez svoje ljepotice,

Bez svoje Kupe?

Bio bi samo srednjoeuropska varoš

Bez srca i duše!

Samo Kupa.

Bilo gdje.

A ona je pak sisačka Kupa

Koja se srebri, inati, ljubi obale. 

I mirno, sretno teče

Kroz centar grada

Prema Starom mostu

I ušću,

Mlada, lijepa,

Poželjna, premila,

na proljetnom suncu se kupa.

I srebri, srebri, srebri... 

I teče, teče, teče... 

U zagrljaj starijoj sestri Savi, 

I obje na ušću posrebre, 

Spojene ljubavlju 

Što Sisak se zove...


Željko Krznarić | Uvijek ćeš mi biti nedovršen Arsene


icrna ploča se vrti u krug igla preskače na istom mjestu tamo gdje si počeo pričati o njoj o nekoj tvojoj ženi iz finog kvarta koja je mirisala na skupe sapune pjesma pukne na pola zašušti i ostane visiti u zraku kao neplaćeni račun u obližnjem kafiću

i neka je tako
uvijek ćeš mi biti nedovršen moj gospodine Dediću.

tvoji stihovi nikad nisu imali klasičan kraj
onaj sa sretnim parom koji odlazi u zalazak sunca dok sviraju violine
tvoji su završeci uvijek mirisali na naglo ugaslo svjetlo
na praznu čašu crnog na vlak koji je otišao tri minute ranije
i na ženu koja je zaboravila ključ na noćnom ormariću

ti si bio previše pametan za čiste račune
znao si da je život ono što ostane u pukotinama
u onome što nismo rekli dok smo se gledali preko stola
gušeći se u dimu i vlastitom ponosu

ja sjedim ovdje u svom blatu, s nekim njemačkim pivom
i slušam tu tvoju otmjenu gorku nedovršenost
obojica znamo da se najbolje priče nikad ne ispričaju do kraja
jer kad sve kažeš onda je gotovo onda si mrtav

ti si ostavio te pjesme poluotvorene
kao vrata na haustoru kroz koja puše propuh i ulazi ulični mrak
pustio si nas da sami dopišemo zadnji stih
da sami iskrvarimo na tom tvom klaviru

pijem za tvoje nedorečene rečenice Arsene
za sve ono što si prešutio jer si znao da bi velika riječ sve pokvarila
ti i ja u ovoj hladnoj sobi.
ti na izgrebanoj plastici ja na rubu kreveta.
savršeno nesavršeni
i prokleto živi u tom tvom vječnomnedovršenom mraku