Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 22. lipnja 2026.

Lucijana Živković | Skrivena namjera

                                         

Barbara i Helena srele su se na groblju za blagdan Svih svetih i to nakon dvadesetak godina. Prepoznatljiva Helenina impozantna figura privukla je Barbarin pogled i kao da je osjetila njegovu oštrinu, Helena se okrenula i ugledala prijateljicu iz djetinjstva. Izraz njezina lica odavao je pomiješane osjećaje, no unatoč tomu krene u susret Barbari i srdačno je zagrli tapšajući je pokroviteljski po uskim leđima. Jer Barbara je bila bar upola sitnije građe kojom je naprosto mamila ljude da je zaštitnički obgrle kad se nađu u njezinu društvu. 

Prijateljice od djetinjstva, proteklih su godina izgubile jedna drugu iz vida. Helena je ostala kod kuće, udala se i osnovala obitelj, a Barbara je otišla studirati u metropolu.

„Prvi susret nakon toliko godina i baš na groblju“, prva se javi Helena odmičući se od prijateljice kako bi je bolje pogledala. „Dobro izgledaš“, uputi joj kompliment, ali nekako s visoka, kao kad pohvališ dijete za dobru ocjenu u školi. 

„Baš ti hvala. Ni ti nisi loša. Ali gazi nas vrijeme“, dade svoj sud o trenutku Barbara. Helena samo odmahne glavom pa reče: „Hoćemo li malo obnoviti stare uspomene? Ostani danas kod mene pa ćemo se napričati. Ionako sam sama. Moji se razišli: djeca na fakultetu, a muž na putu s ekipom. Rukomet, da ti ne pričam.“ 

„Zašto ne?“ odluči Barbara u trenutku. Zanimao ju je Helenin obiteljski život još od vremena kad se tek govorkalo o vjenčanju za Petra. Jer Petar je bio  njezina simpatija, ništa više niti manje. Kada je nakon usrdnog udvaranja Barbari doživio neuspjeh, koncentrirao se na Helenu. Čak je i priznao Barbari da je tako želio ostati u njezinoj blizini s nadom da će se jednom predomisliti. 

Baš u to vrijeme ona je upisivala fakultet i ljubav joj nije bila prioritet. Znala se pitati što bi bilo da nije bila zaokupljena studijem, ali to već ulazi u sferu nagađanja. Dok je ulazila u Helenin luksuzni automobil učini joj se da je ova promatra trijumfalno, ali krišom. Znala je da je pomalo snob i da jako drži do etikete: sve mora biti kako se šika, inače ne valja. A Barbara je bila sušta suprotnost: bit će kako može, nikome ne polažem račune, nitko me ne treba kritizirati, ne držim puno do toga što drugi kažu; pogotovo ako je o meni. 

Udobno se smjestivši na  suvozačevo sjedalo Barbara se sjeti starog kvarta i njihovih kuća koje je razdvajala samo žičana ograda. Kroz njezine rupe njih su dvije svakodnevno komunicirale vodeći „umne“ razgovore najčešće o onomu što nisu baš dobro poznale, ali ih je zanimalo. U početku tko ima kakvu novu igračku, a kasnije tko ima dečka ili simpatiju. Helena je bila otvorenija  dok je Barbara svoje simpatije prema dečkima držala za sebe.

„Idemo u novu kuću. U staroj su bili roditelji, a mi već odavno nismo tamo.“

„Moji su prodali, to znaš. Nema više ničega.“

„Kako nemaš? Imaš mene i naše uspomene!“ pojačala je glas  Helena i potapšala Barbaru po koljenu. Njoj se opet ta gesta učini pokroviteljskom. Uostalom Helena je bila starija od nje. Istina samo godinu dana, ali ipak…

Helena je bila dobra vozačica i cijelim je putem čavrljala sama sa sobom, a Barbara bi odgovarala s da i ne. Ponekad je zaista mrzila pričalice, a Helena je bila tipična, uvijek spremna s odgovorima na sva pitanja. 

Sada je vozila suvereno po uskoj cesti kroz naselje do jednokatnice koja se isticala posebnim stilom gradnje i odmah upadala u oči u nizu klasičnih kuća. Helena se pohvali da ju je projektirao poznati arhitekt. Samo, pitala se Barbara, odakle novac. Što nije glasno izgovorila, naravno. No kao da je imala neko šesto čulo Helena odmah doda: „Nije bilo jeftino, ali smo zadovoljni. Mali kredit, duhan i kamilica su dobro urodili i eto nama kuće!“ Rekla je to kao da vadi zeca i šešira i Barbara požali što je pristala na ovo. Jer znala je dobro: Helena je živjela po principu mane tajne, a vrline javne.

Nakon što je parkirala automobil, Helena otvori ulazna vrata daljinskim upravljačem i sve u kući zasja kao božićna jelka. Svjetla su se upalila i kroz staklene vanjske zidove kuće vidio se unutarnji prostor namješten skupim komadima namještaja. Helena uđe u predvorje poput kraljice u dvoranu za bal. Lice joj se ozarilo pa se okrene prijateljici iz djetinjstva i pokaže rukom: „Izvoli ući, Barbara, ne boj se. Samo te molim cipele.“ I pruži ruku kao da čeka izvršenje svoje naredbe. A kad je gotovo preplašena gošća prijateljici pružila cipele, ova s gađenjem na licu  s dva prsta uzme obuću kao da je  kontaminirana te ju doslovno izbaci van na prilaznu terasu. 

Barbara se nije stigla pobuniti, a domaćica je već cvrkutala: „Kad kreneš kući dat ću ti cipele kakve se spadaju za žene, a ne ovo smeće. Nemoj ništa žaliti.“ I jednim pokretom iz garderobnog ormara izvuče papuče za sebe i gošću. „Bit će nam udobnije“, reče.

Vani se mračilo i Barbari se nije ostajalo, no htjela je još malo opipati bilo svoje bivše susjede i prijateljice. Dok je ova u ogromnoj kuhinji koja se sjajila kao upravo kupljena, spremala večeru od ostataka  ručka, Barbara ju je promatrala sjetivši se onoga popodneva kada je Petar došao k njoj s idejom da ostavi Helenu nekoliko dana prije vjenčanja.

Dok je on bio u dvojbi, Helena je kupovala vjenčanicu, a on je pio i nije se trijeznio nakon što ga je Barbara odbila jer je već s Helenom začeo dijete. Njihov odnos između simpatije i tihe patnje naglo se razvio, ali i urušio pod pritiskom dužnosti. Jer Barbara nije  bila kradljivica muževa, iako Petar još nije bio oženjen. Za nju je sve bilo gotovo; treba postupiti časno, a Petra je smatrala časnim čovjekom. 

I sad je tu, u njihovoj kući. Osvrtala se ne bi li vidjela njegove tragove no nije bilo ničega što bi je podsjetilo na Helenina supruga. Kuća je bila skupa, ali lišena osobnosti, bez obiteljskih fotografija ili uobičajenih sitnica. Gotovo je zamolila domaćicu da joj pokaže fotografije, ali se predomisli. Neće ništa forsirati. Morala si je priznati da ju nisu niti pretjerano zanimale.

Helena posluži jelo na velikim tanjurima i otvori pivo. „Koliko se sjećam, ti si znala nekada popiti alkohola. Jel još piješ? Može pivo?“ upitala je gošću.

„Nisam pila više nego svi ostali, kao i ti, zar ne? Sada samo nakon dobrog jela“, reče Barbara nekako ljutito i posegne za čašom. Kao da ju je htjela proglasiti alkoholičarkom, Helena se samo tajanstveno smješkala. 

„Znaš, uvijek sam se pitala jeste li ti i Petar imali vezu“, sad konačno kao usput uz jelo otkrije karte domaćica. Barbara se nasmiješi: „Otkuda sada ta tema? Kada je to bilo?“

„Ali je bilo, zar ne?“ nije se dala Helena. 

„Moram ti reći iskreno da nismo imali nikakve afere, osim što smo bili simpatični jedno drugom. Znam da ne vjeruješ u žensko-muška prijateljstva, ali tako je bilo.“ Barbara ispije gutljaj piva.

Za to vrijeme Helena se odlučila za napad: „Čuj, sad smo same, nitko nas neće čuti. Kopka me taj vaš odnos. Pa i pričalo se.“

„Zašto sad pričamo o tome? Nisi me valjda zato zvala? Bile smo vječno skupa, bar mislim da smo bile prijateljice. Što se tu više ima reći? Uostalom, ti si mu žena, tebe je izabrao, ne?“ Barbara shvati da se našla u neželjenoj situaciji i dolazak u Heleninu kuću sad joj se učini kao klopka. Završila je s jelom i uzevši svoju dopola punu čašu, sjedne u boravak. Odluči da će pričekati da Helena jede pa da se oprosti od nje dok je situacija još pod kontrolom. Jer znala je Helenu. Bila je ljubomorna i osvetoljubiva. Tada se pritajila jer je svadba bila najvažniji čin. A poslije je život potekao svojim smjerom i kao da je sve zaboravljeno.

„Izabrao je mene, da. Valjda nisi mislila da mu se sviđaš. Mislim fizički. Bila si bezoblična štrkljavica. Nije on bio za tebe!“ rezolutno povisi glas Helena.

„Pa nisam ni mislila da je. Što ti je sada došlo da istjeruješ neke stvari nakon dvadeset godina? Bilo pa prošlo. Imaš divnu kuću, auto, muža, djecu. Što bi više htjela?“ Barbari je bilo svega dosta. Digla se s naslonjača, ali Helena požuri k njoj:  „Ne idi još! Dužna si mi!“ Glas joj je drhtao u bijesu. 

„Što sam ti dužna? Što je tebi? Pusti me da idem; nisam trebala niti doći k tebi!“ Barbara se nastojala udaljiti ne znajući što bi Helena mogla sljedeće učiniti. Jer njezino je lice pocrvenjelo, a oči je uperila u prijateljicu kao da će na njoj pročitati odgovore na svoja pitanja.

„Bila si ti mala lukavica, znam ja. Htjela si mi ga oteti, a pravila se fina. Kao da ne znam takve.“ Posegne za još jednom bocom piva i otvori je pa si nadolije u čašu. Iz nje s vrha iscuri obilna pjena. Helena se ne obazre na to već je njezina optužnica išla dalje. No to Barbara više nije mogla slušati  i sjeti se: „Hajde, nazovi Petra pa ćemo ga pitati. Ako ne vjeruješ meni. Nek ti on kaže sve što te zanima. Bit ću tu i ako laže, reći ću ti.“

Na taj prijedlog Helena još više pobjesni. Sada u maniri neubrojive osobe poleti k Barbari vičući: „Što se praviš da ne znaš i još me ismijavaš! Kao da ne znaš?“

„Što ne znam?“ zbunjeno upita Barbara.

„Stvarno ne znaš?“ sad se Helena malo umiri i upitno pogleda prijateljicu.

„Petar i ja više ne živimo skupa. Ostavio me je. A mislim da znam i zbog koga.“ Helena opet pogleda gošću.

„Ne kriviš valjda mene za vaš neuspjeli brak? Nisam vas oboje vidjela dvadeset godina. Ti si stvarno poludjela!“ Barbara se užurbano spremala da što prije napusti kuću sad već iznervirana i pomalo uvrijeđena Heleninim sumnjama.

Dok je na terasi tragala za svojim cipelama koje je Helena izbacila, začuje lom stakla. Helena je bacila čašu ili je sama pala. Barbara nije htjela čekati da provjeri. Uputi se prema izlazu iz dvorišta gdje je sustigne gromoglasno Helenino: „Kurvo jedna!“

Barbara zastane. Nekada bi na takve riječi plakala ili se povukla u sebe. Nije voljela konflikte pa je radije šutjela. Nije to bilo dobro za nju, ali drugačije nije znala. No Helena je upravo pomaknula granicu tolerancije ne računajući da Barbara nije više osoba koja se uvijek povuče i ne želi sukobe. 

„Što misliš da možeš sve što hoćeš jer imaš ušljivu kuću na kat i novi auto?!!“ grubo će tada Barbara. Pogledi su im se sreli međusobno se ciljajući. „ E pa vidiš, kad me već vučeš za jezik, reći ću ti. Kada ste se trebali vjenčati Petar je htio odustati i došao je k meni.“

Helena je gledala u nju namrgođena i bijesna. Iz očiju su lile suze, ali one od bijesa i nemoći. Slušala je prijateljicu nadajući se nekoj novoj informaciji o Petru.

„Da, bio je pitati što da radi jer se nije htio vezati. Bar ne za tebe.“ Barbara shvati da je postala okrutna. Ali to je trebalo Heleni da se otrijezni od života u oblaku.

„I da nije bilo moga nagovaranja, niti ne bi bila njegova žena. Nisam mogla dopustiti da nečasno ode i ostavi te s djetetom. Sad kad znam da je gotovo između vas, mogu ti i otkriti to što krijem godinama. Jesi li sad zadovoljna? To je sve što imam reći!“

Helena se odjednom umiri, spustivši glavu kao da je poražena u teškoj bitki. Umorno sjedne na klupu na terasi, a ramena joj se počnu tresti. Barbara se sažali i priđe joj. Sjedne i obgrli je oko ramena. „Ne bih ti to nikada rekla da nisam saznala da više niste zajedno. A i naljutila si me malo, znaš. Sada je ionako svejedno. Oprosti.“

„I sve ove godine si šutjela?“ Helena se pomalo vraćala u stvarnost. Barbara reče: „Nisam htjela kvariti vaš brak. No to je sada prošlost. Uđimo i popijmo još jedno pivo.“



Spomenka Krebs | Putnik bez stizanja

 

Nemoj me pitati gdje ću se skrasiti,
koja je stanica zadnja na mapi.
Ja sam od onih što ne znaju gasiti
nemir u duši kad izvor presahne i zapi.
 
Ceste su moje i sestre i majke,
svaki je kamen jedno novo sretanje.
Previše znam za utjehe i bajke,
moj jedini dom je vječito kretanje.
 
Neka se drugi u tvrđave kriju,
neka se hvale da stigli su cilju.
Moje se bitke u hodu još biju,
ja mjerim život po svakome milju.
 
I ne trebam luku, ni mirnu tišinu,
ni ruku što veže za sigurne moli.
Ja biram cestu, daljinu i tminu,
jer samo me taj neprekidni hod voli.
 
Dokle god živim,
na putu sam,
bez stizanja.

nedjelja, 21. lipnja 2026.

Spider-Man: Novo doba službeno je objavljen, a fanovi su napokon dobili prvi veliki uvid na novo poglavlje jedne od najuspješnijih Marvelovih franšiza

 






SPIDER-MAN: NOVO DOBA DONOSI NOVU MARVELOVU SPEKTAKL AVANTURU U HRVATSKA KINA

 Objavljen je novi trailer, u Amsterdamu je krenula globalna Spider-Man turneja, a ulaznice za jedan od najiščekivanijih filmova godine već su u prodaji


Novi trailer za Spider-Man: Novo doba službeno je objavljen, a fanovi su napokon dobili prvi veliki uvid na novo poglavlje jedne od najuspješnijih Marvelovih franšiza. 


Nakon događaja iz filma Spider-Man: Put bez povratka, Peter Parker pokušava nastaviti život daleko od očiju javnosti, no nove prijetnje i neočekivani saveznici ponovno će ga gurnuti u središte opasne borbe koja bi mogla zauvijek promijeniti njegov svijet. Tom Holland ponovno se vraća u ulozi omiljenog superheroja, a novi nastavak donosi prepoznatljivu kombinaciju akcije, emocija i vizualno impresivnih scena po kojima je Spider-Man franšiza postala globalni fenomen.


Uz objavu trailera, krenula je i globalna Spider-Man turneja koja je započela u Madridu, a nastavljena velikim događanjem u Amsterdamu. Ovdje možete pogledati fotografije s događanja. 


Veliku pažnju izazvale su i prve reakcije fanova na društvenim mrežama, a hype oko filma dodatno je porastao nakon što je influencer Marko Vuletić  podijelio dojmove sa globalnog fan-eventa u Amsterdamu. 


Spider-Man: Novo doba u hrvatska kina pretpremijerno u distribuciji tvrtke Jučer stiže 29. srpnja, dok su ulaznice već puštene u prodaju na službenim stranicama kina.


Novi trailer pogledajte ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=qvC2Mphr-8Y&t=2s


Dodatne fotografije iz filma dostupne su ovdje:

https://www.swisstransfer.com/d/4c899a09-9f61-4505-a1ab-d84715977746




Spomenka Krebs | Nepokorena


Godine tišine prebivaju u tijelu,
no moj duh odbija kapitulaciju na polju ruševina.
Eho još uvijek korespondira s praznim dvoranama,
ali ja dekretom proglašavam izlazak novih dana.
Ja sam manifestacija onog stabla koje je prkosilo orkanu,
nepokolebljivo ukorijenjena u ontologiji života.
Ono fragmentirano ponovno se konstituira u jedinstvo,
jer se moja volja izuzima iz svake rezignacije.
Proklamiram svjetlost koja oživljava staničnu egzistenciju,
u svakom nastojanju manifestira se jedna nova mogućnost.
Kontinuitet je izvjestan, suverenost je cilj,
iz anticipacije izrasta novi modus postojanja.
 

Ivan Pozzoni | Magmatski teorijski temelji kasnoga modernizma


Kasni modernizam mora se beskompromisno boriti protiv tiranije književne kritike, tiranije izdavačkih direktora i tiranije redakcijskih kolegija. Nijedan književni kritičar, u bilo kojem dijelu svijeta, nije uspio podariti relevantno tumačenje mojemu riot-textu (tekstu pobune) Hai perso la lingua?! (Jesi li izgubio jezik?!). Naposljetku je morala intervenirati umjetnikova autentična (»objektivna«) interpretacija, koja stoji na višoj razini od bilo kojeg »subjektivnog« tumačenja onoga onemoćalog književnog kritičara koji 2025. godine još uvijek ne uviđa da je književna kritika doživjela zaokret prema pragmatičkoj kritici, analogno onomu što se unutar semiotike dogodilo pri prijelazu sa semantike na pragmatics (pragmatiku). Kasni modernizam, odbacivši književnu kritiku kao anakronizam moderne estetičke ontologije, utemeljenje pronalazi u pragmatics (pragmatici) (Levinson) i teoriji argumentacije (Habermas/Apel); on se oslanja na sudjelujuću »subjektivnu« argumentaciju unutar umjetničkih zajednica, bund (saveza), kolektivne (kolektiva) i otvorenih skupština koje su pristupačne svakom umjetniku (samodefiniranom i podložnom estetičkoj verifikaciji ili falsifikaciji) – zajednica koje su anonimne, edske i pročišćene od egopatizma moderne estetičke ontologije.


Cilj je u čitatelju, stručnoj javnosti i modernistu izazvati stanje »shock, shame, fear, and anger« (šoka, srama, straha i gnjeva) putem hiperorganiziranih strategija estetičkog juriša: dedoublement de Man (demanovsko udvajanje), šklovskijansko остранение (očuđenje), estetički guerrilla marketing (gerilski marketing) usmjeren protiv neokonzumerizma, bahtinovska karnevalizacija, lučinijanski houmorismo/ironie (humorizam/ironija), citatnost, mistilingvizam (jezično miješanje), generativna gramatika (Chomsky), subverzija i everzija (anarhoindividualizam Post-Left Anarchy – post-lijeve anarhije), malinovskijanski antropološki model, sociološki model (Čikaška škola), etnološki model (Garfinkelova etnometodologija i Meadov interakcionizam) sudjelujućeg promatranja, existentielle polyphonie (egzistencijalna polifonija), antiegocentrizam, hareovska clearity (jasnoća), détournement (skretanje značenja), transemanitička inverzija, gnjev kao zahtjev za priznavanjem identiteta, zagovaranje autistične i sociopatske »neurodiverzije«, oscilirajući teorijski i umjetnički burnout (izgaranje) (iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad), majakovskijanski intervencionizam i akcionizam, zborna concionalitas (skupštinska govornica), rizomatska destrukcija (Deleuze), šizofrena deteritorijalizacija (Guattari), internacionalizam shvaćen kao antiimperijalistički ili protuhegemonijski postkolonijalizam (Appiah i Appadurai), invektiva, neologizam, estetička apoteoza trasha (smeća), desakracija, kolizija registara i sistemski nonsense (besmisao) (Pynchon), oulipovski obrat (Perec), antimetafizika i antiontologizam (analitička filozofija, Putnam i Rorty).


Beskrajno udaljen od ipermodernističkog pastichea (pastiša) (παρῳδία) - kako ga pogrešno definira Linguaglossa - koji se temelji na »imitaciji« (Βατραχομυομαχία – Batrahomiomahija), »inkorporaciji«, »falsifikatu«, »reiteraciji« (Raymond Queneau), »intertekstualnosti / metatekstualnosti / arhitekstualnosti / paratekstualnosti / hipertekstualnosti« (Gérard Genette) te »humoru« (Terry Pratchett i Seth Grahame-Smith), kasni modernizam jest književni potpourri (mješavina). On nadilazi postmodernu i hipermodernu služeći se taktikom termonuklearnog preopterećenja: lingvističko zasićenje (David Foster Wallace), hipertrofija značenja, antinomičko preopterećenje teorijskih fundamenta, brutalizacija trasha (smeća) dovedena do potpunog iscrpljenja ordinarnoga jezika. Taktički cilj tog zasićenja jest kratko spajanje zavodljive estetike, business poetry (poslovne poezije) modernističke »Papinske države« – koja služi umjetničkim kamorama i neokonzumerističkim mehanizmima frustracije želje – te otpor komodifikaciji umjetnosti i zanatlijskom mestijerantizmu. Kasni modernizam, s koncepcijom umjetnosti kao »društvene interakcije«, nastoji uvesti militantni blok i vojni hijacking (otmicu), kako bi se dokinula svaka birokratska potpora zavodljivosti »elegijske poezije« i ekstremnom ὕβρις (hibrisu/oholosti) »diletantskog autojedika« Rubikova epigonstva, u okolnostima zasićenog tržišta stihovima kojima rok trajanja istječe nakon šest mjeseci i koji su, bez ikakva čitanja (u potpunom vakuumu smisla), osuđeni na spaljivanje. Rješenje nije nova estetička ontologija bliska onoj staroj, modernoj: rješenje je nova, angažirana (engaged) socio/etno/antropološka estetika, oslobođena svake distopijske performativnosti. Kasni modernizam je atopičan.