Božica Jelušić | Iz košare za mačke

Vremešni filozof svoju mačku voli,

Cijeli život od nje uči bitne stvari.

Sve što treba Ona zahtjeva, ne moli:

U njezinu carstvu mi smo podstanari.

Nevidljivu vunu Ona lijeno prede,

Ljubavniku džemper, kapicu za dijete,

Drevni negromanti svi pred njom ublijede,

Il' boginje Bastet* s nježnošću se sjete.

Mačkoljupci misle da su prava sekta,

Dok struja iz njene dlake ih protrese.

Ona šarm ne mari, drži do respekta,

A milost udijeli kad je hir ponese.

Sad me muči jedna priča podugačka,

Tko je kome više na uzdarje dao?

No, filozof stari da si, a ja mačka,

Da ti na vrat sjednem, bi li bilo pravo? _____________________________________________________

Bastet-boginja-mačka u starom Egiptu, čuvarica kućnog sklada

Željko Perović | Boem i krčmar

I

Krčmaru još jednu, ne pitaj za cijenu,
Moj račun je odavno u vjetar upisan,
Prodao sam mladost za hladnu sjenu,
Ostao za stolom pijan i nedosanjan.

II

Jesenjin je pjevao o zlatnom lišću,
Ja pjevam vremenu koje se ne vraća,
O godinama trulim što grudi stišću,
I zabludi teškoj koja se krvlju plaća.
                                               
III

Ne traži me, majko, u pjesmi i vinu,
Čak ni šareni stolnjaci lik mi ne znaju,
Stara moja, brat sam mrazu i pelinu,
Postadoh stranac u dragom zavičaju.

IV

Ne idi, ruku pruži, saputnice nijema,
Nek' proplanci predahnu i vihor stane,
U dnu pustih snova više ničega nema,
Sem bolne duše, u rane vezane!

Iz tiska je izašla nova knjiga aforizama Darka Žigrovića u nakladi Udruge hrvatskih aforista i humorista "Griješiti je sudski"

 

Aforizam je lijek s mnogo poæeljnih nuspojava.

*

Zbog nepoznavanja prometnih znakova, sad ne daje znakove æivota.

*

Kad mi pukne film, gledat ćete dramu.

*

Zagriženi je pivopija — do zadnjeg zrna hmelja.

*

Liznem ja ponekad i vlastiti kažiprst, samo da

vidim odakle vjetar puše.

*

Naši zakonski okviri su se dobro iskrivili.

Beletra predstavlja | Helena klakočar: Veliko putovanje - Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb

 

Irena Ivetić | Stići ću

Stići ću jednog dana

i do tog polja lavande.

Kojeg polja, 

gdje je ono

i kad ću stići 

–  manje je važno.

Možda će već biti smiraj dana

i posve blago sunce 

milovat će mirisne grmove 

i mene.

Hodat ću polagano,

a svaki korak 

i svaki udisaj 

ispunjat će mi dušu.

Stići ću jednog dana

i do tog polja lavande.

Noge će mi biti lagane, 

ruke odmorne,

duša mirna.

A srce?... 

 Eh, srce...

Ja mislim, 

ustvari, ja sam odlučila što ću s njim.

 Onome

tko bude htio i znao

slijediti moje tragove,

onome

tko me pronađe

možda već usnulu 

među ljubičastim cvjetićima 

i tko me poljubi a ne probudi

– njemu ću

pokloniti svoje srce.

                                                                                Požega, koncem lipnja 2011.

                                                                       (Konačno „dotjerano” 15. svibnja 2026.)