Mario Lobor | Uskrs

Proljetno sunce obasjava svijet

Poškropljen Spasiteljevom krvlju

I dok se budi cvijeće

Krošnje pupaju i ptice se vraćaju

Nebeska pjesma svjedoči

Da je Spasitelj nadvladao smrt

Bog je plakao nad smrću svoga sina

Koji je umro za otkupljenje grijeha svih nas

Otvorivši nam vrata raja svojim posljednjim dahom

Suze Božje pljuštale su s neba, po krvavoj Golgoti

Dok je ponavljao: “Sine moj, sine moj, nisam te ostavio”

A treći dan, u zoru, Sin Božji uskrsnuo je od mrtvih

Pao je teški kamen s grobnih vrata

Ponovno je zakucalo presveto srce Isusovo

I svijet je tada obasjan anđeoskim svjetlom

Koje nas i danas, svakog proljeća

Podsjeća i na žrtvu i na spasenje

I dok sunce obasjava raspela i crkvene tornjeve

I stvara mozaik na crkvenim prozorima

Te odasvud dopiru rajske himne

I zvuci mjedenih zvona

Osjećamo u srcu, ovo je dan uskrsnuća

Svete žrtve, pobjede nad grijesima i smrću

Prije dvije tisuće godina, kao i danas

I vječno će nas obasjavati uskrsno svjetlo

Ivica Kesić | Samo za tebe

 

Jednom si probudila pjesnika u meni,

Umirućeg dana jesenjeg to bješe;

Lahore skrivene u srca mog sjeni

Iznjedrila ti si da dušu mi tješe.

Jedra od stihova sad mi lađu vode,

Izgubljenim morem nevere je tuku.

Suncem opaljena na valu slobode

Ljubavi i sreće traži mirnu luku.

Usrdno si žudjela za pjesmama mojim,

Bacivši me vješto u oganj muzama,

Amora da gostim smijehom i suzama.

Versima otkako svoje snove bojim

Ljubavlju mislim a ljepotom dišem,

Uz zid kad sam stisnut ja pjesmu napišem.

Slava Rosandić | Katedrale

Kristalne zjene

sveboje vitražne

punina vedrina.

Tamara Pantović | Kada govorim o...

 

Kada govorim o starosti – govorim o nemoći,
trošno tijelo što rođeno je da živi
prokletstvom darovano da misli i ośeća,
tegobno je prihvatiti naboranu ruku -
- svjedoka vremena ličnog propadanja.

Ljudski govor sada čujem drugačije,
kao kroz zidove, bruje kao rojevi pčela,
kako daleko sam od njih
i milion svjetlosnih godina od svoga početka.

Kada govorim o starosti – govorim o mudrosti,
fosilnom ostatku savršenih pojmova
sahranjenih u kamenu razuma,
neki drugi svijet i mir koji sam željela dobiti.

Zoran Gavrilović | Bez jutarnjeg pranja

Slinava gubica neba

sjeda mi na vrat.

Sat je vrijedna pčelica,

ali jutros nema meda.

Samo zgužvani krevet,

novine koje govore

da se danas ništa neće dogoditi

ako sami nešto ne učinimo,

i kava u prljavoj čaši

koja ispire mozak.