Vjetar mi puše kroz prolaznost sve do korijenja
i sunce postaje ponizno u zjenicama na obzorju uma.
Naočigled uzmicanju pretvaram se u brezu podložnu
mijenama života.
Dozivam ptice i vukove da pjesmom ugriju noći
u kojima bešćutnost traži oko za oko, zub za zub.
Odabrani ne žele plesati uz usporeni ritam
ljudskoga krvotoka.
Ćutim miris paljevine u sebi i snagu istočnoga grijeha
dok mi cvjetovi beru poglede i slažu rukoveti u čast
proljetne kiše koja je godinama obećavala zaliti
presahnule vrtove u ljudskome tijelu.
Potop mi se ruga jer nisam uspjela razbiti
Noinu arku.
Mračno je između odlaska i onoga što je ostalo od čovjeka
nakon galopiranja od mladosti do zrelosti kroz vrtove Božje
i kasa od zrelosti do berbe za nebeske stolove.
Sjaj s oreole mladoga anđela nudi mi bivstvovanje
među iskricama vječnoga ognja.
Zavlačim se u brdo knjiga i ponizno molim od prolaznika
žlicu vremena za izgladnjele među koricama.
Zarasli su putovi kojima je stizalo blago od Boga darovano.
Pokušavam uvjeriti bilo da nisu prošla vremena
kada su slavuji najljepše ditirambe pjevali iza rešetaka.
Kristalna hladnoća uze me s vrata otvorenoga neba.
