Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 12. travnja 2026.

Darija Žilić | Objede


Umorne smo od objeda
Feministica iz finih kuća
Čija leđa drže muškarci
I dok otvaramo ružičaste
Kutije, pozlaćeni leptiri
Izlijeću iz kaveza i posvud
Je tišina. Nismo zaista
Vrišteće monete, naše
Su vjenčanice bijele kao
Kreč i plešemo na vjetru,
Kao da trajemo satima
U haljinama s tisuću točaka
Nema nikog na vidiku,
Nismo po volji svijetu čuda
Vjerujemo nekad u mnogoboštvo
I znamo da će nas božja ruka
Sačuvati uvijek, čak i kad
Vidimo tamu u sebi, pa je
Prekrižimo za par dana,
Jer nije naša plazma
Ni naš hir da zlo nanosimo
Ljudima.

Lucijana Živković | Jedna noć u gradu


Svi su ga zvali Div, a ime mu je bilo Vili.Taj deminutivni oblik nikako nije odgovarao njegovoj vanjštini pa su mu, kad je počeo rasti ko iz vode, nadjenuli nadimak Div. Ispočetka mu se nije sviđao, ali ga je nakon mladalačkih godina prešutno prihvatio i odazivao se na njega.

Miran poput janjeta, ali na očigled strašan i opasan, nije se trudio razuvjeriti okolinu u to njihovo vjerovanje. Tako mu je bilo lakše jer ga nitko nije izazivao i kroz školovanje i adolescenciju prolazio je lagano, ničim posebno zaokupljen niti ometan. Znao je samo da mu se to sviđa; biti dobro i biti dobar.

Kada mu je prilika pružila novu mogućnost, preselio se u grad. Posao je zahtijevao i snagu i pamet što je njemu bilo prirođeno. I dani su tekli poput mirne, ali dosadne rječice. I kad se već činilo da nikada neće naići na životne  brzace i okusiti borbu  s jačim protivnikom, Vili odluči promijeniti svoj život. Unajmi stan i kupi auto. Odluči zakoračiti u noćni život grada koji je do sada promatrao gotovo s prezirom i izdaleka, samo onoliko koliko je to zahtijevao posao.

 Jer grad je bio tutnjava i buka, smog i vreva nepoznatih ljudi što mu nije odgovaralo. Valjda će vrijediti da provjeri što to tako silno ima tamo vani, na prostoru otvorenom poput lovišta. Svakodnevno je rijeka mladeži kuljala noću tražeći tko zna što i on ih je promatrao kroz prozor stana, čudeći se snazi privlačnosti gradskih noći. U mraku pokrajnjih uličica treperila bi njihova lica obasjana svjetlošću sa zaslona mobitela „spojenog“ s tko zna kojim dijelom planete. 

A sada će i on pokušati pa kamo ga odvede. Možda mu pomogne i u poslu. Tako je razmišljao i uskoro počeo ostvarivati plan. Iako  s drugim motivima, pridružio se i on tom gradskom „krdu“ željnom zabave, neodgovornom i besposlenom.  Ali tek nakon što bi odradio svoje dužnosti. Ipak, mislio je, mora biti reda u svemu. 

Već u prvom posjetu klubu u podrumu neke starije zgrade, nije mu se svidjela slika koju je zatekao: bljeskovi crvene, zelene i narančaste boje, dim kroz koji se probijao kao kroz tijesto, smrad piva i ljudskih isparina, neizdrživa buka pretjeranog broja decibela i monotoni ritam glazbe. „Zar je to zabava?“ pitao se, ali njegov bi odgovor začudio ovu, u mali prostor naguranu, masu mladih jer njima je očigledno bilo dobro.

Dosada ili pak osamljenost gurali su ga svako večer u drugi klub. Proučavao ih jer poput ameba, tu djecu bez cilja i plana koji idu kamo ih te noći povuče struja zabave. A bilo  ih je mnogo. Uvijek iste vibracije, mirisi i glavobolja nakon dolaska kući. Htio je shvatiti neshvatljivo. Što to privlači ove mlade ljude u ovaj zemaljski inferno? Nije znao. U međuvremenu su i njegove noge inertno koračale prema mjestima gdje u polusvjesnom stanju mlada gradska populacija misli da joj je lijepo i da se zabavlja. Sjećao se kako su se on i njegovi prijatelji zabavljali: igrali picigin i na karte, a večeri na plaži u šetnji s djevojkama ili kod prijatelja koji je nabavio najnoviju ploču strane grupe. Ovi niti ne znaju što je ploča.

Gradska knjižnica Kaštela i Pisanka B uručili starijim sugrađanima oko stotinu pisama napisanih u uskrsnoj akciji "Grli te Mišela"

 




„Raduje me što je ova naša zajednička uskrsna akcija prepoznata u svim Kaštelima i među svim generacijama. U kutije, koje su bile postavljene u odjelima Gradske knjižnice Kaštela, pisma su počela pristizati već od trenutka kad smo najavili projekt, a uvelike je pomoglo i to što su u knjižničnim odjelima u Kambelovcu, Lukšiću i Starome organizirane zajedničke radionice pisanja pisama starijim sugrađanima. Kao što možete vidjeti, sve kutije su prepune pisama – i onih napisanih na bijelom papiru na dvije-tri stranice, ali i onih šarenih, ukrašenih crtežima, cvjetićima, srcima i posutih šljokicama. Svatko je čestitku i poruku uputio na samo sebi svojstven način, a najvažnije je to da smo mi danas sve ovdje okupljene uspjeli razveseliti i izmamiti im osmijeh na lice. U današnjem svijetu, kad sve oko nas postaje digitalizirano, pisanje pisama postala je zaboravljena vještina, i upravo iz tog razloga svako od ovih pisama ima dodatnu težinu jer je svaki autor u svako od ovih pisama, sa svakom napisanom rečenicom, utkao dio sebe i svojih iskrenih osjećaja. Mene osobno najviše raduje to što nas štićenici Doma Arkus žele vidjeti ponovno, tako da već sada mogu najaviti daljnju suradnju koja je već dogovorena s direktorom Doma Arkus gosp. Draganom Lučinom. Naime, već do kraja ovog mjeseca trebala bi biti izrađena knjižnična polica, koju će Gradska knjižnica Kaštela stalno nadopunjavati s novim knjigama, a dogovoreni su i novi susreti i projekti u organizaciji Knjižnice, odnosno osnivanje svojevrsnog književnog kluba u sklopu kojeg ćemo čitati i razgovarati o knjigama i čitanju, i predstavljati jedni drugima knjige koje su čitane nekada, i one koje se čitaju danas“, istaknula je Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela, zahvalivši direktoru Doma za starije Arkus na gostoprimstvu i izvrsnoj suradnji te pozvavši sve one koji im se žele priključiti u nastavku suradnje da im se jave.

Naglas pročitana pisma, šaljiva recitacija i zajednička pjesma koju su izveli učenici drugog razreda Osnovne škole kneza Mislava predvođeni učiteljicom Marijanom Vulas, koji su se pridružili Renata Dobrić i Karli Karabatić prilikom uručivanja pisama štićenicima sućuračkog Doma za starije i nemoćne Arkus, nagrađeni su velikim pljeskom, ozarenim licima, veselim pogledima i suzama radosnicama, dok su poklonjena ilustrirana knjiga Legenda o sućuračkom topu autorice Renate Dobrić i svježe ispečeni kolači dali cijelom druženju završni zadovoljni pečat.

„Mi uvijek mislimo na vas jer svi mi volimo svoje bake i djedove… Nemojte misliti da smo vas zaboravili. Rado bismo vas posjetili - svaki dan, ali ponekad zbog brojnih obveza nemamo dovoljno vremena… Puno vas volimo. Hvala vam, dragi naši, za svu vašu ljubav… Sretan i blagoslovljen Uskrs“, bile su samo neke od pročitanih poruka koje su na lica okupljenih izmamile suze radosnice.

Nakon što su svim okupljenima u zajedničkoj prostoriji u prizemlju Doma Arkus podijeljena pisma, Karla Karabatić je pisma podijelila i štićenicima Doma u sobama na katu, koji se iz raznih razloga nisu mogli priključiti zajedničkom susretu.



„Nadam se da je danas svima onima koji su dobili pisma Sunce malo jače sjalo jer su u ruke dobili pismo - dar riječi koji ne može izblijediti, već će sa svakim novim čitanjem dobivati na svojoj vrijednosti. Autori većine pisama su na kraju pisma ostavili svoje ime i prezime te broj mobitela, tako da se dopisivanje između onog koji je dobio pismo i onog koji ga je napisao može nastaviti. Hvala od srca Gradskoj knjižnici Kaštela koja je zaslužna što su pisma pisali brojni članovi i korisnici Gradske knjižnice Kaštela, djeca iz kaštelanskih dječjih vrtića i osnovnih škola, te učenici Srednje škole „Braća Radić“. Hvala svima. Bez vas ne bi bilo moguće prikupiti najviše pisama dosad i izmamiti na lice osmijeh baš svakom štićeniku Doma za starije Arkus. Hvala svima koji su se uključili i napisali pismo jer su time postali dio onog svijeta u kojem još uvijek ima smisla ispisati zagrljaj“, istaknula je Karla, koja je akciju Grli te Mišela pokrenula nakon što se osobno dopisivala s gospođom imena Mišela.

Tekst i fotografije: Gradska knjižnica Kaštela

Tomislav Domović | Kad budem star

...

Neće me brinuti
To što više neću pisati
Pisma, poruke, pjesme
Ništa kad više neću pisati
Neće me brinuti
Slab apetit, loša probava, visoki tlak, aritmija
I nepoznati čovjek u ogledalu
Neće me brinuti
Neimaština, ratovi u susjedstvu, poplave loših pjesnika
I neće me brinuti
Mlohavost i poneka suza u umivaoniku
Nepročitane, a otvorene knjige
Djeca i unuci koji će me zaboraviti obići
Pa to je i očekivano, sve što sam im mislio reći
Rekao sam prije starosti
Neće me brinuti
Izlazak na izbore, čije je sad vrijeme da pogasi čovjeka u sebi
Ni kako se domovina sama sa sobom razračunava
Ma, ništa me neće brinuti
Ni kamo idem, ni čita li itko moje pjesme
Samo će me dvije stvari tištiti
Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu
I može li me moja ljubav obrijati
Zavezati kravatu
Da odem kako priliči stvoru koji ništa nije znao
Samo voljeti je znao


_________________________________
(100 ljubavnih i ni jedna više, 2021.)

Lorena Galeta | Danteove razine



Presedani se provode
niču fantazmagorije..

Aorte amnestije
- motre zavade.

Pa i zametak borbe-
nomadske je prirode.

Nimalo humane,
navike ubitačne..

Zgranute mrzovolje,
insuficijencije prate.

Pakao unutar tebe,
stvara jaz i dvojbe..

Ukoliko ne zavoliš sebe,
niti promjena doći neće..