Postoje mjesta koja ne žive samo na kartama, nego u srcima onih koji ih pamte. Busiklica je jedno takvo mjesto — šuma koja nije samo skup stabala, nego prostor gdje se prošlost, priroda i djetinjstvo stapaju u jedno. Za mene, ona nije tek geografski pojam, nego emotivni pejzaž, tiha učiteljica i vječni podsjetnik na ono što je bilo, ali nije nestalo.
Danas, kad se prisjetim Busiklice, ne vidim samo šumu. Vidim nas — djecu, radoznalu i željnu novih avantura — kako hodamo uz međunarodnu cestu koja vodi prema mađarskoj granici. Cestom koja se strmo spušta u zelenilo, u šumu našeg djetinjstva. Vidim kako ulazimo u hlad koji nas prima kao stari prijatelj, kako trčimo, smijemo se i otkrivamo svijet koji nam je tada bio nepoznat, ali neodoljivo lijep. Busiklica je bila naša učionica, naše igralište, naš prvi osjećaj slobode. I zato joj se vraćam — riječima, sjećanjem, tišinom koja pamti.
Ulazak u šumu — trenutak kad asfalt utihne
Na mjestu gdje se asfalt susreće s prirodom, a tišina šume s poviješću lokalne zajednice, počinje Busiklica. Asfalt još traje pod nogama, ali kao da više nema onu sigurnu, svakodnevnu čvrstoću. Cesta samo prolazi, ravna i međunarodna, žuri prema granici, prema Mohaču i onim dalekim povijesnim sjenama. Ali sve oko nje — to više nije cesta, to je šuma.
S lijeve i desne strane stabla se naginju prema putu, kao da ga žele zatvoriti, progutati. Negdje je šuma rijetka i prozračna, a negdje se toliko zgusne da sunčeve zrake jedva probijaju granje, pa samo pokoja svjetlosna crta padne na tlo — kao da označava put onima koji se usude ići dalje.
Tu, na tom prijelazu, slušamo. Šuštanje lišća. Kratko, nervozno krilo ptice koja se prepala našeg koraka. Daleki, gotovo nečujni skok srne koja nas je već vidjela prije nego mi nju. Svaki šum ima svoju priču, a mi je pokušavamo uhvatiti.
I onda — kao da se dogovorimo bez riječi — krenemo dalje. Hrabro, ali ne bez straha. Vođeni znatiželjom, onom dječjom, neugaslom. Jer ovdje, u Busiklici, avantura nikad ne nedostaje.
Bunar uz cestu — voda koja pamti
Uz samu cestu, s lijeve strane, stoji duboki, ciglom obzidani bunar, gotovo neprimjetan onima koji samo prolaze, ali ne i onima koji slušaju i gledaju krupnim, znatiželjnim dječjim očima. Stariji mještani govore da taj bunar ima svoje mjesto u povijesti — ne zapisano, nego zapamćeno.
Kažu da su iz njega, na svom pohodu prema Mohaču, pili vodu turski vojnici. Voda im je bila više od osvježenja: snaga, čistoća, priprema.
U osmanskoj vojsci bunarska voda nije bila samo za piće. Koristila se za kuhanje jednostavnih jela, za pranje rana, za napajanje konja, ali i za abdest, ritualno pranje prije molitve. Čak i u danima kad je rat bio blizu, duhovna disciplina nije se napuštala. Bunari su bili mjesta tihe pripreme — gdje se tijelo i duh usklađuju prije puta koji vodi dalje.
U lokalnim pričama bunar se ne spominje samo kao izvor vode, nego kao svjedok. Njegova hladna, tamna dubina čuva šapat prošlih vremena. Nema službenih zapisa, ali pronađene zakrivljene sablje u obližnjim poljima govore dovoljno: ovo je bilo područje kojim je vojska prolazila, brzo i odlučno.
Možda je baš ovdje, uz ovaj bunar, netko od njih zastao, pogledao prema šumi i udahnuo prije nego što je nastavio dalje — prema Mohaču, prema sudbini.
Sablja u zemlji — trag osmanske sjene
U blizini Busiklice, ondje gdje se šumski putovi stapaju s poviješću, zemlja je jednom progovorila. Prilikom oranja polja, seljaci su naišli na zakrivljenu sablju — tursku, kažu, po obliku i načinu kovanja. Nije bila velika, ali je nosila težinu stoljeća.
Sječivo, blago povijeno, izrađeno za zamah s konja, podsjećalo je na kilidž, oružje ratnika i simbol moći. Drška jednostavna, bez ukrasa — možda od roga, možda od tamnog drveta ruže. Nije imala zlatne arabeske ni natpise, ali nije joj ni trebalo. Sablja je govorila sama za sebe: o vojnicima, o bitkama, o tlu koje pamti.
Za mene, ta sablja nikada nije bila samo arheološki nalaz. Ona je bila poput Jotine peći — predmet na granici stvarnosti i mita. Dok su nas kao djecu plašili Jotom, sablja je bila tiha prijetnja iz prošlosti, dokaz da je šuma bila svjedok sukoba, ali i utočište.
Jotina peć — mit, strah i stvarnost
U srcu Busiklice živjela je priča o Jotinoj peći. Stariji mještani — među njima i moj otac — govorili su da je Jota bio čovjek koji je u toj peći spaljivao uginulu divljač. Praktičan posao, običan, gotovo rutinski.
Ali za djecu, ta peć nikada nije bila obična. Za nas je bila ulaz u nešto mračno i nepoznato, mjesto gdje se stvarnost savija pod težinom mašte. Roditelji bi nas plašili riječima: "Ako ne budeš dobar, odvest će te Jota i spaliti u svojoj peći!"
I tako je Jota postao više od čovjeka — postao je strašilo, čuvar šume, lik koji se pojavljuje samo u predaji, u šapatu, u trenucima kad se vjetar poigrava granama. Njegova peć, iako stvarna, pretvorila se u mitološki objekt — mjesto koje se izbjegava u sumrak, mjesto koje se pamti i kad ga nikada nisi vidio.
U dubini šume
Dublje u šumi, bujnoj i raznolikoj, često smo ugledali plaho lane kako trčkara u potrazi za hranom. Promatrali smo srne — u čoporima ili pojedinačno — uvijek budne, spremne na skok i bijeg. Brali smo divlje jagode i nizali ih na vlat trave, a baka je skupljala mirisne, zlatnožute lisičarke u pletene košare koje su mirisale na šumsko bogatstvo.
Osluškivali smo pjev ptica pjevica, a prodorno glasanje kukavice narušavalo je tišinu šume, pozivajući nas da zastanemo, osluhnemo prirodu i povežemo se s njom — ali i sa sobom.
Za nas je Busiklica oduvijek bila više od šume — čuvar uspomena, čarolija koja je oblikovala naše duše.
Na izlazu iz šume
Na samom završetku šume nekada je tekla mala rječica, potok Borza, na kojem smo kao djeca lovili ribe. Danas je to tek kanal s malo vode, obrastao trskom i lopočem, u kojem se skrivaju žabe. Njihovo glasno kreketanje zvuči kao znak protesta, ali i kao podsjetnik da priroda još uvijek živi.
Povijesna dubina Busiklice
Busiklica nije samo prirodni dragulj, nego i povijesno značajno područje. U njezinoj blizini nalazio se benediktinski samostan svetog Hipolita, Gétmonostora, spomenut u dokumentima iz 13. i 14. stoljeća. Još jedan povijesni sloj skriva se u nazivu Albrechtova šuma, koji potječe od nadvojvode Albrechta Habsburškog, vlasnika velikih posjeda u Baranji tijekom 19. stoljeća.
Toponimi, legende, arheološki tragovi — sve to daje dubinu Busiklici. Ali ono što je čini živom, stvarnom i nezamjenjivom jest moje djetinjstvo provedeno u njoj.
Zato ovaj tekst nosi osobni ton — kao nadopuna vremenu koje se ne može vratiti, ali se može zauvijek sačuvati u riječima.
.jpg)