Zoran Gavrilović | Slika sa cornflakes pahuljica bez glutena

Nad potokom kuće plove,

krovovi diraju nebo

i režu oblake,

prave rane koje neće zacijeliti

sve do noći

kad sunce pukne

i prokrvari u zvijezde.

Hoće li noćas Veliki medvjed stići kući,

ili će ga hladna Sjevernjača sustići.

Slavica Aralica | Bakino zlato

Ma jesam li se ja to pretplatila na busne predstave svaki put kad putujem za Zagreb? Prošli put sam imala tatu kongresnika i razmaženu djevojčicu, a ovaj put baku i razmaženog unuka. I to baš na sjedalima ispred sebe. Da mi pogled bude bolji. Plavokosa baka točno ispred mene pleše po naslonu neki čudan ples čiji ritam i korak ne mogu uhvatiti, ali ni komadić vidika pa slažem mozaik od krpica koje uhvatim kad se nagne prema unuku na suprotnom sjedalu. A on,  Bakino zlato, čas gurka rukom baku, čas traži nešto, čas je zivka...A baka se pokrila džemperom, malo bi ubila oko, ali Zlato ne da. Njgov bijeli šešir  toliko dribla uokolo da mu ni Modrić s majice nije ravan. Ma koja desetka! On je stotka(na sat!)! Ispritiskao je sve što se na sjedalu dade pritisnuti, desetak puta probudio sestricu (Zlato koje spava), ispleo nogama više od pokrivača pod, nad i na sjedalu, osvježio ga sokom i udario mu čokoladni make-up ne pitajući ga. Popio nestaško i dvije boce soka (čitaj litru) pa mu se jadničku piški (ma gle čuda!)...

Vani kolona vijuga i vuče se kao za najteže južine. Javljaju vozaču da je gužva, da će kasniti. Dakle, nema stajanja. A on se vrpolji, vuče baku za ruku. Pa mora baka imati neko rješenje, nije ona zaludu baka. Baka! I nađe ga: jednu od dviju praznih boca valja opet napuniti (lako njemu, on je muškić, a što bi da se Sestrica zlato probudila?!). I tako naš bus posta i toalet u nuždi. Bus-odmorište! A mokra potreba primiri malo našeg driblera. Probudila se uto i seka. Traži sok. Traži i braco. Baka  uredno daje. I sok, i čokoladne kekse, i praline, naravno, čokoladne. Valja novom bojom osvježiti sjedala. Dotle baka hvata malo mira, a ja komadiće vidika jer se plava glava umirila na naslonu. Ali ne zadugo! Opet prstić u plavoj desetki gurka baku: on bi još piškio, a nije popio bocu. Što sad? A nema vozaču nego stati kraj nekog grma da se mali olakša. I stade. A gdje neće Midričevoj desetki! I mališa izjuri. Baka za njim, a onda i pola busa, ali ih vozač brzo vrati informacijom da zahod ne radi. I dok je prvome palo na pamet da provjeri, šofer je već ubacio u petu i pozatvarao vrata. I tako nije bilo ništa. Za one kojima je pripelo. (Srećom, mališa Desetka je našao svoj grm!) Pa kakvi su to putnici? Zar još nisu naučili da dva dana prije vožnje ništa ne smiju piti. Najbolje i ne jesti. Pa nisu naši busevi piš-ture. Mogu biti sretni što od Splita do Zagreba imaju jedno stajanje od 20 minuta. A oni sa slabim mjehurom neka idu vlakom. Bolje neka ne idu nikud. Neka se drže blizu svog zahoda. Ili neka stave pelenu, malo deblju, kao kirurzi kad im operacija predugo traje. A u svakom toaletu usput ima i mjesto za mijenjanje pelena. I nitko ne pita čijih ni koji broj.

Nakon polovice puta između Bake i Zlata potpisano primirje: dala mu mobitel i sad mi pred okom skaču roboti, mačke i nekakve igrice. Pazim da dijete ne zaviri u nedopuštene sadržaje jer baka (konačno!) malo spava. Zanimljivo, više ništa ne traži od Bake, ne plete nogama, ne jede, čak i ne pije, samo skrola. Iliti ga vrti sličice. Jest taj mobitel dobra stvar! Ispravljam se: u nekim situacijama (čitaj: kad putuješ s Bakinim zlatom).

I tako je meni darovan cijeli vidik, baki san, nestašku i njegovoj sestrici šarene sličice (imala baka i drugi mobitel, zna ona koji će recept upaliti za komadić njezina sna), a putnicima tišina bez pokretnih maloljetnih sličica u Modrićevu dresu. Nadam se od srca da će baterije izdržati do Zagreba. Inače, ubuduće nosim sa sobom i portabl-punjač! Nek se nađe.

Željko Maljevac | Bašča

U bašči rodile kao krv crvene ruže,

Kao nikad prije, kao nikad do sada,

Ljepotom svojom da ljudima služe,

Što zaboraviše što je radost i nada.

A jedan cvijet je cvao i još čekao,

Da ga netko vidi, pomiriše i ubere,

Čovjek onaj koji je plakao i plakao,

Bez ljubavi svoje voljene matere.

I dok je čekao i čekao da b'u ubran,

Venuo je naočigled, cvijet mu venuo,

Šireći latice, zvao je da bude izabran.

Al' pobraše sve drugo cvijeće u bašči,

Samo on neubran, usamljen ostade,

Da novim ružama svoje sjeme dade.