Božica Jelušić | Društveni imaginarij

Rembrandt van Rijn  (1606–1669).:
učenjak u tamnoj odjeći 

Postoje ljudi koji imaginiraju da su zgodni. Oni to silno žele biti i veoma su zauzeti oko javne prezentacije svoje osobe. Umiju pozirati, poznaju svoj najbolji kut, brižljivo se namještaju i oblače, njegovani su, imaju stanovito samouvjereno držanje i proizvedu facijalnu ekspresiju koja će ljudima reći da su uspješni, ležerni, šarmantni i bez nerješivih problema u životu. Gotovo svi imaju malo "kompleksa Doriana Greya" i dugo žele ostati mladi i vitalni. Ako su dovoljno uporni, dva desetljeća bit će dovoljna da svoju prononsiranu "zgodnost" potvrde kao opće prihvaćenu društvenu činjenicu.

Postoje i oni, koji misle da su politični, prilagodljivi, jeguljasti, da imaju "nos" za dolazeći trend i vjetar, da mogu predstavljati interese stanovitih grupa, te da im je politika "zakonito područje". Ako su k tome lukavi (mnogi jesu) biraju stranu gdje je otpor najmanji, pa recimo , kao intelektualci i akademičari u nekom HSS-u ili u naglašeno "domoljubnoj" stranci prođu kao nož kroz maslac. Pri tom imaju problematičnu retoriku, neizgrađene stavove, zabrinjavajuću pojavu i manire, negrađanski pozadinski dio, katastrofalan ukus, sklonost mistificiranju, ali kad nauče imitirati, ponavljati frazeologiju u oficijelnim zgodama, biti bombastični i "narodski", održe se podosta dugo u jatačkom kolu. Nakon tri desetljeća i nekoliko uzastopnih mandata, silom prilika, pričešćuju se i firmaju kao "političari", potvrđujući svoj ispravni odabir. To, što ih je javnost prozrela i rekla svoje mišljenje, uopće se ne broji. Otpisano je kao "ljubomora" uz neku nacionalnu ili vjersku diskvalifikaciju, da bude uvjerljivije.

U trećoj su grupi oni, koji biraju umjetnost, da bi izašli iz sjene i postali vidljivi u javnom fokusu. Zadržimo se u užoj, spisateljskoj branši- Nekako nam se čini da je tu najmanje hemunga pri izlijetanju napolje. Naime, tipkanje po tastaturi, malo informatičke pismenosti i dobro "lovljenje" detalja, poput javnih promocija, nastupa, arbitriranja nad tekstom, lokalne medijske prisutnosti, često stvore u kandidata dojam da može preskočiti nekoliko prvih stuba , te početi od pete ili šeste, ne gnjaveći se detaljima oko zanata, pravopisa, gramatike, biranog vokabulara ili poznavanja nekoga od viđenijih prethodnika u tom području. Svi su bogomdani, svi pišu "sami od sebe", svima "nailazi inspiracija", a životi su im "pravi roman", koji samo čeka da bude napisan. Tu su reciklaže najčešće, samohvale idu nebu pod oblake, besplatne instrukcije iz teorije književnosti dolaze pritiskom na gumb, pa imaš pisca u susjedstvu, gradu ili regiji, prije no što si dočitao 300 stranica kakvog ozbiljnog teksta. Posao "izguravanja" na prvo mjesto (promotivan-kajk. je "naprv stoječi") često obavi njegova grupa pod istim literarnim kišobranom, te izdavač i dva-tri kritičara, koji o nezavisnosti mišljenja i prosudbe stoje u prvom razredu osnovne. Proizvodnja genija u inkubatoru kod nas je razvijen posao, premda nama vremešnima pomalo dosadnjikav. Toliko smo toga već vidjeli, maltene u svakom književnom naraštaju.

Tražim jednoga Rembrandta za ilustraciju, jednom Leidenskog školara, uporno ga ne nalazeći. A zapravo, htjela sam samo poantirati, nešto što je tangiranima u sve tri grupe možda mrvicu izvan dohvata. Naime, da postoje PRIRODNO zgodni ljudi, prirodno magnetični i prirodno daroviti, koji se oko ove cirkusijade oko društvenog imaginarija ne moraju truditi. I nije , međutim , problem što su rijetki, već je problem što se ne vole slikati, ne podnose ohlokraciju (vladavinu gomile), ne žele nikoga zastupati osim svoje slobode i svoga mišljenja, a što se pisanja tiče, toliko se trude da "postupno razviju ubrzanje", da ih neko sedmo ili osmo desetljeće zatekne u djelomičnom zadovoljstvu urađenim poslom.

Dakle, da je svijet nakrivo nasađen, kao toranj u Pisi, nije potrebno posebno dokazivati. To se vidi i iz aviona, cepelina ili iz svinjskoga mjehura obješena na ogradu, iz kojega neki "mali zeleni" promatra nas i naša uboga upinjanja da nadrastemo svoju mjeru.

20. srpnja 2026.

Flora Green

Ilustracija/ Internet: Rembrandt: Čovjek za pisaćim stolom

Ivan Pozzoni | Mala temporella currunt

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika s vezom i preporukom,

bez povratnice stvoreno, stilom natopljenim krvavom mukom,

vrijeme izdavačkih klanova, dostojnih nasljednika kukizma,

- Cucchi u Interu debitira davne 1982- majstor dotičnog ant(agon)izma,

vrijeme senzualnih pjesnikinja, što se prodaju za sintaksu čistu,

a vične su i s urednicima, direktorima, testirati madrac na listu,

vrijeme nacionalnih časopisa otvorenih za kooptacije svake vrste,

ja se bar svima nudim za dvadeset eura, bez da mi lome prste.

O temporella, o mores! Moje postmoderne Katilinarie

dosadile bi i Ciceronu, ako ne i Katonu, u jeku te tlapnje,

novom utičkom korisniku, žrtvi izdavaštva u stanju patnje,

koje se dijeli na mikroizdavaštvo, zbog resursne suše i bijede,

i makroizdavaštvo, zbirni uzrok zašto soneti više ne vrijede,

te, naposljetku, na nekroizdavaštvo, kako Ceronetti lijepo reče.

Mafia tempora currunt, et temporella fugit, niz vjetar teče,

Marchesi to shvati u doba republike, kad se povijest mijenja,

Vitez to shvaća u doba monarhije, usred novih priviđenja,

mafije, kamore, ndranghete i u izdavaštvu se skupa lijepe,

atelje pripada pomodnom umjetniku, za brade obrijane i slijepe,

a mene, vječno odjevenog u bradu, cijeniti nitko neće,

ne grebe me za vratom etiketa s cijenom, niti imam te sreće,

poput Fantozzija, plavog od skijanja, u Courmayeuru (mislili ste, u Cortini D'Ampezzo?).

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika hermetičnog jada

koji knjige ne pakira s tubom antiemetika protiv gadljivog pada,

vrijeme kad je sve besplatno, sve se duguje, na sve se ima pravo,

sve je pravo, pobrinut će se Rocco da izda rukopis, zdravo,

zaboravljajući, bez komentara, da je čak i Dante Alighieri

morao lizati mnoge guzice, tražeći novac u toj burnoj vjeri.

Zoran Hercigonja | Otac Kron - kako je roman progutao svijet književnosti

Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom.  Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“. 

To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije.  S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti. 

Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana.  Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.

Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste   „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja  romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog.  Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana. 

Ivan Pozzoni | Kolektiv NSEAE: Militantni pokret diverzije (hijacking) naspram institucionaliziranog umjetničkog poretka talijanske provenijencije

Fenomen kontradiskursivne diverzije (hijacking) Douglas B. Holt definira - unutar rigidnije modernističke matrice- kao «[...]turning expressions of the capitalist system and its media culture against itself[...]» (okretanje ekspresivnih oblika kapitalističkog sustava i njegove medijske kulture protiv njih samih) (Douglas B. Holt, Cultural Strategy Using Innovative Ideologies to Build Breakthrough Brands, Oxford University Press, 2010, 252). Imperativna je dužnost suvremenog djelovanja radikalizirati i, paradigmatski analogno eksplozivnoj napravi, usmjeriti seduktivni karakter modernizma prema vlastitoj autoreferencijalnoj imploziji i eksploziji. Prakseologija subverzivne diverzije, generirana unutar situacionističke lakrdije (blague situationniste) te transponirana preko punkerskih akcija u sferu ometanja kulture (culture jamming, popraćeno metodologijom gerilske komunikacije/guerrilla communication) s konca XX. stoljeća, pronalazi svoj baštinski kontinuitet u milenijalskim neoavangardama i njihovoj antikonzumerističkoj diverziji. Tardomodernizam (kasni modernizam) izvodi strateški pomak (slittamento): on operira na protustrateškoj strukturi konzumerističke rekuperacije (recuperation) [metodom teorije etiketiranja (labelling approach) disformnog] te, posredstvom bihevioralnog protunapada (behavioral change), a kroz demanovsko udvajanje umjetnika („dedoublement de Man”) i šklovskijansko očuđenje (остранение) lažnog (fake) čitatelja, dislocira fokus s pukog napada na brend prema cjelokupnom tehničkom idiomu estetskog marketinga, determinirajući afektivna stanja «shock, shame, fear, and anger» (šoka, srama, straha i gnjeva) (Erika Summers-Effler, The Micro Potential for Social Change: Emotion, Consciousness, and Social Movement Formation, u: Sociological Theory, 20/1, 2002, 41-60). Umjetnički bojkot i sabotaža instrumentalizirani su kroz retorzijske akcije s pravnim konsekvencama (retaliatory actions/legal consequences), ustrojene prema modelu anakronih pokreta Monochrom ili CrimethInc. Mark Dery situira genezu fenomena culture jamminga u srednjovjekovnu karnevalizaciju, koju je Mihail Bahtin, u svojoj analizi Rabelaisa, interpretirao kao institucionalno sankcioniranu subverziju društvene strukturacije. Slijedom navedenog, Pozzoni unutar vlastite prakse (praxia) aksijalnim konceptima smatra hijacking, dedoublement, остранение, karnevalizaciju te lučinijanski humorizam/ironiju (huorismo/ironie). Naspram toga, u sferi semantičkog skretanja (détournement), on marginalizira taktiku mema (koju magistralno aplicira Lucio Tosi) kao i strategiju distopizacije semantičkog trojanca unutar trijade: „Svaki je iskaz svrha samome sebi”, „Svaki iskaz ili poluiskaz proturječi sljedećem ili prethodnom iskazu” i „Svaki se iskaz ili poluiskaz nalazi u odnosu proturječne i kontraintuitivne inferencije ili u potpunom izostanku inferencije s ostalim iskazima” (Linguaglossa, Leone i Rago). Potonji metodološki smjer implicira rizik konstituiranja nove „eksperimentalne” tardomoderne estetičke ontologije, koja je radikalno disocirana od politologije i sociologije umjetnosti te od militantnog aktivizma pokreta KNSEAE.

Lorena Galeta | Manjkavi šabloni

Najavljeni kumulusi-

U duševnoj prognozi.

Komešanje će zamesti,

A vjetrom se naoružati.

Htijenje neću utaboriti

S uma ću ga smetnuti.

Gramzljivi valovi, naleti-

Grmljavina i zov savjesti.

Uvijek pokucaju sumračni

-kada ih ne očekuju krivci.