Jurica Gašpar | Ne kradite mi sjećanja

Ne kradite snove o sretnijoj djeci iza nas.

Ne kradite banijska praskozorja,

dubrovačke jutarnje kave i zadarske zalaske sunca.

Ne kradite anđele sa zvonika,

ni miris kruha što mi kroz porušene krovove miriše,

jer svaki ovaj kamen suzom je natopljen,

da bi neka nova mladost mogla disati tiše.

Ne kradite nadu što iz pepela klija,

i uspomene na one što nas gledaju s neba.

Ostavite nam korijenje iz kojih ljubav izbija,

zemlju za djecu, kakva god im sreća treba.

Da grade domove gdje straha više nema,

da uče iz priča, a ne iz naših ratnih rana.

Nek' sloboda bude jedina tema,

ispisana na licima njihovih sretnih dana.

Nek' se smijeh ori gdje su padale granate,

nek' zagrljaji liječe stare boli.

Za sve one koji su za nas pali,

nek' budućnost procvjeta i mirno se voli.

Ne kradite budućnost,

jer bez nje ni nas više nema…

Predstavljena treća knjiga priča o Frankopanima

U srijedu 4. veljače 2026., u do posljednjeg mjesta ispunjenoj raskošnoj dvorani Kule nad Kamenitim vratima, zagrebačkom sjedištu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, svečano smo predstavili posljednju knjigu trilogije o knezovima Krčkim Frankopanima – „NOBILITAS OBLIGAT – Priče o Frankopanima“. Namjerno govorim u množini jer ova večer nije pripadala samo meni nego i još dvojici kostimiranih „frankopanskih pisara“ koje su simbolično utjelovili pjesnik glagoljaš Sebastijan Matić čiju ćemo zbirku također predstaviti u ovom istom prostoru za dva tjedna i jedan od najboljih glagomatičara David Šafran iz Soblinca. Njih dvojica preuzeli su ulogu učitelja na brzom tečaju glagoljice prije početka predstavljanja i obavili je vrlo uspješno.

Nakon dobrodošlice meštra obredničara Željka Heimera, Zmaja od Mesničkih Vrata, nazočne je pozdravio Sebastijan Matić. U svom kratkom govoru istaknuo je da smo nas dvojica čvrsto povezani glagoljicom, našim drevnim pismom, i to je ono što nas povezuje i s kneževskom porodicom Frankopan – stoljetnim čuvarima ne samo hrvatskog naroda i prostora, nego i vjere i kulture.

A upravo je oživljavanje sjećanja na Frankopane bila glavna tema večeri. Nazočni su tako imali priliku čuti kako su priče o Frankopanima nastajale i razvijale se, što ih je pratilo, kako su od njih nastale knjige i što su sve te knjige potaknule.

Dakle, počelo je još tamo 2018.-2019. kad sam napisao prvih šest priča o – kruhu. Ali ne bilo kojem kruhu iz lokalne pekare. Bile su to priče o svečanim kruhovima, pravljenim po drevnim receptima koje su kneginje Frankopan ljubomorno čuvale kao obiteljsku tajnu i predavale ih svojim snahama kada su njihovi sinovi preuzimali knežiju. Bila je to tajna koju su s koljena na koljeno prenosile žene. Tijekom stoljeća recepti su se mijenjali: u sastojcima - prilagođavajući se novim sredinama, u obliku - šaljući time određenu poruku i pismu kojime su zapisivani. U prvih šest priča spominje se šest recepata na šest različitih pisama.

Prema drevnom obiteljskom običaju knezovi su te kruhove lomili u svečanim prigodama od čega je i nastalo porodično ime Frankopan, od latinskog Frangere Pane – lomiti kruh. Prve „nove“ frankopanske kruhove ispekla je naša susjeda Ljiljana Plazibat - Lily, a nakon njezine smrti kruhove je mijesio i pekao Željko Preksavec iz Plaškog. Nažalost, i Željko nas je prebrzo napustio. Jedina osoba koja je sačuvala tajnu izrade frankopanskog kruha je Biba, tako da ga uvijek imamo kad nam zatreba.

Ritualno lomljenje kruha bio je dio tog prvog predstavljanja knjige „Nobilitas obligat – Priče o Frankopanima“, a sudionici večeri su ga imali prilike i kušati. Nije ostala ni mrvica – što je najbolje priznanje svakoj pekarici.

Berlinski zapisi u knjizi “Pisma Danici”

Berlin-Zagreb-Split/ U splitskom print studiju Redak netom je tiskana prva knjiga Sonje Breljak, novinarke i urednice Hrvatskoga glas Berlin. Ova zbirka kratkih priča nosi naslov “Pisma Danici – Zapisi iz Berlina”.

Nakladnik knjige je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima iz Zagreba u čijem je godišnjem izdanju “Danica”, tiskovini koja izlazi preko 150 godina, u proteklih 20 godina objavljeno svih 37  priča Sonje Breljak koje ispunjavaju 163 stranice knjige “Pisma Danici – Zapisi iz Berlin”.

Urednica knjige i autorica Predgovora knjizi je Zrinka Martinić iz Zagreba koja je i urednica godišnjaka “Danica”. Knjigu je grafički uredila književnica Sonja Smolec iz Velike Gorice, naslovnicu naslika slikarica Mirjana  Berka iz Splita, te ilustraciju u knjizi slikarica Nada Vučičić, također Splićanka.

Knjigu je korigirao i recenzirao novinar i književnik Adrian S. Kostré iz Berlina dok riječi iz Pogovora pripadaju novinarki i književnici Marijani Šundov iz Splita.

“Pisma Danici” donosi niz sjećanja, uspomena, biografija i doživljaja iz života autorice i hrvatskih iseljenika u Berlinu.

O knjizi i u knjizi, između ostalog, Adrian S. Kostré kaže: “Sve priče sabrane u zbirci Sonje Breljak „Pisma Danici“ odlikuju se podjednako onom mjerom subjektivnosti koja od pukog zapisa čini literaturu i onom objektivnošću koja je neizbježan dug njenom novinarskom zvanju … Objavljivanjem ove knjige sada je otjelovila odnosno i formalno postala ono što je duhom i dušom odavno bila: književnica.” 

A Marijana Šundov u pogovoru piše: “Kroz oči pisaca i pjesnika, ali i drugih umjetnika, slikara, kipara … bolje vidimo i razumijemo svijet oko sebe. Što sam ja vidjela kroz Sonjine oči? Vidjela sam nekadašnju mladu ženu, moju prijateljicu još iz studentskih dana, kako traži svoje mjesto u dalekom svijetu, kako pokušava stvoriti novi život koji nije birala, živjeti u tako dalekoj zemlji nepoznatog jezika i nepoznatih ljudi… Ukratko, možemo pročitati iz Zapisa puno toga. I naći se u puno rečenica, prepoznati slične osjećaje. Pogotovo ljudi koji žive u tuđini, daleko …”

U Zahvali na kraju knjige autorica, između ostalog, kaže: “Hvala našim iseljenicima, životima i likovima koji su mi bili i ostali trajna motivacija i inspiracija. Svi su iseljenici moji rođaci. Obitelj. Brojne priče u kojima su i njihovi životi, nadam se, naći će mjesto i u nekim budućim knjigama.”

Dakle, ostaje uživo čuti topla i živa sjećanja i priče o događajima i ljudima iz knjige “Pisma Danici-Zapisi iz Berlina” na prvom skorom predstavljanju u Berlinu a za nadati je i u nekim drugim gradovima u Njemačkoj i Hrvatskoj. 

Izvor: Hrvatski glas Berlin

Kajkavsko najže (10): Vejača drvenjača

Piše: Aleksandar Horvat

Zanimlivo! Gda čovek skorom pozabi na sneg, on najemput padne. I onda mu se čudimo, mi stari koji smo ga dugo ne vidli i deca koja su ga ne vidla nigdar. Sneg donese veselje onima kaj rad imaju lepe bele vidike, ali donese i drvlje i kamenje po ralicama, zimskim službama i sima koji bi po tomu snegu trebali nekaj delati. A si smo malo pogubleni kajri ne znamo nidi gde su sani, rukavice, kape, šali, čižme, se je to negdi pospravleno kajti je dugo ne bilo v upotrebi.

Za obične živeče ljude se zna - pred svojom hižom snega treba odmetati, kaj budu si koji ideju peške mogli lepo i sigurno iti po svojim putima i za svojim poslom. Znam da je negdi v garaži bila moja stara lopata kaj sam ju kupil pred par let. Plastična, ne baš bog zna kaj. A ova moja je plus toga malo bila napokla. I naravski, kak sam zagrabil malo na stranu, raščehnula se je v sekundi, još su me niti pošteno ne počela križa boleti od prekratkoga štila. Tu sam spoznal da su se štacunari isto tak čudili snegu kak i mi starci i deca. Novu lopatu nemaš za kupiti nigdi.

Ali, zmislil sam se da v mojim premetavanjima po najži, da sam negdi videl spasa. Negdi pod gredom mora biti zateknuta - vejača. Kakva je to sjajna stvar! Znam za vejaču od kak sam bil mali drišlavec, saka hiža v selu pri moji baki je imela jenu. Rekli bi - drvena lopata. Ali gle, neje to baš samo tak. V ono vreme gda su vejače bile “moraš ju imeti“ produkt, po svetu su hodali Cigani koritari. Rekli bi jeni da ne smeti tak grdo govoriti, ali gleč, tak je. Jen je njihov rekel, kak sam prečital v nekakvim zapisima: „Romi, to su ovi bogati z žulencijama i penezima, mi smo obični Cigani”.

Dario Samardžija | Sve vode teku u jedno

Sve vode teku u jedno.
Sve tuče, snjegovi. I kišne kapi.
Svi potoci, rijeke
putuju ko jedno
stojećoj majci. 

Ni da bi uzeli
ono što je vrijedno,
ni da bi ponijeli stabla
polje nepregledno.
Goli kreću na put.

Kamenje izbace,
mostove sklone.
Na njihovu putu
ne treba prepreka.
Znaju kojoj majci hode.

A ona ih tako nesebično čeka,
pokrita velom tajne.
Što više djecu grli svoju,
izgrlit ih je teže.
I sve vode teku u jedno.