Pavle Gligorović | Žurba

Sinoć sam te slučajno

sreo u gradu.

Osmijehnula si se 

i ja se osmijehnuo.

Imala si linearne jednačine 

nepoznate pijanom pogledu

i crnu haljinu razvučenu 

po rubovima ključnih kostiju.

Alkohol je prijatelj neubjedljivih.

Kao i obično

svaki susret sa tobom

iziskivao bi nove rečenice,

koje nikako

nisam nalazio

u crnim rupama 

slučajnih susreta.

Uvjek  je najbolje, to sam naučio,

praviti se da te nisam vidio.

Mrak i gužva izgovori su stidnih.

Ionako

nisi primjećivala nikoga

oko sebe.

I negdje si žurila. 

Htio sam te zaustaviti

i samo ti reći,  

kako si lijepa

večeras,

al odustao sam.

Znam koliko voliš biti u žurbi

i okružena političarima,

homoseksualcima i književnim grupijima.

Gledao sam  

ženu sa crvenim karminom

i tankim bljedilom u obrazima

kako žuri natrag u gužvu.

I tako 

godinama

preskačem susrete.

___________________________________________________________________________

BIOGRAFIJA:

Pavle Gligorović (1988) rođen na Cetinju. Do sad je objavio tri zbirke poezije

Daždevnjak na suncu (2021), Mravi iz utičnica (2024), Treći put ti govorim o ljubavi

(2026). Zastupljen je  u književnim časopisima i zbornicima poezije u zemlji i regionu.

Član je Udruženja pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Prevođen na mađarski,

italijanski,engleski i španski jezik. Živi i stvara u Podgorici.

Božica Jelupić | Lovkinja traži Akteona

The end of affair

Čelična je moja volja a duša je meka kruška

jedno drugom protuslovi u zreloći ljeta.

Na naivno srce uvijek zla boginja pse nahuška,

otpara se nit obzora u prikrajku svijeta.

Živim snažno, razmahnuto, u mit vraćam stvari;

U klupku se teme vrte, kuglasto je vrijeme.

Magma crna dolje teče, bljesak je ostvari:

Sve su tuge skamenjene, pretežito nijeme.

Još otimam, još ne puštam, uzaludnost niječem,

Zlatnu vugu u mom grlu nitko ne uhvati.

Žvačem tvrdu koru zbilje, s ranom se nadmećem,

Govore mi da sve treba zaboravu dati.

Slika s kojom u san pođoh, rastače se, blijedi.

Sto imena ja ti dodah, po zrnima čisla.

Iluziju kad oduzmeš, što trajanje vrijedi?

Radije bih da me boli i da ima smisla.

______________________________________

Akteon- grčki mit: Mladi lovac, vidio golu Artemidu na kupanju. Pretvoren u jelena, rastrgan od njenih lovačkih pasa.

Flora Green

Ilustracija: Internet

Ivan Pozzoni | Luciano in the sky with diamonds

 

Za jedan put, samo jednom i nikad više, invaktiva me napušta,

dajući tipkovnicu u podnajam panegiriku, bez kruženja (i ruženja) riječi.

Mi smo dvostruko članovi jedne protivne generacije,

članovi generacije naopako i naopaki članovi jedne generacije,

ti, sin solidnoga svijeta, sazdanog od zemlje, «bjesomučni flâneur», nomad avangarde,

ja, unuk tekućega svijeta stoljetni hrast privržen svojim korijenima, nomad pozadine,

nomadi iste vojske u izvidnici i povlačenju.

Danas sam ti predložio: «Napišimo knjižicu u četiri ruke»,

a ti, smjesta, s Balija, Bora Bore ili s Tajlanda: «Samo pazi da me ne natjeraš na prevelik trošak»,

zamijenili smo uloge brijanžana i tršćanina, od tebe bih bio očekivao pitanje:

«Napisati knjižicu udvoje u četiri ruke, znači li to stvoriti djelo Otomana (od osam ruku)?».

Činiš mi čast što me uzimaš previše za Ozbiljno, prognanika iz Bergama na monzanskom tlu,

a ja ti uzvraćam ironijom, ne mefistofelskom, već ironijom poštovanja i naklonosti,

onom privrženom ironijom koju koristim samo s dva jezika ili s M40.

Za jednu večer napustimo sarkazam

i pomozi mi da i dalje nastavim živo jebati mater svemu.