Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 23. travnja 2026.

Marijana Balog-Parazajda | Vodootporni ljudi

    

Jesam li mu slična? Koliko mu nalikujem? Brinulo me od malih nogu. Možda oči, nos, brada. Sličim na njegovu mamu, moju baku, kad je bila mlada. 

Imali smo crno bijelu fotografiju bake Marije. Uistinu smo slične u toj dječjoj dobi. Kao blizanke.

Možda nije problem fizički, čega sam se oduvijek jako plašila. Možda smo iznutra isti. A što ako sam ja gora?

Moje djetinjstvo obilježio je strah od njega. Njegovoga povratka.

Hoće li doći? Hoće li ga naposljetku ipak pustiti.

„Kome bi se vratio ovdje? Nema on tu više što tražiti.“ znala bih čuti mamu dok govori sa susjedom.

„A čuj. Ovo je bez obzira na sve i dalje njegov dom.“

„Bio je. Zahvaljujući njemu, to više nije.“

Pojam doma za mene je oduvijek nekako bila čudna riječ. Nije mi jasno označavala mjesto, prostor ili osjećaj. U meni se nikada nisu probudili takvi podražaji. Nisam ih tražila, pa ih nisam ni pronašla.

Taj događaj o kome se puno i s mučninom pričalo, zbio se pred dvadeset i dvije godine.    Imala sam nepunih pet, a David, moj brat dvije godine.

Ljeto je bilo dugo i ljepljivo. Suša. Nestašice vode i najezde krvoločnih komaraca. 

I već u toj dječjoj dobi mrzila sam vrućine i sve što ide uz njih. Suha zemlja borila se za svaki udah vjetra, i pokoju kapljicu kiše.

U to vrijeme, mama je puno radila popodnevne smijene. Stoga smo u večernjim satima ostajali s njim. Svojim ocem. Kuhao je, glupirao se i općenito brinuo da nam ničega ne nedostaje.

David je bio cmoljavo dijete. Znala sam da često plače samo kako bi skrenuo pažnju na sebe. Cendrao je i kad je bio sit ili gladan.

Kako bi nas rashladio i zabavio, otac nam je napunio kadu vodom. Napravio pjenu, potopio naše najdraže igračke. Smijali smo se svi troje. A onda je zazvonio telefon.

Čim se otac udaljio iz kupaonice, David je počeo plakati. Uzio je svoje krupne oči. Debelim je prstićima uporno bacao dudu u vodu.

Nekoliko puta pronašla sam je ispod pjene na dnu kade. A onda više nisam.

Neke odluke donesemo u trenu, bez unutarnjih previranja. Još uvijek zadrhtim kad se prisjetim.

Kad se otac vratio u kupaonu, Davidovo je tijelo beživotno plutalo pored mene.

„Sve će biti u redu! Čuješ me. Nisi ti ništa kriva.“ histerično me tresao za ramena.

Tad mu nisam rekla, ali sam znala da će biti u redu. Malene djevojčice nemaju zla u sebi. Tek kasnije kako odrastamo, ono se razvije u nama. 

Njega su odveli, Davida pokopali.

Na mene nitko nije obraćao pažnju. Osim babe Marije. Njoj činjenica da je njezin sin kriv za tako maleno i nemoćno dijete, očito nije sjedala.

Kad bi je mama i ja posjećivale, držala se na distanci. Nije mi se više onako razdragano smiješila. Kao da me proučava iz prikrajka.

Odlučila sam. Danas ću to promijeniti. Odlazim do njezinog stana.

Ništa nisam planirala. Ali sam nekako znala da ćemo poravnati račune. 

Kad odrastaš uz stigmu obitelji ubojice, drugačije taložiš događaje u sebi.

Kakva to obitelj, koji ljudi žive s ubojicom? Jesu li ga oni stvorili? A ne! Ti si to znala. Prokljuvila si to. Promućurna si ti stara žena.

I to kako si me uvijek gledala. Proučavala. Znaš, uvijek sam osjećala tvoje oči na sebi. I kad te nije bilo. Kao mali siti ubodi. Pekli su me iznutra. Nisam ih se mogla riješiti.

Neko se vrijeme batrgala, pružala otpor.

Ona je uvijek u našoj obitelji najduže pružala otpor prema svemu.

Pokušavala se obraniti. Željela je živjeti. Disati. Trag njenih cipela na podu. Njenih tustih ruku, dok me pokušava ogrebati.

Tvrdokorni stari panj. Žena koja je živjela kroz nekoliko epoha. Sakupila je mudrost i znanje.

Opterećenje je to. Za bilo koga. A pogotovo za tako maleno dijete kao što sam ja bila. Ti si to znala. Normalno. Ti si sve znala, ali nisi znala da ni ti nisi vodootporna.

Meni su rekli da na starim panjevima svašta raste. Trebala si samo pustiti da vrijeme pleše za nas. Trebala si samo nastaviti živjeti kao i proteklih godina. Nisi mi trebala suptilno spuštati, pokazivati, ukazivati. Vidjela sam to u tvojim kretnjama. Oči su ti posebno klizile preko mene. Ostavljale su balavi trag puža. Trag moje krivnje. 

No, bolje je ovako. Oboje to znamo. Štetno je u tvojim godinama opterećivati se tako.

Meni je sad lakše. Vidiš? Lagana sam kao pero.

Pogledom popratim njenu napuhnutu haljinu vodom. Lelujala je lagano poput balona u kadi. Kao da nije sakrivala tijelo u sebi.   

____________________________________________

Krimi priča koja je na natječaju knjižnice Sesvete osvojila četvrto mjesto. 
Natječaj se održao u sklopu tjedna Agathe Christie.

Milan Frčko | Novi vidici


Previše hladnih riječi se nakupilo. Tko ih može ugrijati? Poezija! U strofama su najsigurnije. Govor plače nad svojom sudbinom. Toliko je rupa u njemu da su ljudi najsigurniji kada šute. Kako spasiti govor? Trebamo čitati i odmah ćemo ugledati zidove koji se pomiču. Čitajući, mi umiremo izvan tijela, u snu, u kojemu uskrsnemo. Vidim svjetlosni sjaj riječi u svom zagrljaju i znam da sam dostupan životu.

Eda Budić | Upit


Učinili smo što smo mogli
kada smo šutke prošli
kroz buku
- ako i mi vičemo
hoće li se buka utišati,
onako naglo,
od prepasti?

Ako nismo otvorili
sve reklame
hoće li ih biti manje?
Hoće li dostavljači
napokon dobiti
dan za sebe?

Ako sebe smanjimo
hoćemo li postići
da i drugima
bude dosta
- manje?

Ivica Kesić | Govor tijela


Noćas ćemo pustiti ruke da govore

sve ono što nikad nismo smjeli reći.

Nek’ prijeđu mostove  i sve barijere

 koje riječi nikad nisu mogle prijeći.


Pjesmu o ljubavi što u grlu stade

kad sam tebi snenoj sročiti  je htio,

pisat će ti usne na bjelini grudi

kada usplamtjele budem ih ljubio.


Sve najljepše misli o meni što snuje

duša tvoja k’o snijeg čista, bijela,

u postelji toploj pod zavjesom tame

dočarat ćeš gromkim govorom svog tijela.


Dok budemo lebdjeli na krilima strasti

pustit ćemo dodire da bûde nasladu

i vrelinom svojom na baršunu kože

ispišu o nama najljepšu baladu.

srijeda, 22. travnja 2026.

Galerija Prozori | Najava - otvorenje izložbe mladog suvremenog umjetnika: Matej Knežević: I Would Like To Thank You. Utorak, 28. 4. 2026. u 19 sati

 


Galerija Prozori

Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb


NAJAVA - OTVORENJE IZLOŽBE


Matej Knežević / I Would Like To Thank You.


utorak, 28. 4. 2026. u 19 sati


Izložba ostaje otvorena do 17. 5. 2026.


U svojoj umjetničkoj praksi Matej Knežević često polazi od dvostrukosti koja se prelama u njegovom profesionalnom radu. U tom su smislu medicina i umjetnost dva lica čije naličje, u različitim izložbenim postavima i kontekstima, poprima slojevite objektne, konceptualne i izvedbene forme, pa ovakva specifičnost na suvremenoj umjetničkoj sceni vrlo jasno pozicionira autorovo djelovanje.
 
Rad za Galeriju Prozori uključuje umjetničku knjigu, konceptualnu jezičnu intervenciju na galerijskim izlozima i performativni čin, koje povezuje ideja zahvale kao semantičko i relacijsko središte rada. Umjetnička knjiga sastavljena je od preuzetih stranica autorskih zahvala iz medicinskih udžbenika, koji transformirani iz marginalnih zapisa medicinske literature, sada postaju središnji element umjetničke strukture. Objekt otvara slojeve između osobnog iskustva, institucionalnog znanja i materijalne memorije, a ovaj arhiv posveta autor će i performativno aktivirati. Opremljen konstrukcijom koja simulira knjižne police, u sklopu otvorenja posjetiteljima će osobno uručiti primjerke knjige – zahvaliti. Ovaj čin zahvale predstavlja okosnicu rada, kao tjelesno izvođenje jedne javne riječi – „thank you/hvala“, ujedno ispisane duž galerijskih izloga.

Na kraju, kontekst Galerije Prozori koja dijeli svoj prostor s Knjižnicom S. S. Kranjčevića dodatno uspostavlja poveznicu s autorovim radom u bolničkom okruženju, gdje je zaposlen kao liječnik te u sklopu kojeg je pokrenuo i vodi Galeriju Ligatura, čiji izložbeni prostor čine zidovi Klinike za urologiju. Autor je pritom u stalnoj relaciji s drugima, pri čemu se ti odnosi rijetko uspostavljaju kao ravnopravni, osobito u medicinskom sustavu obilježenom hijerarhijama znanja i moći. Upravo zato Matej Knežević otvara pitanje mogućnosti drugačijih odnosa, pa kao što medicinu preobražava u medij, tako i umjetnost izmješta iz konvencionalnih okvira i postavlja je na neočekivana mjesta, poput bolničkih prostora. Ove paralelne situacije otvaraju sloj rada u kojem se institucionalni okviri zrcale i preklapaju, pa se rad uspostavlja kao otvorena situacija koja nastaje kroz odnose i susrete. „Thank You/Hvala“ pritom funkcionira kao gesta koja povezuje te razine i uspostavlja odnos, ostajući otvorena prema drugome.

iz predgovora, Petra Dolanjski Harni


/////////////////////////////////////

Matej Knežević (1983.) je vizualni umjetnik koji umjetničku praksu oblikuje oko tema iz svakodnevice. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2017. godine za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. Voditelj je hibridnog umjetničko-medicinskog prostora “Ligatura” u Zagrebu. Radi kao liječnik, specijalist urologije u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagrebu. Recentnije samostalne izložbe uključuju: Art radionica Lazareti Dubrovnik, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Institut za suvremenu umjetnost Zagreb, RU Gallery u New Yorku, Atelieri Žitnjak u Zagrebu.

/////////////////////////////////////
 
Program podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića