Ritam misli | Jezičac literature

Ritam misli vas poziva na još jednu književnu poslasticu, Jezičac literature koji će se održati 7. 5. 2024. s početkom u 19:00 u kavani ‘’Stara vaga’’ trg Matije Gupca, Varaždin. 

Pred nama je još jedan Jezičac literature – Impuls poezija, na vagu ćemo staviti poeziju dvoje autora, poeziju autora iz Međimurja, poeziju koja će snagu misli povezati  u jednu jedinu točku, točku u kojoj ključa poetska riječ. 

Dolaze prepoznatljivi autori, jednom riječju autori koje je vrijedno osluhnuti i utonuti u njihovu poeziju.  

Jagoda Vičević - rođena 1971., dipl. učiteljica, predaje hrvatski jezik u OŠ Macinec.

Objavila je dvije zbirke poezije i slikovnicu na kajkavskom jeziku.   Sudjeluje na pjesničkim susretima, objavljuje u mnogim časopisima. Kao učiteljica, radi na promoviranju književnosti u svojoj sredini te učenike upoznaje s mnogim književnicima organizirajući tribine u OŠ Macinec.   Dobitnica nagrade za najbolju interpretaciju  pjesme „Stani si pod strehu“ u Ludbregu 2023. 

Danijel Kralj - rođen  1987. u Čakovcu.   Godine 2015. diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Premda slijep od rođenja, ništa ga nije spriječilo u postizanju uspjeha.   Objavio je četiri zbirke pjesama,  dobitnik je druge nagrade na Goranovu proljeću u kategoriji učenika osnovnih škola Republike Hrvatske i sudjelovao je na Župančičevim susretima u slovenskoj Vinici kao predstavnik Hrvatske. Općina Sveti Juraj na Bregu dodijelila mu je priznanje za doprinos kulturi 2018. godine.  

‘’Pridružite nam se i vi, ponesite svoju pjesmu i budite dio poetske priče’’ - poručuju organizatori, Ljubica Ribić i Milan Novak.

Bridge Hopkins | Kriv sam, oprosti

Kriv sam, priznajem da nije lako
bez tvojeg glasa preživjeti dan
i bez divnog osmijeha slatkog
probuditi se ujutro radostan.

Sjećanje samo potiče stvari
da bukte sve dok požar ne plane.
Sjećanje raspoloženje kvari
i sol mi stavlja na još svježe rane.

Živ sam, no ujedno sam i mrtav,
mrtav, ali ujedno sam i živ.
Guši me, guši veliki Udav
i šapće mi na uho da sam ja kriv.

Grizodušje će me progutati,
od mene ostat će samo kosti.
Jedino me ti možeš spasiti,
a na meni je da kažem – oprosti.

Jasna Popović Poje | Kartolina za moju Iris

Iris, ovo ljeto neću u Split. Sćeta.

Neću s tobom šetati skalama Firula

niti sunčati se na pržini Bačvica,

igrati s tobom picigin s balunom

i gledati zalaske sunca uz kliktaj galeba.

Namisto toga, dođi ti, Iriška, u moj grad.

Grad vlakova i svjetiljaka, ferata i laterni,

(i tu je nekada bilo more pa presušilo)

u moje malo misto koje je najljepše u predvečerje 

kada s bijelih fasada kaplju zlatni cekini,

a kesteni se u šumama oko jezera

okreću prema Mjesecu.

Napravit ćemo đir mojom Kolodvorskom

tražeći na nebu dugu koja se skriva u tvom imenu,

a na šentadi u đardinu kraj fontane ćemo

čistiti i isti vruće pečene marune.

Sjećaš se, kao nekada ispred naše skule.

(samo Novska ima takav kesten)

Iris, Ire, moja galebice, ovo ljeto

neću doći k tebi u Split.

Ostat ću u svom gradu ogrca i berde

nasukana u žitu punom makova

(i tu je nekada bilo more pa presušilo)

 

                                                      Tvoja Novljanka

Aleksandra Načinović | Bella campagnola

Nisam konceptualna
Hermetična
Minimalistična.
Barokna ludička mistična
Povlačim se po crkvama bolnicama barovima
Putujem podmornicama
Spavam na granama platana
I sve se ponavlja.
Uz bijelu svijeću i miris lovora uspavljujem poriv
Za izražavanjem mišljenja
Voljela bih spasiti nosoroga
Zabraniti ulov i nasukavanje kitova
Ali ne da mi se više biti glasna
Osmijehom tjeram
Tabore
Sanjam livade zlatne maslačke
Debele patke
Brze rijeke uz koje vozim bicikl
Odjevena u dugu platnenu košulju
Pitam se koliko poljskih miševa spava ispod plasta sijena?

Lorena Vojtić | 'Sjeti se, čovječe da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti'

Oduvijek me intrigirao onaj mit o težini duše, (21 gram), ali očito nije svima jasno što je zapravo ta nematerijalna tvar. Te isto tako, ne poznaju najvažnije razlike između ljudskog bića i životinje - (razum, slobodna volja, savjest). Koliko god nas ponekad obuzme osjećaj heretičnog poimanja vjere i crkvenih temelja, točno je ustvrditi kako smo samo prolaznici na ovome svijetu, i kako je naše postojanje - zapravo maleni dio onoga što nas čeka, nakon prelaska dimenzija. Možda čak priznajem kako me "bole" razmišljanja, bliskih mi osoba o nepostojanju ičega nakon smrti, kao i odsutnosti kazne/nagrade za naša (zlo)djela. Jer da je zaista tako, mogli bismo namjerno, vođeni potpunom mržnjom uništiti svakoga tko nam se ikada zamjerio. Pošto, dakako, nemamo se koga/čega bojati. Odnosno, nakon tjelesne smrti sve prestaje, i grob nam postaje jedino počivalište. Nadalje, širili bismo krivovjerje i pakost - u svakoj stopi našega zemaljskoga puta, egoistično ispunjavajući osobne prohtjeve, usput gazeći preko "leševa" do ostvarenja vlastite koristi. Takva bi teorija (u konačnici praksa), zasigurno postala ono - što bi nas na "kraju" i dotuklo, obilježilo trajno i potpuno (samo)ubojstvom, tj. eliminacijom nebitnih. Dočekali bismo Sudnji dan u kojem će nas, anđeli i arkanđeli vječno obožavati, pošto su nam svi grijesi "oprošteni". Sjedinivši se sa slikom Svevišnjeg, koji će nas objeručke prigrliti - tvrdeći da smo mi, ipak, svi jednaki u Njegovim očima, te da se čak ne trebamo ni pokajati. Jer je on Ljubav koja bezgranično oprašta. Oh, oprostite, malo sam sarkastično - kontradiktorna! Na početku sam navela kako smo prašina, ali ako sam ja jednaka prljavštini zemaljskoga tla, onda zaista ne znam o čemu govorim?! Zapravo, zaboravite sve što sam napisala, nije svima dano da shvate. Prodrijeti u bit i srž, zadatak je samo za odabrane. Da budem iskrena, uopće ne očekujem da se složite s gore navedenim. Moje je mišljenje neznatno, u odnosu na nekolicinu teološki "potkovanih" pojedinaca, ali nad ovim promišljanjem mnogi bi se trebali zamisliti - dok ne bude suviše kasno...