Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
utorak, 30. lipnja 2026.
Nena Miljanović | In memoriam: Tomislav Dretar 1945. - 2026.
Darija Žilić | Ljetno jutro
Zorica Antulov| Kavanska
"Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan."-
to reče pjesnik star i znamenit
i trgne jednu za dobar dan.
Nas dvoje - ljudi od kavane-
sjedimo tako- gubimo dane.
Nekad u Kavkaz- češće u Blato,
on drmne drugu, ja makijato.
Stari moj bard je, puno mi znači,
al ne znači da u svem slažem se s njim.
Približim stolac još bliže k njemu
jer želim da me čuje moj Tin.
Šapnem mu: - Tine,
vjetru života podat se pjanom
ponekad moram, ko kakav list,
al kad me gorkom snu zločest preda
pružit ću njemu ja srednji prst.
"Tvrda ti pamet", kori on mene,
(al ipak znam da sam voljena).
Namigne pjesnik, milo me gleda,
a ja mu sjedoh uz koljena.
- Igračka vjetra ne želim biti,
mada sam cvijet bez korijena,
baš kao vjetar ja život volim
i kad mu vir je sudbina.
Suze su melem kad vir te vije
i tama kad ti priprema kraj,
psovka je nekad zavoj za rane
prepreka nije za put u raj.
"Leti k’o lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
al pazi da ti ne slome krila
kad od sna budeš umorna."-
to reče bard moj, nakrivi šešir
(možda sam malo mu zamorna?)
Rekoh mu - Tine, zbilja te volim,
ti moj si idol , moj dragi bard.
Volim tvoj šešir i um tvoj moćan
kavane tvoje, cijeli tvoj gard.
I znam da nekad „pustiti“ moram,
a tad nek vije bilo kud,
al čim se malo sastavim opet
izazvat ću život - dobar il hud.
"E luda glavo ...", moj Tin će na to.
(Nemam što reći pa slegnem samo)
Već mu je dosta pa šuti zato.
Tad drmne treću, ja makijato.
Saša Mikić | Zen osjećaj
Milkica Ursa | Gdje su moje sretne pjesme?
Ostale na otoku ispresijecanom kućama,
u vrtovima sukulenata,
lomu vala,
mjesnom govoru ikavice:
„misili gnjilu za lopiž“.
Ostale u jordanskoj pustinji
na vedrom licu beduina,
na grbi deve Delàle,
između oaze, sirotinje i drevne Petre.
Na balkonu u Barceloni
šarolikosti tržnice La Rambla,
u tajlandskim hramovima,
u kršu i kamenu mojih predaka,
u slavonskoj melankoliji, zagrebačkom sivilu.
Ali misli se lijepe za prizor čovjeka kojeg sahranjuju.
Hoće li ga poleći u more, zemlju ili je već pepeo?
Je li prespavao život ili ga je živio?
Između slika svijeta lutaju moje sretne pjesme.
