Moja prijateljica Lada i ja izmjenjujemo novosti o kućnim ljubimcima.
– Čuj, Lado, – jednom joj kažem – sprijateljila sam se s jednim psom lutalicom
– Je li? – veselo će Lada – Molim te, pričaj mi o tome!
Pričam joj. Pas je srednje velik i srednje star. Nazvala sam ga Kava jer ima dlaku takve boje.
– Prikrpao mi se. – pojašnjavam.
– Tako se dogodilo i Marini. – brzo mi tumači moja prijateljica.
Pitam kojoj Marini. Odmah doznajem da se radi o glavnoj junakinji iz romana ""Lajanje na svemir". Lada Martinac Kralj otvara knjigu i čita:
– „Zove se Vanjka. Lutalica je, pa mi se nekako prikrpala, a ja sam je pazila, davala joj hranu i tako. Pitala sam je bi li htjela ići sa mnom".
– I je li otišla?
– Jest. Želiš li pročitati cijelu knjigu?
Naravno da sam željela. I željela sam saznati kako se to laje na svemir. Lada Martinac Kralj opet mi pojašnjava: radi se o projektu svemirskih letova sa psima kao putnicima.
– Znam! – poskočila sam poput odlikašice – Pisala si o Lajki, zar ne?
– Lajku sam samo spomenula. "Lajka je bila mješanka, lutalica s moskovskih ulica. Dobila je ime po sibirskoj lovačkoj pasmini. Bila je pametna, strpljiva i lako je učila".
"Zadatak - svemir"
Marina je iz đačkog doma preseljena u veliku sivu zgradu. Ondje se, prije i poslije škole, bavi psima lutalicama. Nadgleda njihova druženja, hrani ih i vodi u šetnju. U početku ne zna za što su psi odabrani. Prve informacije daje joj krojač zvan Kocka:
"'To su odijelca za... njih...?' usudi se izgovoriti. 'Da. Dok se radi s njima, ja im sašijem i po više koma da odijela. Za svaki slučaj. Neki ih znaju trgati zubima. Nisu navikli biti odjeveni. A smetaju im i žice.'
'Kakve žice?'
'Dok ih se testira, mjere im se temperatura, tlak, rad srca, sve to mora biti ugrađeno u odijelo. Testiranja su različita - ona u centrifugalnom stroju, ona u bazenu, ona koja simuliraju kapsulu... I znaš što?' Okrenuo se naglo i pogledao je u oči:
'Ja volim da su oni zgodni. Na primjer, svatko ima svoju boju. Odaberem je po boji njihova krzna i očiju. Evo, Vanjka je svijetla, pa ona ima tamnoplavo odijelce, Dama ima... mislim, sad nema, nego je imala... crno odijelo obrubljeno žutim, a Igor je imao crveno. Bio je snažan, pa sam mu i dao takvu boju, energičnu. Krotka je bila žuta, ali je materijal imao sitan uzorak, smeđe listiće. Što kažeš? Zgodno, je li?'"
Mnogo kasnije, sve je promatrala izbliza:
"Bilo joj je čak dopušteno vidjeti dijelove treninga kojima su psi podvrgavani. Mogla je gledati kako ih se odijeva u odijelca, vjerojatno ona koja im je Kocka skrojio. Gledala je kako ih se stavlja u kaveze, svaka tri dana u sve manji kavez da bi se naviknuli na skučen prostor, i kako ih se izlaže jakoj buci koja je simulirala silovit zvuk raketnih motora. Stavljani su i na vrstu vrtuljka da se okreću velikom brzinom te u bubanj koji je u nekoliko sekundi postajao vrtoglavo brz i divlje bučan, kako bi se prilagodi li uvjetima ubrzanja koji ih očekuju pri polijetanju."
Marini, tinejdžerici naviknutoj misliti svojom glavom, nije se svidjelo žrtvovanje pasa lutalica u korist znanosti. U prvi tren joj se činilo okrutnim da su to baš lutalice, oni za koje se nitko ne bori. Nešto od svojih razmišljanja podijelila je s najboljim prijateljima.
"'Ti misliš da se njima, tim životinjama, čini zlo? Da, ako ih se zlostavlja. Ali ako ih se upotrebljava bez zlostavljanja, a da bi jednog dana bilo bolje, ne životinjama nego ljudima, ja to ne mogu zvati zlom". Jedan od njih, Saša, kaže joj:
"Prijateljstvo s Mrkvicom"
Marinina vjerna prijateljica je već spomenuta Vanjka. To je bivša lutalica, "kujica koja je gotovo iste boje kao kosa njene gospodarice, s bijelom točkom na svakom uhu te jednom na vrhu repa, pametna, umiljata i poslušna."
Nadimkom Mrkvica, Marinu zove njezin stariji brat Miha.
"učini nešto što je Marina mrzila - protrlja joj glavu. I još doda: 'Mrkvice bracina.' Ciljao je na boju njene kose".
Marinini prijatelji, Oleg i blizanci, ujedno su joj i kolege iz razreda. Pomažu joj u bijegu i sada je došao trenutak rastanka. Kosa boje mrkve i ovdje je u prvom planu.
"'Da', potvrdila je i vjetar joj je raspuštenu narančastu kosu ugurao u usta. Nekoliko sekundi se mučila da je ispljune. Ruke su joj bile zauzete. Saša je htio pomoći. Zapravo, htio ju je dodirnuti i maknuti joj kosu s usana, ali nije. Onda se dosjetio da joj uzme torbu iz ruke da bi se mogla osloboditi kose.
'Hvala', rekla je i iz džepa izvadila gumicu za kosu i vezala je u svoj poznati rep, onaj koji visi malo sa strane. Ako će se sva trojica ičega sjećati od ove noći bit će to taj trenutak kada su stajali pred djevojkom koja skuplja dugu narančastu kosu na vrhu glave."
Rukuju se. Marina se sviđa dvojici od njih. Puštaju je da ode, a onda obojica jure nazad, ne bi li se ljepše oprostili.
"Saša i Oleg trčali su kao ludi. Ptice bi potvrdile da su trčali istom brzinom. Da stvar bude još smješnija, našli su se nakon nekoliko minuta na mjestu na kojem su se rastali. Nisu se iznenadili svojem susretu, nego nastavili zajednički sprint sredinom ulice u smjeru u kojem je krenula djevojka s narančastim repom. Trčali su brzinom trkača olimpijaca. Srećom, nije bilo prometa.
Ništa nisu vidjeli oko sebe, pa ni nju koja je čučala na pločniku jer je hranila psa. Zapanjila se kad ih je vidjela, a zatim oduševila. Bilo je zanosno gledati ih kako se pjene kao divlji konji."
Marina nema dvojbi oko ljubavi prema ocu. On živi u udaljenom mjestu i jednoga dana razgovaraju preko telefona. Otac joj na kraju kaže:
"'Zlato, dok sam slušao tvoj glas kao da sam se napio izvorske vode, a prije sam bio žedan. Voli te tata.'"
Odnosi s Mihom, starijim bratom, još su kompliciraniji. Ponekad je suzdržan i strog, a Jednom je bio grub.
"'Morao sam te uplašiti. Tebe samo strah može zaustaviti. Da te je netko drugi, ne ja, netko drugi našao u podrumu, ne bi bilo dobro, vjeruj mi.'"
Onda ga ona upita zašto joj jednostavno nije pojasnio. On na to ne zna odgovoriti. Marina ipak mašta o tome da sve troje: otac, ona i brat, žive zajedno.
"Zastane. Otkud joj ideja da može biti kao nekada. Nikad više ne može biti kako je bilo"
"Na kraju, sve je prošlo dobro"
U romanu "Lajanje na svemir" niz je obrta. Dobro, zlo, bolje i gore, neprestano se smjenjuju.
Lada Martinac Kralj smjestila je priču u glavni grad Rusije (tada Sovjetskog Saveza), a vrijeme je neposredno prije prvog čovjekovog leta u svemir. Zato za neke povijesne događaje znamo kako će se odigrati, dok o Marininoj budućnosti možemo samo nagađati. No jedno je sigurno: Marina nije ista. Ona odrasta i mijenja se.
I da, obraćali su joj se sa 'drugarica Kaminska' i bili su s njom na 'Vi'. Nije se bunila niti ih ispravljala. Znala je da se ponašaju u skladu sa zapovijedi. Doduše, prvi dan kad su je tako oslovili, pogledala se u zrcalo, Kockino zrcalo, čim se vratila u sobu. Iz njega ju je gledala djevojka duge narančaste kose, inteligentnog pogleda i lijepog stasa. Zaključi da je viša i jača nego ikada u svojem životu i da bi zato trebala biti izdržljivija, a izdržljivost je, koliko je dosadašnje iskustvo pokazalo, uvijek dobro došla.
