Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 28. veljače 2025.

Ivica Kesić | Snježna bajka

 

U svitanje zimsko prohladno i svježe

tihi plašt od inja na dolinu liježe.

Gorski vjetar hukom, kao mačem reže;

plahi potok ledenim okovima steže.


Pahulje sa neba jedna drugu stižu,

k’o pauci bijeli nijemo k zemlji gmižu;

beskonačne lance u velove nižu,

promrznute grane, hladnim dahom ližu.


Dok se duga noć s krikom zore dijeli,

kruti prsti zime na zemlju su snijeli

meki sag od snijega, baršunasti, bijeli,

što nevino, čisto, prekri pejsaž cijeli.


Prve zrake sunca čaroliju daju,

sipajući iskre po bijelom beskraju.

Gore i dolovi u čarobnom sjaju

predaše se tiho strasnom zagrljaju.


Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Lade Martinac Kralj "Lajanje na svemir"

(Zagreb: Ljevak, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela

"Psi. Oni su heroji. Pravi heroji” 

Moja prijateljica Lada i ja izmjenjujemo novosti o kućnim ljubimcima. 

– Čuj, Lado, – jednom joj kažem – sprijateljila sam se s jednim psom lutalicom

– Je li? – veselo će Lada – Molim te, pričaj mi o tome! 

Pričam joj. Pas je srednje velik i srednje star. Nazvala sam ga Kava jer ima dlaku takve boje. 

– Prikrpao mi se. – pojašnjavam. 

– Tako se dogodilo i Marini. – brzo mi tumači moja prijateljica. 

Pitam kojoj Marini. Odmah doznajem da se radi o glavnoj junakinji iz romana ""Lajanje na svemir". Lada Martinac Kralj otvara knjigu i čita: 

– „Zove se Vanjka. Lutalica je, pa mi se nekako prikrpala, a ja sam je pazila, davala joj hranu i tako. Pitala sam je bi li htjela ići sa mnom".

– I je li otišla? 

– Jest. Želiš li pročitati cijelu knjigu? 

Naravno da sam željela. I željela sam saznati kako se to laje na svemir. Lada Martinac Kralj opet mi pojašnjava: radi se o projektu svemirskih letova sa psima kao putnicima. 

– Znam! – poskočila sam poput odlikašice – Pisala si o Lajki, zar ne? 

– Lajku sam samo spomenula. "Lajka je bila mješanka, lutalica s moskovskih ulica. Dobila je ime po sibirskoj lovačkoj pasmini. Bila je pametna, strpljiva i lako je učila". 


"Zadatak - svemir"

Marina je iz đačkog doma preseljena u veliku sivu zgradu. Ondje se, prije i poslije škole, bavi psima lutalicama. Nadgleda njihova druženja, hrani ih i vodi u šetnju. U početku ne zna za što su psi odabrani. Prve informacije daje joj krojač zvan Kocka: 

"'To su odijelca za... njih...?' usudi se izgovoriti. 'Da. Dok se radi s njima, ja im sašijem i po više koma    da odijela. Za svaki slučaj. Neki ih znaju trgati zubima. Nisu navikli biti odjeveni. A smetaju im i žice.' 

'Kakve žice?'

'Dok ih se testira, mjere im se temperatura, tlak, rad srca, sve to mora biti ugrađeno u odijelo. Testiranja su različita - ona u centrifugalnom stroju, ona u bazenu, ona koja simuliraju kapsulu... I znaš što?' Okrenuo se naglo i pogledao je u oči: 

'Ja volim da su oni zgodni. Na primjer, svatko ima svoju boju. Odaberem je po boji njihova krzna i očiju. Evo, Vanjka je svijetla, pa ona ima tamnoplavo odijelce, Dama ima... mislim, sad nema, nego je imala... crno odijelo obrubljeno žutim, a Igor je imao crveno. Bio je snažan, pa sam mu i dao takvu boju, energičnu. Krotka je bila žuta, ali je materijal imao sitan uzorak, smeđe listiće. Što kažeš? Zgodno, je li?'"

Mnogo kasnije, sve je promatrala izbliza: 

"Bilo joj je čak dopušteno vidjeti dijelove treninga kojima su psi podvrgavani. Mogla je gledati kako ih se odijeva u odijelca, vjerojatno ona koja im je Kocka skrojio. Gledala je kako ih se stavlja u kaveze, svaka tri dana u sve manji kavez da bi se naviknuli na skučen prostor, i kako ih se izlaže jakoj buci koja je simulirala silovit zvuk raketnih motora. Stavljani su i na vrstu vrtuljka da se okreću velikom brzinom te u bubanj koji je u nekoliko sekundi postajao vrtoglavo brz i divlje bučan, kako bi se prilagodi    li uvjetima ubrzanja koji ih očekuju pri polijetanju." 

Marini, tinejdžerici naviknutoj misliti svojom glavom, nije se svidjelo žrtvovanje pasa lutalica u korist znanosti. U prvi tren joj se činilo okrutnim da su to baš lutalice, oni za koje se nitko ne bori. Nešto od svojih razmišljanja podijelila je s najboljim prijateljima. 

"'Ti misliš da se njima, tim životinjama, čini zlo? Da, ako ih se zlostavlja. Ali ako ih se upotrebljava bez zlostavljanja, a da bi jednog dana bilo bolje, ne životinjama nego ljudima, ja to ne mogu zvati zlom". Jedan od njih, Saša, kaže joj: 


"Prijateljstvo s Mrkvicom"  

Marinina vjerna prijateljica je već spomenuta Vanjka. To je bivša lutalica, "kujica koja je gotovo iste boje kao kosa njene gospodarice, s bijelom točkom na svakom uhu te jednom na vrhu repa, pametna, umiljata i poslušna." 

Nadimkom Mrkvica, Marinu zove njezin stariji brat Miha. 

"učini nešto što je Marina mrzila - protrlja joj glavu. I još doda: 'Mrkvice bracina.' Ciljao je na boju njene kose".  

Marinini prijatelji, Oleg i blizanci, ujedno su joj i kolege iz razreda. Pomažu joj u bijegu i sada je došao trenutak rastanka. Kosa boje mrkve i ovdje je u prvom planu. 

"'Da', potvrdila je i vjetar joj je raspuštenu narančastu kosu ugurao u usta. Nekoliko sekundi se mučila da je ispljune. Ruke su joj bile zauzete. Saša je htio pomoći. Zapravo, htio ju je dodirnuti i maknuti joj kosu s usana, ali nije. Onda se dosjetio da joj uzme torbu iz ruke da bi se mogla osloboditi kose.

'Hvala', rekla je i iz džepa izvadila gumicu za kosu i vezala je u svoj poznati rep, onaj koji visi malo sa strane. Ako će se sva trojica ičega sjećati od ove noći bit će to taj trenutak kada su stajali pred djevojkom koja skuplja dugu narančastu kosu na vrhu glave." 

Rukuju se. Marina se sviđa dvojici od njih. Puštaju je da ode, a onda obojica jure nazad, ne bi li se ljepše oprostili. 

"Saša i Oleg trčali su kao ludi. Ptice bi potvrdile da su trčali istom brzinom. Da stvar bude još smješnija, našli su se nakon nekoliko minuta na mjestu na kojem su se rastali. Nisu se iznenadili svojem susretu, nego nastavili zajednički sprint sredinom ulice u smjeru u kojem je krenula djevojka s narančastim repom. Trčali su brzinom trkača olimpijaca. Srećom, nije bilo prometa. 

Ništa nisu vidjeli oko sebe, pa ni nju koja je čučala na pločniku jer je hranila psa. Zapanjila se kad ih je vidjela, a zatim oduševila. Bilo je zanosno gledati ih kako se pjene kao divlji konji." 

Marina nema dvojbi oko ljubavi prema ocu. On živi u udaljenom mjestu i jednoga dana razgovaraju preko telefona. Otac joj na kraju kaže: 

"'Zlato, dok sam slušao tvoj glas kao da sam se napio izvorske vode, a prije sam bio žedan. Voli te tata.'"

Odnosi s Mihom, starijim bratom, još su kompliciraniji. Ponekad je suzdržan i strog, a Jednom je bio grub. 

"'Morao sam te uplašiti. Tebe samo strah može zaustaviti. Da te je netko drugi, ne ja, netko drugi našao u podrumu, ne bi bilo dobro, vjeruj mi.'"

Onda ga ona upita zašto joj jednostavno nije pojasnio. On na to ne zna odgovoriti. Marina ipak  mašta o tome da sve troje: otac, ona i brat, žive zajedno. 

"Zastane. Otkud joj ideja da može biti kao nekada. Nikad više ne može biti kako je bilo" 


"Na kraju, sve je prošlo dobro" 

U romanu "Lajanje na svemir" niz je obrta. Dobro, zlo, bolje i gore, neprestano se smjenjuju. 

Lada Martinac Kralj smjestila je priču u glavni grad Rusije (tada Sovjetskog Saveza), a vrijeme je neposredno prije prvog čovjekovog leta u svemir. Zato za neke povijesne događaje znamo kako će se odigrati, dok o Marininoj budućnosti možemo samo nagađati. No jedno je sigurno: Marina nije ista. Ona odrasta i mijenja se. 

I da, obraćali su joj se sa 'drugarica Kaminska' i bili su s njom na 'Vi'. Nije se bunila niti ih ispravljala. Znala je da se ponašaju u skladu sa zapovijedi. Doduše, prvi dan kad su je tako oslovili, pogledala se u zrcalo, Kockino zrcalo, čim se vratila u sobu. Iz njega ju je gledala djevojka duge narančaste kose, inteligentnog pogleda i lijepog stasa. Zaključi da je viša i jača nego ikada u svojem životu i da bi zato trebala biti izdržljivija, a izdržljivost je, koliko je dosadašnje iskustvo pokazalo, uvijek dobro došla.



Marina Marušić | Zvrka se trka

 


Zvrka je bila mala šašava djevojčica čije nožice nikada nisu mirovale. Voljela je sve što je brzo i snažno. Htjela je biti jaka… htjela je biti toliko jaka da može dignuti slona ili… ili neku drugu veću, veću od najveće životinje. I brza! Htjela je biti brza. Sve je htjela raditi brzo. Brzo spavati, brzo se ustati, brzo ići u vrtić, brzo zagrliti tatu i mamu, brzo poslati poljubac i još niz drugih brzih stvari. Nije znala da ponekad treba stati, njene nožice to nisu mogle razumjeti. Stalno bi ju nagovarale: „Ma daj, Zvrka, vidi šta sve možemo. Nećeš valjda stajati na mjestu? Skači, skači gore-dolje! Probaj! Bit ćeš dobre volje! Vidi nas, vidi nas…“ 


Skači, skači gore-dolje. Probaj! Bit ćeš dobre volje! 

1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet! 


I Zvrkica ih je pozorno slušala i pratila. Skakala je gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje… Skakala je toliko dugo dok noge nisu postale zaista umorne. Smirila se, sjela na pod, a nožice su počele svoju priču: „Ma daj, Zvrka, toliko si se umorila, a nismo se niti makli s mjesta. Nećeš valjda biti uvijek na istome mjestu!“ Zvrkica zatrese svojom glavicom i zažmiri. To je radila uvijek kada bi razmišljala. „Šašavo!“ pomisli. „Baš šašavo!“ Ustala je, čučnula i ručice položila na pod. „Priprema, pozor… SAD!“ I započela je svoju trku. Potrčala je 5 „trkova“ i stala.


Skačem, skačem pa se smirim, tresem glavu pa zažmirim. 

1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet! 


Ponovo je čučnula, stavila dlanove na pod i šapnula: „Priprema, pozor… SAD!“ Veselo je potrčala 6 „trkova“. Ajme, koje veselje! 

„Priprema, pozor… SAD!“ 7 „trikova!“

„Priprema, pozor… SAD!“ 8 „trikova!“

„Priprema, pozor… SAD!“ 15 „trikova!“


Veselila se svakom svojem trku, i svaki je put bila malo brža od prethodnog. Njenom veselju nije bilo kraja. Trčala je toliko dugo dok noge nisu postale zaista umorne. 

Napravila je krug oko sebe nešto ponovo nešto razmišljajući, sjela je i stavila ruke na noge. Odjednom se rastuži. Ponovno se digne, napravi krug i sjedne. „Dosadno je!“ kaže i zamišljeno pogleda travnjak po kojem se trkala sama sa svojom sjenom. Travnjak je bio ravan, nigdje nikakve rupe u koju bi mogla uskočiti, nigdje kamena ni grane koju bi mogla preskočiti… dosadno i ravno… A ona je htjela izazove. Htjela se provlačiti, izvlačiti, zapetljati, preskočiti… 

„Ma daj, Zvrka, ne budi tužna, zamislite ćemo prepreke. Ajde, zatvori oči i kaži nam koju prepreku vidiš u svojim očima?“ Zvrka zatvori oči i počne nabrajati: „Hop preko grane, hop-hop iz rupe u rupu, hu-hu-hu provučem se kroz, hopa-cupa-hop-hop-hop skačem preko skok na skok…“ Otvori oči… pogleda nožice i brizne u plač: „…ali mi to ne možemo same…“ 


Trči, trči, krug napravi, sjedni, ruke na noge stavi. 

1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet! 


Zamišljeno prošapuće: „Hoće li još netko doći?“. Nožice su osjećale koliko je zabrinuta. Htjela je da dođu mama i tata, seka, brat… netko… a ne nitko… trebali su joj. Nije mogla sve prepreke koje je zamislila i koje su se nenadano našle na putu prijeći sama. Trebale su joj i njihove noge i njihove ruke, njihov pogled, riječ i zagrljaj… Trebali su joj.   


Nožice odjednom poskoče i kažu: „Naravno! Uvijek dođu!“ Poskoči i Zvrka i već začuje kako hodaju prema njoj… mama… tata… Oči su joj bile širom otvorene, od olakšanja i sreće ponovo poteče suza, možda dvije. Zagrli ih, pogleda u njihove noge jer se morala uvjeriti da su došli spremni i upita ih: „Pomoći ćete mi?“ „Naravno Zvrkice, što god ne možeš sama. Vjeruj nam.“ 

„Jeste li spremni?“ upita Zvrka.

„Uvijek!“ kažu i nasmiješe se. Čučnu, i prije nego su se snašli, začuju: „Priprema, pozor… SAD!“ Zvrka krene, oni za njom. Kada je naišla na teškoću, pričekala bi njihovu pomoć. Zajedno su prelazili sve prepreke na koje su naišli. Zajedno je bilo lakše. 

„Zvrka se trkaaaa! Zvrka se trka!“ veselo je vikala. 


Ne staj nikad, naprijed idi, veseli se svakom tko te vidi. 

1, 2, 3, 4, 5! Baš je divan ovaj svijet! 


A svijet? Njen svijet je zaista bio i ostao šašav. Zajedno ga je bilo lakše razumjeti i prolaziti kroz njega.


„Priprema, pozor… SAD!“ 


Marin Tomaš | Pessimus dux croatorum

 

Zaljevom plove trijere;

sprema se boj.

Mletke vreba – k'o neba rez – 

knez Domagoj.

Đuro Vidmarović | Pejo Šimić: Kap ljubavi

  

„Kap ljubavi - minijature“, Ogranak Matice hrvatske u Osijeku i Ogranak Matice hrvatske u Grudama, Osijek, 2025.

I ova zbirka kao osnovne postulate vlastite svjetonazorske određenosti koristi domoljublje, bogoljublje i ljubav kao ljudsku, privatnu i univerzalnu vrijednost. Međutim, za razliku od ranijih pjesama koje su imale dužu formu i bile prvenstveno programatske s nakanom da što efikasnije prenesu osnovnu poruku, da se čitaju, kako bi rekao Majakovski, na sav glas, pjesme u novoj zbirci su kraće forme i možemo ih nazvati poetskim minijaturama. Pjesnik se odlučio na disciplinu vlastite raspjevanosti, na ekonomičnost izražajnosti i na sublimaciju vlastitoga poetskoga govora i svjetonazorskog obzora.

Zbirku je podijelio prema navedenim odrednicama upravo u tri karakteristična dijela. Zbog kronološkog slijeda na prvo mjesto stavio bih njegove ljubavne pjesme. Šimić je u ovom poglavlju sakupio i svoje „rane radove“ na ovu temu, ali i pjesme nastale u zreloj pjesničkoj dobi. Navodim kao primjer sljedeće pjesme:

ZANOS

Kad osjetim vrelinu usana tvojih,
Zanos ubrza ritam
I priguši dah.
Ljubav i strast potisnu u drugi plan
Svaku nelagodu i strah.

Iz navedene pjesme je vidljiv autorov mladenački zanos. U istom duhu napisane su i mnoge druge pjesme. Navodim neke od njih:

PLAVE OČI

Stvorio si Bože sve ljepote:
Nebo, zemlju, more i planine,
Ali samo jedno remek djelo,
Plave oči moje Katarine.

HVALA TI SUDBINO

Hvala ti, moćna sudbino,
Oko koje se cijeli svijet vrti,
Što se konačno spojiše toliko željene usne,
Bar na trenutak – u smiraj dana prije smrti.

ZAKLET ĆU SE

Zaklet ću se na oltaru za te,
Prinijeti ću ti žrtvu iz ljubavi
I najljepše pjesme posvetit ću tebi,
Samo zato što bez tebe ni ja
To što jesam – nikad bio ne bi.

Drugi dio pjesnikova života donio je i novi odnos prema ljubavi kao predmetno-tematskom odredištu. Kao primjer navodim pjesmu „U korak s vremenom“:

Andrea Kovačević | Djevojčica


ja sam starica

s mnogo bora na licu

koja uvijek priča iste priče

umišlja svoj rodni grad

i brine za sve druge


ja sam jedna sasvim obična žena

koja sjedi u mraku

s čašom crnog vina

negdje između pogleda i tame


ja sam ružna djevojka

koja pleše na žici

svira na sahrani

i piše poeziju


ja sam naivna djevojčica

kojoj češljaju kosu

griju ruke

i ruše snove


više ni sama ne znam tko sam

ja sam budala 

koja traži nešto više




Ruža Zubac-Ištuk | Dvije ruke radoznale


Putuje nebo i svitanja,

poneka svjetiljka u noći

i stablo kraj puta,

putuju čežnje i pitanja

i dva oka  

od sutona straha 

do nestašnog vrludanja.

Na vječnom putovanju su 

mjesečeva skitanja,

lutanja kroz šume i šumarke,

smijeh kraljevske krune

iz sunčeve zlatne barke,

ali od želje gore žarke

kroz svijet mašte da putuju,

s cijelim svijetom da se rukuju, 

da zajedno druguju,

da se dotaknu,

da se miluju,

da vjetri nad njima

svoje uzdahe raskriljuju,

ni velike ni male – 

dvije ruke radoznale.



četvrtak, 27. veljače 2025.

Lucijana Živković | Julkina klupa

                                             

Svi su znali da je ta klupa u parku njezina. Nije bilo dana kada ona ne bi u rano popodne lagana i oprezna koraka, kao da se nečega boji, stigla u park i zauzela svoje mjesto na klupi. Debele drvene letvice klupe sačuvale su  toplinu prijepodnevnog sunca jer je sjedalo bilo okrenuto k istoku. Zbog toga je Julka voljela baš taj dio parka. Sjela bi i odahnuvši s olakšanjem, kao da se rješava nekog posebno teškog tereta, odložila svoju oskudnu prtljagu kraj sebe da joj bude na oku. Njezina mršavost i visina, neuobičajena za žene, pogotovo kontinentalke, stvorila joj je nadimak Oliva. Tako su je nazvala djeca po poznatom liku iz crtanog filma.

Julka je uvijek nosila crnu odjeću djelujući u njoj gotovo zlokobno, no čim bi progovorila svojim dječjim glasom, čitava je njezina pojava odjednom dobivala neku posebnu mekoću, kao da taj meki glas djeluje i na tijelo. Plahost, bojažljivost i blagost bile su tri osobine kojima bi se najbolje opisao njezin karakter.

Djeca, koja su prolazila parkom na putu u školu i kući, zadržala bi se trenutak, skupivši se oko  Julke i na svoj dječji način razgovarali s njom ubacujući tu i tamo poneki izazov, neki i podsmijeh, ali bi ostali brzo ukorili drznika. Voljeli su Julku, a i ona njih. I sjedeći tu u parku na klupi, činilo se kao da ona baš njih čeka da prođu pokraj nje na svom putu iz škole. Voljela je  djecu. U mladim je danima maštala kako će ih imati bar dvoje. Ali nije se dogodilo; niti muž, niti  djeca, niti prava obitelj. Potekla je iz sirotinje, pobjegla od nje, ali je opet dospjela  natrag i to na ulicu. Ali nije bila ogorčena. Pustila se kao ptica koja živi, a niti sije niti žanje. Toga se mjesta iz Biblije s vjeronauka često sjećala, jer je i njezin život sličio tomu. I sad joj , eto, djeca prave društvo u parku, veseli se s njima, razgovara, šali ili ih samo sluša. Znaju je uslikati mobitelima pa se natjecati tko će imati bolji selfi. „Moderna vremena“, mislila je Julka. I bolje se slagala s tom djecom, nego s odraslima koji bi je poprijeko gledali zamjerajući joj način života. Kao da su oni trpjeli zbog njezinih odluka. Zato nikoga ništa nije molila i dječje društvo bilo joj je najmilije.

Osim djece, koju je držala prijateljima, imala je još prijatelja; bili su to divlji gradski golubovi koji bi joj pravili društvo ljeti, kada bi park opustio jer su djeca  bila na ljetnom odmoru po raznim morskim destinacijama. Ti su  golubovi, kao i Julka, bili beskućni i gladni i u hladovini parka kamo bi se ljeti sklanjali od vrućina, čekali mrvice od njezinog skromnog objeda. 

Sunčani dani brzo su prolazili, a jesenske kiše otjerale bi Julku s klupe. Tada je vrijeme provodila u javnim prostorima autobusnog ili željezničkog kolodvora koji je bio otvoren čitave noći dok prometuju vlakovi. Znala je i prenoćiti na tvrdim, željeznim klupama čekaonice, ali samo ako u blizini nije bilo muških putnika. Muškarce je izbjegavala, tko zna zašto. 

Zima je za Julku značila nevolju. Tih bi se posljednjih toplih dana snuždila, znajući da mora napustiti svoje mjesto u parku. Kad bi hladnoća postala svakodnevna, kad više nije bilo sunčanih sati, Julka je jednostavno nestajala s ulica grada. Nitko nije znao gdje provodi zime, ima li nekoga tko ju primi makar u zimskom periodu i hoće li sljedećeg proljeća opet stići u park i na svoju klupu. I kada bi već pomislili da je nema, ona bi se pojavila ista kao prije, u crnoj opravi s malo više sijedih u kosi, ali s istim blagim gestama i smiješkom na licu.

Tko bi razumio njezine odluke da provodi život na ulici, u parku, na klupi? Nitko se o tome nije niti pitao. Julku su uzimali zdravo za gotovo, bila je poput svojevrsnog gradskog inventara. Možda su se nekada i pitali, oni koje bi sretala i pozdravljala, što će joj takav život, ima li on smisla? Ali Julku nije zanimala filozofija niti smisao života. Bila je prostodušna i nije komplicirala svakodnevicu tražeći ono što ne može dobiti. Tako je kako je, treba se živjeti. I ona je živjela.

Taj dan bio je kao i svaki drugi. Proljeće, Julka u parku na klupi, djeca oko nje u igri. Ponudiše je slatkim, tvrdim bombonima koje je voljela i prevrćući ih u ustima, nastojala zadržati što duže. Kasno popodne bacalo je umirujuće zrake sunca kroz krošnje i ona pomisli kako je lijepo uživati ovako slobodno i u veselom društvu. Nekoliko učenika osnovne škole pobacalo je torbe na mladu travu, izvadili odnekud loptu i počeli se dodavati i gađati. Povici navijanja i cika orili su se parkom, a djevojčice su navijajući pokazivale svoje rane simpatije prema dječacima. Veselje je naglo prestalo kada je jedan dječak loptom pogođen u glavu pao na tlo. Julka pojuri vidjeti što je, misleći da se ozlijedio. Oko njega su se okupili ostali i ne znajući što bi, držali se za glavu, a djevojčice su počele plakati.

„Što je bilo?“ upita Julka razmičući okupljenu djecu kako bi vidjela ozlijeđenoga na tlu. A on, gotovo plav u licu pokušavao je doći do daha i činilo se da nikako ne uspijeva u tom. Julka je već vidjela takav prizor pa je brzo podigla dijete, s leđa ga poduhvatila oko ošita i snažno stisnula. Istog trena iz usta djeteta izletio je tvrdi bombon koji mu se, očito zaglavio u grlu kada ga je lopta udarila u glavu. Mali je prodisao, boja mu se vratila u lice, a okupljena su djeca spontano obgrlila Julku oko pasa. Još u šoku, dječak se zahvalio gotovo i ne shvaćajući opasnost u kojoj je bio. Ne bi bio prvi koji se tako ugušio. 

Julka kao da je učinila najnormalniju stvar, ponovo je sjela na klupu i uputila djecu da ipak odu kući jer pada mrak i za danas je bilo dosta uzbuđenja. Kao da ništa nije bilo, ona ih pozdravi i uskoro je ostala sama u parku prateći pogledom grupicu koja se udaljavala. Jedan među njima je na tren zastao, okrenuo se i  mahnuo Julki. Bio je to dječak kojega je upravo spasila i ona mu uzvrati, mašući dugo dok je grupica djece odmicala parkom.

 Pade joj na pamet kako je sve to moglo loše završiti pa ju obuzme neki naknadni strah. A onda se sjeti neke davne legende ili priče o tome kad spasiš nečiji život, on tada pripada tebi. Ovo je bilo prvi put da joj se pružila prilika da nekoga spasi. I to ne bilo koga, već dijete. I ona se osjeti ponosnom pomislivši kako nije imala djece, a sad, eto, pred kraj života, dobila je jedno. Osmijeh sreće i ispunjenja ozari joj lice.