Dragica Šimić | O sreći

Sreća su riječi
Što poput kiše
Natapaju suhu, napuštenu zemlju,
Zemlju bez gospodara, bez sluge,
Bez sjetve, bez uroda.
Svaku noć iz očiju  kišu zazivam.

Dragica Šimić | Sjećanje

Ponekad još
Kapne samo suzom u moju tišinu,
Trgne zaspale ptice iz sna
Staklenim glasom iz nezaboravljenih rima.

Dragica Šimić | Kosa

Još dodiri tvoji meki u njoj sniju,
Miris tvoje ruke još me nekad svlada
I poljupci zadnji uvojcima zriju
K'o crvene trešnje iz šumskoga hlada.

K'o lahora eho vratom šapat zvoni,
K'o odbjegla ptica sa zaspalih njiva.
Zatvorila vrata uspomenam' svim sam
Ali još te kosa u uvojku skriva.

Zabranit ću vjetru da je igrom draži
Ko otkose ljetnje zanosom kad nosi,
Prišapnut ću noći da pokrije tamom
Ostavljeni dodir tu u mojoj kosi.

Dragica Šimić | Requiem

Komu ja to noćas pjevam,
Dal' mjesecu  sjetno zborim,
Komu šapćem u samoći
Dok u bol se ne pretvorim?

Mladoj travi pokraj puta
Ili noći što me krije,
Zaspalome suncu mome
Koje više me ne grije.

Dal' usudu što me prati,
Što mi čudnu priču kroji,
Noćnoj ptici ispod strehe
Što requiem tiho poji.

Komu ja to noćas pjevam
Dok niz lice kiša lije,
Leptirima noćnim, tugo.
Suncu mome što ga nije.

Dragica Šimić: Čekajući proljeće

Kada bijela boja nastani se opet
Na procvalu granu što pod nebom spi,
Svezat ću o struku jaglace i travu,
Zadužit ću lahor da nad stazom bdi.
Zaplest ću  u ruke probuđene snove
I pjesmom slavuja dozivat ću noć,
Začuđene rime prosute po sobi
Iskrast ce se tiho i u skitnju poć.
Jutrom će se sunce nastanit u oku,
Na granama  mladim prve rose sjaj,
Probudit se  opet osušene trave
Kad proljeće živo prođe kroz naš kraj.

Dragica Šimić: Oporuka

Na dan kad se dijelila ljubav
Bog bijaše milostiv meni.
Zahvatio je punu mjericu
I ulio je u moje oči.
Dugo sam gledala ljubavlju
Ptice, šume, livade i cvijet,
Oblake i sunce, noć i jutra
I zvijezde
I brata čovjeka.

Dragica Šimić: More sam

Jutrom sam pučina mirna
Barkama jedara bijelih,
Lakim ih daškom budim
Krilima vjetrova smjelih.
Danju sam nestašni val,
Pučina što srebrom se ljeska.
Milujem ruke dječaka
Što gradi kule od pijeska.
I palme mi mašu, čempresi šume
Dok sunce se u meni kupa.
Topim ga , grlim, cijeloga ljubim
Dok daljinama plovimo skupa.
A kada noć mi svojom tamom
Tu ljubav tajnu uze,
Pjenim se, hridine tučem
Valom im brišem suze.
I prizivam oluje moćne,
Hučim, razbijam stijene
O noći, nesretna noći,
Dođi, uzmi i mene.

Dragica Šimić | Rijeka

Usudi se
Dotaknuti me.
Još sam klokot davnih voda
Što uz klisure mirisno cvijeće natapa.
Tužna mi je priča
I stoljetno korito moje
Kolijevka je mnogim tajnama.
Stara sam koliko su stare i planine
Ali sjaj mojih valova ljepši je od oka djevojačkog.
Na meni se napajali hajduci
Sablje strašne prije megdana
Na obalama mojim oštrili.
Bijah im i utočište i ljubav u samoći,
Divnim sam im žuborom oči začarala.
Usudi se dotaknuti  me
I nećeš više zaboraviti moja zatalasana bedra,
Ni hirovite virove.
Nada mnom vječno orlovi klikću
Tajanstveni čuvari mog vremena.
Ja sam i jučer i danas i sutra
Tvoj usud i ikona tvoja
Moj nestvarni snu...