Jadranka Göttlicher | Puni mjesec

  

Ne spavam za punog mjeseca

Ako i sklopim oči, vidim ga

I lice žene na njemu, sa starinskom frizurom

I beskrajno vrijedan novčić

I pticu koja je zauvijek odletjela

Uzmem knjigu i počnem čitati

Oči poslušno prebiru po svim slovima

Točkama i zarezima

A moj um, moj duh, moja duša plove negdje 

U zlatu i srebru daljine

On je uskočio u svoj brodić s bocom vina

I sa srcem punim nade otplovio do mirne uvale,

U svijetlom času bacio  sidro

I gledao Mjesec i nebo i srebro mora

I zaspao u opojnom času

Ja mjesečarka ne mogu s njim jer on nije moj

Brod nije moj, more nije moje, vrijeme nije moje

    Moj je samo Mjesec

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Katarine Solomun "Zovem se Dora M."

(Rijeka: Studio TiM, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Proljetno kupanje 

Bio je svibanj kad je Katarina rekla: 

– Ti se sigurno već kupaš. 

Potvrdila sam. Moja prijateljica zna da meni more nikad nije hladno. A ja znam da je njoj hladno i usred ljeta. Ali nisam znala za njezine ideje, dok mi nije opisala: 

– Zamisli nekog kao ja! Svibanj je, bura puše, a ona uđe u more u donjem rublju.  

– Ne bi valjda! – smijala sam se i čudila sam se – Ili nije odrasla, ili nije pri sebi. 

– Pa da, sve po malo. – rekla je spisateljica Katarina Solomun – Napisat ću roman o njoj. Zvat će se Dora m. i... 

– ...i gnjavit će ljude s gramatikom i pravopisom. – smijala sam se opet. 

– Misliš, isto kao ja? – smijala se i moja prijateljica – Ne, njoj će vokativ ići na živce. 

– Isto kao meni, Katarino! – dodala sam pa smo se obje smijale kao lude. 

Naravno, to se samo tako kaže: kao lude. Prošlo je proljeće i još nekoliko godišnjih doba. Katarinina knjiga je u knjižarama i u knjižnicama. 

Dora kod kuće 

Naslov knjige je "Zovem se Dora M.". Glavna junakinja živi s majkom. Ima 16 godina i mnogo briga. 

"Svaki put kad mislim o tim stvarima, stegne mi se grlo. Zna te onaj osjećaj kada vam ponestaje zraka, ona kugla u grlu bo li vas sve više i više, a suze se nakupljaju u rubovima očiju? Osjećam da će mi glava puknuti ako nastavim dalje razmišljati o svemu tome." 

Problemi su nastali kad se mama razboljela. "Mama je propisane tablete uzimala kako je htjela, stajale su razbacane na noćnom ormariću". 

U prvom srednje, Dora je bila vrlo dobra. "Tada su profesori još bili popustljivi i susretljivi. Ali prave muke krenule su u drugom razredu. Mama je već brojala godine provedene na bolovanju. 

Dora je imala i baku koju je jako voljela. Baka se brinula o njima. Mama nije pospremala, a kuhala je rijetko. ..."zapravo sam jedva čekala da se opet vrati u krevet da je ne moram gledati jer mi je neopisivo išla na živce." 

Dora se zabavljala kako je htjela. Nosila je martensice, crne čarape, ultrakratke suknje i kratku jaknu od umjetne kože. Na glavi pletenice i puno šminke. Mama nije pazila ni kako joj kći izgleda ni kamo ide. Večeri su joj prolazile u tuđim stanovima, uz cigarete, pivo ili još jača pića. 

"Više i ne znam s koliko sam se tipova ljubila i dodirivala u tami tuđe spavaće sobe. U rano jutro otišla bih kući ako ne bih prespavala kod Tine, Nine, Zoe, kako su se već sve zvale te cure iz razreda. Sljedeći dan redovito me boljela glava, bila sam ošamućena i osjećala se katastrofalno loše. I kako sam onda mogla pisati zadaću ili učiti? Trajalo je to tako neko vrijeme sve dok stvari nisu postale još gore." 

Iznenada, baka je umrla. "Danima nisam ni riječ rekla. Samo sam u glavi vrtjela jedno te isto pitanje — što će sada biti sa mnom?" 

Bilo je to da je mama odvezena u bolnicu. Dok liječenje traje, o Dori se trebala brinuti mamina davnašnja prijateljica. Tako su ostale razdvojene na tri-četiri mjeseca, svaka na svom otoku. 

Ali zato joj mogu pisati pisma i  razglednice koje će joj se redovito dostavljati." 

Dora na otoku 

Svibanj je. Dora  stiže na otok. Ništa joj se ne sviđa i nije dobre volje.  

"Ovaj ću otok definitivno pamtiti po tome što je sve tako maleno: trgovine, ljekarna, Irisin kafić, knjižnica, pošta... Samo je riva bila velika, s jednako tako velikim privezanim ribarskim brodovima, jer mjesto je uglavnom živjelo od ribolova, a ma nje od turizma." 

Mamina prijateljica zove se Iris. Crvenokosa je, "srednje visine i kojeg kilograma previše, odjevena u traperice do gležnja, šarenu tuniku i japanke. Odmah sam primijetila njezine nokte — obojene u crveno — i kožu na petama koja je djelovala njegovano i mekano. Mamine noge bile su... živi užas!  Gruba koža na petama i palčevima, žuti nokti, popucani, naravno, ma uglavnom — nešto odvratno." 

Mama i ona su prijateljevale kao studentice. Iris sada živi sama, vodi svoj kafić i vegetarijanka je.  

Dora se polako mijenja. Radi u Irisinom kafiću i njih dvije se sve bolje upoznaju. Tu su još: stari profesor, frizerka, ljekarnik i prodavačica u trafici. Zlog čovjeka koji stvara probleme, Dora zove neandertalac. To je "muškarac u svojim četrdesetima, vrlo grubog izgleda, smeđe valovite kose i lica obraslog dvodnevnom bradom." 

A Mateo, Dorin vršnjak, nju je ovako opisao: 

“'Imaš taj neki karakter, ne znam, poseban, to sam odmah primijetio. Uglavnom se smiješ ustima, ali ne i očima. [... ] Djevojke su uglavnom plavokose, a tvoja je kosa crna. Ono, ljubičasti lak, pirs... Gothic girl'”. 

U romanu "Zovem se Dora M." saznat ćete što je bilo sa svim tim likovima. Također i što je Dora pisala mami i za koje životinje je bila zabrinuta. Pozdravljam vas uz još jedan mali ulomak iz knjige. 

"Sjela sam i nastavila čeprkati među sitnim kamenjem. Našla sam još školjkica i još puževih kućica. Zagledala sam se u otvoreno more. Kad bih barem mogla... Zapravo ni sama ne znam što želim, osim da sve bude drugačije, bolje."

Ana Bosančić | Smokva

 

Zagrizeš u smokvu,

A obrazima ti se

U sekundi

Razlije

Rumenilo,

Što je do maločas

Kolalo

Njenim žilama.

U očima ti

Vidim

Čistu radost,

Svijetlu

Ko nedjeljni dan

Na plaži.

Pretvaraš se u

Dječaka,

Dovoljni su ti

Smokva,

Zmaj,

More.

I ja.

Pavle Gligorović | Plastični globus

 

Ovaj plastični globus stari

i umire 

i radja se opet.

Tvoj strah od prolaznosti,

moj usud da te volim,

sok na stolu, 

stolica na kojoj vodimo ljubav

na nekom nevidljivom nivou

posljedice i uzroka, 

povezano je sve.

Jednom si mi rekla, 

posle razvoda,

da već dvanaest godina

živiš ispod leda

i da si zaboravila 

kako je to 

klizati po površini

slobodno,

sa nekim.

Znam,

strah te je

usuditi se 

ponovo

divlje ose

staviti pod vrat.

Festival svjetske književnosti | 5.9. - 9.9.2026.- HNK2, Knjižara Fraktura, Galerija Šira

 

Festival svjetske književnosti i ove godine, već gotovo tradicionalno, otvara novu kulturnu sezonu u Zagrebu i Hrvatskoj. Od 5. do 9. rujna, po četrnaesti put, održava se jedan od najvažnijih književnih festivala u Hrvatskoj i regiji.

Prepoznatljiv po iznimnim domaćim i inozemnim gostima te posebnoj atmosferi susreta, Festival publici donosi niz književnih zvijezda iz Europe i svijeta.

Na Festivalu sudjeluje više od stotinu gostiju – pisaca, prevoditelja, moderatora i urednika – iz Europe, s Bliskog i Dalekog istoka te iz Sjeverne i Južne Amerike.

Ovogodišnje izdanje održava se u novom prostoru, HNK2 u Adžijinoj ulici, čije je otvorenje obilježilo sam kraj prošle godine. Novi prostor omogućuje nam da Festivalu damo drukčije, življe i još izražajnije lice.

Festival ove godine donosi potpuno novo iskustvo. Uz dvije dvoranske pozornice – Main Hall i On Stage – program se seli i na Garden Stage, smješten u kupoli u dvorištu HNK2. Cijeli festivalski prostor zamišljen je kao mjesto susreta pa vas, uz vrhunski književni program, očekuju kava, kokteli, vino, druga pića i snackovi naših sponzora te opuštena atmosfera za razgovore, druženje i razmjenu dojmova s autorima i drugim ljubiteljima književnosti.

Jedna ulaznica. Sva događanja.

Dnevna ulaznica u pretprodaji iznosi 9,99 €, a dostupni su i festivalski paketi ulaznica. 

 https://fsk.hr/ulaznice/#ulaznice

 Više informacija i program: https://fsk.hr

Festivala ne bi bilo bez potpore naših pokrovitelja i sponzora. Posebno zahvaljujemo suorganizatorima – Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Galeriji Šira.

Festival svjetske književnosti podržali su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba, Fondacija Jan Michalski, veleposlanstva i kulturna predstavništva zemalja autora koji nastupaju, kao i Croatia osiguranje, PBZ Card, Span i Lidl. Medijski nas prate 24sata, tjednik Express, HRT, Večernji list, Telegram, tportal, Journal, HINA te relevantni književni portali.

Vidimo se... Jedva čekamo! 

Božica Jelušić na Festivalu svjetske književnosti | "Neke moje žene ...i nekoliko kavalira", HNK2, Garden stage, Adžijina ul. 7a, 10000, Zagreb, nedjelja 6.9.2026. s početkom u 18:30

 

BOŽICA JELUŠIĆ NA FSK "Neke moje žene ...i nekoliko kavalira" knjiga je eseja o umjetničkim inspiracijama velike književnice - spisateljicama i piscima, slikaricama i slikarima, glazbenicama i glazbenicima, a među njima su i njezini prijatelji umjetnici, kao što je Arsen Dedić.

IMA LI NOSTALGIJA ZVUK?

Neke bilješke o ARSENU DEDIĆU, nepremašenom vitezu moje mladosti

Ako je moguće nostalgiju dočarati nekim zvukom, onda je to tiho struganje i škripuckanje igle po vinilu, po onoj LP ploči na gramofonu s ručicom, u neko predvečerje, dok se "malinovac natače u okna", kako bi rekao Brodski. Nostalgija počinje kad se u tebi stiša, kad pustiš da te unutrašnji suton obuzme, a kroz njegove slojeve puštaš Arsenov glas, nešto dublji nego što bi njegova (tada) krhka pojava sugerirala: "Kao prijatelj stari, kad dođe kraj, / Jedne večeri blage, ruku mi daj. / Ja ti pomoći želim, dat ću više no svi, / ako dam dio onog, što si davala ti...".

Na zidu moje sobe u rodnoj kući, bio je zelenkasti Arsenov portret, ovješen na svježe okrečen zid. Prošlo je relativno dobro, premda uz mnogo mamine vike da ne dozvoljava "kranjce" po svojoj urednoj kući. Poslije je svratio čovjek kojega sam imala u sredini srca i također "okrznuo" poster sarkastičnom primjedbom, tipa "kržljavac". To ga je stajalo višegodišnje šutnje, koja traje do danas. On je volio "Vile Velebita" i takve stvari, ne sjećam se više. Za Arsena sam se doslovce borila i izborila: da ga smijem slušati u podstanarskoj sobi na mom nespretnom magnetofonu, kupljenom od tankih Žikinih honorara u "Međimurju"; da ga nosim na more, da ga ne dajem u razmjenu za tada aktualnije ploče talijanskih i francuskih šansonjera; da ne raspravljam o njemu s ljudima koji ne razumiju poeziju.

Golob i on uvjerili su me da je velika stvar "upakirati" poeziju u glazbu, jer joj je to prava budućnost. ZAGREBAČKA ŠKOLA ŠANSONE spada u njihove dalekovidne, genijalne projekte. Da se ustrajalo, danas bi vjerojatno mnogo manje ljudi smatralo magareće revanje i bezgramotno "stihoklepanje" nekakvom pop-glazbom i prihvatljivom glazbenom produkcijom. Arsen je u svom žanru izgovorio riječ ABRAKADABRA ("Šalji svoju munju do smrti") i magijski učinci nisu izostali. Istrčao je golemu, zahtjevnu estetsku dionicu. Očistio je zrak. Naučio nas je da sve što dotakne srce pjesnika, odlazi u građu i postaje pjesma. Jednom sam, prevodeći Yeatsa, naišla na riječ koje nema u standardnom rječniku engleskog jezika. Našla sam je u nekom specijalnom, uz primjedbu: "Riječ nema uporabe u praksi, koristi se samo kod Yeatsa". Tako će se neke stvari zvati "samo po Arsenu", nemaju primjene ni kod koga drugoga. Arsen je paradigma za jedan žanr, za jednu vrstu autorstva, koje je neprikosnoveno.

U zadnjoj rundi našega druženja, poklonio mi je dva CD-a Okudžave, uz obavezno ironijsko distanciranje (u kome je bilo toliko prijateljske sklonosti, da i sada prosuzim!). Reče mi: "Slušaj, svira gitaru lošije nego Kemal Monteno, ali poezija mu je izvrsna! Ponesi si to!". I onda smo Mladen i ja napravili ovu knjigu, u kojoj je samo predgovor moj, no Arsen me nazvao i prije odlaska u tiskaru rekao: "Napisala si mi bolje nego što zaslužujem! Hvala ti!". Čuti nešto takvo, od čovjeka koji se gnušao udvornosti, komplimentiranja i ja-tebi-ti-meni prakse, bilo je ravno čudu.

Božica Jelušić | Oči

Kad nekoga nastaniš u svojim očima i daš mu svaku mrvicu pigmenta, korpuskulu svjetla, titraj zjenice. Kad je to samo njegov prostor i njegovo kraljevstvo i ne broje se dani kraljevanja

i onda odjednom

Netko ode bez najave, stavivši tvoje oči na dno džepa, u tamu

i probudiš se zorom i ne vidiš ispod katarakte zbilje

ne vidiš više ništa nikoga sve je nepronično i sve je

bez boje i oblika bez draži i bez obasjanja

i spoznaješ u strahu:

nemaš više oči za drugo, očiju više nemaš, vida očinjeg, kapljica mora,

niti njihovog modrila.

Lorena Galeta | Katedra mučeništva

Samoispunjavajuća proročanstva,
djeluju na zlokobni način lašca.

Njima je u trulim genima-
taj magisterij uvjeravanja.

Kao i sumanuta logistika,
a integritet nepoznanica..

Nedužna razapeta, izvrijeđana-
ali sam izdržala, uz moga Boga.

Kancerogeni ljudi, padaju tada,
kada ih proždre, vlastita zloba.

Spomenka Krebs | Stradivari u tišini

 

Jutros sretoh jednu ženu u sebi.

Nije bila "sva pri sebi".

Nije bilo svjedoka. Nitko izvan njenog tijela nije mogao znati kakav se lom odvija unutra, u potpunoj samoći. Ali poezija u njoj... ona je osjetila sve. Zajaukala je. Zaplakala je. Zacvilila je bolno i divlje, kao jedan stari Stradivari pod preteškim gudalom života.

Bila je to napetost koja se više nije mogla izdržati. I tada, u toj gluhoj tišini jutra, pukla je jedna nevidljiva nit. Najtanja žica što je godinama tvrdoglavo držala ravnotežu.

Sve se dogodilo u sekundi, u praznom prostoru između dva otkucaja srca. Odjednom, svaki je stih postao krik.

Instrument je popustio pod vlastitom težinom. I nitko izvan mene nije čuo kako se ruši taj stari, skupocjeni instrument. Ostala je samo tišina u grudima i žena koja napokon, u krhotinama, ponovno uči disati.

Ivan Pozzoni | Cave canon! / Čuvaj se kanona!

«Ove fosse generale la persuasione che il protezionismo è un male per il paese stesso che l’adotta e non solo per gli altri, e che, se mai, l’unico vantaggio che possa (non è detto che debba) derivarne è la diminuzione delle tariffe degli altri paesi; quando soprattutto si comprendesse che il danno delle tariffe protettive altrui sta solo nella conseguente diminuzione degli scambi, e che erigendo per conto nostro ulteriori barriere doganali corriamo il rischio di non ottenere che una ulteriore diminuzione di scambi da aggiungersi a quella già esistente: allora non dubito che molti andrebbero più guardinghi nell’esaltar l’uso di quest’arma a doppio taglio» [1904] [Gli americani non studiano, non studiano, non studiano]  

(„Kada bi opće uvjerenje bilo da je protekcionizam zlo za samu zemlju koja ga usvaja, a ne samo za druge, te da je, ako išta, jedina prednost koja iz njega može (što ne znači da mora) proizaći smanjenje tarifa drugih zemalja; kada bi se nadasve razumjelo da šteta tuđih zaštitnih tarifa leži isključivo u posljedičnom smanjenju razmjene, te da podizanjem dodatnih carinskih barijera s naše strane riskiramo da ne postignemo ništa osim daljnjeg smanjenja razmjene koje će se pribrojiti već postojećem: tada ne sumnjam da bi mnogi bili oprezniji u veličanju upotrebe ovog dvosjeklog mača“ [1904.] [Amerikanci ne uče, ne uče, ne uče])

Etimološko podrijetlo pojma „kanon“ nipošto nije sakralno. Κανών -όνος (izvedenica od kánna „trska“) jest reglo, mjerilo micenijskih obrtnika što ga pamti proto-„homerska“ epika. Religije su – poput izvjesne suvremene orfičke „poezije“, uspjele izvesti magiju: trans-formirati obrtništvo u pravo, mjerilo u pravilo. Euzebije Cezarejski zadržava se unutar književnosti sa svojim kanonskim tablicama. Rimsko pravo ne poznaje koncept „kanona“ (u Teodozijevu kodeksu canon označava ustav, odnosno sustav davanja u naravi iz provincija, to jest canon frumentarius ili, u ius civile, zakupninu). Crkva je, sa svojom Papinskom Državom, vrlo kasno počela suprotstavljati svoj „canon“ zakonima (νόμοι) civilnih vlasti: kanonsko pravo bilo je, i ostaje, pravo jedne strane nacionalne države, recipirano u Italiji putem ekleziastičkog prava. Religijska se književnost domogla koncepata „kanona“ i „tradicije“ međusobno ih ispreplićući; svjetovna je književnost oba naziva akvirirala od Dantea i nije ih ispuštala sve do XX. stoljeća, do dis-sakralizirajućeg kolapsa modernog u kasnomoderno (mnogi se elegičari u XXI. stoljeću još uvijek nisu očitovali o promjeni „paradigme“, već nastavljaju nepokolebljivo pisati poput Luzija).

Jurisprudencija je, dakle, nevina; prijestupnik koji je priznao krivnju (rea con-fessa) talijanska je književnost, koja iz kanonskog prava Papinske Države, s njezinim Papom Kraljem i njezinim kardinalima, mutira ova dva pojma, „kanon“ i „tradiciju“, te sav svoj instrumentarij/naoružanje. Beskonačne rasprave o „kanonu“ i „tradiciji“ nikada se nisu autohtono razvile u inozemstvu: Italija je, sa svojom Papinskom Državom, kanonična. Jedino rješenje jest ekspugnirati talijansku Papinsku Državu umjetnosti, koja ne postoji, a vjeruje da postoji. Ja sam krenuo, još od 2005. godine, s «[...] cesoie a tagliare il filo spinato del «canone» e della «Tradizione» [...]» („[...] škarama rezati bodljikavu žicu «kanona» i «Tradicije» [...]“).

Šteta što sam kao sapper, inženjerac-guštator, primijetio da se vojska iza mojih leđa, koja je trebala jurišati na neprijateljske rovove, posve raspustila: mnogi gledajući svoje probitke, većina kupljena i prodana od strane papalinaca, mnogi vaticinirajući iz kvartovskih biltena. Sapper, pod snajperskom vatrom i u samoubilačkoj misiji, zasitio se čekanja nepostojeće vojske bersaljera; otpuzao je natrag ispod španjolskih jahača, čudom se vratio u rov i odande lansira intervencionističke proglase i ručne bombe na papalinace i na bersaljere (koji mi se čine kao jedna te ista stvar, baš kao što se i dogodilo u povijesnoj stvarnosti). Nemam nikakvu namjeru žrtvovati se protiv Papinske vojske ili protiv vojske Savojaca: ovdje su Austrijanci gori od Bourbona, a Savojci bi mogli biti gori od papalinaca. Bacam ručnu bombu na neprijateljski rov i ručnu bombu na prijateljski rov. Za svaki slučaj. Što više štete napravim u Italiji, to bolje: to je kasnomodernistički intervencionizam.

Da iskoristim topos iz ekonomske sfere, rekao bih da «[...] nella borsa valori della poesia italiana novecentesca e post [...]» („[...] na burzi vrijednosnica talijanske poezije dvadesetog stoljeća i post [...]“), nakon sloma Lehmana, nije preostala nikakva vrijednost (čak ni moja: uostalom, anti-kanon je kanon anti-kanona, ad infinitum). Slušajući Austrijanca/Amerikanca, ja bih bombardirao Moskvu koristeći mule iz divizije Giulia kao bombe. Mislim da će Rusima, s Trumpom utvrđenim iza nove Monroeove doktrine, trebati ravno dvadeset minuta da nam odvale mulu.

Od procesa do izložbe: polaznici CeKaTe-a predstavljaju svoje radove u galeriji Modulor

U galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka 1. rujna u 19 sati otvara se godišnja Izložba polaznika likovnih programa CeKaTe-a, koja će publici predstaviti crteže, slike i keramičke radove nastale tijekom protekle sezone. Izložba će biti otvorena do 15. rujna, a ulaz je slobodan.

Fotografija s jedne od prethodnih izložbi

Svoje radove predstavljaju polaznici dviju grupa programa Crtanje i slikanje, koje vodi akademska slikarica Mija Maraković, te dviju grupa programa Keramika pod vodstvom keramičarke Marine Blažek.

Radovi su odabrani u suradnji s voditeljicama i polaznicima kako bi se prikazala raznolikost umjetničkih izraza, tehnika, motiva i osobnih pristupa. Cilj izložbe nije izdvojiti isključivo tehnički najuspjelije radove, nego publici približiti kreativni proces, individualni razvoj i autentičnost svakog autora.

Među izlagačima su polaznici koji programe pohađaju već nekoliko godina, ali i oni koji su im se pridružili tijekom protekle sezone. Neovisno o prethodnom iskustvu i razini likovnog predznanja, svi dobivaju priliku predstaviti svoj rad, napredak i osobni umjetnički izraz. Izložba tako svjedoči o uloženom trudu i stečenim znanjima, ali i o zadovoljstvu koje proizlazi iz učenja, istraživanja i stvaranja u zajednici.

Likovni programi Centra za kulturu Trešnjevka temelje se na individualnom pristupu svakom polazniku. Kroz praktičan rad, razgovor i upoznavanje različitih umjetničkih tehnika voditeljice potiču razvoj osobnog likovnog jezika i slobodu izražavanja. Program dodatno obogaćuju posjeti izložbama, terenska nastava, stručna putovanja i keramičarske radionice.

Godišnja izložba u Galeriji Modulor pruža uvid u bogatstvo kreativnog rada koji nastaje unutar CeKaTe-ovih likovnih programa, istodobno podsjećajući da umjetničko stvaranje nije rezervirano samo za profesionalne umjetnike. Ono može biti prostor osobnog razvoja, cjeloživotnog učenja, susreta i zajedništva.

Pozivamo publiku da posjeti izložbu, upozna radove polaznika i s njima podijeli radost stvaranja koja ih je pratila tijekom cijele godine.

Tomislav Domović | Hipnosu popravljam postole

Židov sam, prognan iz kibuca,

imam Arapkinju, ženu od svile i vode;

u končanoj mreži koprca se ljubav,

u kapi pomiruju se bogovi

Voli me prstima sviklim na nježnost i sapunicu,

uz nju naučio sam teško disanje poleći na latice,

mjehurićima graditi utvrdu

Sadimo naranče, beremo mokre hljebove i stogodišnje jauke

Djecu hranimo eukaliptusima,

pomazaničkim uljem i hrvatskom poezijom

Na jidišu klečim u Marulićevu bijegu iz venecijanskog stakla,

arabicom tetoviram metaforu na lišće izraslo iz potomstva

Nanoć Arapkinju ljubim,

njene su oči uspavanka u istkanim zvijezdama

Bože, hvala ti na snu.

Pozivnica otvorenje izložbe - Portreti Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu

 

Marija Dragićević | Rijeka u meni budi mir i spokoj

Zato  joj se iznova vraćam.

Protiče, šumi, 

Ponekad jeca pred naletima vjetra

Kao i ja kad me zvijeri pronađu i opkole

Otkrivamo tajne jedna drugoj

Nalazimo  utjehu.

A  ti  i ja – suprotni polovi.

Dvije  strane  svijeta.

U stalnoj potrazi jedna za drugom.

Nikad sastavljene.

Tako blizu a miljama daleko.

Na  tu sam rijeku  dolazila  

Jer  me  podsjećala na Tebe.

Uvijek bih te kraj nje osjetila

Snažnije  nego  bilo gdje drugo.

                  Jer  neka  tajna  nit  nas  je  vezivala.

A ti si provodio sate, godine 

Tražeći  onu pravu riječ

Koja  nikad nije stigla.

Čekajući  da se pojaviš, osluškujući svaki šum,

Vjerući da je ovo mjesto  našeg  susreta.

Sve  je moje  kucalo  u tvom ritmu.

Uzaludno.

Danas  je  voda  odnijela 

I poslednji  zrak nade,

Onaj  plamen  što je nekad silno gorio

Al’ ugasiše  ga  nemar i  bezdušnost tvoja

Sebičnost  i  sve prećutano.

                  To  se  poglavlje  mora  zatvoriti.

Ustajem i bacam:

Sve  neprospavane noći, 

Uplakana jutra,

Predvečerja puna tjeskobe,

Sva ona traganja, 

Nadanja, strahove  i nemire  

Koje si tako nesebično poklanjao.

Beskrajna čekanja  promjene koja ne stiže.

            Odlaze  u  nepovrat.

Rijeka  me zna i razumije.

Vraća mi ljubav koju joj dajem.

Ovaj kofer prepun tuge  nosi  daleko 

Dok se jednog  jutra u oluji ne slomi o stijenje

Da  se  više  nikom  nikad  ne vrati  

A  meni  donese konačno  oslobođenje.

Oto Kraml | Vatreni Dnevnik nad Omišem

Večernje vijesti donose slike apokalipse. Tamo gdje se goli kamen Mosora obrušava prema Cetini i moru, noć je postala žarkocrvena i opasna. Gledam u ekran, a u misli mi se uvlači pucketanje suharaka, težak hod kroz dim i lica ljudi koji stoje između stihije i domova. Riječi se u glavi petljaju od težine prizora. Pod dojmom viđenog, nesvjesno zapisujem nestandardni oblik riječi s dvostrukim „r” – požrtvornost. Ta lingvistička zgoda otkriva nevjerojatnu pjesničku sudbinu: u prvoj varijanti riječ s dva „r“ djeluje oporo naglaskom na samu stihiju i fizički napor, dok u drugoj s jednim „r“ kao da donosi katarzu, ponos i ljudsku vrlinu. Shvaćam da ta greška zapravo zvuči kao samo pucketanje i težina vatre, dok ispravni, standardni oblik iste riječi unosi uzvišeni mir i ljudskost. Tako iz nemira nastaje ovaj diptih – slika same borbe i spomenik ljudskom duhu.

Te dvije pjesme se razlikuju u samo jednom slovu, a eto mogu imati zanimljivu funkciju lica i naličja iste drame.

I.
vatrogasci i
nadljudska požrtvornost –
neviđen požar

II.
vatrogasci i
nadljudska požrtvovnost –
neviđen požar

______________________________________________________

Napomena:

Požrtvornost – Nije ispravno. No u govoru se može ponekad čuti zbog miješanja s riječima poput izvornost i sl. U poeziji (pogotovo u ekspresionizmu) takvi se oblici opravdavaju pjesničkom slobodom.

Dok lika traži odgovore i zaštitu, Like Lika festival slavi njezina bogatstva | 6. Like Lika Festival – festival kulturnoga krajolika Čarobna Lika ponovno nadahnjuje!

U trenutku kada iz Like stižu zabrinjavajuće vijesti o onečišćenju tla i podzemnih voda, suši i izrazito niskim vodostajima, Hrvatska udruga Ars Organi Sisciae priprema šesto izdanje Like Lika Festivala – festivala koji slavi upravo ona bogatstva ovoga kraja koja je potrebno upoznati, voljeti i čuvati.

Od 30. kolovoza do 12. rujna Brinje, Gornji Kosinj, Sinac, Gospić, Korenica i Udbina postat će mjesta susreta glazbe, povijesti, znanosti, sakralne baštine i prirode. Program donosi šest koncerata, suradnju sa znanstveno-stručnim skupom posvećenim Kosinjskoj dolini te izlet do Jele car, najvećeg stabla obične jele u Europi.

Like Lika Festival nije odvojen od života kraja u kojem se održava. Dok građani Like traže odgovore, odgovornost i hitnu sanaciju onečišćenih područja, festival umjetnošću podsjeća na vrijednosti toga prostora i na našu odgovornost prema njegovoj budućnosti.

Festival započinje u nedjelju, 30. kolovoza u 20 sati u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brinju. Crkva je podignuta oko 1700. godine na mjestu starije crkve iz 1476., a Brinjem dominira srednjovjekovni burg Sokolac, jedan od najprepoznatljivijih tragova frankopanske baštine u Lici. Na otvorenju će nastupiti Zagrebački Brass Trio, koji okuplja hornista Yevhena Churikova, trombonista Marija Šinceka i tubista Krunoslava Babića.

Program se 3. rujna u 19 sati nastavlja u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju, prostoru povezanom s višestoljetnom glagoljaškom tradicijom. Nastupit će udaraljkaš Dane Franolić, student Muzičke akademije u Zagrebu i dobitnik brojnih priznanja na međunarodnim natjecanjima. Njegov recital povezuje glazbu različitih razdoblja i podneblja, od baroka i Mozarta do suvremene udaraljkaške literature.

Sljedećega dana, 4. rujna od 9.30 do 17.30 sati, u Osnovnoj školi Anž Frankopan u Gornjem Kosinju, održat će se znanstveno-stručni skup „Kosinjska dolina – školstvo, jezik, baština“. Skup organizira Hrvatski institut za povijest, u suorganizaciji s Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar, Institutom za hrvatski jezik, Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilištem u Zadru te Znanstvenim i kulturnim društvom Kosinj. Like Lika Festival ostvaruje programsku suradnju sa skupom, ali nije njegov organizator.

Istoga dana od 16 sati, u suradnji sa zakladom Rewilding Velebit, organiziran je izlet do Jele car – najvećeg stabla obične jele u Europi, visokog 42,5 metara, s opsegom debla od 5,42 metra i procijenjenom starošću većom od 500 godina. Polazak je ispred škole, a vozila, vozače i stručno vodstvo osigurava Rewilding Velebit. Za izlet nije potrebna posebna oprema.

Program se iste večeri u 20 sati nastavlja u župnoj crkvi sv. Ilije Proroka u Sincu. Današnja barokna crkva izgrađena je 1841. godine, a u njoj se čuvaju vrijedni barokni oltari. Nastupit će Srđan Bulat, višestruki pobjednik međunarodnih gitarističkih natjecanja i jedan od najuspješnijih hrvatskih gitarista svoje generacije.

Subota, 5. rujna, bit će za Gospić osobito snažan dan. Dok će građani na zagrebačkom prosvjedu „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ tražiti zaštitu zdravlja ljudi, vode i zemlje, u Gospiću će se održavati Hrvatski festival hodanja, koji okuplja sudionike iz Hrvatske i brojnih zemalja svijeta.

U suradnji s Turističkom zajednicom Ličko-senjske županije, koja organizira Hrvatski festival hodanja i podržava Like Lika Festival, pozivamo hodače da nam se nakon cjelodnevnog hodanja u 20 sati pridruže u KIC-u Gospić. Ondje će prvi put zajedno nastupiti Ivan Judaš na handpanu i Dubravko Lapaine na didgeridoou. Njihov susret ritma, daha, vibracije i improvizacije ponudit će prostor predaha, unutarnjeg mira i obnove nakon fizički i emocionalno zahtjevnog dana. Na koncert su pozvani i svi sudionici prosvjeda koji se do večeri vrate u Liku.

U nedjelju, 6. rujna u 19 sati, festival dolazi u župnu crkvu sv. Jurja mučenika u Korenici. Današnja crkva, posvećena 2006. godine, simbol je obnovljenoga života župe čija je stara crkva spaljena 1942. Nastupit će gitarist i lutnjist Edin Karamazov te pijanistica Terezija Cukrov. Mozartove sonate izvest će na povijesnoj gitari s početka 19. stoljeća i fortepianu izrađenom prema instrumentu J. A. Steina iz približno 1780. godine.

Završnica festivala održat će se u subotu, 12. rujna u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Nakon središnjega euharistijskog slavlja povodom Dana hrvatskih mučenika, koje počinje u 10.30 sati, u 13 sati nastupit će Schola cantorum gregoriana Instituta za crkvenu glazbu KBF-a u Zagrebu pod ravnanjem Nevena Bolteka. Glazbeno-poetski program „Zvijezdo što na gori sjajiš, usliši narod svoj“ donosi gregorijanske napjeve marijanske i uskrsne tematike.

U vremenu u kojem se Lika suočava s ozbiljnim pitanjima zaštite okoliša i budućnosti svojih stanovnika, festival poziva publiku da dođe, upozna njezine ljude, crkve, šume, povijest i umjetnost – i jasnije razumije koliko su njezina prirodna i kulturna bogatstva dragocjena.

Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Ličko-senjske županije, gradova i općina domaćina te brojnih partnera i suradnika, svi su festivalski programi otvoreni publici, a ulaz na sva događanja je slobodan.

Dobro došli na 6. Like Lika Festival – festival koji povezuje prirodu, baštinu, znanost i umjetnost te otkriva Liku kao jedno od najdragocjenijih kulturnih i prirodnih područja Hrvatske.

Dobro došli u čarobnu Liku koja ponovno nadahnjuje!

PROGRAM

6. LIKE LIKA FESTIVAL

30. 8. – 12. 9. 2026.

Brinje, Gornji Kosinj, Sinac, Gospić, Korenica, Udbina

30. 8. – NEDJELJA – 20.00

Župna crkva Uznesenja BDM – Brinje

Zagrebački brass trio

3. 9. – ČETVRTAK – 19.00

Župna crkva sv. Antuna Padovanskog – Gornji Kosinj

Dane Franolić, udaraljke

4. 9. – PETAK 

OŠ Anž Frankopan – Gornji Kosinj

9.30: Znanstveno-stručni skup Kosinjska dolina – školstvo, jezik, baština

16.00: Rewilding Velebit – izlet do Jele car, najvećeg stabla obične jele u Europi

4. 9. – PETAK – 20.00

Župna crkva sv. Ilije Proroka – Sinac

Srđan Bulat, gitara

5. 9. – SUBOTA – 20.00

KIC Gospić

Ivan Judaš, handpan

Dubravko Lapaine, didgeridoo

6. 9. – NEDJELJA – 19.00

Župna crkva sv. Jurja mučenika – Korenica

Edin Karamazov, gitara

Terezija Cukrov, fortepiano

12. 9. – SUBOTA – 13.00

Crkva hrvatskih mučenika – Udbina

Schola cantorum gregoriana 

Instituta za crkvenu glazbu KBF-a u Zagrebu

Neven Boltek, dirigent