Ivan Pozzoni | My brother is dead - frater meus mortuus est

 

Nikada se nisam bojao zatvoriti u kakvu franjevačku ćeliju, sam,

brat Leon rošavi, 183 cm x 90 kila, porculanski kolos koji zna za sram,

pitajući se kako si još uvijek zaljubljena i privučena sa svih strana,

to se zapitam svaki put kad mi se k ustima prinese komad hrane,

gutam sve, želim pokoriti svijet, poput Narcisa usred vlastite obmane,

ne mičem se, nezaposlen a uronjen u rad, izmišljam se kao nomad što sjedi,

dok mi ne ostaje ništa drugo da ti darujem doli čaše Bellinija koja uz početnicu vrijedi.

Utapam svoju krhkost u koktelu alkohola, Delorazepama i Paroxetina,

uronjen u borbu sondiram Baumana, daleko od generacije koju odgaja kokain,

pretvarajući se u trubadura, trebao bih nalikovati vilenjaku, a ne trolu što se smije,

pjevam neotesanom kakofonijom, u industrijskoj hali, dok Bosch glodalica bije,

izgubljen auf Das Narrenschiff, isprobavši sve poroke, a sada, naprijed marš,

s ljubavlju, kućom, stanarinom, porezom, benzinom, neutralizirani anarhist u slatkoj karanteni,

borim se, cotidie, da ti dezinficiram tridesetogodišnje snove kad ih gangrena zaplijeni.

Nije da mi ružnoća daje prednost u karakteru, zazirem od svijeta poput Salingera

i uspjeha The Catcher in the Rye, ne uspijevajući se pretvoriti u pravog challengera

zastrašujućih svakodnevnih izazova, mrtav gladan protiv mrtvog gladnog u toj bijedi,

približavam se homerskom antiheroju Tersitu, kojeg Odisej ušutkava da ne prigovara,

pateći od nepodnošljivih glavobolja što ih sinusitis i udarci u guzicu stvaraju bez odmora,

teturam, ali nikad ne odustajem pred ovim čestim padovima energije i jada:

korumpirane vlade, nezaposlenost i beskorisne reforme, kakva sjajna sinergija rada.

Jan s dva lica umro je u utrobi jednog kurvinog života i sjene

koju ne želim dočekati uz kreštave jecaje tetkaste i slabe žene,

ostajem sam, pred tipkovnicom, osuđen da prestanem tipkati u četiri ruke,

prečesto, kao bahata budala, prisvajam pravo da budem Gulliver među liliputancima usred te muke,

i ne smatram sramotom, svaki put, debitirati rame uz rame s kakvim debitantom,

to samo znači da umjetnost još nije mrtva, zaražena nekrozom gotovine i bankom.

Zoran Hercigonja | Krila

Kada je Božji anđeo preletio preko njega, otkinuo mu je slavna krila i pustio ga da krvari. A iz te krvi isparavala je duša, hlapeći u praznini prostora, pusta i nenastanjena. Batrljci od krila ostali su stršati kao podsjetnik na dane sreće, dane raja, dane početka.

Božji anđeli imaju krila, ali i ogrlicu gospodara oko vrata.

Bilo je dosta.

Satima je promatrao to krhko biće, ne bi li se nešto u njemu pomaklo. Čekao je ganuće, promatrajući limes između života i smrti u tom slabom biću. Osjećao je lagan odlazak u isparavanju vlastite krvi. Preneražen patnjom tog mladog bića, samo je ukočeno stajao. Nije se mogao odlučiti; nije htio odlučiti, namučen vlastitom patnjom i nepodnošljivim osjećajem bespomoćnosti.

Bio je tamo jednoga dana, na tom jezeru. Promatrao je vodu onako ukočena pogleda, bez ijedne intimne misli, bez ijednog razloga da nastavi ovu oštrinu zaprepaštenja, baš kao što sada gleda u to biće.

Površina jezera bila je tako meka, odražavajući lice sunca poput zrcala. Nebo se zavuklo u zlu kob jezera koje je progutalo mnoge pritajene jecaje bespomoćnih nesretnika.

Na trenutak mu se učini da je površina jezera bijela i svilena poput bolničke plahte.

Ali to jest bila doista plahta bolničkog kreveta.

Bježao je od svoje krvi, otrovane i zagađene krvi, krvi uspomena na samo one loše trenutke zbog kojih se gomila gnjev, pritajen i tih, gnjev što tiho razara i muči. Dugo je promatrao to jezero kao što sada promatra krevet i bijele plahte u titraju stroboskopskog svjetla.

– Da joj dadem to malo duše što imam?

Pitao se.

Bilo je to teško pitanje na limesu između života i smrti. I onda, na jezeru, bilo je pitanje na limesu između života i smrti: biti ili ne biti?

Dati komad svoje duše tom mladom, čistom biću ili ga pustiti padu, porazu, potonuću?

Bio je tako lijep i sunčan dan. Sve je treperilo od života i topline svemira. Puls svemira prožimao je svako živo biće i svaki kamen.

Bio je to dan za teške odluke, za biti ili ne biti, dan u kojem je tražio izgubljena krila negdje tamo na dnu tog jezera.

Tražio ih je i ovdje, u polumraku sobe.

U treperavom sjaju tog dana čuo je veseli dječji smijeh.

Razdragan na trenutak tim glasom, osjetio je nekakvo olakšanje, mirnoću, stabilnost. Ali svejedno nije našao ono po što je došao na jezero.

Dragao je desnom rukom desni prednji džep izlizanih traperica.

Stajao je nad tim jezerom kao sablast, u čekanju neke skore nade. Ukliješten između dva varava trenutka, želio je nešto reći samome sebi, ali nije znao što.

Stojeći nad tim krevetom, kao da stoji nasuprot neke moćne životinje koja će mu ponovno otkinuti krila.

Zadrhtao je na trenutak kada je to bespomoćno biće, prikovano za bolnički krevet, ispustilo jecaj.

Sjena je bila veća od njega samoga i čekala je da joj se pridruži, da naraste u njezine okove.

Iz desnog džepa izvadio je maleni revolver i nastavio ga držati uza se kao da drži ruku djeteta u svojoj pored sebe. Na trenutak to je i bilo njegovo dijete, njegov usud i plod patnje.

Podiglo se to bespomoćno biće, u svoj svojoj krhkosti, iz kreveta i buljilo u njega.

Zurilo je u njega, kroz njega, ali i daleko u prošlost, zajedničku prošlost barem na trenutak.

Imao je namjeru upotrijebiti revolver. Bubanj je bio pun.

Oklijevao je podignute ruke.

A onda se pojavila ona.

Djevojčica s dvije crne, duge pletenice uhvatila ga je za ruku i gledala ukočenim pogledom, plačljivih očiju od iskrenosti. Tom gestom odgovorila mu je:

Biti…

Ostati.

Postojati.

Ne nestati i iščeznuti.

Ozbiljna izraza lica čvrsto je uhvatila revolver i bacila ga u jezero.

Pustio ju je da odluči; čak nije ni čvrsto držao revolver.

Ozbiljno lice djevojčice iskrivilo se u smiješak prije nego što ga je zagrlila, njega, potpunog neznanca.

Gledala je u njega tim blagim, dobronamjernim pogledom, baš kao sada s bolničkog kreveta, dvadeset godina kasnije.

Dok se udaljavala od njega, od potpunog neznanca, vidio je samo sjenu kako je nadrasta i kesi se poput bijesnog psa.

To maleno biće pokazalo mu je kako može vratiti svoja izgubljena krila.

– Boluje od teškog oblika leukemije. Potrebna joj je koštana srž. Vi ste apsolutno adekvatan donor.

Sluša u glavi riječi doktora.

I mojim tkivom teče rijeka duše.

I neće ispariti ako se poveže s drugom dušom.

Shvatio je napokon kako će vratiti svoja krila.

– Pristajem!

Shvatio je i da ono što činimo ovdje i sada ima odjeka u vječnosti.

Napokon je shvatio kako će mu batrljci od krila zarasti sjemenom novih krila.

Svi smo jednom izgubili krila u ponoru vlastitog beznađa.

Svi smo jednom odlučili vratiti ta krila.

Samo je jedan „biti“ i jedan „ne biti“.

Početak odluke je tu i sada, gdje započinju sve nevolje.

Ivica Kesić | Nesebičnost sunca

Jedna je majka, jedno srce ima

al’ mora ljubavi sva u njega stanu,

a u njenim toplim, dubokim očima

melem je za svaku od tjeskobe ranu.

Jedno je sunce al’ na svakog lije

dovoljno svjetla, žara i topline

pa i kad ga nekad suri oblak skrije

uvijek se iznova javi iz visine.

Knjiga života ima svoj kraj, znamo,

bile u njoj pjesme, romani il’ bajke…

Sve će jednom proći al’ vječna je samo

nesebičnost sunca u ljubavi majke.

Lucijana Živković | Marina

Hladnoća sobe bila je gotovo opipljiva. Osnovni namještaj oskudna izgleda bio je nekada moderan i skup, a sada samo sjena ljepše prošlosti. Iz mase pokrivača i jastuka na krevetu pomolila je samo nos, crven od hladnoće. Već je dan provalio u sobu, ali Marina je poželjela da još potraje noć iako opet nije spavala, tek nekoliko sati u komadu. Noć bi ju skrila od sebe same, noć je pasiva koja joj odgovara, skrivenost od drugih, zadržana tajna. Nije voljela izlaziti u dan, biti dostupna svakodnevici koja ju je mljela ili ljudima koji je nisu razumjeli. Bura je opet rekla svoje: noć puna zvukova i štropota kojih se bojala, zviždanja i škripe koju je pripisivala oronulosti kuće pa bi se zapitala nije li ovo dobro jer barem ima krov nad glavom. Bura je i ovaj put izgubila bitku. No jedan je dimnjak slab da ugrije njeno zimogrozno tijelo, načeto godinama. Borba je sve teža, bez obećanja pobjede.

Naleti vremena stvorili su sjedine u kosi, bore na licu i nesigurnost u koraku. Mora priznati da se uhvatila u koštac s jačim neprijateljem. Pobjeda nije izvjesna, ali borba je neophodna.

Uvuče se još dublje među pokrivače kao da se plaši dolaska nekoga tko će ju izvući iz udobnosti njezina gnijezda. Ne bi se dizala nikada. Tu je zaštićena od svijeta i njegove brzine jer njoj više ništa ne ide brzo. I mrzi brzinu, jer je nepotrebna i vodi uvijek do kraja nečega. Nekada se živjelo sporo. Marina zna živjeti sporo. Ali više se ne može tako. Cijelo je čovječanstvo pristalo na brzinu, a oni koji nisu, postaju dinosauri i izumiru. Marina je jedan od njih i pomislivši na to, nasmiješi se zamišljajući svoje udove pretvorene u udove dinosaura. Još je ostalo nečega u meni, nečega čemu se mogu nasmijati. To ju odobrovolji, ali na kratko. Opet se povuče u udobnost mraka ispod pokrivača, u udobnost topline i nevidljivosti, prekrivena u krevetu hladne sobe, u cik zore.

Zdravo Marijo, milosti puna… započne molitvu koju je učila od babe, ali ne osjeti nikakvo olakšanje kao da molitva nema učinka. Sjeti se babe koja ju je naučila ono malo što je znala o vjeri. Baba je bila ljepilo obitelji, oko nje su se okupljali i u zajedništvu pronašli smisao. A sad kad babe više nema, kao da se i obitelj raspada. Bog je ostao daleko iza njih, s babom.

Stavivši ruku pod glavu, osjeti bilo. Upita se je li uopće živi ili samo traje u vremenu. Bilo  ipak kuca jer je to logika života. Ako je ona izgubljena, gubi se i pokretač. Nema se tu više što pokrenuti. Mislima joj ovlada crnilo koje je tjerala umjetnim entuzijazmom i nadama. Kad si skrivena, reče samoj sebi, ne možeš računati na nadu. Bori se! Je li to ta riječ? Borba.

Iziđe iz brda jastuka i pokrivača. Noć je još bila tu, ali nevoljko, jer se na istoku sunce već požurilo objaviti novi dan. Je li je i za nju novi ili perpetuum starog?

Uvijek u tim trenucima očaja dolazila joj je jedna pomisao, gotovo na rubu osude: nikad više. Poznata iz literature, nekoć joj omiljenih pjesnika kao najava vječite zabrane za žuđenom stvari ili osobom, sada joj je predstavljala posve nešto drugo: najavu dolaska kraja kada joj više ništa što ju je veselilo i držalo na životu, nije dostupno. I ta ju je spoznaja baš svaki put dotukla svojom konačnošću. Nikad bezbrižnih ljeta punih prašine i toplih kiša, nikad naivne ljubavi i neobjašnjive čežnje, nikad pogleda koji žudi za tobom, oka koje te krišom gleda i čeka da ga primijetiš. Nikad onog slatkog iščekivanja koraka predvečer kad se srce pita je li on baš taj kojeg čekaš, a tijelo treperi od uzbuđenja.

Kao da je sve zamrlo, zatvorilo svoja vrata i sada čeka da se diskretno udalji i oslobodi put onima koji tek stižu pred ta vrata života.

Ima li još ičega što bi poželjela, očekivala i za tim čeznula? Ima li život tu putanju prema vječnom ili je samo kratak izlet tijela u materijalni svijet? 

Ne treba joj sada filozofija iako joj je bila omiljeni predmet u srednjoj školi. Nemirnih misli i drhtavih pokreta oslobodi se jastuka i pokrivača koji su je zarobili u ležećem položaju. Pogled kroz prozor: sivilo mora, glasanje galeba i huk bure. I što još čeka, sve je vidjela, sve doživjela. Ustane iz kreveta pa opet klone na obližnju fotelju, kad iz blizine začuje mijaukav glas životinje u nevolji.

Teško pokrene još uspavano i ukočeno tijelo i izađe na dvorište. Ugleda grahorastu mačku koja se, ležeći u zaklonu od starih krpa, upravo počela maciti. Ali nije joj išlo. Mijaukala je bespomoćno i Marina odjednom oživje. Upravo je na zvoniku otkucalo sedam kad je primila telefonsku slušalicu i nazvala veterinarsku ambulantu. Oni obećaju doći po mačku. Do njihova dolaska mačje oči su je neprekidno tražile, nadajući se pomoći. Ubrzo, veterinarski pomoćnik je odvezao životinju, nakon što se Marina obvezala platiti potrebni zahvat. Mačka nije bila njezina. Ali nije ju htjela prepustiti beznađu i umiranju.

Odjednom je uhvati neka nova snaga i Marina se, istina usporeno, stane uređivati kako bi krenula u grad i podigla novac na bankomatu. Mačka se sigurno već omacila, mislila je. I kao da je pronašla neku novu životnu svrhu i snagu, požuri na ulicu pitajući se koliko će mačića dobiti i kamo će ih smjestiti kad ih sve dovede kući. 

Zdravko Dolenec | Foto senrju

 

Milan Frčko | Glog u cvatu

Vjetar s prosjaka, koji u parku na klupi leži, podiže novine i s njima kruži, a potom se vraća kao da ništa nije bilo, ne bojeći se da se sam sebi više neće svidjeti. Vrijeme slikam. Plitko je u koži. Na mom platnu postaje dublje i čim zamahne, od mene nema traga. Nestaju i djevojke u pothodnicima, a mi se svađamo sa susjedima. Treba procijediti svjetlo. Moramo misliti. 

Jadranka Göttlicher | Dijete

Prvo miris majke

Stisak očeva prsta

Osjet ljetnog vjetra

Slutnja bez očekivanja

Strepnja pred odrastanjem

Nejasna čežnja za sobom

Za drugim

Za Njim

"O njoj, o njemu" | Knjiga Siniše Matasovića tiskana u Ukrajini

 

U Ukrajini je kod poznatog kijevskog nakladnika Jaroslaviv val u prvim danima kolovoza tiskana knjiga poezije Siniše Matasovića "O njoj, o njemu", dvojezično na ukrajinskom i hrvatskom jeziku. Izdanje su priredili urednica Svitlana Koronenko i prevoditelj i pisac predgovora Jurij Lisenko.

Knjiga je izvorno tiskana u studenom 2022. godine u nakladi Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, a brojne pjesme iz zbirke u međuvremenu su tiskane i u raznim časopisima i antologijama.

Urednica Koronenko u najavnom tekstu navodi sljedeće:

"O njoj, o njemu" Siniše Matasovića zbirka je četrdeset narativnih pjesama koje istražuju različite aspekte odnosa između muškarca i žene. Svaka pjesma donosi vlastite likove i jedinstvenu radnju, pri čemu se najčešće razmatra neka netrivijalna ili paradoksalna situacija. Opseg je tih istraživanja iznimno širok te obuhvaća živote parova prije i nakon braka, kao i izvan njega. Naravno, riječ je o umjetničkoj, a ne znanstvenoj analizi; autor temi pristupa uz izraženu ironiju i bez tabua – kako i priliči istinskom predstavniku pjesničkog undergrounda.

Prevoditelj Jurij Lisenko (Jurko Pozajak) u predgovoru kaže:

Dragi čitatelju! Ako te imalo zanimaju odnosi između muškaraca i žena, došao si na pravo mjesto! Šalim se, naravno! Ta tema zanima svakoga.

Ipak, odmah moram uputiti jedno upozorenje (koje zapravo služi tome da te zaintrigira): ova knjiga nije baš ono što bi možda očekivao.

Da, riječ je o pjesmama o ljubavi (ali i o njezinu izostanku), no one nisu lirska poezija u tradicionalnom smislu. Ovdje nećeš naići na klasično razotkrivanje pjesnikove duše niti na neobuzdano izlijevanje autorovih osjećaja. Umjesto toga, susrest ćeš se s ciničnom, ironičnom analizom – dubokim umjetničkim istraživanjem svakog zamislivog aspekta odnosa između nositelja X i Y kromosoma.

Matasovićevi likovi – i muškarci i žene – prirodno kipte od emocija, patnje i neobuzdane sreće, no sam autor ostaje objektivan, premda ironičan promatrač. Njega se ne može zavarati; lako prozire stvarne motive svojih likova, njihove lukavštine, obmane i samoobmane. Istodobno, jednako dobro razumije i muškarce i žene (iako se čini da više suosjeća s potonjima).

Lorena Galeta | Oštećena vretena

Plakati nisam stala, u epilogu drama,

i hipotalamus se učinio kao nevolja.

Hormoni su u stanju komešanja -

a ljuska, izgleda kao terasa etera.

Atomi bruje praznim daljinama-

molekule žongliraju cigaretama.

Svijet je postao ružna parodija

-veleizdaja kršćanskih pravila.

Uklanjam prisutnost korijena,

krčim talijansku lozu grijeha.

Zoran Gavrilović | Visoke stepenice

Jedna mi je žena

danas nacrtala nož na vratu

i stavila prst na usta.

Samo zato

što sam joj brojao rukom trepavice

i pazio da oči ne odlete.

Rekao sam:

želim samo tebe,

spreman sam

popeti se

uz stepenice.

Clara Wolf | Voda dauša

Gledam vojnika u oči,

nema mu spasa.

Dijete ostavljam

u razorenoj kući.

Dok plače za majkom,

lutam ulicama. 

Tražim zmajeve

i viteške igre.

 

Od stanovnika špilja

do novih naroda,

pratim tok života. 

Vodim ih u Podzemlje, 

dom njihovih pokojnika. 

Božica Jelušić | Negdje ispod lišća

 

Svi bi htjeli proći kao nož kroz maslac,

I ljubavni jezik da nauče tečno.

Dok pod zemljom tiho raste kristal sraslac,

Na ljubljenom vratu što će sjati vječno.

Lakomislen prosjak sve hitro potroši,

I sav med poliže s krivog kažiprsta.

Tko tijaru* nosi, srca opustoši:

Nismo li i sami bili takva vrsta?

Kažu da nas nema, da je posve kasno,

Da na vrata kuca strašilo iz žita

Da žile pod panjom stenju poluglasno,

I od žeđi puca usna eremita.*

Ali ti ne vjeruj, živi se bez plana,

Nad svijetom je modra šatra razapeta.

Postoji ta klupa, postoji platana,

Gradski park i tuga pokrajinskog ljeta.

Samo tiho dođi, prstom me dotakni,

U zlatnu se bubu u trenu prometni.

Kao kos zazviždi, kao vrana grakni:

Negdje ispod lišća mi smo sasvim sretni.

___________________________________

tijara-stožasta kapa, kruna; eremit-pustinjak, isposnik

Dušan Madjerčić | Sveća na dva kraja

1892, Pešta. Delegacija iz Velike škole dolazi da pozove Nikolu Teslu da poseti Beograd. Među njima je i pesnik Laza Kostić. Tu se upoznaju.

Tri godine kasnije, juna 1895, Laza piše Tesli pismo iz manastira Krušedol. Ima predlog: da se Tesla oženi Lenkom Dunđerski, mladom, bogatom, lepom devojkom iz jedne od najuglednijih vojvođanskih porodica. “Quelle idée!“ - “Kakva ideja!“ - piše Laza, kao da i sam ne veruje sopstvenoj hrabrosti. Razlog koji navodi nije ljubavna provodadžija - Laza smatra grehom prema srpskom rodu da “jedinstveni Srbin“ ostane bez potomstva. “Najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi, da se ne satre seme koje rađa takve detiće“, piše mu.

Ono što Laza ne kaže Tesli: i sam je, godinama, voleo Lenku - ćutke, bez nade, jer je razlika u godinama čini nemogućom. Brak koji predlaže za druge je, na svoj način, pokušaj da se reši onoga što ne ume da reši za sebe.

Teslino pismo sa odgovorom nije sačuvano. Ali zna se šta je odgovorio: da sveća ne može da gori na dva kraja, a njegov plamen izgara za nauku.

Tri meseca kasnije, Laza se oženio drugom ženom. Na medenom mesecu mu stiže vest, u crnom okviru: Lenka Dunđerski je umrla, sa dvadeset pet godina, posle kratke bolesti.

Četrnaest godina kasnije, Laza je napisao pesmu po kojoj će ostati upamćen najviše - “Santa Maria della Salute“. Zamak Dunđerski i danas stoji.

Tesla se nikad nije oženio. Govorio je da nije siguran da bi mogao da nabroji mnogo dobrih izuma oženjenih ljudi.

Neke vatre, izgleda, jednostavno ne mogu da gore na dva mesta odjednom.

Susret s poezijom Luka Paljetka | 19. kolovoza 2026. u 19:00 sati, Gradska vijećnica Varaždin, ulaz iz Gajeve ulice

Postoje pjesnici čiji odlazak ne znači i kraj njihova trajanja. Njihove riječi ostaju među nama, vraćaju se u trenucima tišine i bude uspomene koje smo možda već gotovo zaboravili.

Jedan je od takvih pjesnika Luko Paljetak – dubrovački književnik, pjesnik, prevoditelj, umjetnik i akademik, čiji je pjesnički svijet desetljećima bio prostor susreta ljubavi, sjećanja, čežnje, igre i ljepote.

Udruga Ritam misli ponovno vas poziva na Susret s poezijom Luke Paljetka, večer posvećenu njegovim stihovima i trajnosti njegove pjesničke riječi.

Možda je upravo poezija ona pukotina kroz koju se ponovno susrećemo s onima koji više nisu s nama:

„Možda postoji neka pukotina na nebu

kroz koju ipak možeš pobjeći u moj san…“

U posebnom, novouređenom podrumskom prostoru Gradske vijećnice Varaždin, među starim zidinama i u ozračju povijesnoga prostora, Paljetkovi će stihovi ponovno pronaći svoj glas.

Stihove Luke Paljetka govorit će Fran Rabuzin, student glume, dok će večer glazbom na gitari obogatiti mladi glazbenik Roko Kočet.

Kroz poetsku večer vodit će vas pjesnici Ljubica Ribić i Milan Novak.

Dođite poslušati stihove koji su mnogima obilježili odrastanje, ljubavi, mladost i sjećanja.

Dođite poeziji.

Dođite Luki Paljetku.

Jer bardovi ne odlaze – ostaju u riječima koje nastavljamo izgovarati.

Fran Rabuzin

Fran Rabuzin mladi je varaždinski glumac i student glume na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. S glumom se počeo baviti još u ranijoj dobi, a važan dio njegova dosadašnjeg razvoja bio je Kazališni studio mladih HNK u Varaždinu, gdje je radio pod vodstvom svojih mentora. Nastupao je i u profesionalnoj predstavi HNK u Varaždinu „Slučaj vlastite pogibelji“, čime je stekao vrijedno iskustvo rada uz profesionalni ansambl. Njegovo kazivanje poezije bilo je zapaženo još na LiDraNu, a upravo će svojom interpretacijom Paljetkovih stihova obogatiti ovogodišnji Susret s poezijom Luke Paljetka.

Roko Kočet

Roko Kočet mladi je varaždinski gitarist i učenik Glazbene škole u Varaždinu. Njegov je glazbeni put već u ranoj dobi obilježen uspjesima na gitarističkim natjecanjima, među kojima se ističu Pula Guitar Fest i Omiš Guitar Fest, na kojima je osvajao prve nagrade. Kao član Gitarskog kvarteta Glazbene škole u Varaždinu također je osvojio prvu nagradu na Omiš Guitar Festu 2019. godine. Danas, uz klasičnu gitaru, sudjeluje i u projektu Next Gen Jazz, gdje nastupa kao gitarist u ansamblu mladih glazbenika Glazbene škole u Varaždinu.

Oto Kraml | Zakon prirode i medijski zvizdan - haibun

Gledam u ekran i slušam dramatične glasove iz televizora. Ovog ljeta svaki dan senzacionalni naslovi o toplinskim valovima i upozorenja sredstava javnog priopćavanja vrište sa svih strana. Kao umirovljenik, priznajem, osjetim ove vrućine teže nego prije. Tijelo pamti godine, a ova zapara sada traje predugo, danima bez daha. Oko mene, na fasadama susjednih kuća, klima-uređaji se razmnožavaju poput povremenog cvjetanja mora – neprirodno, agresivno i bučno. Kod kuće ih ne podnosim. Radije biram strpljenje i ritam moga kraja, u kojem nakon 21 sat ipak stigne blagotvorno osvježenje. Tada otvaram prozore i puštam ono pravo, prirodno noćno rashlađivanje u kuću.

Dugo sam tom modernom komforu odolijevao i na cesti. Godinama nisam htio kupiti auto s klimom; nije mi bilo teško voziti otvorenih prozora, propuhom prkositi žegi, odjeven tek oskudnom laganom odjeće i obućom. No, čovjek se mijenja, htio to priznati ili ne. Prije deset godina popustio sam i kupio automobil s klimom, a danas, ne mogu ni zamisliti vožnju u sunčanom i sparnom danu bez tog upaljenog uređaja. Biologija na kraju tiho odnese pobjedu nad našim principima.

A opet, pamtim vrijeme kad sam kao mlađi čovjek u vlastitom dvorištu mjerio okruglih 40 °C. Sunce je i tada pržilo, ali bi potrajalo dan ili dva, kratko i podnošljivo. Tada nismo pridavali nikakvu posebnu pažnju tim brojevima niti nam je trebala televizija da nam kaže kako je vani vruće. Znalo se – ljeto je. Danas se stvara medijska omorika koja čovjeku sjeda na prsa prije nego što uopće izađe na ulicu. No, unatoč svoj toj tehnologiji, našim vlastitim kompromisima i galami u vijestima, na kraju dana sve se svodi na jednostavnu istinu Zemlje.

zvizdan u podne
mete puste ulice
- zakon prirode

Spomenka Krebs | Samo mi - Nur wir

 
Samo mi 

Govoriš mi dramatično da si ti oluja u meni,
da me razdireš i da mi oduzimaš dah u ovome tjesnacu.
A ja te gledam i mislim se: bolan, jedino što tebe razdire
jest to što si opet zaboravio gdje si ostavio ključeve od auta. 

Kažeš da si bio u lancima, a sada goriš za mene,
i nudiš mi da te pijem dok mi tijelo potpuno ne zadrhti.
Hajde, smiri se, popij radije jednu hladnu pivu,
jer jedino što ovdje gori jest ova nesnosna ljetna prognoza. 

Želiš da tvoje cvijeće procvjeta na mojoj koži,
tamo na obzoru gdje nebo i voda postaju jedno bez ikakvih zidova.
A ja ti kažem: pusti ti obzor i nemoj mi tu glumiti pjesnika,
nego spusti te rolete do poda i upali ventilator, da oboje preživimo ovaj dan. 

 

Nur wir 

Du erzählst mir dramatisch, du seiest der Sturm in mir,
dass du mich zerreißt und mir in dieser Enge den Atem raubst.
Und ich schaue dich an und denke mir: Mensch, das Einzige, was dich zerreißt,
ist, dass du schon wieder vergessen hast, wo du die Autoschlüssel hingelegt hast. 

Du sagst, du warst in Ketten und jetzt verbrennst du für mich,
und willst, dass ich dich trinke, bis mein Körper völlig zittert.
Komm, beruhige dich, trink lieber ein kaltes Bier,
denn das Einzige, was hier verbrennt, ist diese unerträgliche Sommerprognose. 

Du willst, dass deine Blumen auf meiner Haut blühen,
dort am Horizont, wo Himmel und Wasser eins werden, ganz ohne Wände.
Und ich sage dir: Lass den Horizont in Ruhe und spiel hier nicht den Dichter,
sondern mach die Rollläden ganz runter und schalt den Ventilator an, damit wir beide diesen Tag überleben.

Stihovnica Siska, 29.08.2026.

 

Poštovani,

sljedeća Stihovnica Siska Matice hrvatske na rasporedu je u četvrtak 13. kolovoza 2026. u koritu rijeke Kupe, ispod Starog mosta, u 19 sati.

Nemamo iluziju da ćemo svojim nastupom i svojim "malim" poetskim intervencijama bilo što značajno promijeniti na globalnoj razini, ali to ne znači da ćemo šutjeti.

Zadnjih tjedana, mjeseci, pa i godina, svjedočimo tome kako hrvatske, europske i svjetske rijeke, jezera, potoci, bare i močvare presušuju i ostaju bez vode, neophodne za očuvanje i opstanak bilja, životinja i ljudi na Zemlji.

Pridružite nam se u ovoj našoj neznatnoj, simboličnoj gesti i stanite na ispravnu stranu. Možda jesmo poetska gerila, ali uvijek s jasnim stavom.

Svi ste pozvani.

Podrazumijeva se da je ulaz slobodan, budući da nastupamo na otvorenom, doslovno u koritu rijeke Kupe.

Projekt se održava uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Srdačno Vas očekujemo!

Siniša Matasović,

moderator Stihovnice

Ivan Grahovec | Tihoča

Nešteri ljudi dojdeju v život stiha,

al' napravijo veliku buku v srcu,

ljubav je dok ti tihoča z nekim

zvoni glasneše neg tuđe reči.

Negda je dosti sam jen smehek

kaj ti vrne veru f se kaj si zgubil,

ljubav je dok ti nešči postane hiža,

a nesi ni primetil dok si se vselil.

Najlepše „rad te imam“ je ono

kaj se ne zgovori, nego se živi,

prova bliskost počne stopram unda

dok se prestoneš delati svetec.

Ljubav je dok se ne bojiš biti slab,

jer znoš da te nešči joko čuvle,

a najvekša slatkoča te ljubavi je:

čim je več dovleš, vejč ti je ostone.

Lada Franić | S hrabrošću se ne slažem dobro

 

Ulazim u tvoj život lako.

Nečujno.

Nježno.

Sjedam

nasuprot tebi.

Malo se primaknem 

da ti vidim oči,

osjetim disanje i otkucaje 

na vratnoj žili.

I sve postane toplije.

Pričamo kao da se znamo 

oduvijek 

i kao da ćemo 

ostati 

zauvijek.

Volim početke

u kojima ništa ne moram,

bez odgovornosti.

Kad postanemo prebliski,

ja odem.

Ne zato što ne želim, 

nego zato što ostajanje

traži hrabrost.

A ja se s gospođom 

Hrabrošću 

ne slažem najbolje.

Proguta me cijelu.

Ako ostanem dovoljno dugo, 

nestat ću.

Lakše mi je nestati, 

nego biti izgubljena.

Kažu da je to sloboda!

Naučila sam

kako 

otići 

prije 

nego

me 

vežu.

Lorena Galeta | Muskulatura užasa

Šišmiši sujete, lideri su pomrčina,
krilima zašušte iz mračnih spilja..

Pod kutom s(t)jenovitih mrena-
kapci im se spuštaju od umora.

Slina u akvariju stalagmita -
izgleda kao tapeta sujet(n)a.

I evo, ispod režnjeva stalaktita-
neka se nova tranša preformira.

Nekonvencionalna, prkosna-
nimalo submisivna, ali svoja. 

Zoran Šolaja | Može kesa?

    More..zrikavci sa svojim ritmom..smilje koje miriše..vazduh kao "koktel sa solju"..brod na pučini.."gospodine može kesa?.." pita me kasirka Tanja.."može mada ste mogli sačekati da uđem u vodu..al ajd..."

Zoran Gavrilović | Točkovi zelene boje

Točkovi su zelene boje,

a točke koje tražim na karti više ne postoje.

Osobna topografija

i intimna ispovijest na vrhu jezika,

zamka za pijane medvjede

kojima je dosta života.

Uvod je mjesto na kojem se čeka presuda:

hoću li otići danas

ili ću se izlizati u pokušajima.

Kad bih barem znao

je li mjesto gdje idem stvarno,

ili je stvarna samo želja

da stignem do njega.

Tomislav Marijan Bilosnić novi laureat croatie redivive

 

Maslinov vijenac 36. jezično-pjesničke smotre pripao uglednom hrvatskom pjesniku

SELCA – Na Trgu Stjepana Radića u Selcima na otoku Braču, pred doslovno ispunjenim prostorom i brojnim ljubiteljima hrvatske književnosti, u petak, 7. kolovoza 2026. godine, održana je 36. manifestacija svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva – ča-kaj-što. Jedna od najvažnijih hrvatskih pjesničkih manifestacija i ove je godine okupila pjesnike, književnike, jezikoslovce, kulturne djelatnike i ugledne goste iz Hrvatske i inozemstva, potvrdivši svoju trajnu ulogu u promicanju hrvatske jezične i pjesničke baštine.

Središnji događaj večeri bio je proglašenje ovogodišnjeg laureata. Maslinovim vijencem 36. Croatie redivive ovjenčan je ugledni hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić, čime je njegovo ime upisano među istaknute hrvatske književnike koji su tijekom proteklih desetljeća primili ovo prestižno pjesničko priznanje.

Bilosnić se tako pridružio nizu velikih imena hrvatskoga pjesništva koja su u Selcima okrunjena Maslinovim vijencem, među kojima su Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Dragutin Tadijanović, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Petar Gudelj, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Slavko Mihalić, Joško Božanić, Ante Stamać, Ernest Fišer, Veselko Koroman, Tomislav Domović, Dražen Katunarić, Sibila Petlevski i drugi istaknuti hrvatski pjesnici.

Ovogodišnja je Croatia rediviva održana pred crkvom Krista Kralja, na središnjem selčkom trgu. Među brojnim uglednicima manifestaciji je nazočila i dr. Anita Gamulin, ravnateljica Konzervatorskog zavoda u Splitu, kao izaslanica ministrice kulture i medija Republike Hrvatske Nine Obuljen Koržinek. Dr. Gamulin uputila je pozdrave sudionicima i publici, istaknuvši važnost manifestacije i njezin doprinos očuvanju i promicanju hrvatske kulturne i jezične baštine. Među uzvanicima bili su i Božo Biškupić, bivši ministar kulture Republike Hrvatske, te prof. Maciej Czerwinski, pročelnik Instituta slavenske filologije Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu. Manifestaciji je nazočio i goste pozdravio i Petar Bezmalinović, zamjenik načelnika Općine Selca, kao i brojni drugi predstavnici kulturnoga, društvenoga i javnog života.

Prije natjecateljskog pjesničkog programa predstavljen je zbornik 7. Maslinov vijenac, vrijedan prilog proučavanju i dokumentiranju višedesetljetne povijesti Croatie redivive.

Zbornik donosi poeziju pet posljednjih ovjenčanika Maslinovim vijencem – pokojnog Ivana Kramara, Vere Grgec, Dražena Katunarića, Sibile Petlevski i Tomislava Milohanića Slavića – ali i brojne članke, oglede i rasprave posvećene samoj manifestaciji. U njemu je na različite načine dokumentirano i promišljeno 36 godina trajanja Croatie redivive, njezina poetika, kulturna uloga i mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Zbornik je biranim riječima predstavila prof. dr. sc. Sanja Knežević sa Sveučilišta u Zadru, posebno istaknuvši značenje zlatne formule ča-kaj-što, koja predstavlja jedno od temeljnih obilježja Croatie redivive. Zlatna formula ča-kaj-što, naime, u međuvremenu je nadrasla okvire same pjesničke manifestacije. Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske proglašena je zaštićenim nacionalnim nematerijalnim kulturnim dobrom, a njezino je značenje prepoznato i u Zakonu o hrvatskom jeziku, koji je donio Hrvatski sabor.

Upravo se kroz formulu ča-kaj-što u Croatii redivivi susreću i prožimaju različiti hrvatski jezični i pjesnički izrazi, stvarajući svojevrsni književni prostor zajedništva hrvatske jezične baštine.

Pjesnička večer započela je pozdravnim govorima, a potom i izvedbom pjesme Maslina Vladimira Nazora, koju je krasnoslovio dr. Drago Štambuk, utemeljitelj i voditelj Croatie redivive. Prije samog početka pjesničkog programa otvorena je i 35. ploča Zida od poezije, na kojoj su uklesani stihovi prošlogodišnjeg laureata Tomislava Milohanića Slavića. Time je nastavljen jedan od posebnih običaja Croatie redivive, kojim se pjesnički trag svakoga laureata trajno upisuje u javni prostor Selaca.

U natjecateljskom dijelu programa nastupio je niz pjesnika različitih generacija i pjesničkih senzibiliteta. Pred publikom su svoje stihove kazivali Stanko Jerčić, Dražen Katunarić, Maja Tomas, Goran Gatalica, Sanja Mošić, Tomislav Marijan Bilosnić, Danica Bartulović, Drago Štambuk, Vlasta Vrandečić Lebarić, Davor Grgurić, Silvija Buvinić i Maciej Czerwinski.

Posebnost ovogodišnje smotre bila je i međunarodna dimenzija sudjelovanja prof. Macieja Czerwinskog, pročelnika Instituta slavenske filologije Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu, čime je još jednom potvrđena otvorenost Croatie redivive prema slavističkom i europskom kulturnom prostoru. Pjesnički program dodatno je obogaćen glazbenim nastupom Domagoja Dorotića, tenora i prvaka Hrvatskoga narodnog kazališta, koji je svojim nastupom dao posebnu umjetničku dimenziju večeri.

Vrhunac ovogodišnje manifestacije bilo je proglašenje Tomislava Marijana Bilosnića 36. laureatom Croatie redivive i dobitnikom Maslinova vijenca. Bilosnić pripada među istaknute suvremene hrvatske pjesnike, a njegovo je književno stvaralaštvo poznato i izvan hrvatskih granica. Njegovim uvrštavanjem među laureate Croatie redivive nastavlja se tradicija kojom Selca svake godine u središte hrvatskoga književnog života dovode jedno od najvažnijih pjesničkih imena. Maslinov vijenac pritom nije samo književno priznanje pojedincu. On je i simbolična poveznica laureata s dugom tradicijom hrvatskoga pjesništva te s idejom Croatie redivive kao mjesta susreta različitih hrvatskih jezičnih i književnih izraza.

Ovogodišnja, 36. Croatia rediviva još je jednom pokazala da ta ideja nije ostala samo na razini kulturnog koncepta. Ona živi u pjesničkim nastupima, u knjigama i zbornicima, na Zidovima od poezije, u Maslinovu vijencu, ali prije svega u susretu pjesnika i publike. Nakon pjesničkog programa druženje pjesnika, uzvanika i gostiju nastavljeno je u restoranu Ružmarin u Selcima, gdje je u neformalnom ozračju nastavljen razgovor o poeziji, jeziku i kulturi.

Z. D.