Božica Jelušić | Sve je to tako daleko

 

Sve je to tako daleko: ona kola na drumu,

Željezni okov kotača, kuckanje takta.

Kuhinja koja miriše po pekmezu i rumu,

Ferije ljetno i krasta s dva oguljena lakta.

Sve stvari s mirisom plijesni: podrum i tavan.

Knjige u svakom kutu, na mlijeku pjena.

Večer uz škuro svjetlo, razgovor vodoravan.

U vlaku propuhanom, ljubav zaboravljena.

Fine antilop čizme, Radio Luxembourg noću.

Umjesto užine kiosk: po strip i cigarete.

Izlijetanje iz gnijezda u sibirsku hladnoću;

U pjesmarici riječi-patetične konfete.

I sva ta putovanja kroz rasprsnute slike;

Pisma, koja su bila naš zlatovez na svili.

Potraga duga za Licem, koje mijenja oblike,

U rudnik silazak noću: snovi o zlatnoj žili.

Što me ubrali nisu ko divlju trešnju s grane?

Pas zavija na Mjesec, koji nad rijeku svrati.

Nitko ne ostaje isti, kad srce u istini stane.

Sve je to tako daleko... Ne želim da se vrati.

Redovna 618. tribina Udruge August Šenoa, 11. veljače 2026.

 

Premijera filma Otapanje vladara | Pozivnica

 

Sve informacije o filmu Otapanje vladara i trailer možete pronaći na sljedećoj poveznici:

  https://dinaridi.com/films/wondrous-is-the-silence-of-my-master/

Pjesme Tomislava Marijana Bilosnića iz zbirke „Tigar u Salamanci“ u panorami akademika Krešimira Bagića, utorak, 10. veljače 2026. godine, Galerija Kranjčar, Kaptol 226, Zagreb

Iz tiska je izišla, i u Zagrebu će biti promovirana (utorak, 10. veljače 2026. godine, Galerija Kranjčar, Kaptol 226, Zagreb) Panorama „Prijeći preko svega“, koju je sastavio akademik Krešimir Bagić, a tiskao i objavio Menadar Media, Zagreb, 2025. godine. 

Panorama „Prijeći preko svega“ zamišljena je kao kronika hrvatskoga pjesništva objavljenog u autorskim knjigama tiskanim 2023. i 2024. godine. Prema uvidu autora panorame Krešimira Bagića, i podacima koje se može rekonstruirati uvidom u katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u te dvije godine izdano je oko 500 (novih) pjesničkih knjiga. 

Panorama donosi 81 pjesnički mikroportret, među kojima se nalaze i pjesme Tomislava Marijana Bilosnića iz njegove zbirke „Tigar u Salamanci“. Prvo, hrvatsko izdanje „Tigar u Salamanci“, tiskano je u Zadaru 2024., a drugo izdanje (El Tigre en Salamanca  Tigrul în Salamanca  Le Tigre á Salamanque) na francuskom, španjolskom i rumunjskom jeziku, odmah potom u Rumunjskoj.

U prvom je planu naznačivanje raznolikosti pjesničke scene i predstavljanje izgrađenih pjesničkih glasova i rukopisa, a ne eksplicitno ili implicitno vrednovanje koje bi se očitovalo u dodijeljenu prostoru, broju izabranih pjesama i sl. U izboru se pojavljuju autori svih generacija, pa i oni koji su preminuli ali su im u te dvije godine objavljene knjige prije neobjavljenih tekstova. Po naravi stvari panorama nudi šaroliku lepezu poetičkih rješenja, autorskih stilova, idejnih preokupacija, motiva, emocija i lirskih gesta, lepezu koja marljivo „provjetrava“ intimni i javni prostor, prošlost i sadašnjost, dikciju i fikciju. Kao što su činili njihovi prethodnici, tako i suvremeni pjesnici iznova propituju jezik kojim govore i svijet u koji s tim jezikom dospijevaju.

Tomislav Marijan Bilosnić 

PANORAMU „PRIJEĆI PREKO SVEGA“ TREBA SHVATITI KAO PROJEKT KOJI JE NUŽNO NASTAVITI I RAZVIJATI

Krešimir Bagić: Prijeći preko svega, Panorama hrvatskog pjesništva 2023. i 2024., Meandar Media, Zagreb 2025. 

Stevo Leskarac | Svjedok vremena

Marini Vujčić

Stigla mi poruka nova od duše dobro znane

Pokrenuvši guste misli i uspomene sjetne.

Osvanu zvjezdane slike sjećanjem ispisane,

Napisala ih je duša kakva se jednom sretne. 

Poznati otisak glasa, ko da me netko zove 

Vraća mi iščezle sate, drama se opet stvara. 

U magli pisac sjedi i smišlja replike nove…

Da li sve iznova vidim, ili me oko vara? 

Ponovo krenuše probe, svatko je u svom liku

I svoju ulogu strasno glumi nevinim žarom.

Od gole, guste igre mogu naslikati sliku 

I pustiti ju da traje u nekom okviru starom.

Tiho u rađanju pjesme izvor od slova buja

Dok vrijeme svoje slike u nisku magle niže.

Misli svijaju gnijezdo za Hrvatskog slavuja

Kao da davni dani mogu se primaći bliže... 

Svjedok je vremena ona, drama joj dobro znana

Pa misli svoje gole stavlja u riječi sjetne.

Zvjezdanost u njima sjaji tom rukom zapisana,

A pisala ih je duša kakva se jednom sretne... ____________________________________

Biserje samoće, Beletra, 2024.

Rikard Dimić | Oduzimaš mi dah

 

oduzimaš mi dah

usporenom kretnjom

posve usklađenom s mojom

u crno bijelom filmu

koji ima samo glazbenu podlogu

ti si iz vremena

kada su pogledi nešto značili

riječi bile jednostavne

i sloboda sveprisutna

oduzimaš mi dah

svojom pjesmom

koja me doziva

pogađa onu frekvenciju

nestvarne čežnje

i sipa čistu ljubav

koja ne osuđuje

koja ne opterećuje

koja nije teška

ti znaš sve moje riječi

i sve što ću ti reći

i sve moje pjesme

one su u tebi

i ti si dio njih

ja ne znam mnogo

ali znam to da

oduzimaš mi dah

jer samo za te sam ga čuvao

uz tebe

sve drugo stoji

naša topla, živa tijela

vrte se zaljubljeno

usred ovog ledenoga svijeta

Branka Smoje | Vrijeme za kavu

Već je jedanaest. Pravi zimski dan. Grize. Rekla bi moja baba na miriše na snijeg. Bura se malo stišala. Imam sreću, sunce je provirilo. Grije. 

Približavam se kafiću. Konobarica upravo na jedan slobodan stol spušta moju produženu kavu. 

Pitala sam je kako zna da sam stigla.

„Tako lipo vonjate, da vas ćutim“, baš je slatka.

Kimam glavom i smiješim se. Lijepo je čuti.

„Kako ste? Kako mama?“ pita i osmjehuje se.

Ja joj zahvalim.

Serotonin lagano raste.

Netko je rekao da je vrhunac sreće kad stigneš u svoj omiljeni kafić, a konobar ti servira kavu, prije nego ti dođeš. Eto.

Zatvorim oči i dišem. Upijam. Zrake sunca mi stvaraju male plavo-ljubičaste točkice u očima. Onda mijenjaju smjer, prave krugove. Ja kao da lebdim.

Pogledam u more. Zrcale se milioni dijamanata. Malo bježe, malo se vraćaju. Igraju se. Kao da se drže za ruke. Palcem i kažiprstom napravim mali prorez i kroz njega promatram mala sunca u moru. Plava se boja vidi jedino uz obalu, sve ostali sjaji. 

Tu plavo-modru moram zapamtiti. Treba je staviti na platno.

„Nebo je žuto, a sunce je blu“, čuju se Gustafi. 

Pogledam. Kad duže  gledam, nebo postaje svjetlije, a sunce poprimi notu modre, kao i krugovi u mojim očima.

Doplutaju patkice. Njih četiri. Dvije ženskice i dva muškića. Jutros sam im donijela staroga kruha. One me gledaju, malo s podozrenjem.  Nahranim ih. Ostavim fetu kruha ispod masline za vrapčiće. Znam da me vide. Čujem ih.

Sve su glasniji. Mali zbor.

I dopamin raste.

Sjednem. Guc kave. Divna je. Zarobi mi osjetila. Kao oblak oko mene se širi.

Sunce me grije. Uživam.

Udahnem. 

Promatram patkice. Ženske su išarane u smeđim tonovima, a muški imaju stotinu boja, sve zavisi s koje su strane sunce. Boja na glavi do mene je ljubičasta. Ona prava violet. A sa strane sunca je zelena, boja jelke ili  trave. I tako se izmjenjuju. Ne trepćem.

Kako patak miče glavom, boje se prelijevaju. Blješte.

Kako bi bilo ovo prebaciti na platno. Nisam sigurna bih li boje pogodila.

I oksitocin raste.

Kafićki mačak mi se očeše o nogu. Rep mu je visoko i lagano na vrhu se savija.

„Mišo, danas imaš lososa“, pomilujem ga. Dobije svoju kesicu. Oblizne se i skoči na stolicu do moje. Prede.

Glasniji je od galeba u daljini. 

Nebo poprima boju akvamarina.

Patkice mirno plutaju. Svjetlucaju  biseri na moru. Bit će da zvijezde danju spavaju u moru.

Kao da okreće na jugo.

Mirišem more. Širi mi se nosnicama.

Serotonin mi je na najjače.

Zatvorim oči.

Dišem.

I guštam.

Jurica Gašpar | Ne kradite mi sjećanja

Ne kradite snove o sretnijoj djeci iza nas.

Ne kradite banijska praskozorja,

dubrovačke jutarnje kave i zadarske zalaske sunca.

Ne kradite anđele sa zvonika,

ni miris kruha što mi kroz porušene krovove miriše,

jer svaki ovaj kamen suzom je natopljen,

da bi neka nova mladost mogla disati tiše.

Ne kradite nadu što iz pepela klija,

i uspomene na one što nas gledaju s neba.

Ostavite nam korijenje iz kojih ljubav izbija,

zemlju za djecu, kakva god im sreća treba.

Da grade domove gdje straha više nema,

da uče iz priča, a ne iz naših ratnih rana.

Nek' sloboda bude jedina tema,

ispisana na licima njihovih sretnih dana.

Nek' se smijeh ori gdje su padale granate,

nek' zagrljaji liječe stare boli.

Za sve one koji su za nas pali,

nek' budućnost procvjeta i mirno se voli.

Ne kradite budućnost,

jer bez nje ni nas više nema…

Predstavljena treća knjiga priča o Frankopanima

U srijedu 4. veljače 2026., u do posljednjeg mjesta ispunjenoj raskošnoj dvorani Kule nad Kamenitim vratima, zagrebačkom sjedištu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, svečano smo predstavili posljednju knjigu trilogije o knezovima Krčkim Frankopanima – „NOBILITAS OBLIGAT – Priče o Frankopanima“. Namjerno govorim u množini jer ova večer nije pripadala samo meni nego i još dvojici kostimiranih „frankopanskih pisara“ koje su simbolično utjelovili pjesnik glagoljaš Sebastijan Matić čiju ćemo zbirku također predstaviti u ovom istom prostoru za dva tjedna i jedan od najboljih glagomatičara David Šafran iz Soblinca. Njih dvojica preuzeli su ulogu učitelja na brzom tečaju glagoljice prije početka predstavljanja i obavili je vrlo uspješno.

Nakon dobrodošlice meštra obredničara Željka Heimera, Zmaja od Mesničkih Vrata, nazočne je pozdravio Sebastijan Matić. U svom kratkom govoru istaknuo je da smo nas dvojica čvrsto povezani glagoljicom, našim drevnim pismom, i to je ono što nas povezuje i s kneževskom porodicom Frankopan – stoljetnim čuvarima ne samo hrvatskog naroda i prostora, nego i vjere i kulture.

A upravo je oživljavanje sjećanja na Frankopane bila glavna tema večeri. Nazočni su tako imali priliku čuti kako su priče o Frankopanima nastajale i razvijale se, što ih je pratilo, kako su od njih nastale knjige i što su sve te knjige potaknule.

Dakle, počelo je još tamo 2018.-2019. kad sam napisao prvih šest priča o – kruhu. Ali ne bilo kojem kruhu iz lokalne pekare. Bile su to priče o svečanim kruhovima, pravljenim po drevnim receptima koje su kneginje Frankopan ljubomorno čuvale kao obiteljsku tajnu i predavale ih svojim snahama kada su njihovi sinovi preuzimali knežiju. Bila je to tajna koju su s koljena na koljeno prenosile žene. Tijekom stoljeća recepti su se mijenjali: u sastojcima - prilagođavajući se novim sredinama, u obliku - šaljući time određenu poruku i pismu kojime su zapisivani. U prvih šest priča spominje se šest recepata na šest različitih pisama.

Prema drevnom obiteljskom običaju knezovi su te kruhove lomili u svečanim prigodama od čega je i nastalo porodično ime Frankopan, od latinskog Frangere Pane – lomiti kruh. Prve „nove“ frankopanske kruhove ispekla je naša susjeda Ljiljana Plazibat - Lily, a nakon njezine smrti kruhove je mijesio i pekao Željko Preksavec iz Plaškog. Nažalost, i Željko nas je prebrzo napustio. Jedina osoba koja je sačuvala tajnu izrade frankopanskog kruha je Biba, tako da ga uvijek imamo kad nam zatreba.

Ritualno lomljenje kruha bio je dio tog prvog predstavljanja knjige „Nobilitas obligat – Priče o Frankopanima“, a sudionici večeri su ga imali prilike i kušati. Nije ostala ni mrvica – što je najbolje priznanje svakoj pekarici.

Berlinski zapisi u knjizi “Pisma Danici”

Berlin-Zagreb-Split/ U splitskom print studiju Redak netom je tiskana prva knjiga Sonje Breljak, novinarke i urednice Hrvatskoga glas Berlin. Ova zbirka kratkih priča nosi naslov “Pisma Danici – Zapisi iz Berlina”.

Nakladnik knjige je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima iz Zagreba u čijem je godišnjem izdanju “Danica”, tiskovini koja izlazi preko 150 godina, u proteklih 20 godina objavljeno svih 37  priča Sonje Breljak koje ispunjavaju 163 stranice knjige “Pisma Danici – Zapisi iz Berlin”.

Urednica knjige i autorica Predgovora knjizi je Zrinka Martinić iz Zagreba koja je i urednica godišnjaka “Danica”. Knjigu je grafički uredila književnica Sonja Smolec iz Velike Gorice, naslovnicu naslika slikarica Mirjana  Berka iz Splita, te ilustraciju u knjizi slikarica Nada Vučičić, također Splićanka.

Knjigu je korigirao i recenzirao novinar i književnik Adrian S. Kostré iz Berlina dok riječi iz Pogovora pripadaju novinarki i književnici Marijani Šundov iz Splita.

“Pisma Danici” donosi niz sjećanja, uspomena, biografija i doživljaja iz života autorice i hrvatskih iseljenika u Berlinu.

O knjizi i u knjizi, između ostalog, Adrian S. Kostré kaže: “Sve priče sabrane u zbirci Sonje Breljak „Pisma Danici“ odlikuju se podjednako onom mjerom subjektivnosti koja od pukog zapisa čini literaturu i onom objektivnošću koja je neizbježan dug njenom novinarskom zvanju … Objavljivanjem ove knjige sada je otjelovila odnosno i formalno postala ono što je duhom i dušom odavno bila: književnica.” 

A Marijana Šundov u pogovoru piše: “Kroz oči pisaca i pjesnika, ali i drugih umjetnika, slikara, kipara … bolje vidimo i razumijemo svijet oko sebe. Što sam ja vidjela kroz Sonjine oči? Vidjela sam nekadašnju mladu ženu, moju prijateljicu još iz studentskih dana, kako traži svoje mjesto u dalekom svijetu, kako pokušava stvoriti novi život koji nije birala, živjeti u tako dalekoj zemlji nepoznatog jezika i nepoznatih ljudi… Ukratko, možemo pročitati iz Zapisa puno toga. I naći se u puno rečenica, prepoznati slične osjećaje. Pogotovo ljudi koji žive u tuđini, daleko …”

U Zahvali na kraju knjige autorica, između ostalog, kaže: “Hvala našim iseljenicima, životima i likovima koji su mi bili i ostali trajna motivacija i inspiracija. Svi su iseljenici moji rođaci. Obitelj. Brojne priče u kojima su i njihovi životi, nadam se, naći će mjesto i u nekim budućim knjigama.”

Dakle, ostaje uživo čuti topla i živa sjećanja i priče o događajima i ljudima iz knjige “Pisma Danici-Zapisi iz Berlina” na prvom skorom predstavljanju u Berlinu a za nadati je i u nekim drugim gradovima u Njemačkoj i Hrvatskoj. 

Izvor: Hrvatski glas Berlin

Kajkavsko najže (10): Vejača drvenjača

Piše: Aleksandar Horvat

Zanimlivo! Gda čovek skorom pozabi na sneg, on najemput padne. I onda mu se čudimo, mi stari koji smo ga dugo ne vidli i deca koja su ga ne vidla nigdar. Sneg donese veselje onima kaj rad imaju lepe bele vidike, ali donese i drvlje i kamenje po ralicama, zimskim službama i sima koji bi po tomu snegu trebali nekaj delati. A si smo malo pogubleni kajri ne znamo nidi gde su sani, rukavice, kape, šali, čižme, se je to negdi pospravleno kajti je dugo ne bilo v upotrebi.

Za obične živeče ljude se zna - pred svojom hižom snega treba odmetati, kaj budu si koji ideju peške mogli lepo i sigurno iti po svojim putima i za svojim poslom. Znam da je negdi v garaži bila moja stara lopata kaj sam ju kupil pred par let. Plastična, ne baš bog zna kaj. A ova moja je plus toga malo bila napokla. I naravski, kak sam zagrabil malo na stranu, raščehnula se je v sekundi, još su me niti pošteno ne počela križa boleti od prekratkoga štila. Tu sam spoznal da su se štacunari isto tak čudili snegu kak i mi starci i deca. Novu lopatu nemaš za kupiti nigdi.

Ali, zmislil sam se da v mojim premetavanjima po najži, da sam negdi videl spasa. Negdi pod gredom mora biti zateknuta - vejača. Kakva je to sjajna stvar! Znam za vejaču od kak sam bil mali drišlavec, saka hiža v selu pri moji baki je imela jenu. Rekli bi - drvena lopata. Ali gle, neje to baš samo tak. V ono vreme gda su vejače bile “moraš ju imeti“ produkt, po svetu su hodali Cigani koritari. Rekli bi jeni da ne smeti tak grdo govoriti, ali gleč, tak je. Jen je njihov rekel, kak sam prečital v nekakvim zapisima: „Romi, to su ovi bogati z žulencijama i penezima, mi smo obični Cigani”.

Dario Samardžija | Sve vode teku u jedno

Sve vode teku u jedno.
Sve tuče, snjegovi. I kišne kapi.
Svi potoci, rijeke
putuju ko jedno
stojećoj majci. 

Ni da bi uzeli
ono što je vrijedno,
ni da bi ponijeli stabla
polje nepregledno.
Goli kreću na put.

Kamenje izbace,
mostove sklone.
Na njihovu putu
ne treba prepreka.
Znaju kojoj majci hode.

A ona ih tako nesebično čeka,
pokrita velom tajne.
Što više djecu grli svoju,
izgrlit ih je teže.
I sve vode teku u jedno.

CeKaTe | DISPOZICIJA 2026 – dijagram dijaloga arhitektura & kazalište • predstava / radionica / izložba

 

Interdisciplinarni program DISPOZICIJA 2026 – dijagram dijaloga održava se u Centru za kulturu Trešnjevka i galeriji Modulor od 12. do 20. veljače 2026., dok je izložba otvorena za posjetitelje do 5. ožujka 2026.

Program započinje 12. veljače 2026., a otvorenje izložbe održat će se 20. veljače 2026. u 19 sati u prostoru galerije Modulor i foajeu Centra za kulturu Trešnjevka.

DISPOZICIJA je projekt koji arhitekturu promatra kao živ proces – kao polje dijaloga s kazalištem, glazbom, performansom i vizualnim umjetnostima. Program vode autori i autorice iz različitih, ali blisko povezanih umjetničkih područja: arhitektica Ivana Tutek, multimedijalni umjetnik, pjesnik i dizajner Stanislav Habjan te arhitektica i glazbenica Bernarda Lukač.

Središnji dio programa čine dvije izložbe koje zajedno tvore jedinstvenu tematsku cjelinu: uvodna izložba autora radionice i završna izložba radova nastalih u sklopu studentske radionice arhitekture. Izložbe prate proces, od autorske ideje do kolektivne interpretacije, i otvaraju prostor za razmjenu znanja, iskustava i umjetničkih jezika.

Program započinje glazbeno-scenskom igrom – performansom Kafka i sin, koji se izvodi 12. veljače 2026. u 20 sati i predstavlja tematski i konceptualni uvod u cijeli ciklus.

GLAZBENO-SCENSKA IGRA / PERFORMANS

KAFKA I SIN

Vrijeme: 12. veljače 2026. u 20 sati

Mjesto: Centar za kulturu Trešnjevka

Izvedba: Stanislav Habjan i prijatelji glazbenici (Kafka i sin)

Ulaznice: 10 € (kupnja na blagajni Centra za kulturu Trešnjevka, sat vremena prije izvedbe)

Kafka i sin je hibridna predstava koja se istodobno kreće između performansa, koncerta, recitala i osobne ispovijedi. Kroz crtanje, filmski jezik, glazbu i dramsku igru uživo, Stanislav Habjan istražuje motive očinstva, nasljeđivanja i umjetničkih utjecaja, polazeći od Kafkina „stanja siročeta“, koje se u izvedbi pretvara u čin trajnog posvajanja.

Predstava je dosad izvedena tek pet puta, a 2025. godine pozvana je na 30. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, gdje je izazvala snažne i emotivne reakcije publike te bila opisana kao „neočekivano oslobađajuće iskustvo“.

Kritika ističe Habjanovu otvorenost prema umjetničkom nasljeđu i hrabrost da ga reinterpretira kroz osobni, izvedbeni čin, pri čemu se autorstvo promišlja kao zajednički prostor stvaranja. Kafka i sin tako ne govori samo o Kafki, nego i o suvremenom umjetniku, njegovim precima, saveznicima i publici.

Više informacija: https://cekate.hr/program/dispozicija-2026_-dijagram-dijaloga-arhitektura-kazaliste/

Jelena Stanojčić | „Treći život“ Marice Žanetić Malenica

   

Sinoćnja promocija romana „Treći život“ Marice Žanetić Malenica u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu bila je jedna od onih večeri koje se pamte. Knjižnica je bila ispunjena do zadnjeg mjesta, atmosfera topla i vesela, a interes publike toliki da su se knjige prodale sve do jedne. 

Promociju je vodila Petra Koštić, a o romanu je govorila književnica Sonja Smolec kao i sama autorica, svaka iz svoje perspektive, nadopunjujući se i približavajući publici temu i duh knjige. Razgovor je bio živ, duhovit, zanimljiv i iskren, baš poput romana o kojemu se govorilo. 

 „Treći život“, je roman kojeg je vrijedno pročitati. Intrigantan je od samog svoga početka, pa sve do kraja. Pored toga, pisan je vrlo duhovito, a govori o temi o kojoj se u hrvatskoj književnosti, koliko je meni poznato, nije pisalo: o ženi koja u „kasnim“ godinama ruši predrasude i stereotipe o starosti i starenju te preko jednog sajta traži sebi dečka u težnji da svoj „treći život“ na taj način učini smislenijim. To je roman koji nas podsjeća da život u svakoj svojoj fazi može biti plodan, zanimljiv i pun smisla ako znamo što želimo i imamo hrabrosti krenuti ka cilju.

Nažalost, mnoge žene se već približavanjem sedamdesetima same „otpišu“. Ali ne i Jelena, glavna junakinja romana. Ona je žena koja jest, koje ima. Koja odbija biti nevidljiva i ne dopušta da to postane.  

To nije uvijek lako, uostalom, tko kaže da je život lagan? Ali kad mu ideš ususret s osmijehom, kad sve gledaš s vedrije strane i kroz humor, onda se i život pobrine odužiti se na najbolji mogući način: uzbudljivošću i  radošću življenja.

„Treći život“ je knjiga koja motivira, pisana duhovito i vrckavo. I nipošto nije namijenjena samo ženama, nego, kako S. Smolec reče, i muškarcima koji su voljni čitati između redova, i na taj način i sami još ponešto naučiti.  

Sinoć je to bilo itekako vidljivo: u prepunoj knjižnici gdje se tražilo mjesto više, bilo je muškaraca koji su stajali na galeriji knjižnice i sve pomno pratili. Nadam se da su svi prisutni, i oni koji su kupili knjigu, kao i oni koji to nisu, iz knjižnice ponijeli osjećaj da život, bez obzira na godine, uvijek ima što ponuditi.

Antonija Barišič | Nije fer!

 

Autor: Antonija Barišič, prof

Monolog „Nije fer!“ nastao je iz potrebe da se dječjim glasom, iskreno i duhovito, progovori o svakodnevnim situacijama u kojima se dijete susreće s osjećajem nepravde, nerazumijevanja i uspoređivanja. Lik djevojčice oblikovan je kao prepoznatljiv, suvremen glas učenice viših razreda osnovne škole koja promatra svijet oko sebe s dozom ironije, ali i emocionalne osjetljivosti.

Kroz niz kratkih, komičnih situacija iz obiteljskog i školskog okruženja, monolog prikazuje unutarnji svijet djeteta koje pokušava razumjeti pravila odraslih, školska očekivanja i odnose s bližnjima. Humor proizlazi iz pretjerivanja, brzih promjena emocija i kontrasta između dječje logike i svijeta odraslih, dok se ponavljanjem rečenice „Nije fer!“ naglašava osjećaj frustracije, ali i ritam same izvedbe.

Iako je monolog blago humorističan, njegova je temeljna poruka ozbiljna: dijete ima pravo na vlastiti tempo, pogreške i autentičnost. Završetak monologa donosi smireniji ton i pokazuje razvoj lika koji, umjesto prigovora, prihvaća sebe i vlastiti način funkcioniranja. Time se naglašava važnost samoprihvaćanja i poštivanja različitosti među djecom.

Monolog je pisan za učenicu petog razreda te je prilagođen njezinoj dobi, govornim mogućnostima i scenskoj izražajnosti. Predviđen je za pojedinačni scenski nastup bez rekvizita, s naglaskom na govor, mimiku i kontakt s publikom. Tekst potiče mladu izvođačicu na razvoj govorne sigurnosti, osjećaja za ritam i scensku prisutnost, a publici nudi prepoznavanje i smijeh.

NASLOV: NIJE FER! 

(Na pozornici stoji djevojčica. Ruke na bokovima. Gleda publiku kao da joj je dosta svega.)

DJEVOJČICA:
Znate… meni je sve u životu – ali baš SVE – nekako… NIJE FER!
I to nije obični “nije fer”, nego ono… MEGA nije fer!
Ultra! Turbo! XXL! Nije fer puuuuno!

(Počne hodati tamo-amo kao profesor koji drži predavanje.)

Prvo… kod kuće.
Moja mama stalno govori:
(imitira mamu, pretjerano nježno, s rukom na prsima)
“Dušo moja, ti si ODRASLA, ti možeš sama.”

Ali kad želim pospremiti svoju sobu, onda odjednom nisam odrasla!
Ne, ne… tad sam beba!
(cendra kao beba)
„Ajme meni, moja bebica opet sve razbacalaaaa.“

A ja stojim kao kip i mislim se:
Ja? Beba?
Pa zadnji put sam bila beba… ni ne sjećam se kad.
Mislim, dobro… ponekad se ponašam kao beba… ali ne stalno!

1. SITUACIJA  – ŠKOLSKA KATASTROFA

A onda škola.
Uf.
To je posebna priča.

Znate onu učiteljicu matematike?
Što se pojavljuje iza tebe baš kad šapćeš?
Ili baš kad se okreneš provjeriti imaš li komadić papira u kosi?
Ili baš kad… trepneš?

(približi se publici, šapće)
Ona ima radar.
Matematički radar.
Izračuna gdje si prije nego ja izračunam koliko je 7 puta 8.
(Što… nećemo sad o tome…)

Jučer me pita:
„Zašto nemaš domaću zadaću?“

A ja sam imala logično objašnjenje.
Super logično!
Znanstveno utemeljeno!
Pametno ko Einstein!

Ja kažem:
(svečano)
„Učiteljice… moj pas… mooožda… mislim… vjerojatno… JEDE radne bilježnice.“

(Pauza. Gleda publiku.)

Ali učiteljica me samo pogleda.
Onim pogledom.
Znate.
Onim.
Što te probije do kostiju.
Do duše.
Do povijesnih ostataka tvoje lipe u prvom razredu.

I kaže:
(imitira učiteljicu hladno)
„Nije fer prema tvom psu da mu to pripisuješ.“

A JA?
JA SAM ŽRTVA OVE SITUACIJE!
Nije fer.