Zoran Gavrilović | Točka

 

Jučer sam se mislio istegnuti

i podići na prste.

Obećanje je bilo na nebu,

ali večer ga je pojela,

pa sam umoran zaspao.

Probudio sam se u podne

i shvatio da sam upitnik.

To je gradacija:

prvo vičeš,

onda si postavljaš pitanja.

Moj žalosni pad

od uskličnika do upitnika

donio mi je probleme,

jer nitko ne voli čovjeka

koji postavlja pitanja,

a ne zna odgovore.

Da sam razuman,

popio bih čašu vode.

Tako se u kvizovima

gasi nervoza

i kupuje vrijeme.

Ali ja lutam svijetom

i tražim odgovore:

pogrešno vrijeme,

pogrešni ljudi,

pogrešan dan.

Svi oko mene

igraju se izbjegavanja.

Teško ću tim putem

ponovno doći do uskličnika.

Možda je jednostavnije

baciti pitanje iz upitnika

i postati točka.

Đurđa Vukelić Rožić | Tat

Moja baka Jelica mi je pričala o svojoj susjedi Mari koja je davno, dok su još obje bile mlade gazdarice na selu, počinila pohod na njezino imanje kradući stvari iz dvorišta, vrta, pa čak i domaće životinje, ne znajući da je promatrana iza zavjese. Toga dana moja Jelica je ostala sama kod kuće. Manja djeca su bila u školi, a veća u šumi s ocem, njezina svekrva i svekar kod kćeri u gradu. Uhvatila je pola sata za sebe između poslova, no, tek što je sjela u drveno korito puno tople vode, netko je nekoliko puta žestoko udario šakom po ulaznim vratima, prodrmavši drvenu hižu. 

Potom je pokucao na prozor kuhinje. Ženica se umirila u svojoj kupki, u mislima zahvaljujući svojoj majci na gusto kukičanim zavjesama koje su je krile iza malih okana. Znala je da zle oči nisu mogle prodrijeti u njezinu kuhinju. Željela je predahnuti. Čak su i pripreme za kupku bile naporne. Nekoliko kanti vode trebalo je donijeti s bunara, ugrijati u velikim loncima na štednjaku, donijeti veš-korito... Nakon dugog dozivanja i lupanja nastade tajac. Ponukana znatiželjom, baka se zaogrnula toplom lanenom plahtom i pošla od prozora do prozora ne bi li vidjela je li ta agresivna osoba odustala i otišla.

Iznenađena, ugledala je susjedu Maru u dvorištu. U lijevoj ruci držala je pregaču čije je rubove prikupila ispred trbuha tako da čini veliku torbu. I to lijepu tamnoplavu kecelju koju joj je moja baka sašila i darovala za rođendan. U nju je stavila suhi sir koji je uzela iz sirnice, manju staklenku s ušećerenim višnjama s prozora ljetne kuhinje te je nestala u pljevnjaku. Baki bi jasno da će pokupiti provjereno svježa jaja iz kokošjih gnijezda. Kada se Mara vratila u dvorište, držala je veliku kokoš za noge koja je, sirota, bila tiha i mirna onako viseći iz Marine lijeve ruke kojom je držala rubove sada već trudne kecelje. Jelici se učinilo da je to Agata, bakina maza. Mada je torba na trbuhu kradljivice bila puna, ova se ipak uputila i u vrt. Baka je jurnula u spavaću sobicu i vidjela kako žena skuplja povrće. Imala je dodatnu mrežicu u džepu i nju napunila rajčicama, krastavcima i paprikama. Bezočno je žvakala zrele šljive kidajući ih s grane. Koštice je pljuckala po vrtu. Na odlasku, otkinula je nekoliko pelcera s pelargonija i uzela cijelu teglicu s ružičastom vodenčicom! 

Vrlo dobro se sjećam kako baki nisam previše vjerovala; bila je odlična pripovjedačica, duhovita zabavljačica, a kroz djetinjstvo čula sam nekoliko verzija te pripovijetke. Svejedno, moja mlađa sestra Janica i ja rado smo se smijale njezinu pripovijedanju. Smatrala sam da se takvo što ne događa u stvarnosti. Držim da sam se poistovjetila s kradljivicom razmišljajući: ja bih se bojala kazne Božje ako bih krala, ali i ne bih počinila takvo što zbog sramote. Što ako me netko vidi? Uostalom, zašto bih oštetila ljude jer, zatreba li mi bilo što i lijepo ih zamolim, sve bi mi dali. Kao i ja njima.

Tog sunčanog, srpanjskog dana, pola stoljeća kasnije, nekako se dogodilo da sam u radni dan kod kuće; odlazeći na posao suprug je odvezao naše najmlađe dijete u vrtić, a dvoje starijih pošlo je u školu. Moji roditelji bili su u toplicama. Oni su imali svoj stan u prizemlju naše kuće i živjeli odvojeno od nas, ali ipak. Odjednom shvatih, sama sam kod kuće. Bilo je to poput „Praznika u Rimu“¹, a ja princeza, čitav svijet bio je moj. Nije da je to holivudska božićna komedija, nisam ja ni izdaleka slična Kevinu² i slučajno ostavljena kod kuće, no ipak se dogodilo. Te se sjetih svoje bake! 

Brže-bolje skuhala sam ručak, uredila kuhinju, malo počistila cijeli stan, napunila perilicu posuđa, perilicu rublja, štoviše, oprala i prozore i – da. Napunila kadu toplom vodom. Nanijela boju na kosu, masku na lice, uredila obrve, izribala stopala, sredila nokte... I tada smućkah svoj omiljeni cappuccino. Ali baš veliku šalicu omiljenog mi napitka. Onako osvježena, odmorna, proljepšana, deset godina lakša, sjedoh u svoj omiljeni naslonjač. Omotana udobnim ogrtačem nekog hotela sa sedamnaest zvjezdica, priželjkivala sam ovakve trenutke odmora bar jednom tjedno!

Dok sam rješavala treći majstorski sudoku i mislila krenuti na zavodljivu talijanku, din-don! Din-don! Din-don! Netko je ozbiljno i uporno zasjeo na zvono. Potom je, ali baš grubo šakajući ulazna vrata kuće, opako i glasno udarao o drvo. Sjetih se filma „Netko kuca na vrata kolibe”³, i obli me znoj. Uživancija je uništena, čarolija je nestala! Svijet jednostavno ne ostavlja ljude na miru, ni u dobru ni u zlu. Uzima što uzeti može u svom sebičnom pohodu. Tako opstaje, snažeći i predatore i plijen, pa kakva bude srećica. Ma, ne treba tu puno filozofije, samo me ostavi na miru, svijete. Dva sata tjedno, tražim li previše?

Ivana Seletković | Izgubljeni/a svije(s)t ili pitanje poraza mišljenja

“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)

Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava. 

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat. 

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?” 

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.  

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.

Zoran Hercigonja | Perspektiva knjiga – kako se knjiga prometnula u ciglu

***

Književnost je sadržajno prisutna svuda oko nas, kao i plodovi njezina stvaralaštva. Više nije neobično vidjeti knjige kako se prodaju na različitim mjestima, a ne samo ondje gdje im je nekoć bilo prirodno stanište – u knjižarama, uz stručne ljude koji godinama rade s knjigama, autorima i proizvodom njihova intimnog, misaonog svijeta. Navikli smo da se knjiga prodaje u knjižari; navikli smo da se s police omakne u naše ruke, misli i misaone procese. Uz stručnost i osjećaj za taj svežanj fikcije, ideja i svjetova, kupac ili kupac-čitatelj u svojoj dvojakoj ulozi preuzima knjigu doživljavajući svojevrsnu apoteozu i prije samoga čina čitanja, a potom i u njegovu punom žaru.

"Knjige s polica uglednih knjižara čovjeku su pružale određenu garanciju i sigurnost u kvalitetu sadržaja i ponuđene fikcije."

No s vremenom smo knjige premjestili u džepna izdanja, pa je mnoštvo fikcije i žar stihova završilo na usputnim kioscima, uz suvremene laži i tračeve serijskih publikacija koje opstaju upravo na izmišljanju i senzacionalizmu. Izvorno književno djelo, skinuto s promotivnih polica knjižare, pretvara se u usputan, gotovo površan čin čitanja, tek kako bi se prekratilo vrijeme čekanja. Knjige sljubljene sa staklom kioska, obješene o špagu ili konopac poput sajamske robe, trivijalizirali smo upravo tim činom pojednostavljivanja njihove promocije i transporta do ljudi. Ugrozili smo njihov identitet i ozbiljnost, a sadržajnu cjelovitost sveli na puko rezbarenje siromašnim mislima i površnim razumijevanjem. Kao da su knjige razvodnile vlastitu dubokoumnost čitajući se usput, u prolazu, iz džepa, uz cigaretu i masni burek u niskobudžetnoj menzi.

S vremenom su romani, zbirke poezije, eseji i putopisi vrijednih i cijenjenih autora, upravo zbog svoje prostorne dislociranosti, dovedeni u isti vrijednosni okvir s tračevima i crnom kronikom. Zapanjujuće je koliko se mijenja perspektiva s promjenom prebivališta knjige. Na peronima, autobusnim kolodvorima i čekaonicama uglavnom se čitaju tračevi i pomodni komentari, dok se kultura čitanja nije razvila u smjeru ozbiljnijeg štiva koje otvara vrata višim misaonim sferama. Premještanjem knjige nije se promijenio čitatelj, nego se promijenio odnos prema samoj knjizi.

Srcedrapajući je prizor kada se kvalitetan roman nađe u trgovini mješovite robe ili u svaštari, bačen u metalnu košaru zajedno s raznim kućanskim priborom. Ograđen visokom metalnom pregradom za koju zapinju gumbi košulja ili končaste niti rukava, roman ondje leži izmiješan i izgužvan poput nagnječene konfekcije donjeg rublja. Takav prizor dodatno ubrzava opadanje vrijednosti knjige u procesu cjelovitog vrednovanja književnog djela. Knjiga nije cigla, nije podmetač za lonce niti blokator za vrata da bi se gurala u košaru sa svim i svačim.

Takvim društvenim odnosom prema knjigama pretvaramo ih u sredstva pogodna tek za vanjsku uporabu. Knjigama je potrebno dostojanstvo i poštovanje jer su u njima akumulirani odjeci nečijeg stvaralačkog opusa, godine promišljanja, osjećanja i umjetničke discipline. Svodeći ih na razinu pomodnih časopisa ili običnih uporabnih predmeta, izvorna književna djela dodatno ponižavamo i obezvrjeđujemo. Prestali smo nositi jastučić za ruku jer se možemo nalaktiti na knjigu debljine pedesetak milimetara. Oduzmemo li knjizi njezinu književnu svrhu, pretvorili smo je u običan uporabni predmet, sredstvo koje služi isključivo ispunjavanju površnosti i mediokriteta.

Pogrešan položaj i pogrešan društveni tretman možda najviše obezvrjeđuju sadržaj knjige. Ovo moderno društvo, u svoj toj ubrzanosti i modelu življenja brzinom svjetlosti, prijeti da će sve te divne tvorevine svesti na obične cigle i podmetače. Nakon toga ostaje pitanje: hoće li se knjige jednoga dana prodavati na sajmišnim rasprodajama isključivo kao predmeti, kao prometala raznih odvratnih i navodno praktičnih ljudskih zamisli?

Svedemo li prodaju ovih divnih knjiga na čistu banalnost, nećemo izvršiti samo kulturnu štetu. Počinit ćemo svojevrsni duhovni genocid nad svim tim fikcijama, svjetovima, mislima i iskrenim pobudama autora koje su stoljećima gradile čovjekovu nutrinu, njegovu imaginaciju i sposobnost razumijevanja drugoga.

Nada Mitrović Uzelac | Kap snage

Kada bih imala snage,

otišla bih Negde.

Bilo gde.

Na koliko god.

Vreme imam.

Za skromne želje

novac je nem,

ali dovoljan.

Ali...

koren je presušio.

Grane bez izdanaka.

Krila klonula.

Ostala sam kraj puta,

pod onim Beketovim drvetom.

Vreme prolazi,

a Godo ne dolazi.

Petak stigne pre nego što trepnem.

Dok moji ispisnici zauvek odlaze,

želim da menjam ovo stajanje

za ranac na leđima.

Da pratim putokaze

i krotim neprohodne bogaze.

Upijala bih nepoznate daljine.

Na tuđem jeziku pozdravljala strance,

mahala brodovima u prolazu.

Verujem 

da Tamo sunce zalazi drugačije

nego sa ovog prozora.

Konačno Negde.

Tamo gde se radost ne moli,

već uzima u hodu,

gde je za nju dosta mrva snage

i nečije reči, tihe i blage.

Magdalena Pavličić | Kamenčići sjećanja

On, on je moja bol

Moja preboljena i prožvakana

bol

ostavljena i utišana

bol

U kamenčiću na cesti

U vjetru je, otkud god puhao

U mirisu bilo čije cigarete

U svakom „Molim?“

I kao da gledam kako mu se usta skupljaju u smiješak

dok gledam prazan odraz

samo stolice

samo stol i stepenice

Vrata se otvaraju i

na njima opet – pogodi –

nije on

Lorena Galeta | Migracija sentimenta

Ne osjećam, santa sam leda.

Neosvojiva, ali i nepokorena..

Koga li sam to voljela godinama?!

Razbojnika, kleptomana, ovisnika.

Osakatio me za stoljetnih čekanja,

Koja se, u konačnici, nisu isplatila..

Bože moj – kakvog li nezahvalnika!

Potonuli smo, čak gore od Titanica.

Ljubav ne tražim, niti mi treba –

Emocije su zgarište imperfekta.

Oto Kraml | Vjesnik haiku-senry niz

 Senryu/haiku niz: Ljepotica iz Savske

I.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac dobio dar

II.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac se otkriva

III.

izgoren Vjesnik
kat za katom otkljucan
novi plac čeka

IV.

mladost i Vjesnik
nostalgična sjećanja –
plac sluti sutra

_____________________________________

NAPOMENA: u  3. pjesmi u drugom stihu stoji - kat za katom otkljucan, što nije pogreška nego mi je izašlo iz radnje kljuna velike ptice koja kljuca, otkljucava dijelove plijena koji je onda otkljucan. 

Održana premijera SPIDER-MAN: Novo doba

 

PREPUNA SCREENX DVORANA ODUŠEVLJENO DOČEKALA HRVATSKU PREMIJERU FIMA SPIDER-MAN: NOVO DOBA 

Uz ovacije publike i sjajnu atmosferu, sinoć je u prepunoj ScreenX dvorani CineStara Branimir Mingle Malla održana hrvatska premijera filma Spider-Man: Novo doba, jednog od najiščekivanijih filmskih naslova godine. Film od četvrtka, 30. srpnja igra u kinima diljem Hrvatske u distribuciji tvrtke Jučer, a prvi gledatelji već su potvrdili kako je riječ o istinskom kino spektaklu koji podiže ljestvicu superherojskog žanra.

Premijera je okupila brojne obožavatelje Marvelova filmskog svijeta, predstavnike medija, osobe iz javnog i društvenog života te poznate influencere među kojima su bili Marko Vuletić, Grigor Baždar, Anthony Joseph Vilanca i Ivan Šarić. Program je vodio Daniel Bilić, koji je publiku uveo u večer posvećenu filmu koji pomiče granice filmskog doživljaja.

Posebnost ovog ostvarenja nije samo nova, emocionalno snažna priča o Peteru Parkeru, već i činjenica da je Spider-Man: Novo doba prvi film u povijesti sniman posebno za ScreenX format. Za razliku od dosadašnjih ScreenX projekcija, kod kojih je proširena slika nastajala u postprodukciji, ovdje su dodatni kadrovi planirani i snimani tijekom same produkcije, čime je stvoreno potpuno novo vizualno iskustvo. ScreenX tehnologija proširuje sliku na bočne zidove dvorane, stvarajući panoramski prikaz od 270 stupnjeva. Publika tako više nije tek promatrač događaja na platnu – postaje njegov dio. Svaki let između nebodera, svaka akcijska sekvenca i svaki obračun dobivaju novu dimenziju, stvarajući osjećaj potpune uronjenosti u Spider-Manov svijet.

Novo poglavlje donosi Petera Parkera pred dosad najveće izazove. Dok pokušava pronaći ravnotežu između svakodnevnog života i odgovornosti koju nosi njegova maska, suočava se s prijetnjom koja će ga natjerati da preispita vlastite granice i cijenu herojstva. Film, osim spektakularnih akcijskih scena, donosi priču o odrastanju, odgovornosti i izborima koji oblikuju čovjeka.

U glavnim ulogama ponovno gledamo Toma Hollanda, Zendayu i Jacoba Batalona, dok glumačku ekipu predvode i Sadie Sink, Jon Bernthal, Tramell Tillman, Michael Mando i Mark Ruffalo. Režiju potpisuje Destin Daniel Cretton, koji Spider-Manov svijet predstavlja u njegovom dosad najambicioznijem i vizualno najatraktivnijem izdanju.

Snažne reakcije publike nakon premijere još su jednom potvrdile da je Spider-Man: Novo doba mnogo više od novog nastavka omiljene franšize. Riječ je o filmu koji spaja vrhunsku filmsku produkciju i inovativnu tehnologiju u jedinstveno kino iskustvo, potvrđujući da se najveći filmski spektakli i dalje doživljavaju ondje gdje im je i mjesto – na velikom platnu.

Spider-Man: Novo doba u kinima diljem Hrvatske od 30. srpnja, uz pretpremijerne projekcije 29. srpnja. 

Trailer 1:

Trailer 2:

Spomenka Krebs | Logika ljetnog logora - Die logik von lager und sommerweide

 LOGIKA LJETNOG LOGORA

Stajali smo jedno nasuprot drugome u onom savršenom ljetnom popodnevu. Tišina između nas odjekivala je poput optužnice. „Ubij se u meni“, rekla sam tiho, bez imalo drame, kao da primjećujem kako je dan lijep. „Hajde, ne oklijevaj. Tako ćeš napokon nestati iz mojih svjetova.“

Zločin je bio savršen jer je ubojica bio intiman s žrtvom, a mjesto zločina – naše vlastito sjećanje – odavno nam je bilo poznato. Čekali smo samo istražitelje da zapečate traku oko naših nada. Obećala sam ti da ću doći na tvoj sprovod. Pitala sam onim istim hladnim glasom, hoćeš li i ti doći na moj. Naravno da hoćeš. Naša su stratišta ionako zajednička, smještena u lijevoj i desnoj komori onog logora koji smo godinama, sasvim slučajno, punili vlastitim žrtvama.

Tu je prestajala svaka velika misao. Filozofija je, kao i uvijek, pokušavala hodati uspravno, tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje za bodljikavu žicu koju smo razvukli. No, poezija je bila pametnija. Ona je znala za zakon gravitacije. Pustila je mozak da jednostavno sklizne dolje, ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.

Tamo, u debelom hladu vrbe, točno na mjestu gdje smo jedno drugo dokrajčili, mozak je napokon odustao od logike. Počeo je mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama, dok je obližnji potok, potpuno ravnodušan prema našoj tragediji, žuborio svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.

Bilo je to upravo onoliko odvratno koliko i istinito.

---

DIE LOGIK VON LAGER UND SOMMERWEIDE

Wir standen einander gegenüber an jenem perfekten Sommernachmittag. Die Stille zwischen uns hallte wie eine Anklageschrift. „Bring dich in mir um“, sagte ich leise, ohne jede Dramatik, als würde mir nur auffallen, wie schön der Tag ist. „Zögere nicht. Verschwinde endlich aus meinen Welten.“

Das Verbrechen war perfekt, denn der Täter war mit dem Opfer vertraut, und der Tatort – unser eigenes Gedächtnis – war uns längst bekannt. Wir warteten nur noch auf die Spurensicherung, um das Absperrband um unsere letzten Hoffnungen zu ziehen. Ich versprach dir, zu deiner Beerdigung zu kommen. Du fragtest mit jener kalten Stimme, ob du auch zu meiner kommen würdest. Natürlich würdest du das. Unsere Hinrichtungsstätten sind ohnehin identisch, untergebracht in der linken und rechten Kammer jenes Lagers, das wir jahrelang, fast ungewollt, mit unseren Opfern füllten.

Hier endete jeder große Gedanke. Die Philosophie versuchte wie uvijek, mit erhobenem Haupt aufrecht zu gehen und im Gehirn nach einer Rechtfertigung für den Stacheldraht zu suchen, den wir gezogen hatten. Doch die Poesie war klüger. Sie kannte das Gesetz der Schwerkraft. Sie ließ das Gehirn einfach hinabgleiten, direkt ins Herz, auf jene blutige Sommerweide.

Dort, im tiefen Schatten einer Weide, genau an dem Ort, an dem wir uns gegenseitig erledigt hatten, gab das Gehirn die Logik endlich auf. Es begann, rhythmischen Blödsinn in Regenbogenfarben zu stammeln, während der nahe Quell, völlig gleichgültig gegenüber unserer Tragödie, sein patetisches „am stillen Abend“ gluckste.

Es war genau so widerlich, wie es wahr war.

Tomislav Domović | Godovi

Tvoj poljubac;

rasvjetljena spilja,

spiljski zrak

pun sabljastih tigrova s očnjacima na njuškama mojih posustalih

rasplodnih jelena

Tvoj poljubac, na vratu mašta o punokrvnim životinjama,

otvara aortu i lijesove, moje želje

Dan je i ja ti vjerujem

Nisi vampir, tek vidovito

njuškaš krv i pripomenak muškarca

Jer si žena

Urođena nesvjestica, mlijekom raspukle usne

Jezikom tešeš pjesme,

godove sudbine

Obnavljaš proljeće u mojim mraznim pupovima

Iz lijesa dižeš me u otopljene sige

Ruža Zubac-Ištuk | Moje ruke još žele pisati

Moje ruke još žele pisati, disati u stihu

iako se riječi odupiru nužnosti stvaranja

jer gube odjek u hramu samozatajnosti

dok tražim opravdanje za neizrečeno, 

a naglas obećano sebi. 

Hladno je predvečerje uoči gozbe Jaganjčeve

i prsti zebu na rubu podignute čaše.

Izostat će zdravica jer voda se nije pretvorila u vino.

Kako ću ugasiti žeđ nadahnuću šačicom riječi?

Lutam zabitima spoznaje, propinjem se, tražim, kucam…

Nebeski ulazi zatvoreni su ljudskim koracima, 

anđeli pred vratima Edena mrtvu stražu drže. 

Još samo pjesnici širom otvaraju dušu izgubljenom danu.

Nude mu skromno utočište u bijegu od stvarnosti

i časte ga pustim iluzijama.

Uputit ću se k njima jer moje ruke žele pisati,

riječima paliti krjesove i pustiti pjesmu da gori 

za doživljaj neponovljivog trenutka.

Josip Balaško | Epigrami (2)

Bio je političar,

a sada je žongler

kao nekad prije,

ali u životu

nikada ništa

mijenjao nije!

*

Mi smo o hrvatskoj povijesti

uvijek imali tri čiste,

ali kod raznih povjesničara

ni dvije nisu bile iste!

*

E, poštovani Remarque,

konačno na zapadu

nešto novo?

Sve više Judi judino,

a sve manje

Bogu bogovo!

*

Kralj Tomislav

uvijek je okupljao naraod

oko hrvatskoga dvora.

I on je razočarao?

U Zagrebu ga ispraća

sa Glavnog kolodvora!

*

Jedni traže hitan

pismeni odgovor

na svoju kritičarsku tezu.

Drugi ne mogu 

pismeno odgovoriti,

jer su s prstima u pekmezu!

*

Politika treba pridonijeti

sprječavanju prolijevanja krvi,

a prvi bi korak trebao biti

porušiti sve dosadašnje brvi!

U 83. godini preminula je Andriana Škunca, hrvatska pjesnikinja i fotografkinja, članica Društva hrvatskih književnika

 

Andriana Škunca
Fotografija: Facebook

Kako donosi Hrvatska enciklopedija, Škunca je studirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo te kasnije i živjela pa je njezino pjesništvo trajno obilježeno insularnim iskustvom, slikama i motivima. 

U prvim zbirkama prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969.; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981.), okreće se pjesmi u prozi, sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992.; Zeleni prah, 1994).

U pjesmama niže slike i ugođaje kojima lirski opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija upisuje u glavni tok hrvatskoga pjesništva od S. Mihalića do J. Severa i A. Žagar.

Sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985.), Druga strana zrcala (1988.), Novaljski svjetlopis (1999.), Predivo sve užih dana (2002.), Vrijeme se zanjihalo (2015). Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2006.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2019).

Izvor informacija: Društvo hrvatskih književnika, 29.7.2026.

Andriana Škunca, Wikipedija

Clara Wolf | Tišina

Nestala sam,

nitko ne pita.

Svjetlost sunca

obasja radošću. 

Miris šume,

stabala,

smeđe kovrče-

nema me.

 

Nestala sam.

Gdje?

U plavetnilu mora

naći ćeš pogled.

Oštar pijesak 

moj dodir.

Nestala sam.

Dotaknula jezgru planeta.

Oblacima obgrljena.

Nestala sam.

Božica Jelušić | Te ptice, usudnice

Posvećeno

To su najčudnije ptice, posljednje svoga roda,

One olovke kljuju i grafitom se hrane.

Pratiteljice starih, čađavih parobroda,

Te ptice što su za snove, ne za svijet odabrane.

One nakrive glavu i tiho propiskuću,

A u klupama djeci dlanovi se oznoje:

Pa pušu na te riječi kao na poparu vruću,

U katrenima strogim dok slogove prebroje.

Te ptice sređuju perje, premda rod nije jasan,

Zbog prejaka se svjetla u zid zalete po mraku.

Za njima vuče se šapat, svrdlav i poluglasan,

"Zar još su uvijek žive, plove li na Itaku?".

Imaju one gnijezda, otoke, dvore i ploče;

Al' vranama su nalik, prije no zlatnoj vugi.

Nerazrezane stoje knjige gdje srce oroče:

One imaju prošlost, budućnost imaju drugi.

Lada Franić | Monolog

Znam da  

u toj nepoznatoj ulici

dišu zastakljene duše.

Ali jedna od njih 

nisam 

ja.

Ja 

sam 

ona 

pukotina 

kroz 

koju 

prolazi 

zrak.

Natalija Dimitrova | Metamorfoze - Метаморфози

МЕТАМОРФОЗИ


Не всяка статуя оживява като Галатея,
но в шедьовър се превръща
дори и бетон:
щом една красива идея
срещне своя Пигмалион.

***

Прогресива ГЕОМЕТРИКУС




METAMORFOZE


Ne oživljava svaki kip poput Galateje,
ali čak i beton postaje remek-djelo:
kada se lijepa ideja
susretne sa svojim Pigmalionom.
_____________________________________

S bugarskoga preveo Nikola Šimić Tonin

Film u šumi – program Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, koji tijekom sljedećih šest tjedana na Ljetnu pozornicu Tuškanac donosi najbolje od aktualnog kinorepertoara, pretpremijerne projekcije i projekcije filmskih klasika, u rasponu od Gorkog Božića Pedra Almodóvara do Odiseje Christophera Nolana

Film u šumi 2026: Filmske noći na Ljetnoj pozornici Tuškanac

Kolovoz na Ljetnoj pozornici Tuškanac donosi najbolje od aktualnog repertoara, pretpremijerne projekcije i projekcije filmskih klasika, u rasponu od Gorkog Božića Pedra Almodóvara do Odiseje Christophera Nolana.

Ako kolovoz provodite u Zagrebu, posjetite Film u šumi – program Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, koji tijekom sljedećih šest tjedana na Ljetnu pozornicu Tuškanac donosi najbolje od aktualnog kinorepertoara. Pobjednici domaćih i međunarodnih festivala, popularni naslovi koji pomiču granice žanra i zanemareni filmski klasici samo su dio filmske čarolije kojoj se možete prepustiti na platnu najljepšeg zagrebačkog kina na otvorenom.

Kinoteka u šumi: Noć žonglera

Svaki četvrtak na Ljetnoj pozornici Tuškanac na rasporedu je Kinoteka u šumi, program filmskih klasika zbog kojih se voli sedma umjetnost. Prvi na rasporedu je Noć žonglera Roberta Butlera i Sidneya J. Furieja, uzbudljiva priča o razvedenom bivšem policajcu, čiju kćer zabunom otima opasni psihopat. Ovaj sirov, napet i dinamičan triler prepun je akcije i humora, a gledatelje uranja u živopisni ambijent New Yorka s kraja 1970-ih sastavljen od ekonomskih, etničkih, klasnih i rasnih tenzija. Zbog produkcijskih problema film je desetljećima ostao na marginama filmske povijesti, a zahvaljujući nedavnoj restauraciji – koja se prikazuje na Ljetnoj pozornici Tuškanac – postepeno zauzima zasluženo mjesto skrivenog dragulja novog Hollywooda 1970-ih.

Festivalske uspješnice i književne adaptacije

Među filmovima možete pogledati Gorki Božić, majstorsku tragikomediju Pedra Almodóvara, u kojoj s puno šarma, humora i pronicljivosti istražuje odnos stvarnosti i fikcije, etike i estetike. Uz raskošnu scenografiju i vizualne dosjetke, kritika je posebice hvalila glumačke nastupe, po kojima su Almodóvarovi filmovi nadaleko poznati.

Na repertoaru su i Nedjelje, film o maturantici koja se po završetku srednje škole odluči zarediti – na užas svoje liberalne obitelji. Ova provokativna i kompleksna drama španjolske redateljice Alaude Ruiz De Azúa na Ljetnu pozornicu Tuškanac stiže ovjenčana nizom nagrada za najbolji film, uključujući španjolsku Goyu te glavne nagrade na festivalima u San Sebastianu i Splitu.

Na rasporedu su i dvije književne adaptacije. Francuski redatelj François Ozon na veliko je platno prebacio Stranca Alberta Camusa, glasoviti klasik egzistencijalističke proze koji priču o smrti, ubojstvu i nedostatku kajanja promeće u alegoriju o otuđenosti i smislu života.

Bijelo se pere na devedeset ekranizacija je autobiografskog hit-romana Bronje Žakelj, u kojem je opisala svoje odrastanje u Jugoslaviji 1980-ih praćeno osobnim tragedijama. Film je režirao Marko Nabrešnik, a u slovenskim kinima pogledalo ga je 100.000 gledatelja.

Pustolovine velikog ekrana

Za ljubitelje humora tu je Bilo jednom u kinu, film o vlasniku kina u irskome gradiću koji se suočava s nizom problema koje pokušava riješiti paralelno s održavanjem projekcije. Ova topla, nostalgična i duhovita priča inspirirana je osobnim iskustvom redatelja i scenarista Davida Gleesona, koji je odrastao u obitelji vlasnika kina.

Njezin privatni pakao novi je film Nicolasa Windinga Refna, danskog redatelja koji se proteklih nekoliko godina iskazao kao majstor stiliziranih napetica nadrealna ugođaja. Njegov novi film smješten je u futuristički velegrad obavijen tajanstvenom maglom, a dijeli senzibilitet Refnovih ranijih uspješnica kao što su Drive, Samo Bog prašta i Neonski demon. Premijerno je prikazan izvan konkurencije Filmskog festivala u Cannesu.

Ljetni repertoar ne bi bio potpun bez Odiseje, raskošnog spektakla Christophera Nolana koji je Homerov ep prebacio u pustolovni film predvođen impresivnom glumačkom postavom, nadahnutim vizualnim rješenjima te emocijama nabijenom pričom koja već stotinama godina zaokuplja maštu novih generacija.

Praktične informacije

Blagajna se otvara sat i pol prije prve projekcije. Preporučamo doći barem pola sata ranije, kako bi se izbjegle gužve. Ulaznice je moguće kupiti i online.

Više informacija o filmovima, programu i ulaznicama potražite na www.ljepotu.hr