Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Ivana Seletković. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ivana Seletković. Prikaži sve postove

subota, 8. kolovoza 2026.

Ivana Seletković | Ime straha

 

Nemaš što za dati

Kičaste tvorevine 

Stvaraju difuziju 

Teoretske zapremine

Glasnoća koja izvaljuje čvrste grede

Zaštićena je kutijom s rupama 

Samo za disanje

Vidiš li nekoga tko se približava

Brzo uzimaš sjajne omote kojima ćeš ju dodatno omotati

Ali onda nema zraka

Biraš samoću zbog 

Onih koji najviše žive a čine se

Ugušenim drugačijim sredstvima

Čini ti se pa ih bespotrebno oživljavaš

Žive

Poželiš osjetiti jesi li im nalik

Ime straha ti se čini najpoznatijim

Jer nisi - sam si 

Dok su drugi stvarali ceste

Pruge

Živote

ti

Ništa nisi ostavio svijetu da se možeš hvaliti


subota, 1. kolovoza 2026.

Ivana Seletković | Trajno


Ne trebaš skretničara

Ni hvalisavca ni lovca

Odlaziš s mirom od plurala

Još jednom

Nemiri su ti draži znaš  - jednoimeni 

Dapače

Tvoje pjesme ionako nitko ne pročita

Rupce oslovljavaš skladnim 

Troslovnim kvazineologizmima

Kojima odlaziš na isto mjesto

Od samog početka

Dok misle da lažeš (lažeš ponekad kao i oni branjeni istinama!)

Dostavljaju onaj dovoljan komadić

Na ćeliju kako bi bilo ugodnije 

Znaš

Krhotina je nastala slučajno

Na svu sreću lijepljenje postaje toliko učestalo

Da si zaboravio kako su tvoje jagodice ostale bez otisaka

Trajno



petak, 31. srpnja 2026.

Ivana Seletković | Izgubljeni/a svije(s)t ili pitanje poraza mišljenja


“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)


Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava. 

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat. 

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?” 

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.  

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.


subota, 25. srpnja 2026.

Ivana Seletković | Veo


Veo kojeg čuvaš

Za pristalice zaštita

Otkriješ povremeno kako bi svijet izgledao primjeren sadržaju odnosa neprekinutih veza 

Brzo vraćajući ga na mjesto

Polažeš nade u terapeutske namjere

Samo

Dok obrazlažeš historiju bolesti iza svog broja

Ruka sama spušta veo

Iako ti zapravo nitko ne gleda oči

Usta se pomiču u ritmu Fantastične simfonije

Pomisliš 

Blago meni

Zbog sklada umora i tuge

Njemu su pjesnici dali drugo ime

Pa i tebi

Nažalost

Znaš i sam kako je tvoja blagost zapravo

Ono što zovu mlakošću

Samo zato jer si im postao manje interesantan



subota, 18. srpnja 2026.

Ivana Seletković | Šator


Slažući šator za one druge unaprijed

Gledam raskoš njihovih odijela i haljina

Ulaze diveći se sebi 

A i ja

Stojim na ulazu s dobrodošlicom

Nečujnom na vrhu usana

Razmišljam jesu li zadovoljni onim viškovima cvijeća koji vise na četiri strane

Razumljivo

Buka i dim su ih učinili nevidljivim

Osim meni 

Spazih njihove dijelove kako se njišu ritmovima dobrohotnih dama

Jedna je zapinjući sasvim slučajno

Rekla: lijeeeepooo!

Cvijeće je klateći se odgovaralo: dobro je da smo se sreli!

Pomislih: odlično je, šator je dovoljno velik.

subota, 11. srpnja 2026.

Ivana Seletković | Vodostaj


Dok misliš o sebi, gledaš grozomorne prikaze situiranog jadnika parazita. 

Zbrinut sam neporočnim gmižućim suosjećanjem -

danas su navodno unosno reverzibilni jer:

peripetija suptilnosti nesnosno smrdi 

unatoč velikim količinama praška za samoobnovu ali misliš da bude ti lakše;

jestivost namirnica u nepcima

određuju figurice s polica;

brzopotezno ostajem - zbog 

naših slabih budućih sinova i kćeri

(oni su pametniji kažu).

Jadan li sam Krullov namjesnik!

Za ono manje zla koje se bolje važe digitalnim vagama 

Brinem o vodostaju



ponedjeljak, 6. srpnja 2026.

Ivana Seletković | U svijetu savršenih lažaca


“Mora li uvijek tako biti

da ništa nije istinito?”


Bukowski (sva moja ljubav ide njoj (za A.M.)



Razmišljajući o Bukowskom shvaćam kako zapravo do sada sve ono što su o njemu pisali jest  istina, dijelom prenaglašena jer je riječ o piscu određene epohe, a ona pak, ima svoje zakonitosti pojedinačnog i univerzalnog, dijelom visoko standardizirana običnost pojedinca koji se nije libio pisati upravo obično ljudski. Običnom ne trebaju velikopoštovane riječi i izrazi, mada autor i u tome slučaju nerijetko iznenađuje izrazitom nježnošću.

 Surovost u koju smiještaju Bokowskog, prelamajući ju s gorkim djetinjstvom, jednako surovim, oporim u međuljudskim  djelovanjima, nije ništa drugo do život sam. No, o životu nevoljko pišemo na način kako je on to činio jer vjerujemo kako je uljepšavanje vjerodostojnije od istina/e. Kao kovrče koje lelujaju na vjetru pa rađajući senzualnost potiču umješnost velikih slikarskih majstora zbog čega ljepota djeluje ljepšom nego što jest (možda!), “raskalašen stil” Bukowskog je takav da leprša unutar tzv. stvarnog uređenog svijeta pravila vlastitim igrarijama koje su iskrenije od bajki smicalica.  

Kada Bukowski piše o ljubavi on čini rekonstrukciju čitavog niza iskustava jer zna kako ljubav nije samo trenutak i jedna osoba. Ljubav je više, puno više od toga. Plava ptica je - kako bi rekao, ona zbog koje plače od ljepote - dijete (sunce sunce/je moja mala curica (pjesma “za 18 mjeseci Marine Louise”), žena (“bez obzira s kim si/ljudi uvijek pitaju,/jesi li još uvijek s njom?”...(pjesma “da”) ili neke žene pa čak i striptizete (u pjesmi “ljubavna pjesma za striptizetu”), pojava, jakost, nježnost, sebičnost, prolaznost, povijest ponavljanja (...”što da mislim o povijesti/kad se suzi/u tri popodne u sjenu ispod lista?/i ako um bude sve izmučeniji/i ruža počne gristi/kao pas, /kažu/imamo ljubav...”...(pjesma moja prva ljubav u Ateni”), razočarenje, ironija, humor ( ...”pripremite čavle,/bičujte leđa svetaca,/omamite žabe i miševe za mačku duše,/spalite slike koje opčinjavaju,/popišajte se na zoru,/moja ljubav je/mrtva.” (pjesma “obavijest”)...pa čak i auto ili Olympia...

Osvježeni njegovim stihovima možemo reći da da je sjena koja se nad nju nadvila sjena lažne skromnosti koja se skriva zarad dodira, riječi, pogleda koji trebaju biti skriveni, tajni, naši nasuprot uglađenoj vanjštini.

Bukowski ogoljavajući slavi jezikom sve te tajne koje ne trebaju sablažnjavati nego  uhvatiti u mrežu višeznačnica.

Ako to nismo kadri shvatiti, naš je to problem.  Zar ne?

 Bukowski nije predvidiv, njegova ljubavna poezija ponekad jeca:

“Na pola puta do nigdje

u tornju što se

 Raspada

neka crvi zgrabe

veličanstvo


tama unutar

tmine


posljednja oklada

izgubljena


posežući

za


Tišinom

kostiju.”

(“ljubavna pjesma”)

 



Izazivajući nas na dvoboj s licemjernom vlastitošću, on zaziva pogled iznutra pokazujući kako riječi figuriraju uistinu ako ih se ne bojimo.

Ali, bojimo ih se često, zar ne?

Transfer značenja u našoj koži, izaziva bijeg jer se gnušamo onoga što uistinu jesmo.

Bestidni ponekad, lažni vrlo, u okružju u kojem jesmo, tražimo izgovore. Tražeći ih bjesomučno tražimo i zaklon u idolopoklonstvu. 

Idoli kojima se klanjamo nisu ništa drugo do krhotine neupitnih vrijednosti za koje smo zapravo i zaboravili da postoje.

Pišući o ljubavi, odioznom osjećaju slabosti ili o nadmoći tijela nad duhom, pa onda stagnacijom u duhovnom prostranstvu, Bukowski piše i o sebi i o drugima.

Bespotrebno filozofsko nadmudrivanje zato odlazi u nepovrat jednako kao dim cigarete u zrak, gubeći se, nestajući zajedno s neprimjetnim česticama prašine. Gubimo bitku s jednostavnošću jer smo složenošću narušili prirodan sklad.

Pjesnik Lukić rekao je: “Čitam Bukowskog. Imam osjećaj da piše bez truda. Toliko je spontan, prirodan, uvjerljiv.”

Tim riječima rekao je sve... 

Usprkos trudu, i to smo što Bukowski piše, naga tijela u pokretu, drski, ludi, od ljubavi i strasti, opsceni a da sve to ne govorimo glasno ali i nepredvidivi poput njega.

Ako Bukowski šokira i danas, to znači da smo i dalje u zabiti samozavaravanja. Možda nam baš zato njegov stil može izgledati kao osvježenje u hrpi stihova savršenih lažaca.



nedjelja, 2. svibnja 2021.

Ivana Seletković | Pjesme pišu drugi heroji


Pjesme pišu drugi heroji koje ne poznajem.
Njihove oči izbjegavaju moj pogled.
Ne postoji ništa što može spriječiti bešćutnost.
Novi dan, još jedan je pri kraju.
Sutra me već neće biti.
Ovakva kakva sam sada postojim za trenutak.
Vječnost je rezervirana za one veće sreće.
Upornost nema ništa s tim.
Odustajem još jednom.
Neću se vratiti vatri uspomena.
Valjalo je prijeći sve ove godine za komad zemlje.
Ondje je spomenik jednog bitka zaborava.

petak, 9. listopada 2020.

Ivana Seletković | Umijeće otpora

 

Danas ću ponoviti 

Mahati panično rukama 

Prijeteći vremenu 

I doći će noć 

Još jedna kletva tog vremena 

Sjetit ću se iskrivljene slike čovjeka 

I mraka 

Zavještanja 

Koje promiče 

Aveti lebdećih očiju 

Njegovih i njihovih potom 

Nekih slika koje spaja 

U apoteozu 

Postojanja 

A da ne zna 

Što stvara 

Što izaziva 

Rastrojstvom 

Ogledalima 

Riječima 

Novom poetikom boli 

Nadrealnog postojanja 

Koje nudi kao formulu 

Ili rješenje jednadžbe 

Cinizma 

Smijeha 

Iskrivljenih melankolija 

Nudi sebe 

Novu estetiku 

Zar da pred njom klečim? 

On zna.


petak, 2. listopada 2020.

Ivana Seletković | Nestajanje


Zbunjuje me zrak koji dišeš

I zemlja kojom hodaš

Stanice i putovanja

Ulice koje su sporedne

 Ili jednosmjerne

Da ne mogu doći

Proći

Mimoilazim se

Dišući drugi

Zrak

Hodajući

Zemljom 

U koju stalno propadam

Kucajući člancima u domove podzemlja

Koji vode u

Ulice sa 

Slavolucima


subota, 26. rujna 2020.

Ivana Seletković | Sa smrtima drugih umire dio nas


Neofit ulazi u novu dimenziju. 

Mračna strana se čini itekako privlačnom. 

Ne postoji odgovor na svako pitanje 

Ali, mudrijaš će već nešto smisliti, 

Neki novi kazališni komad besmislenog smisla. 

Ipak, zakazao je planirani dolazak. 

Nekoliko godišnjih doba neće pomoći. 

Sa smrtima drugih umire dio nas. 

Možeš li danas voljeti za jučer i sutra, 

Za iskupljenje? 

Da li je to bljedilo ništavnosti? 

Prolaznost je ponekad tako duhovito ironična. 

Plaši li to? 

Desakralizirano tijelo osjeća nedostajanje. 

Jer, sa smrtima drugih umire dio nas. 

Zato su opraštanja toliko mučna.


Ivana Seletković | Pokucati allegrom ?


O, svijete istinosne mašte! 

Svijete ljepote! 

Kako pokucati- možda tamo nekim allegrom? 

Kao ući- preko barijera očajanja? 

Kako boraviti- biti nespreman? 

Rekao je: Poniranje u ljepotu je dvoboj 

u kojem umjetnik, prije nego što pobijeđen padne, 

u stravi viče. 

Ah, da, patiti se, plakati, 

Gušiti se uživajući. 

I tada spoznati: kako su lagali oni koji govoraše o ljubavi. 

Ona se mijenja s bojama očiju. 

Može li poezija nastati bez ljepote? 

Može. 

Biti snažna 

Užegla misao o pređašnjoj turobnosti. 

O, koliko laži je u stihovima koji se brane 

Tereteći trenutak. 

I ništa nije isto, 

Mada se čini da su i drugi pisali o tebi. 

O, kako je teško voljeti! 

Tužno i lijepo! 

A kako je lako živjeti u šutnji 

Dok tjeraš stihove da viču: ti si taj! 

Ecce Cor Meum!


utorak, 22. rujna 2020.

Ivana Seletković | Temperament čovječnosti i(li) drugo lice iskupljenja



Film Šaulov sin (L. Nemes) reprezentativno pokazuje ne samo preživljavanje nego i antigonsku borbu vraćanja dostojanstva onome kome je ono već oduzeto. Osjetila glavnog lika su oguglala, nestala je borba za opstanak vlastitog bića jer ambijent bivanja je uništavajuće sirov.

Je li moguće mrtvog čovjeka stavljati ispred sebe živućeg kad je kazna tako očekivana?

Sonderkommando možda ne želi sebi smiriti savjest jer on ne čini ništa u čemu njegov glas ima funkciju, on je tihi radnik abnormalne mehaničke fizičke pripravnosti ali uništenog duha, njegovo jastvo je izgubljeno do onoga trenutka kada uočava da nekoga može dostojno pokopati, ali i to je samo zabluda. Međutim, ono što je najvrijednije u čitavom procesu apsurdne bezizlazne situacije je dostojantvo mrtvog dječaka. Barem jednoga u nizu onih koji su bez traga nestali. Taj dječak je najprije postojao živuć, podsjećajući da se u nehumanim i zato očekivanim okolnostima može ipak dogoditi nešto nepredviđeno. Ali njegov život je kratko trajao. Ta kratkoća je ipak othrvavanje od očekivanog.
Šaul želi spasiti to tijelo.

Zašto je došlo do prijenosa oduzetog dostojanstva živućeg, onome mrtvome? Je li to savijest; onaj posljednji glas koji se grčevito bori u jednom apsurdu življenja koje tek čeka da bude prekinuto? Zašto je taj čin toliko značajan? 

subota, 19. rujna 2020.

Ivana Seletković | Ljubav je biće



Ljubav je biće 
Čemu onda trošiti 
Bespotrebno riječi 
Ljubav ima ruke 
Čemu onda moliti 
Da dođe 
Približi joj se 
I pruži svoje 
Ljubav ima oči 
Zato ti ne plači 
Za onima kojih nema 
Pogledaj je svojima 
One će utisnuti 
Žig vlastitog postojanja 
Neka živi averzija 
Prema dehumaniziranoj 
Viziji uzvišenoga 
Ne 
To nije blasfemija 
To je ljubav bližnjega.

subota, 8. kolovoza 2020.

Ivana Seletković | Već sam zaboravila kako je to sjediti pored rijeke


Već sam zaboravila kako je to sjediti pored rijeke i čekati da se ti pojaviš. Prošle su godine, zaboravila sam i kako je to stajati na snijegu promrzlih nogu i ljubiti u beskonačnost.
Došlo je vrijeme mirnije ljubavi, one koja je i prijateljstvo u jednom.
One koja ostaje unatoč putovanjima, ili stagnacijama, i promjenama raspoloženja.
Ta ljubav je čista i samo naša.
Ne traži čekanja i smrzavanja.
Ne ovisi.
Nije ljubomorna.. .kakve li apstrakcije i citatnosti...
Godišnja doba joj gode...
Rekli bi zrela ljubav; ja bih dodala: prva ljubav, jer ostalo su bile zamke.

nedjelja, 12. srpnja 2020.

Ivana Seletković | Ništa i nešto



Što jest nešto zbog čega o(p)staje razlikovanje zla i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla?

Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa je također. 

Krenimo ovako:

Torinski konj
(Tarr) je priča o preživljavanju u odnosu ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći i u Sotonskom tangu (Krasznahorkai), prilogu rođenju i stasavanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama? 
Takvi da postaju svjedočanstva onoga nešto što postade postojeće jer u njemu (p)ostaje opipljiv dualizam. Rasprava o odsustvu počinje ovdje- sada.

subota, 27. lipnja 2020.

Ivana Seletković | Melodija



Nedostaje mi onaj za koga pišem
Želim mu napisati običnu ljubavnu pjesmu
Ništa spektakularno
Mnogo odsutnosti 
Bezbroj slika
Ali ne ide 
Tužna sam
Uho ne sluša ono što srce govori

srijeda, 24. lipnja 2020.

Ivana Seletković | Ti nisi znao...


Ti nisi znao da zaljubljena žena 
Skuplja predmete, sitnice, koje voljeni muškarac dotakne,
Kao neki iz romana Muzej nevinosti 
Što sakupljaše opuške voljene.

Ti nisi znao da svako tvoje dodatno žensko prijateljstvo
Stvara nelagodu i strepnju
Kao u romanu Prijatelj, gdje zapravo povezanost dvoje ljudi
Bijaše veća nego što je jedan od njih spreman priznati.

Ti nisi znao da svaka usamljenost neosamljenosti
Počiva na introspekciji
Kao u romanu Moj Mihael.

Ti nisi znao...

Da te volim i kako...

četvrtak, 11. lipnja 2020.

Ivana Seletković | Dijete


Rađaju se maleni
Da unesu prstohvat veselja u
Neveselu sadašnjost
Jedan osmijeh ozari dan
Ili biva uspavanka
Račvaju se putevi
Daleko je odrastanje još
Nitko o njemu ne pomišlja
Vrijeme ne odmiče tako brzo
Čini se da epistolarna sadašnjost
Razvija istaknute trenutke
Epizodne neosvojivosti
O, kako to složeno zvuči!
Narudžbenica je otjelotvorena
Drhtaj želje postade stvarnost
I onda jedno ime bdije nad onima koji otjelovljenje
Željno iščekuju
Živi
Ono je tu
Sada
Indiferentnost nestaje