Ruža Zubac-Ištuk | Djeca ne beru tratinčice

Učim se budna ne sanjati ruke

koje su mi uzimale prostranstva

vrijedna mladosti i života 

razasutog po uzglavlju na kojemu

su se ljubavlju opijale neke tuđe

radosti uz miris naranača i 

ljubavne napjeve usred noćne

tišine zabludjele u dolini grijeha

blizu moga potonuća.

Sat je otkucao jedno poglavlje

zastrto sumaglicom na obzorju

nema sunca i rosa ne pada 

u krilo plodnih oranica, 

djeca ne beru tratinčice 

u rukovet čvrstog zagrljaja,

zaspali su im osmijesi na

licu prezrelih suncokreta i

cika ugasila prije prvoga plača.

Hladno je zlato na prstima

i tamjan opija prapočelo u

njedrima žene (ne)rodilje.

Kleči molitva pred oltarom, 

križ šuti i uzmiče crkvenom

tišinom…

Iz tame se naziru moje zjenice

i smiono lice Bogorodice. Šuti.

Kažem: bit će bolje… Svaka suza

je kapljica za izvor novoga vrela…

Samo da se naučim budna ne sanjati…  

Ruža Zubac-Ištuk | Pjesnikova duša

Kažem:

Večeras imam vremena

napisat ću pokoji stih.

Skupit ću riječi na hrpicu

da im značenje ne izgubi smisao,

da im duša snagom zablista.

„Nemoj!

Ne troši neplaćeno vrijeme

na nebitne stvari.

Tko danas pjesnike čita i sluša,

osim pokoja slična im 

izgubljena pjesnička duša“,

čujem glas (ne)razuma

iz duboke sjene.

(Skrio se iza mene.)

Kažem:

Šuti!

Bistre misli mi ne muti.

Ne znaš ti 

koliko je pjesnikova duša

ushićena, blaga, čista

kada na papiru nova 

pjesma zablista.

Ruža Zubac-Ištuk | Čuvarica riječi

Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,

nikad popisanih, u celofan umotanih, kupljenih ni prodanih.

 

Čuvam ih od sebe za sebe, priučenu tkalju snova u vjenčić stihova,

dok se riječi ne pretvore u izazovnu igru u mojim mislima. 

U igri postajem zanesena igračka vremena obuzeta nadahnućem. 

Nižu se riječi… Posvuda oko mene riječ do riječi… – i ja.

Dok ih bojažljivo zapisujem, u rukama mi bogatstvo svemira

u kojemu se čvrsto sjedinjuje ljudsko i božansko poimanje vremena.

Ljudsko priželjkuje zauvijek postojati i stvarati, božansko

predočiti svijetu ljepotu stvaranja, snagu i moć stvorenoga. 

Ne želim se oduprijeti kušnji – pišem, stvaram, riječima dušu otvaram,

ali ja nisam pjesnikinja, ja sam pjesnikova sjena.

Čuvarica sam zaljubljena u ljepotu i snagu riječi od dana

kada me majka prvi puta okupala u čistoj ikavici. 

I dok ih ljubim, samonikle, plahe, ponekad gorčinom uznemirene,  

bog ljubavi ljubi mene uz sitne zvuke gusala u krilu moga oca.

Ruža Zubac-Ištuk | Dobra je!

Naglas čitam tvoju pjesmu.

Dah mi otimaju tvoje misli, riječi, slike…

Ne zovite.

Na slavlju sam poezije. 

Naizust kažem: „Dobra je!“

Ali nije sve stalo u riječi i slike,

nešto je prokapalo i u prividnu prazninu

između stihova i moga glasa 

i slilo u doživljaj,

ljepotu trenutka…

onoliko puta koliko se tražim u otvorenom

vidokrugu pročitanoga

i pronađem iza kulisa metaforičnosti 

gdje sam se skrila 

da u svakom stihu

otkrijem djelić sebe.

Ruža Zubac-Ištuk | Moje ruke još žele pisati

Moje ruke još žele pisati, disati u stihu

iako se riječi odupiru nužnosti stvaranja

jer gube odjek u hramu samozatajnosti

dok tražim opravdanje za neizrečeno, 

a naglas obećano sebi. 

Hladno je predvečerje uoči gozbe Jaganjčeve

i prsti zebu na rubu podignute čaše.

Izostat će zdravica jer voda se nije pretvorila u vino.

Kako ću ugasiti žeđ nadahnuću šačicom riječi?

Lutam zabitima spoznaje, propinjem se, tražim, kucam…

Nebeski ulazi zatvoreni su ljudskim koracima, 

anđeli pred vratima Edena mrtvu stražu drže. 

Još samo pjesnici širom otvaraju dušu izgubljenom danu.

Nude mu skromno utočište u bijegu od stvarnosti

i časte ga pustim iluzijama.

Uputit ću se k njima jer moje ruke žele pisati,

riječima paliti krjesove i pustiti pjesmu da gori 

za doživljaj neponovljivog trenutka.

Ruža Zubac-Ištuk | Pismo prometeju

Ne bojim se neizvjesnosti dalekih putovanja kojima pali anđeli

hodočaste po Zemlji tražeći istomišljenike i nasljednike, 

ni dubokih voda jer i u njima se rađa i umire život,

niti nepredvidivih lavina otisnutih iz ljudske savjesti popraćenih pljeskom – 

postale su svakodnevna ljudska opsesija, 

ali zazirem od teških riječi i mudrih misli bez učinkovite primjene na dobrobit svijeta.

Zazirem i od neukrotivog ega puštenog niz mutnu maticu 

da sruši starozavjetni hram u kojemu životare pravednost i milosrđe.

Klonim se lažnih lovorika na ljudskom čelu,

bezvrijednih kruna na ubogim kraljicama ljepote jer su dopustile

da im odmjeravaju tijelo i procjenjuju osobnost – bogatstvo Bogom darovano,

i izgubljenih ikona na modnim pistama prezasićenih glađu.

Mičem se od značaka i kojekakvih obilježja na reveru osobenjaka 

s pomoću kojih se diče velikim domoljubljem i stranačkom pripadnošću,

a ljube samo sebe, i tebe – lažno iz koristoljublja. 

Bježim od besmislenih i besramnih govora, 

ispraznih obećanja ispred mikrofona i obmanutih govorima. 

Bježim i od ljudi koji umjesto čista obraza nose naličje i naočigled ga

umivaju u čistoj suzi iz božjega oka.

A Bog je milostiv – šuti 

kao da propituje slobodnu čovjekovu volju do sudnjega dana.

Predugo. Neću dočekati rasplet. 

O, stari Prometeju, molim te, pošalji baklje nebeske vatre s Olimpa 

(jer ovozemaljske su neučinkovite „običnim“ smrtnicima)

da dobrano pecnu dugačke prste svima koji danju kradu kruh nemoćnima,

a noću spaljuju dokaze i sve što je trudbenik stvorio krvavim žuljevima.

Ruža Zubac-Ištuk | Stvarala sam svoje priče

Nikada nisam naučila nadati se,

danas živjeti u sutrašnjim danima,

čekati da ožive nečije priče u mojoj stvarnosti – 

stvarala sam svoje i živjela u njima kruh svagdanji.

Sve moje želje morale su imati pokriće

makar me vjetar lomio u grančice,

kamen pucao na uzglavlju trpljenja, 

jutra umirala u naručju svitanja željna ganuća.

Svijet sam osvajala na prečac – i on mene,

godine utapala u dobro i loše iskustvo,

nikada pred zlatnim teletom nisam klanjala

iako me mamio lažni šum školjke u svoje dubine.

Sjećanjima nisam dopuštala da se udomaće

u mojoj sadašnjosti: ni onima što dušu na trenutak

omekšavaju, ni onima što truju već usporeni krvotok

isječcima iz grube prošlosti, ali…

Ponekad sami dođu da me nasmiju, rastuže, ukore – rijetko hvale.

Kažem im: „Idite, vaše vrijeme je prošlo, moje još traje, 

moram se pripremiti za neizvjesnost koju mi postojanje daje. 

Uostalom, od prošlosti i sjećanja se ne živi.“

 „U zabludi si“, kažu mi pokunjeno odlazeći.

„Iznenadila bi se kada bi znala koliko ih danas 

od sjećanja u prošlosti živi.“

Ruža Zubac-Ištuk | Tragovi bosih nogu

 

(Rodnom zavičaju)

Jutro se ojutrilo u njedrima krajolika.

Livada zrakama budi zjenice cvrčcima i cvijeću.

I bumbari su budni. Lete ispred mojih sljepoočnica,

zalijeću se u kosu i čelo. 

U travi tragovi bosih nogu – uživaju u rosi.

Djetlić određuje takt koracima.

Sova u duplji starog bagrema drijema 

dok selo postaje košnica puna razgovora i rada. 

S neba blagoslov na oranice pada.

Postajem vitka srna uz žubor vrela usred kamenjara.

U ruci mi knjiga. Vinut će se slova sve do prozirnih oblaka

iznad brežuljaka – sve do vrata raja.

Pjevam himnu mladosti s prpošnim zvucima praporčića

ispod grla štrkljastih jaganjaca – planina odjekuje.

(Na pjesmu mi se uvijek odaziva.)

Za zvucima iz pastirove frule na pojilo ide umiljato stado.

I vjetrić se, baš kao i ja, zaljubio u idilu našeg zavičaja pa mi 

na uho šapuće: „Uživaj, priroda i čovjek veliko su božje čudo.“

P.S.

Rado bih se, barem nekoliko trenutaka, vratila u djetinjstvo

i ranu mladost – nikad zaboravljeni prostor i vrijeme, 

ali moje godine svjedoče da život zna biti teško čovjekovo breme.

Ruža Zubac-Ištuk | Nestajem u suzama mjesečine

Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema 

bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće 

koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.

Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.

A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo

kao da vrijeme život otprema na daleko putovanje

bez opraštanja i pomirenja s Bogom.

Trepere mi ruke za rađanjem beskonačnosti u pjesmi 

zrikavaca i nijemosti noćnih ptica.

Moje ruke žele rumenilo dana spustiti na tjeme brežuljaka

iza kojih će utonuti sunce u san za nove vidike.

One žele pljeskati nakon priče pune sadržaja 

i ljubiti riječi mudraca bez lažnih obećanja, 

ali suton nad krajolikom zahtijeva tišinu. 

Stišćem se u postojanju i priželjkujem duhovni mir. 

Tvrda mi zemlja pod nogama, postojana, bestidna.

Ne boji se tragova mojih stopala, ni čovjekove oholosti zabludjele 

u odjecima svoje taštine da vlada svemirom, upravlja Bogom

dok oružje ječi nad kopnom i vodama. 

Zemlja lako odolijeva kušnji – škrto daje, mudro uzima.

Ne skriva što joj se događa u njedrima

kada u njih ljudski rod pohrani ostatak od čovjeka. 

Kažem joj: „Loša si i rodilja i majka. 

Sve što iznjedriš, tri puta izmjeriš prije no daruješ. 

Sve što daruješ – otimaš iz ruke ljudske muke.“

Ona pitomo šuti i bezbrižno gleda kako moje  postojanje 

zebe ogrnuto zlatnim godinama. 

Misli mi postaju nijeme, usporene, u predvečerje usidrene. 

Pokušavam ići protiv vjetra i sebe, ali nije lako postojati 

u nepredvidivom vremenu. 

Pritišće me nemir usporenog krvotoka. 

Odustajem i polako nestajem u suzama mjesečine. 

Krajolik pokriva noć i komad orošenog neba.

Ruža Zubac-Ištuk | U mojim godinama

 

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi se čini da su sve moje zablude bile ključ

za otvaranje istine u ekstazi vremena,

da sam uzalud lutala stranputicama smrti za životnim činjenicama 

tražeći pravdi lice u bolesnoj ravnodušnosti prema drugima

i gubila nadzor nad sobom zbog vlastite krhkosti 

vjerujući da nema kazne nad savješću ljudskom.

Ima tako dana u mojim godinama

kada spoznam da nikada nije bilo veće dvoličnosti

kao u slatkorječivom šamaranju tuđih obraza 

i neminovnom iskoraku iz dostojanstva osobe

zbog (može)bitnoga čovjekoljublja prema zatočenima

između nečijeg palca i kažiprsta.

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi korak zapne o zarez u životnoj inverziji 

pa ne stižem do logičkog obrata na kraju priče,

niti mi misao umije slijediti tijek riječi

kroz kaljužu ljepote i apsurd ljudske dobrote.

Ima dana u mojim godinama

kada sam svemu i svima, samo ne sebi slična.

Ruža Zubac-Ištuk | Život

Na prozoru

iza staklenih zavjesa 

više nitko ne proviruje.

Na trgu

igru s djetinjstvom prekida žena

obučena u sjene dubokih podočnjaka.

Prostor vodi vrijeme

u mirisnu tišinu ispod kamena

među san tijela oproštenog od duše.

Tješimo se zahvaljujući

na drugoj prilici bez ledenih suza

u jutarnjem svjetlu na kraju puta.

Oko nas bojažljivi lahor

zlostavlja vlati trave

i pjeva o malom lijesu u koji je stao

veliki čovjek.

Ruža Zubac-Ištuk | Slavuji su najljepše ditirambe ispjevali iza rešetaka

 

Vjetar mi puše kroz prolaznost sve do korijenja

i sunce postaje ponizno u zjenicama na obzorju uma.

Naočigled uzmicanju pretvaram se u brezu podložnu

mijenama života.

Dozivam ptice i vukove da pjesmom ugriju noći

u kojima bešćutnost traži oko za oko, zub za zub.

Odabrani ne žele plesati uz usporeni ritam

ljudskoga krvotoka.

Ćutim miris paljevine u sebi i snagu istočnoga grijeha

dok mi cvjetovi beru poglede i slažu rukoveti u čast

proljetne kiše koja je godinama obećavala zaliti

presahnule vrtove u ljudskome tijelu.

Potop mi se ruga jer nisam uspjela razbiti

Noinu arku.

Mračno je između odlaska i onoga što je ostalo od čovjeka

nakon galopiranja od mladosti do zrelosti kroz vrtove Božje

i kasa od zrelosti do berbe za nebeske stolove.

Sjaj s oreole mladoga anđela nudi mi bivstvovanje 

među iskricama vječnoga ognja.

Zavlačim se u brdo knjiga i ponizno molim od prolaznika

žlicu vremena za izgladnjele među koricama.

Zarasli su putovi kojima je stizalo blago od Boga darovano.

Pokušavam uvjeriti bilo da nisu prošla vremena 

kada su slavuji najljepše ditirambe pjevali iza rešetaka.

Kristalna hladnoća uze me s vrata otvorenoga neba. 

Ruža Zubac-Ištuk | Voda blagoslovljena

 

(Mojoj majci)

S njezinog umornog lica

kao s kvrgavih prstiju stare masline

kapale su uspomene.

Spominjala je svoje odbjeglo djetinjstvo

(kao da je bilo jučer)

za kojim su visoki snjegovi zameli

stare ceste bez putokaza iskricama

iz staroga kamina.

Spominjala je božićna slavlja

preminula na plamenu ugašenih svijeća

i počinak moga oca na rukama anđela

zbog kojega plače pustoš

seoskog dvorišta.

I vodu blagoslovljenu 

s mojega i sestrina krštenja 

i krštenja moje braće 

prstima je zaustavljala među borama na licu,

a rijeka je nečujno tekla prema nebeskom predvorju

kao prezrele radosti dječjih igara u predvečerje

ispod osušenih ruku stare masline. 

Ruža Zubac-Ištuk | Trenutna ovozemaljska prolaznica

Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom 

i pokušavam oblikovati statuu jednog života 

važući svoje uspone i padove – životno iskustvo.

Zbrajam ljubav i vjeru, oduzimam tugu od boli, 

pokušavam pomnožiti veselje i radost na dobrobit čuvstva,

podijeliti strah i stid s vremenom zatvaranja u sebe,

dodati nadu svakom iskušenju, olakšati življenje u vremenu

koje galopom odmiče ispod mojih stopala.

Ali, nada mi s dlanova otprhnu u neuhvatljive visine.

Ne oklijevajući, predade me na pragu bezizlaznosti životnom iskustvu.

Reče mu: „Pobrini se za nju!“ 

A meni bez uljepšavanja: „Godinama si oblikovala osobnost

od ljubavi i mržnje, od nemoći i nadmoći, ponosa i prkosa, veselja i žalosti… 

Tuga je često milovala tvoje lice, iz srca osmijeh milosrđa ti krala.

Trpljenje je postalo nevidljiva kruna ispod koje su cvjetali bolni ožiljci.

Vješto si ih pretvarala u zanosne pupoljke pred očima svijeta,  

jer ti si žena, ᾿a žena mora biti samozatajna čuvarica obiteljskog gnijezda 

i pred Demonom i pred Bogom῾ – govorila si sama sebi.“

„Vrijeme kušnje je sazrelo. Ne nadaj se – vara te“, šaptalo mi je 

moje životno iskustvo kao da me želi pomiriti s ostatkom života. 

„Uspori. Stani. Okreni se stvarnosti, sebi.

Ostavi velike riječi izvan okvira svoga postojanja. 

One u prostoru bliješte, ali ne daju svjetlost utjehe ni tebi 

ni onima kojima tvoja utjeha treba. 

I velike želje odbaci uz put kojim koračaš noseći godine 

jer ti si samo trenutni prolaznik kroz neograničeno vrijeme.

Odmori um i ruke uz ognjište mjesečine i čašu ljepote s Neba. 

Život ti nije uzvratio željeni zagrljaj, ali ni štedio na životnom iskustvu.

Kad te svladaju kušnje, spokojno pokušaj dozvati rajski mir

u svoje iskidane snove da ti noć života manje bude teška. 

I moli…

Moli da ti božja ruka tiho vječna vrata otvori. 

Moli i za ovozemaljske prolaznike koji će s istočnim grijehom

doći poslije tebe.“