Ruža Zubac-Ištuk | Moje ruke još žele pisati

Moje ruke još žele pisati, disati u stihu

iako se riječi odupiru nužnosti stvaranja

jer gube odjek u hramu samozatajnosti

dok tražim opravdanje za neizrečeno, 

a naglas obećano sebi. 

Hladno je predvečerje uoči gozbe Jaganjčeve

i prsti zebu na rubu podignute čaše.

Izostat će zdravica jer voda se nije pretvorila u vino.

Kako ću ugasiti žeđ nadahnuću šačicom riječi?

Lutam zabitima spoznaje, propinjem se, tražim, kucam…

Nebeski ulazi zatvoreni su ljudskim koracima, 

anđeli pred vratima Edena mrtvu stražu drže. 

Još samo pjesnici širom otvaraju dušu izgubljenom danu.

Nude mu skromno utočište u bijegu od stvarnosti

i časte ga pustim iluzijama.

Uputit ću se k njima jer moje ruke žele pisati,

riječima paliti krjesove i pustiti pjesmu da gori 

za doživljaj neponovljivog trenutka.