Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Nade Mihelčić "Zeleni pas"

(Zagreb: Naklada Lukum, 2009.)

Imati i nemati 

Imala sam prijateljicu koja se zvala Nada Mihelčić. Bila je zanimljiva i sklona pustolovinama. Osim putovanja, osobito je voljela pse i knjige. I naravno, bila je spisateljica. 

– Nadice, otkud ti taj naslov, "Zeleni pas". – pitala sam je. 

– Zar ne bi bilo lijepo da postoje psi sa zelenom dlakom? – odgovorila je ona – Onako, znaš, zelenom kao lišće i trava!? 

Dala sam joj za pravo. Čak i samo zamišljanje takvog psa je uzbudljivo. Uostalom, svi moji prijatelji su maštoviti i zabavni. Ali Nada je imala zdravlje pa ga je izgubila, tj. razboljela se. Bila je to ona teška, najteža bolest sa skupim lijekovima i terapijama. Svakog mjeseca, Nadi bi preostalo samo 50 eura za život. I tako je izgubila i njega, tj. život. 

Svi smo plakali. Nadin pas, koji nije bio zelen, tužno je zavijao. Druga prijateljica morala je psu pronaći drugog vlasnika. 

Dakle, imala sam prijateljicu nadu, a sad je nemam. Ono što ipak imam, jesu sjećanja na nju. I naravno, imam njezine knjige. 

Knjiga o jednoj obitelji 

U romanu "Zeleni pas", jedna tinejdžerica pripovijeda o svojoj obitelji. Tu obitelj čine baka, mama i tata, četvero djece i pas Dragec. Taj pas nije pozelenio. Međutim, obitelj je snašla velika nevolja. Jedno od djece se drogira. 

"I u školi su nam govorili kako je drogiranje opasno, ali ja sam nekako mislila da to najčešće rade oni Amerikanci u filmovima ili neke propalice koje ni ne poznam pa me uopće nije bilo briga što će se dogoditi s njihovim mozgovima. Čula sam i da se u našoj školi jedan mali drogirao njušeći nekakvo ljepilo i kako će zbog toga zauvijek ostati blesav". 

Narkomanka se zove Vlatka. Išla je u srednju školu. Patila je zato što nema plave oči. A osobito teško joj je bilo kad se posvađala s dečkom. Uz drogu je sve postalo još teže. Roditelji su se brinuli koliko su mogli, najviše mama. Vlatka nikog nije slušala i pobjegla je od kuće. 

"Kod nas u kući nekako nije više bilo onog prostodušnog neobuzdanog smijeha, i to mi je nedostajalo gotovo koliko i sama Vlatka." 

Spavala je tko zna gdje, lagala je i krala. U školu nije išla. 

"Dani su prolazili, Vlatki ni traga, a datum određen za popravne ispite bio je sve bliže. Tati i mami je napokon postalo jasno da se tu više ništa ne može učiniti. Vlatka će pasti razred! Premda sam odavno slutila da bi se to moglo dogoditi, bila sam silno nesretna."  

Nove muke 

Jednoga dana, Vlatka se opet našla kod kuće. Činilo se da će sve krenuti na bolje, ali nije. Mama pokušava pojasniti da je Vlatki teško: 

"– Znaš, ona se sada odvikava od drogiranja, a to ti je teško, kao da si zbilja bolesna. Rekli su mi da je posve normalno ako će se žaliti da je bole svi zglobovi, ako će cvokotati od hladnoće, žaliti se na glavobolje, povraćati... Ni sama više ne znam sve to pobrojati, ali vjeruj mi da joj je teško kao da je zbilja jako bolesna.

Na trenutak sam se sažalila, ali već iste sekunde javila se u meni želja za golim opstankom.

– Ma baš me briga! Ja to ne mogu ni slušati ni gledati. Zašto te ne brine što ja, ni kriva ni dužna, već dvije noći ne spavam, a svi vi krasno spavate. Noćas sam crkla od straha kad me po stoti puta probudila svojim stenjanjem. Znaš li ti da ona noću tetura po sobi? Ne usudim joj se okrenuti leđa jer što ću ako me ta luđakinja zgrabi..." 

Nije ju zgrabila. Opet je pobjegla. 

Tužna priča 

Prošle su godine dok Vlatka nije opet bila kod kuće. Tada je postalo očito koliko štete joj je donijelo drogiranje. Bilo je vrijeme da se pojavi i zeleni pas. Dakle, tek pri kraju saznajemo zašto je takav pas u naslovu. Roman "Zeleni pas" je ipak tužan, iako je pripovjedačica duhovita. 

Tužno i lijepo je sjetiti se onoga koga više nema. Uvijek se sjetim Nade kad netko spomene njezine romane. Sjetim je se u prosincu, kada joj je rođendan. Nažalost, najviše je se sjetim kad se spomenu narkomani. Zato, na kraju, evo što pripovjedačica kaže na početku: 

..."bijesna sam i morala sam sve ovo zapisati, ako ni zbog koga drugoga, onda zbog onih budala iz moje škole koji kažu kako pokoja tableta ekstazija i malo marihuane još nikome nije naškodilo. A naškodilo je.

Naškodilo je meni koja to nikada nisam ni kušala, a strašno je naškodilo mojoj šašavoj sestri i cijeloj mojoj obitelji i svima oko nas."