Tijelo mi je teško. Osjećam da mi duša postaje kamena gromada. To mi ova tvorevina bića ne može podnijeti. „Što se događa?“ Mark voli postavljati pitanja na koja nitko ne daje odgovor. On sjedi u naslonjaču, na TV-u se upravo čuju zvuci klasične glazbe. Da, Mark voli klasičnu glazbu. Životna želja mu je naučiti svirati violinu.
„Još jedan običan školski dan“, govorio je Mark dok je šutao kamenčić na putu. „Ista priča, isti ljudi, isto mjesto. Uvijek je sve isto. Mora li biti tako? Ne razumiju me. Ja volim drugačije. Volim kad je nebo u sumrak rozikaste boje, baš zato što su svi navikli da je uvijek plavo. Volim kišna jutra. Meni nisu depresivna. Baš naprotiv, mene vesele.“ Dok je gunđao sam u sebi, prolazeći dobro poznatom ulicom broj 34, na drugom katu, kroz otvoren drveni prozor dopirao je zvuk violine. Bila je to ista melodija koju je nedavno slušao na TV-u. S prozora se vidjela plava kosa s ljubičastom mašnom. Mark, opijen zvukom, ishitreno se našao pred zvonom stana na drugom katu. „Ovo je čista glupost“, pomislio je Mark. Međutim, ipak je bojažljivo pozvonio. Bila je to Marija, kolegica iz II gimnazije. „Mark otkud ti?“, pitala je začuđeno. Mark iznenađeno obori pogled pa reče: „Čuo sam zvuk violine i htio sam...“ Uzdahnu. Marija ga pozove u stan i ponudi toplim čajem. „Još od sedme godine, svaki dan u 18 sati slušam zvuke violine na TV-u. Oduvijek sam želio svirati violinu. Moji roditelji su uvijek govorili da ima vremena i da je bolje da idem na dodatne sate informatike. Koju zapravo nikad nisam volio. Čuo sam zvuk violine, vidio tvoju plavu kosu, i... Ma ne znam što sam mislio. Najbolje da odem.“ Marija ga sasluša pa kroz osmijeh reče. „Sve je u redu. Zaista te razumijem. Rado ću te podučiti osnovama sviranja violine. Svaki dan poslije škole možemo vježbati.“ Tako je i bilo. Mark je jedva čekao da školsko zvono odzvoni kraj nastave i da se posveti sviranju violine. Štedeći od školskih užina, kupio je sebi prvu violinu te nije morao posuđivati Marijinu. Zvuci klasične glazbe odjekivali su drugim katom ulice broj 34. Osim zvuka ovog instrumenta, odjekivao je i smijeh mladosti, ushićenosti, radoznalosti... Smijeh ostvarenog sna, smijeh ljubavi... Srednja škola bližila se kraju, znanje o sviranju violine bilo je sve veće kao i povezanost Marije i Marka. Skupa su, za priredbu povodom završetka školovanja odsvirali svoju najdražu melodiju. Nakon toga, prođoše godine i danas je nebo u sumrak rozikasto, a baš ovo jutro je kišno. Na drugom katu ulice broj 34 žive Mark, Marija i Laura. Njihova kći jedinica. Kroz otvoren prozor, dok šetam čujem glavne likove moje priče. „ Mark, Laura, ručak je na stolu.“ „Marija, stižemo, odsvirat ćemo samo još ovu melodiju.“ Srce mi je nekako puno, uzdahnula sam, nasmiješila se i uživala u trenutku. Savršeno nesavršenom trenutku. Čini vam se kako posljednja rečenica nema smisla? Razmislite još jedanput. Cijeli život, nadanja, ostvarenja, pobjede pa i pokoji poraz, pripada savršenoj nesavršenosti.