Ideja za tekst nije čudna. Naime, današnji je čovjek osuđen na čekanje. Gdje god, što god, kad god – on neprestance čeka. Vidimo ga u redovima, u grupama, vidimo na ulicama i ustanovama, čeka svoj red na putovanju, kod liječnika, u trgovini, u sudovima i drugim državnim ustanovama. Čeka kad je bolestan ili zdrav, ima ili nema novca, treba ili ne nešto nabaviti, čeka majstore za nešto popraviti ili ugraditi…Čekanje je postalo način života. A i da se uopće uključiš u to čekanje, trebaš čekati, uglavnom devet mjeseci.
Čekanje može biti i dobro. Kad čekaš voljene i drage osobe da ti se vrate s puta ili čekaš da vlak uđe u tvoju stanicu. Ali najčešće nitko ne voli čekanje. Dosada je najmanje zlo i najbezbolniji osjećaj pri čekanju. Jer uvijek je to čekanje s nekim koji također čeka. Pa se onda povede razgovor s tim slučajnim životnim suputnikom na kratke staze, one od nekoliko minuta ili, u najgorem slučaju sati. Tu se saznaju mnoge važne i nevažne stvari: sugovorniku od presudne važnosti, a ostalim slušačima sporedne, tek da skrate vrijeme. Čekanjem kod liječnika saznajemo tuđe dijagnoze i liječničke prognoze, neugodne pretrage s još neugodnijim rezultatima. Ako si bio osuđen na duže čekanje, možda više niti ne čekaš liječnika, već nešto drugo, istina trajno.
Čekanjem gubimo nadu, ono nas obeshrabruje i frustrira, otvara razna neugodna pitanja i prisiljava na polarizaciju.
U redovima pred trgovinama, posebno na datume takozvanog crnog petka, inače uvozne američke gluposti, namijenjene naivnim kupcima, saznat ćemo sve o najnovijem trendu, koji morate slijediti, kaputiću koji morate kupiti, cipelama koje morate probati ili torbici bez koje ne možete.
Ako čekate majstora, možda bi bilo bolje poslužiti se publikacijom Sam svoj majstor, jer ćete prije naučiti sami riješiti problem, nego što ćete dočekati majstora da ga riješi. A kada napokon dođe, nikako ne pitajte za cijenu jer je već njegov dolazak neprocjenjiv. A posljedično, obavljen posao ne kritizirajte! Drugi put ćete ga čekati još duže.
Već legendarno čekanje na sudovima odvraća ljude od traženja pravde. Jer u hitnosti je već nepravda bilo kakvo čekanje sudskog pravorijeka. Neki i umru čekajući da njihov vapaj za pravdom čuje osjetljivo uho pravnoga znalca i humanog čovjeka. Ovi djelatnici svakako neće imati probleme s manjkom posla, jer od jednog slučaja naprave nekoliko njih, a svaki traje. I eto opet čekanja. No nisu djelatnici krivi, takav je zakon. A za promjenu zakona, opet treba čekati.
Čekanje je postalo modus operandi. Kad kasni vlak, kad kasni službenik s gableca, kad kasni liječnik s operacije, kad kasni poštar s važnom poštom, kad kasni operater da te spoji na mrežu, kad kasni vodoinstalater, a voda diže parkete, kad kasni plaća pa odeš u nedozvoljeni minus, kad kasni… A ti samo čekaš.
Načekale su se Godota čitave generacije čitatelja kao i likovi predstave zajedno s autorom. I pjesnik A. Simonov je ovjekovječio čekanje iako je vjerojatno htio naglasiti ustrajnost i vjernost pa piše:“ Čekaj me i ja ću sigurno doći; samo me čekaj dugo…“Dakle i ljubav poznaje čekanje. Ponekad je lijepo i radosno, a ponekad i ubojito, puno strepnje.
Je li se nadati da će i ono krajnje u ljudskom životu kasniti? Jer to je jedino što čekamo cijeloga života, a želimo, kad baš mora doći, da dođe što kasnije.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.