Galić Anamarija | Pred gudurom

Robovlasnici su sjeli za stol od oraha
Raspravljajući o učinkovitosti molitve
Šuškaju crvene halje kao kondorova krila
Pod okomitim zaletom.
Poklopit ćemo uši ljuskama nekog egzotičnog voća
Da ne slušamo kljucanje kljuna po kosti lubanje
-Grebeni nam opkolivše umove!
Goleti same, vrištine, bez vrijeska.
Tisuće puma, crnjih od uglja
Dlake sjajne kao oštrica mača
Njihove uparene oči guraju nas
Pred guduru opredjeljenja.
Trnoviti su putevi pred nama.
Svi izmiješani kao karte
U igri bez pobjednika
(Tužna je pobjeda bez lovorika)
Tkanje naših duša
Nezasitna je mesožderka
Koja inzistira na muhi više.
Ložači naših htijenja
Osvjetljavaju tunele tako zamršene
Poput okorjelih enigmi s
Dogorjelom šibicom u ruci.

Anamarija Galić | Luda božićna (shopping) zvona

Moguće da ih čuješ i ti, negdje u zakutcima svojih mozgovnih tunelića. Ta uporna zvona koja zvone pozivajući na neponovljive pogodnosti koje se nude ovih dana. Pa nije malo subliminalnih poruka odaslano preko svih mogućih medija u naše rastresene potrošački nastrojene glavice. Priznajem, ni ja nisam imuna na ovu kataklizmičku zarazu, trese me blagdanska shopping groznica, svrbi me džep... Sada još i taj amerikanizirani "blagdan" Svetog Black Fridaya koji su nam turili pod nos, neka još i to žvačemo. Mislim, samo totalno lud čovjek zaobilazi sedamdeset postotno sniženje. Svakom od nas treba neka sitnica, samo je teško razabrati koja točno. Tako da se prije ili kasnije zaputimo u tu meku za naše izgladnjele oči i žeđale isplažene jezike, pa gledamo, tražimo, otimamo za neku markiranu precijenjenu majčicu da bi nahranili još jedno carstvo moćnika. Potom izmučeni s planinom vrećica ( i to onih ganc novih plastičnih) omotanih okolo naših osuđeničkih zglobova, zadovoljno promišljamo kakvi smo zapravo sretnici. Dobiti ovoliko stvari, i to još u pola cijene nije sam tak'! Mislim, količine su ograničene, i sve to... I prođe tako par dana sreće i blagostanja ( dok noviteti ne postanu stariteri), ili napokon shvatimo da nam tih novostečenih stvari nije niti trebalo. Ormari ionako pucaju od pomodnih krpica, neke još nisu niti vidjele danje svijetlo. Tada nastupa pravi Black Friday iliti Post Black Friday ( naime i to postoji)... Neraspoloženje, zlovolja... Down faza. Ponovno začuješ nesnosnu zvonjavu u ušima ding...dong! Opet te svrbi ...nešto. I gdje ćeš se počešati? Po džepu, naravno! Vidi vražje sreće, opet je sniženje, i to ono najbolje. Predblagdansko. Ovca je ovca ( bez uvrede inteligentnoj životinji). U šoping, iz šopinga. Sve je to od stresa na poslu, stres kod kuće, pa tu su i djeca, tješimo se. Opće je poznato da je dobro izšopingiran čovjek sretan čovjek! Da, barem nakratko. I tako bivamo prevareni ne samo od strane marketinških mogula, već sami sebe lažemo. Ponovno ću spomenuti ovce, ta draga bića sitnoga zuba, poslušne, gledeći svoja posla svoj komad zelene trave ispred svoje mokre njuškice. Jednostavno nas nije briga za medijske iluzioniste. Shopping se mora upražnjavati redovito.

Ps. Uvijek me zaprepasti količina auta na parkiralištima ispred nekog kupovnog centra. Običan radni dan, kad bi trebalo biti na nekakvom poslu, a ono svi raštrkani po centrima. Treba negdje popiti kavu, valjda? -Čuješ li i ti ta zvona, ha? Dabome da čuješ!

DING-DONG!

Anamarija Galić | Amon Ra

Tmasti oblaci ispuniše nebo

Čiste plavičnosti i spokoja

Kristalnost zraka

Mogla se rezati štapićem bambusa

I isto tako blagovati

Amon Ra

Amon Ra

Odbljesak ohlađene ulice

Tutnjao je iza divovskog kamiona

U ulici bez junaka

(po kojoj bi dobila ime)

Razlijevala se dosada

I sjena neprivlačnosti

Nikoga na vidiku

U dolasku ili odlasku

Amon Ra

Amon Ra

Koraci su odzvonili 

Teškim čelikom

Prestali za zavojitom cestom

Amon Ra

Gdje je moj Nun?

Anamarija Galić | Kolosej

 

Kreativnost je mrtva

kao opruženi kraci meduze

rasplivani svak' u svoju stranu

hvatajući električne impulse

koje donosi struja

kroz napetost vode.

Atlantida se probija

ponad vodenog groba

ona je podmornica 

asimetričnog uma.

- Pustite mozgove da pasu

znanje. -

Ispaša je dobra stvar

za svakog sljedbenika

nekog krda.

Ljuljuškaju se bokovi

plavetnila

i pramac i krma njena.

Ustreptala žaruljo!

Čudnovate su niti tvoje

 a opet neutaživo moje.

Uzimam si za pravo

govoriti u ime

svih Ludih Klobučara svijeta

čije su riječi nekad 

bile smislenije

kao i stupovi Koloseuma

dok su podupirali mozgove

kolosalnog carstva moćnika.

Anamarija Galić | Sad kad nemamo sluha

Sad kad nemamo sluha
Jedno za drugo
(Boca Whiskeya je skliznula iz nadebljanih oblaka)
Neujednačeni pri molitvi i pod stolom

(Guja u Edenskom vrtu nahuškana na četveronoge)
Oderao si ljudskost s moga lica
Kao užarena žarulja od tisuću vati
(Adam i Eva kucaju na vrata periferije odjeveni u žrtve)
Ofureni smo kao drevna stabla u prašumi "Izdaje"
(Trbuh goji moljce koji izlaze na usta i proždiru nam usne)
Ipak volim tvoje zemljane otiske na
Toplim pločicama kuhinje
(Suviše tanke vjeđe miluju djevičanske pupoljke
Svojim očnim udicama)
Veremo se uza stube na kat
Tamo gdje se prostrla nesanica
(Na brežuljcima Okić stenje u tišini)
Pauci su počeli tkati kuteve življenja
(Naši križevi kao pahulje sjedaju u uho)
Sad kad nemamo sluha
(Miri se nebo) jedno za drugo

Anamarija Galić c. Oleg Antonić | U zviježđu

zlatno na crno

ton bistri bjelinu

padaju riječi   

kroz bunar cjeline

u zvjezdanoj kući

u sebi

ćeš me naći

gdje te rađam

Andromeda

pod rebrom neba

puknućem zemlje

gluhoća svijetla

u žamoru tame

uspavljuje mi oči

mirisi me zovu

ja vratit ću se tebi

da te spustim k sebi

Andromeda

uz violine i riku

žar u meni živi

mladoga medvjeda

drevnoga legla

ja tužna neću biti

suzne razvezujem niti

dok put me k tebi nosi

gle bobe nam zriju

Andromeda

sreća je dalek biti

s vjerom da sve će se sliti

u sjaju koji sagorijeva

u mraku koji me zalijeva

shvatih koliko sam blizu

dok pipam si pupak

blizu doma blizu zviježđa

ja srčem ti tračak

Andromeda

* U lijevom je stupcu izvorna pjesma Anamarije Galić (Kvaka; 23. veljače 2020.) u kojoj je, uz dopuštenje autorice,
za ovu prigodu u cijelosti ispuštena interpunkcija.

Anamarija Galić | Proljetna 2020

Batrljci orezanog bagrema 

grebu kalendarsko 

platno proljeća 

A ono zamrlo 

muči, šuti. 

Skrivanje pod krtičnjakom 

u tunelima od mraza 

(zamrzla iluzija djetinjstva) 

Pamtim li te dovoljno, 

Proljeće moje? 

Zavio puteljak 

svoju vretenastu liniju 

za obližnju šumu. 

Iščekivanje 

presijeca moju čežnju 

na minijaturne polutke 

nestrpljenja. 

Izuvam ožiljene papuče sna 

podvlačim pod krevet 

od suhog lišća 

svoju nesklonost zimi. 

Nepraktična sam, znam 

kao limenka 

koju treba otvarati 

otvaračem strpljivosti. 

Strpljivost je tanana i batrljasta 

kao i bagremovi odresci. 

Tražim te prignute glave 

s još nepropupalim granama 

pod nogama 

(sve to lomi sliku ranog proljeća). 

Prvi leptir 

dok presijeca vidokrug oka 

ja uživam tvoje boje 

kroz šarenicu njegove tame. 

Anamarija Galić | U zviježđu

Zlatno na crno
padaju riječi
U zvjezdanoj kući
ćeš me naći,
Andromeda.

Pod rebrom neba
gluhoća svijetla
uspavljuje mi oči.
Ja vratit ću se tebi,
Andromeda.

Anamarija Galić | Luda božićna (shopping) zvona

Moguće da ih čuješ i ti, negdje u zakutcima svojih mozgovnih tunelića. Ta uporna zvona koja zvone pozivajući na neponovljive pogodnosti koje se nude ovih dana. Pa nije malo liminalnih i onih subliminalnih poruka odaslano preko svih mogućih medija u  naše rastresene potrošački nastrojene glavice. Priznajem, ni ja nisam imuna na ovu kataklizmičku zarazu, trese me blagdanska shopping groznica, svrbi me džep... Sada još i taj amerikanizirani "blagdan" Svetog  Black Fridaya su nam turili pod nos, neka još i to žvačemo. Mislim, samo totalno lud čovjek zaobilazi  sedamdeset postotno sniženje. Svakom od nas treba neka sitnica, samo je teško razabrati koja točno.

Anamarija Galić | U razgovoru s jekom

                  

    

Kroz mliječnu nijansu 

s primjesom okera

u beskonačnosti nazubljenih sjena

tvoju ispruženu ruku

vapim

nesebična u čekanju

poput staklenog zvona

prozirna

odzvanjam tihost

Rišem

                                                replike jave                                                                               replike sna

sve dok me zamor

ne zalegne u konačnost šutnje.

Pluteni čep u vrtloženju 

pitome prozirne plazme

tone u otvor od lišća.

On me usvaja

poput mjehurice od sapuna

                                                 udišući                                                                                       izdišući

kao da sam

najsavršenija kružnica

na Zemlji,

biser u kamenu mijehu

nepokolebljiva u razgovoru 

s jekom.

Anamarija Galić | Poezija sekvoje

U vazu s lavandom stiješnjene su moje misli
One Nietzscheovske
Pijuć materiju krvožilnog protoka
esencije života
spljoštene poput kartonske kutije
čučeći u zalisku
srčane pretklijetke.