VIII
POST SCRIPTUM
2006
- Ja bih pozdravio…u moje
se vrime nije prošlo ulicom, a da se ne pozdravi! - dobaci starac pored kog sam
prolazio. Osvrnem se i promotrim čovjeka što se zguren poštapljivao o svoj
štap. Vidjelo se da je nekad bio ljudeskara. Krupna šaka čvrsto je stezala
rukohvat štapa, a drugom se osloni na klupu te se udobno smjesti sjedeći.
Otpuhne u njedra, a k tome uvrne glavom na kojoj se nalazio slamnati šešir. Tek
onako kao da bi nastavio razgovor, nešto promrmlja.
- Molim… pa ja sam
pozdravio, ako niste čuli! - odgovorim.
- To svi kažu…nešto
promrmljaju…a mi stari otpozdravimo, pa makar vi nama opsovali! -zajedljivo
progovori.
Donekle poznajući takav
mentalitet, odustanem od namjere da se prepirem. Htjedoh produžiti dalje na što
me starac pozove:
- De sidi…da malo
podivanimo…sam sam! – smireno i sjetno nastavi razgovor pokazujući drhtavom
rukom na slobodno mjesto do sebe.
- Sami…zar nemate nikoga…mislim
ženu, djecu…bar unučad! - zainteresirano upitam i odmah shvatim kako sam
uhvaćen u zamku „čašice razgovora“.
- Doduše imam…al nisu ovdi…Janja,
moja žena, davno je umrla…dite ono je tamo priko velike bare…mora…i ja sam bio
tamo…e bila su to teška vrimena!!! - sjetno rekne, a iz džepa sivih hlača
izvadi rupčić kojim obriše suze što su se pojavile u očima.
Uvidim kako
je starcu prijeko bio potreban razgovor. Samovanje i sjećanja lomila su mu
dušu.
- A gdje priko bare? -
upitam.
- U Australiji!
- Aha…tamo sam imao
ujaka…koje mjesto!? - sad upitam odveć zainteresirano.
- Sydney! - odgovori.
- Moj ujak je bio u
Melbournu…mislio sam da ste bili tamo! - konstatiram.
- Prošo sam ja cilu
Australiju…radio u rudnicima, šumama…na njekim farmama…nema di me ni bilo! -
sjetno je zborio.
Učini mi se zgodnim da
nastavim razgovor.
Imajući ujaka u Australiji,
površno sam znao kako je on prošao na svom putu. Slušajući starca nalazio sam
velike sličnosti u njihovom životopisu. Oba su se snalazila u tuđini onako kako
su umjeli. Niti jedan nije služio vojni rok. Jedan je pobjegao zbog torture nad
njegovom obitelji, a drugi zato što je bio buntovnik, sanjar i pustolov.
Obojicu je put odveo u Australiju.
- Kada vam je umrla žena?
- upitam, skrećući pozornost sa svojih misli.
- Ima tome već dosta godina…bila
je starija od mene! - a zatim nastavi:
- Ona mi je druga…imao sam jednu pri' nje…kratko…mislio sam ju povest sa sobom, al
nije bilo dovoljno novca…a i kad sam otilazio, dala mi pismo…čudna je životinja
čovjek!!! - gorko progovori.
Osjećajući da sam taknuo u
nešto što možda nisam smio, skrenem pogled na djecu što su se igrala na drugoj
strani ulice. Međutim, slušajući prodike i naklapanja starijih kako u njihovo
vrijeme nije bilo rastava, preljuba i toliko vanbračne djece kao danas,
pomislim da bih svog sugovornika mogao navesti na razgovor o toj temi.
- Dida, a kako je to bilo
u vaše vrime? - pokušam oponašati starca u njegovom izgovoru riječi.
- A šta? - raširi ruke
uvlačeći ih u ramena tako da je podigao glavu.
- Pa ovaj…mislim to sa
ženama…znate ljubakanja, nevjere i…!? - zamucam se misleći kako možda nije
umjesno ispitivati jednu stariju osobu o takvim temama, a k tome, mogao mi je
biti eventualno otac kako je izgledao. Uvijek mi se motao taj moral po glavi…
- Svašta tebe zanima…neg'
meni se čini da ti nisi odavde…otkud si!? - zagleda se u mene. Krajičkom oka
spazim kako su mu se usne razvukle u osmijeh, a oči su poprimile neki drugi
sjaj. Sitne bore na licu zategle su se u osmijehu. Zaključim kako je u svoje
mladalačko vrijeme izgledao veoma lijep.
- Nisam odavde…iz Gradišta
sam! - izvalim, te nastavim:
- Prodajem svoju knjigu! -
uturim ruku u torbu koju sam nosio preko ramena te izvadim jednu knjigu koju mu
pružim.
Starac prihvati te stane
listati.
- Ovo si ti!? - pokaže na
sliku. Nije sačekao odgovora već rekne:
- Ajmo unutra…skuvat ću ti
kavu…ispričat ću ti nješto o svojim vrimenima! - pruži mi ruku da mu pomognem
ustati. Prihvatim. Hodao je lagano i uspravno. Pratio sam ga u stopu. Našavši
se u dvorištu, a zatim pred vratima kuće, odnekud iz džepa izvadi malen ključić
koji umetne u ključanicu i okrene. Unutar kuće se vidjelo da nedostaje ženska
ruka. Nije bilo neuredno i razbacano. Međutim, na okvirima slika koje su
visjele na zidu uočavala se prašina i paučine, a isto tako po starom ormaru.
Začujem starca. Rondao je po hrpi posuđa unutar viseće kuhinje. Priđem mu i
zamolim da ja skuham kavu. Rado prihvati. Posjedne za stol i progovori:
- Bilo je to ovako….!
P.S. Trebalo mi je skoro mjesec dana da ga saslušam. Saznao sam stvari koje
nisam znao. Javna propaganda i učenje učili su me jedno, a iz usta starca
nalazio sam druge činjenice.
Kraj
Kraj
VIII. dio
|
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.