Vinko Bubić | Moj Jadran

Moje more. Moja tišina i moj pristan.
Moj idealan dan.
Sol moje kose.

Moja stijena. Gdje sam ležao bez traga
na rubu svjetla – između sjena,
gdje školjka šapće o prolaznosti vremena
i mreža stari u rukama draga čovika.

Tvoj rič u meni traje.
Svaki val tvojim udahom dušu moju ispire.

Ti si zrcalo bez kraja,
i čuvam te gdje nitko ne dira:
u središtu tišine, gdje srce staje –
i nebo i more ista su struna lire.

Vinko Bubić | Straža na punti

Cili svoj vik
gledaš otužno brode
Kako brazde more –
more moje i tvoje ruzine!

Blištiš valon u svojoj tišini
sa zelenon lampon prošlosti
Nad skalinan ti ovješene ordenske bite
Oksidirane titule sistema

Zidovi oko tebe
Blokovi su isprika i poretka,
sa pukotinama između “onda” i “sad”.
Višestruki debeli nanos zelene boje
curi niz tvoje šutnje.

Predugo si straža onome što više ne dolazi
I polako nećeš imati koga ispratiti
Ti si zadnja straža na punti
A vihor diže jidra zadnjeg vijađa

Toneš pod zadnjon neveron
A magnetna igla divlja.

Vinko Bubić | Put u Prag

Svanuli su školski proljetni praznici. Uz dva naša bijela ljubimca – pufastog pomeranca Lokija i bijelog limenog Volva – zaputili smo se na proljetno putovanje stazama Europske unije, kako mi je u kratkom razgovoru rekao prof. Barišić dok smo dogovarali predgovor moje nove knjige. Put prema češkoj prijestolnici Pragu (Praha) bio je simboličan korak van svakodnevice, ali i test obiteljske logistike, planiranja i izdržljivosti. Dakle nije sve kao u reklami niti može biti!

Put iz Austrije prema Pragu vodio je kroz Mikulov, mjestašce uz granicu, okruženo brežuljcima i jezerima. Upravo u tom bijelom i uzvišenom dvorcu, najzadnje oblikovanom u baroknom stilu, potpisano je primirje Tridesetogodišnjeg rata, a u njemu su odsjeli Ferdinand II. i Napoleon. To je i vinski centar s proizvodnjom mikulovskih vina (Mikulovská vína). Krenuli smo prema Brnu (Brno) pa zatim za Prag. Na putu, dok smo prolazili kraj dvoraca i vinograda, pustio sam ChatGPT na zvučnik kako bi nam ispričao priču o dvorcu Mikulov. Nije znao mnogo, ali je podigao obrvu moje supruge koja mu je, uz osmijeh, rekla da je "nebitan" i da se može isključiti.

Čitajući jedan članak od vlasnika Microsofta, Billa Gatesa, toliko je dobrobitan i toliko će se isključivo u dobre svrhe razvijati da će za 10 godina istisnuti i liječnike i učitelje, što spada u njegova predviđanja.

Smještaj smo rezervirali preko Bookinga. Apartman za tri osobe – što sugerira obiteljski apartman – zvuči logično. No, po dolasku u pansion u predgrađe Praga, dočekani smo skromnim, radničkim stanom prepunim faune. Mravi, muhe, kukci, pauci svih veličina – od onih sitnih do srednje velikih – vjerujem da su u skrovitijim kutcima bili i njihovi roditelji. Uz sve to, u blizini je paslo stado goveda čiji miris nije mogao ostati nezapažen. Već ujutro smo tražili novo utočište.

Prag (Praha) nas je dočekao kišom i južnim vjetrom, no ni to nas nije spriječilo da istražimo grad. Prvi dan smo iskoristili za posjet zološkom vrtu koji je imao prekrasne životinje. Nama su se najviše svidjeli ibisi i žirafe. Nažalost povremeni pljusak nas je stalno tjerao u zaklone – umjetnu vruću džunglu i prolaze kroz stijene gdje smo vidjeli prijatelje pingvine. Tamo smo i ručali za neke pristojne novce te krenuli prema smještaju u samom centru grada. Smještaj broj dva, također preko Bookinga, imao je prozor na ulicu, s duplim zavjesama dosta propusnim za svjetlo pa smo imali parcijalnu privatnost, ali je bar bio čišći od prvog.

Svanulo je iduće jutro, našeg trećeg dana boravka, sunčano, svježe i sve je polako počelo dobivati smisao. Rano smo ustali i tramvajem stigli do poznatog Astronomskog sata (Pražský orloj) na Starogradskom trgu (Staroměstské náměstí). Ljudski život je samo jedan kotačić u većem mehanizmu svemira. Astronomski sat u predivnim bojama pokazuje niz simbolika – božansko i kozmičko vrijeme, cikličko crkveno i sezonsko vrijeme te zemaljsko, svakodnevno vrijeme. Najstariji je sat koji radi! Svojevrsna je vizualna metafora svemira kako su ga ljudi u srednjem vijeku zamišljali – sve u poretku, sve u skladu. Predstavljao je u 15. stoljeću svojevrsni renesansni ideal – veritas et pulchritudo (istina i ljepota) te se redovito servisira jer mjesna legenda kaže ako se ura zapusti da će grad pogoditi velika nesreća.

Starogradski trg (Staroměstské náměstí) bio je pun, mirisao je na pečene krumpiriće, trdelnik i pivo. Trdelnik je slatko tijesto koje se namata na trdlo – metalni valjak – te se zatim peče nad žarom ili u pećnici. Na kraju se valja u šećeru, cimetu, mljevenim orasima ili bademima. Trgom su dominirali prekrasni tulipani oko velike skulpture – secesijskog spomenika Janu Husu (Pomník mistra Jana Husa). On je bio češki reformator, filozof i propovjednik na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, a Česi ga drže simbolom savjesti.

Napravljen je mali uskrsni toranj s kojeg se puštala zborska uskrsna glazba i s kojeg se mogao vidjeti pregled trga, prepun mnoštvom ljudi. Vrijeme je bilo promjenjivo, pravo proljetno – s umjerenim temperaturama do 16 °C i izmjenama sunčanih i oblačnih razdoblja, te povremenim oborinama.

Vrijeme je brzo išlo te smo se prošetali prema sjeveru do rijeke Vltave (Vltava) gdje se nalaze dokovi. Na štandovima je bio uskrsni asortiman te su se mogla kupiti drvena jaja, čegrtaljke, pilići i mnoštvo autentičnih čeških proizvoda. Učinili smo checkin preko Tripadvisor aplikacije gdje smo kupili kartu ranije te pričekali naš brod na doku broj 17, i zaplovili s brodom Classic River u panoramsku plovidbu Vltavom. Pred brodom je, zajedno s nama, isplovila i jedna barska nutrija. Na krmi smo se počastili tostom i pilsner pivom (Pilsner Urquell), dok je naša kći jela pommes frites. Gledali smo Češku narodnu banku (Česká národní banka), Karlov most (Karlův most), Praški dvorac (Pražský hrad) i katedralu sv. Vida (Katedrála svatého Víta) kako se uzdiže u daljini – a koju smo pikirali za iduću destinaciju.

Poslije plovidbe sjeli smo uz Karlov most, u caffe Mánes uz Mánesov most (Mánesův most) s pogledom. Naručili smo pivo i masline, dok nas je grijalo sunce. Most povezuje Stari grad (Staré Město) i Malu stranu (Malá Strana), a dobio je ime po Josefu Mánesu, najznačajnijem slikaru češkog romantizma i nacionalnog preporoda.

Tramvajem smo stigli do podnožja Hradčana (Hradčany). Loki, naš bijeli pomeranac, je mrzio tramvaje. Tresao se pri vožnji i sa mukom gledao kroz prozor kad ćemo stati. Prošetali smo obližnjim samostanskim parkom s paunovima i cvatućim drvećem – Vojanovim vrtovima (Vojanovy sady). On je nastao u 13. stoljeću kao vrt ženskog samostana sv. Uršule (sv. Voršily) – zaštitnice djevojaka, učiteljica i škola. U tom prekrasnom, meditativnom vrtu koji je bio u proljetnom cvatu isticali su se paunovi. Javljali su se jedan drugome iz različitih dijelova prostranoga vrta te pozirali za fotografiranje, a jedan je bio iznad šentade na željeznom luku te nas je promatrao. Premda nije psima dozvoljeno ući unutra, u naručju ga je nosila supruga. Malo je ipak krenuo lajati na gomilu te je evakuacija bila momentalna.

Dalje smo se uspeli starim dvorskim stubištem (Zámecké schody) – klasične kamene stube.

Nestrpljivo smo išli do gotičke katedrale sv. Vida (katedrala sv. Víta). Stajala je monumentalno, tamna i dostojanstvena, s vitrajima koji su hvatali popodnevno zalazeće svjetlo. Imali smo nezaboravan pogled na grad.

Vratili smo se tramvajem koji nas je dovezao do samog centra grada, natrag do hotela. Prema zabilješki naših pametnih satova - oko 16.000 smo učinili.

Sutradan smo rezervirali za relaksaciju u vodenom parku Aquapalace (Aquapalace Praha) jer moja kći ne može spoznati grad do kraja ako ne vidi kvalitetu vode. Aquapalace je najveći vodeni park u srednjoj Europi i pravo vodeno carstvo za sve uzraste. Najdraži joj je bio valni bazen koji je proizvodio valove svakih 30 minuta, odnosno jacuzzi i vodeni bar gdje smo uzeli neizostavni tropski koktel Piña colada s bijelim rumom, sokom od ananasa i kremom od kokosa.

Česi imaju najveću potrošnju piva po glavi stanovnika u svijetu – što se nije moglo ne primijetiti po bogatoj i raznolikoj ponudi na svakom koraku.

Navečer smo učinili još jednu turu automobilom pored slavne Plesne kuće (Tančící dům) – djela hrvatskog arhitekta Vlade Milunića. Simbolizira dinamiku, dijalog i pokret, nasuprot statike komunističke arhitekture.

Prošli smo pored Višegrada (Vyšehrad) – uzdignutog platoa iznad rijeke, ograđenog zidinama. Svojevrsni je to češki Panteon, gdje su, među ostalim, vječna počivališta Dvořáka, Smetane i Karela Čapeka, pisca i intelektualne savjesti Češke između dva svjetska rata.

Sutradan smo krenuli ranije prema Zagrebu, te nas je zatekla vijest o smrti pape Franje. Stoga smo se zaustavili u Linzu (Linz) i posjetili Marijin dom (Mariendom) te zapalili svijeću za njega i naše pokojne. Marijin dom je najveća crkva u Austriji, neogotički izgrađena, s prekrasnim vitrajima koje nazivaju linški prozor (Linzer Fenster). Nažalost, duga crna zastava bila je spuštena pred sam ulaz zbog smrti Svetog Oca.

Putovanje nas je iscrpilo, ali i očistilo. U gradu koji nosi patinu povijesti i snagu opstanka, našli smo prostor za razmisliti, za predah, za povratak sebi. Između umora, kiše, birokracije, ali i putnih frustracija (gužva oko bečkog prstena), ostao je osjećaj da se ipak vrijedilo pokrenuti. I da se s vremena na vrijeme, usprkos svemu, vrijedi maknuti sa svog broda i otploviti do nekog drugog pristaništa. Počelo je s mravima i lokacijom koju smo odmah zaboravili, a završilo pod vitrajem, suncem i razigranim paunovima.

I to je ono što se pamti.

Vinko Bubić | Prid kraj

Ja ću širiti grane grana

Rasti u razbore ideja

I hraniti mišice zemjon krša

Kad bude popucala stina od sunca jaka

Kad bujica bude bjesomučno bacala gromove pizna vremena i režao bež bis

Kad vjetar i nanos bude izmjenio usnulo lice Zemlje koja nas je odgojila.

Nisam od lakog poteza kista

Nisam od sna cinčane mreže

Nisam nekad mislima bonaca

Kvasim naslage piska

vičnim tokom

u destilate biti

Gori u daljini vatra počela

U očajima dlanovi stišću lica i ruke

I mru na vretenu tajanstvena dvorca.

-Jesi kotač, voziš li putanjama dekaloga?

- Jesam, ali moje misli katkad padaju na sanje lakih rješenja

"Izaberi ribu iz terine srebrna ideala, unjedri u dubine bezgranična modra plova i budi moj mir."

Vinko Bubić | Vrulja

Odakle ishodi tvoj vir?

Zašto ideš u modro more?

Zašto raspucala suha tla

Brazde tugu samoće?

Zar mora mrijeti hrast

u pristigloj pustinji zlatnog pijeska?

Vinko Bubić | S obale plaže Revere

            Hodao sam po plaži Revere sunčanog popodneva i promatrao dugačke longitudinalne valove kako se skladno u luku rastežu i udaraju u finu, sitnu pržinu. Šum mora razlijegao se velikom uvalom poput jeke rimskog Koloseja. Koliko je tu samo zrnaca pijeska, koliko kapi mora, molekula vode i natrijeva klorida! Po cijeloj plaži bile su rasute atlantske bijele školjke  – poluotvorene polovice koje su slušale ritam valova, brodova što su ulazili u luku i aviona što su svakih 3-5 minuta slijetali u Boston Logan zračnu luku.

Zvrrrrr….zvonio je video WhatsApp na mom mobitelu. Odmah sam na ekranu mobitela vidio dijete i svoju ženu koji se čude vremenskoj razlici od 7h – u Zagrebu se večer spušta, a u SAD-u nostalgija tragova u pijesku na popodnevoj slobodi. Kćerka Tena obožava bajke i zapravo me zvala da mi ispriča da joj nedostaje bilo što da joj ispričam…a ako mogu da čitam bajku na daljinu. Teni sam ispričao strahotu kako je u atlantičkom kitu ostao zarobljen ronioc Michael Packard kraj Cape Coda. Ronioc se uspio ipak spasiti. 

More u rujansko doba godine i dalje neodoljivo mami na osvježenje, na kupanje. Nisam htio reći kćerki da imaju i radare za morske pse i da nije sve bezopasno poput dalmatinske obale. Atlantski ocean je u svako doba godine hladan ili barem hladniji negoli more Mediterana.

To popodne u petak spakirao sam vina koja su bila potrebna za promociju vina u Duxburyju. Ja sam odlučio asistirati firmi svojih prijatelja odnosno Croatian Premium Wine Imports koji uvoze hrvatska vina u Ameriku. Pripremao sam se voziti prvi put automatik Subaru idući dan, vozeći se oko zgrade u kojoj sam imao iznajmljen stan. Bio je to odlični testni poligon za mene. Do sada sam uvijek vozio ne-automatik automobile. Sasvim jednostavna vožnja za nekog tko je po 100 000km godišnje vozio kao farmaceutski predstavnik. Bio sam spreman za autoput 93S, kojim sam se trebao voziti jedno 1,5h da dođem do odredišta. 

Vinko Bubić | Susret

Jer ako smo u tuđini

Nalazimo tebe

U osekama zasiju divne školjke

I vedra rič domaća

Pa pričamo o Domovini

idejama puka

Mi - nomadi

i uspješna zajednica Hrvata

09/2022 Boston, Revere

Vinko Bubić | Ča Domovini

Ča mi pričiš snove moje

u njima se zrake roje

Za te strune duša haje

Tega svita cvitove domaje

Jer su bure vične sa kamena

I vikovima se držidu naša plemena

I versi najlipši uz gitaru

Pa nan dica na našoj riči blistaju.

I dok Jordan od Mosora lije

Ti mi budi života potpora

Pa ka Gospe vela čuvaj od ponora

Neću trave tuđe zemje

Oću ognjišća našeg zlata

Nek nam Hrvatska je karta

Vinko Bubić | Pjesma proljeću

 

Pomolili se Zemljini pipci

Započeli faune svirci

Zazelenjela livada travom

Zavladalo svijetlo tamom

 

Ošumjele su stabala grane

Da skriju po krošnjom oblika mane

Grmovi si čupaju kosu

Ljute se, jer djeca im cvijeće odnosu

 

Livadom se igraju boje...

Samo visibabe glave dojle

Jaglaci hvataju rose svježinu

Ali ne mogu doseć' maslačka visinu

Leptiri plijene krila čarom

Ali pobjednik je slavuj svojim glasom

U zbilja ljepoti

Mojoj i tvojoj radosti                      

Vinko Bubić | Sat

Na ormaru vrtića u mistu

raznobojni zupci tili vrtit vrime nisu 

Tuki-taki svira je kazetofon

Naše ruke pokušavale su sat dotaći

plavo-žuti klik

žuto-crni klik

crno-crveni klik

I velika švera bižala bi

maloj u fiksnom radijusu

spirali ideja maštanih

i po sto kolura voštanih

U mirisu Vesnina jutarnja griza

A željni predstave i Bernardina bisa

Ništa tada nije bilo u novcu

Osim satu - da zavrtimo možda vrime?

I na papiru oris tempere 

I dveri zamka drvene 

I vožnji plavo-crvenin vlakon

I spust žutin toboganon

I tužnon bazenu da začepimo rupu

I okupamo se u vrtičkon dvoru

Nismo živili u prošlosti

A ni gledali nešto ni u budućnosti

Pružali smo ruke oblacima i suncu

okrećuć’ se kuglon u svemiru.

A željeli smo sat dotaći

kad raznobojni zupci tili vrtit vrime nisu ! 

Ista čuda i čarne oči,

možda isti song radija

žele isto -

druge oči - u ton iston vrtiću.

Vinko Bubić | Proštenište Marije Bistričke

 

Na 290. hodočašću vjernika grada Zagreba, Marija Bistrica, 19. 9. 2021.

Iz pijeska izgradiše 

u vjeri

kule na livadi Gospi.

Crveni kaputi

vječno hodu

zajedno uz kolonade.

Za požara ostade kip

i kameni zabat

koji daše svetištu znamen.

Melos malih zvonika

diže vjerne 

na molitvu. 

Brončanom povijesti Krista

penje se mnoštvo 

na Golgotu svih uskrslih.

Sunce ruji voća

i zlati krunu Djeve kraljice Hrvata.

Vinko Bubić | Čempres

 

V i

D i m

N e  b o Kroz grane

Života, ljudi, vijeka

U zoru svijetle obiteljska

Srebra, znamenja, prošlost i

Mir mramora podno plača

Smole, truda i živosti momenta 

Duša otetih – duša vjernih bratima

Vira moja raste prema Tebi, Bože

U Suncu što ljubavlju obasipa

Čežnju za Tobom s kapima

Molitve što kanuše mi  

Niz lice krša, ponosa

Na bremenu koje

Jača sve dok me u 

Smiraj ne polegnu

Pod ploču i vrate

Zemlji

U ko

Rje 

n

lju     do

ba         bro

vi               te

Grafički: čempres, vodoravno – riba (metafizičko značenje).

Vinko Bubić | Očekujući rođenje

  

Škripale bi skale penjuć se put kora

Stogodin se tu dočekuje spasa zora

A Betlem velikog bora i sviće

Nose na svit nevino i malo biće

 

Sveto je ime njegovo i velika dila

ovega svita prolazna

ka' let golubića malog od stiropora

šta se zatakiva  o' starih žepa

 

Isuse mali u jaslama šta se smiješ

kraj kraljeva šta dare mudrosti nose

osmihon izliči bolne kosti i nepravde

i šaji sjaj zvizde sa pjevon pastorele

 

U tihoj noći kad samo zvizde gore

u pjanu orguja i samo flaute

srca čista primamo s Neba dar

jer rodija se kršćanima mal vladar

S obala male Venecije | Poetski prvijenac dr. med. Vinka Bubića

Vranjicu, poluotočiću solinskog zaljeva ili kako kažu mnogi; Vranjicu pored Splita, znanog široj publici po prizorima legendarnog, prvog dijela RTV Zagreb- ovog serijala Naše malo misto, ove je subote 10.12.2022. predstavljen autorski prvijenac dr. med. Vinka Bubića; zbirka pjesama okupljena pod naslovom S obala male Venecije.

Ne, nije autor ovih poetskih versi nekim čudom eskulapovskog štapa umnožio svoje talente, već je bogomdanim talentima, renesansnog i mediteranskog temperamenta brusio sebe od najranijih dana svoga školovanja. Pjesništvom se intenzivnije uz glazbu bavi u vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja u klasičnoj gimnaziji Don Frane Bulić u Splitu.

Odlaskom u Zagreb na studij medicine, Bubićev se svijet proširuje kroz horizontale fizičkih putovanja i drugačijih vizura velegrada prema visinama i vertikalama kojima duhovno preskače mistične rubove Velebita, te čarobne nebeske linije koja dijeli, ne samo klimu duše već i govorno područje Bubićevog materinjeg jezika.

Sada s čakavskog prelazi u štokavski što je glavna recenzentica i lektorica knjige doc. dr.sc Ivana Kurtović Budja s Instituta za hrvatski jezik iz Zagreba, ostavila unutar struke „prihvatljivim“ kao prisutni fenomen ili proces transformacije živog jezika.

Iz njene recenzije upravo o tom fenomenu nalazimo zapaženo:

„ Neobičan je pjesnički jezik Vinka Bubića. S obzirom na teme očekivali bismo da je većina pjesama napisana lokalnim, vranjičkim idiomom ili svojevrsnim dalmatinskim regiolektom. Međutim, autor nas iznenađuje jer osim onih koje su pisane vranjičkim odnosno dalmatinskim, velik je broj onih u kojima se miješa lokalni idiom sa standardnim hrvatskim jezikom.“

Vinko uranja u teme svog zavičaja od reminiscencije na najranije djetinjstvo kroz ljubav prema povijesti, obitelji, mitovima i baštini, pa sve do univerzalnih tema bitka.

Bavi se i svojom svakidašnjicom, oporosti međuljudskih odnosa kao i univerzalnosti borbe doba i zla. Zapis je to posložene vremenske kapsule, koju Vinko pečati ovom zbirkom stihova, poezije vlastite duše. Možemo ga i ugledati kao egzemplar dobro nam znanog tranzicijskog fenomena u Hrvatskoj; odlazak s juga, dalmatinskog mladog čovjeka na ispit zrelosti i sazrijevanja, čitaj studije, u metropolu. Na daleki sjever gdje nema bure koja čisti nebo i dušu. Zato nas Bubić u svojoj zbirci između ostalih naslova i tema, daruje triptihom pod naslovom Bura I, II,III.

Knjigu su financijski pomogli izdati Grad Solin, ŠRD Vranjic, Udruga Pomoraca Vranjic “Ruža vjetrova” te udruga „Don Frane Bulić“ koja je i nakladnik.

Uz glavnu recenzenticu i lektorice knjige Ivanu Kurtović Budja s Instituta za hrvatski jezik iz Zagreba, o pjesništvu Vinka Bubića progovorili su u večeri promocije hrvatski novinar i književnik prof. Mladen Vuković, kao i akademska kiparica Dijana Iva Sesartić koja je ujedno i dizajnirala korice knjige, te napisala uz prof. Mladena Vukovića, kratki prolog zbirci. Moderator ove promocije bila je Ivna Grgić predsjednica udruge Don Frane Bulić iz Vranjica.

Predivnom ambijentu promocije pridružili su se klapski pivači Vranjica predvođeni živom legendom klapskog pivanja, tenorom Špirom Jurićem. Napomenimo za kraj kako je autor ove poetske zbirke, već u 2021. godini primio prvu sveučilišnu nagradu „Antun Branko Šimić“ u Drinovcima od Matice hrvatske, ogranak Grude. (D.I.S.)

Izvor: Hrvatska danas

Vinko Bubić | Jedno malo sjećanje na djetinjstvo, rođendan i „štetne akcije“ - struja misli

U tim ranim devedestim su bile interesantne sve stvari koje su imale elektromotore s tim da baterija nikad nije bilo dovoljno pa sam prenamjenio nekoliko adaptera sa kojima sam pokretao elektromotore igrajući se voltažom – što bi više obrnuo prekidač udesno motor je cvilio jače te se pregrijao, a koji put i nepovratno zapušio. U vrtlu ispred kuće, gdje su did i prastric Jere sadili zelenjavu, postojao jedan manji ograđeni dio ispod nešpule (1). Tu je naime, Sanja i Anja će se sjetiti, bila izgrađena cijela replika grada od zemlje sa sprovedenim žicama koje su bile uzete iz kave (2), te su spojene bile na male žaruljice (ukradene materi od Božića osobito, pukneš jednu, pa serija ne radi, pa ih mama baci, a ja iskoristim – usput rečeno pukao bih je ja namjerno), a serijski spojene rođendanske slamke su vodile vodu iz izbužane (3) boce od Coca-cole u koju se kontinuirana (dobro titrirano) dovodila voda sa gumom (boca je visila 'o taklji (4) ispod limuna do ograde) koja je cirkulirala kroz slamke i radila vodoskoke i fontane u tom malu gradu od zemlje.

Vinko Bubić | Opervatorij Petrova polja

I Bog daše odmora starom Petru

I lovore u vis vrimenu

I vrijesove znojnom maru prapovijesti.

I Eden to postaše - kamena, bronce i mjedi.

Vatre grijaše ognjišta bezimenih sjena

a hladni krš živih voda iz podzemlja

napi žedne usne Romana.

Nastade veliki Municipij, Sinodij i Promona.

I niti tunika razgradiše thoraksa rđe 

A novo pleme s Karpata zasija tu sjeme

Od Tepljuha do Kljaka.

s ruke na ruku na od oka libelu stavljaše se kocka 

Od Snačića do Nelipića

Od kvadra ideja osame neba

daše Bog Petru i Marti

malog Ivana u kolinki.

Uz poj ovaca zvonile su epovi i balade, pisme narodne

I moždana poimanja dovršiše juga vreve.

Isklesao je u kamen južna jedinstva 

I pođe za rana vidjeti svijeta.

Znati je dobro vjekove nove

Niz diobe rijeke Čikole

Te na glavici Paraća

Kamen po kamen isklesa se kalota.

Kako je i pisano – zla s Istoka krenuše, 

ozebli su topli kraj barbari pogane duše.

Nestadu dveri loze obiteljske 

A drač i trava zaboraviše lišća jablana pljeske.

Pred tvojim zdencem gledah sebe i dijete. 

Bistrio sam jutro i prizora mijene.

Osmijeh ti dadoh, a ti meni razloga.

U čistini zagolicah smisao neba.

___________________________________________________________

Petar i Marta - roditelji kipara Ivana Meštrovića

Romani - Rimljani

Municipij, Sinoodij, Promona - toponimi, naselja rimska oko Petrova polja

Snačići i Nelipići - hrvatske velikaške obitelji

kolinka - krevet

Čikola - rijeka koja izvire na istoku Petrovog polja i protječe kroz Drniš

Glavica Paraća - mjesto na kojem je napravljen mauzolej obitelji Meštrović

thorax - rimski oklop

Područje privitaka