Vinko Bubić | Put u Prag

Svanuli su školski proljetni praznici. Uz dva naša bijela ljubimca – pufastog pomeranca Lokija i bijelog limenog Volva – zaputili smo se na proljetno putovanje stazama Europske unije, kako mi je u kratkom razgovoru rekao prof. Barišić dok smo dogovarali predgovor moje nove knjige. Put prema češkoj prijestolnici Pragu (Praha) bio je simboličan korak van svakodnevice, ali i test obiteljske logistike, planiranja i izdržljivosti. Dakle nije sve kao u reklami niti može biti!

Put iz Austrije prema Pragu vodio je kroz Mikulov, mjestašce uz granicu, okruženo brežuljcima i jezerima. Upravo u tom bijelom i uzvišenom dvorcu, najzadnje oblikovanom u baroknom stilu, potpisano je primirje Tridesetogodišnjeg rata, a u njemu su odsjeli Ferdinand II. i Napoleon. To je i vinski centar s proizvodnjom mikulovskih vina (Mikulovská vína). Krenuli smo prema Brnu (Brno) pa zatim za Prag. Na putu, dok smo prolazili kraj dvoraca i vinograda, pustio sam ChatGPT na zvučnik kako bi nam ispričao priču o dvorcu Mikulov. Nije znao mnogo, ali je podigao obrvu moje supruge koja mu je, uz osmijeh, rekla da je "nebitan" i da se može isključiti.

Čitajući jedan članak od vlasnika Microsofta, Billa Gatesa, toliko je dobrobitan i toliko će se isključivo u dobre svrhe razvijati da će za 10 godina istisnuti i liječnike i učitelje, što spada u njegova predviđanja.

Smještaj smo rezervirali preko Bookinga. Apartman za tri osobe – što sugerira obiteljski apartman – zvuči logično. No, po dolasku u pansion u predgrađe Praga, dočekani smo skromnim, radničkim stanom prepunim faune. Mravi, muhe, kukci, pauci svih veličina – od onih sitnih do srednje velikih – vjerujem da su u skrovitijim kutcima bili i njihovi roditelji. Uz sve to, u blizini je paslo stado goveda čiji miris nije mogao ostati nezapažen. Već ujutro smo tražili novo utočište.

Prag (Praha) nas je dočekao kišom i južnim vjetrom, no ni to nas nije spriječilo da istražimo grad. Prvi dan smo iskoristili za posjet zološkom vrtu koji je imao prekrasne životinje. Nama su se najviše svidjeli ibisi i žirafe. Nažalost povremeni pljusak nas je stalno tjerao u zaklone – umjetnu vruću džunglu i prolaze kroz stijene gdje smo vidjeli prijatelje pingvine. Tamo smo i ručali za neke pristojne novce te krenuli prema smještaju u samom centru grada. Smještaj broj dva, također preko Bookinga, imao je prozor na ulicu, s duplim zavjesama dosta propusnim za svjetlo pa smo imali parcijalnu privatnost, ali je bar bio čišći od prvog.

Svanulo je iduće jutro, našeg trećeg dana boravka, sunčano, svježe i sve je polako počelo dobivati smisao. Rano smo ustali i tramvajem stigli do poznatog Astronomskog sata (Pražský orloj) na Starogradskom trgu (Staroměstské náměstí). Ljudski život je samo jedan kotačić u većem mehanizmu svemira. Astronomski sat u predivnim bojama pokazuje niz simbolika – božansko i kozmičko vrijeme, cikličko crkveno i sezonsko vrijeme te zemaljsko, svakodnevno vrijeme. Najstariji je sat koji radi! Svojevrsna je vizualna metafora svemira kako su ga ljudi u srednjem vijeku zamišljali – sve u poretku, sve u skladu. Predstavljao je u 15. stoljeću svojevrsni renesansni ideal – veritas et pulchritudo (istina i ljepota) te se redovito servisira jer mjesna legenda kaže ako se ura zapusti da će grad pogoditi velika nesreća.

Starogradski trg (Staroměstské náměstí) bio je pun, mirisao je na pečene krumpiriće, trdelnik i pivo. Trdelnik je slatko tijesto koje se namata na trdlo – metalni valjak – te se zatim peče nad žarom ili u pećnici. Na kraju se valja u šećeru, cimetu, mljevenim orasima ili bademima. Trgom su dominirali prekrasni tulipani oko velike skulpture – secesijskog spomenika Janu Husu (Pomník mistra Jana Husa). On je bio češki reformator, filozof i propovjednik na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, a Česi ga drže simbolom savjesti.

Napravljen je mali uskrsni toranj s kojeg se puštala zborska uskrsna glazba i s kojeg se mogao vidjeti pregled trga, prepun mnoštvom ljudi. Vrijeme je bilo promjenjivo, pravo proljetno – s umjerenim temperaturama do 16 °C i izmjenama sunčanih i oblačnih razdoblja, te povremenim oborinama.

Vrijeme je brzo išlo te smo se prošetali prema sjeveru do rijeke Vltave (Vltava) gdje se nalaze dokovi. Na štandovima je bio uskrsni asortiman te su se mogla kupiti drvena jaja, čegrtaljke, pilići i mnoštvo autentičnih čeških proizvoda. Učinili smo checkin preko Tripadvisor aplikacije gdje smo kupili kartu ranije te pričekali naš brod na doku broj 17, i zaplovili s brodom Classic River u panoramsku plovidbu Vltavom. Pred brodom je, zajedno s nama, isplovila i jedna barska nutrija. Na krmi smo se počastili tostom i pilsner pivom (Pilsner Urquell), dok je naša kći jela pommes frites. Gledali smo Češku narodnu banku (Česká národní banka), Karlov most (Karlův most), Praški dvorac (Pražský hrad) i katedralu sv. Vida (Katedrála svatého Víta) kako se uzdiže u daljini – a koju smo pikirali za iduću destinaciju.

Poslije plovidbe sjeli smo uz Karlov most, u caffe Mánes uz Mánesov most (Mánesův most) s pogledom. Naručili smo pivo i masline, dok nas je grijalo sunce. Most povezuje Stari grad (Staré Město) i Malu stranu (Malá Strana), a dobio je ime po Josefu Mánesu, najznačajnijem slikaru češkog romantizma i nacionalnog preporoda.

Tramvajem smo stigli do podnožja Hradčana (Hradčany). Loki, naš bijeli pomeranac, je mrzio tramvaje. Tresao se pri vožnji i sa mukom gledao kroz prozor kad ćemo stati. Prošetali smo obližnjim samostanskim parkom s paunovima i cvatućim drvećem – Vojanovim vrtovima (Vojanovy sady). On je nastao u 13. stoljeću kao vrt ženskog samostana sv. Uršule (sv. Voršily) – zaštitnice djevojaka, učiteljica i škola. U tom prekrasnom, meditativnom vrtu koji je bio u proljetnom cvatu isticali su se paunovi. Javljali su se jedan drugome iz različitih dijelova prostranoga vrta te pozirali za fotografiranje, a jedan je bio iznad šentade na željeznom luku te nas je promatrao. Premda nije psima dozvoljeno ući unutra, u naručju ga je nosila supruga. Malo je ipak krenuo lajati na gomilu te je evakuacija bila momentalna.

Dalje smo se uspeli starim dvorskim stubištem (Zámecké schody) – klasične kamene stube.

Nestrpljivo smo išli do gotičke katedrale sv. Vida (katedrala sv. Víta). Stajala je monumentalno, tamna i dostojanstvena, s vitrajima koji su hvatali popodnevno zalazeće svjetlo. Imali smo nezaboravan pogled na grad.

Vratili smo se tramvajem koji nas je dovezao do samog centra grada, natrag do hotela. Prema zabilješki naših pametnih satova - oko 16.000 smo učinili.

Sutradan smo rezervirali za relaksaciju u vodenom parku Aquapalace (Aquapalace Praha) jer moja kći ne može spoznati grad do kraja ako ne vidi kvalitetu vode. Aquapalace je najveći vodeni park u srednjoj Europi i pravo vodeno carstvo za sve uzraste. Najdraži joj je bio valni bazen koji je proizvodio valove svakih 30 minuta, odnosno jacuzzi i vodeni bar gdje smo uzeli neizostavni tropski koktel Piña colada s bijelim rumom, sokom od ananasa i kremom od kokosa.

Česi imaju najveću potrošnju piva po glavi stanovnika u svijetu – što se nije moglo ne primijetiti po bogatoj i raznolikoj ponudi na svakom koraku.

Navečer smo učinili još jednu turu automobilom pored slavne Plesne kuće (Tančící dům) – djela hrvatskog arhitekta Vlade Milunića. Simbolizira dinamiku, dijalog i pokret, nasuprot statike komunističke arhitekture.

Prošli smo pored Višegrada (Vyšehrad) – uzdignutog platoa iznad rijeke, ograđenog zidinama. Svojevrsni je to češki Panteon, gdje su, među ostalim, vječna počivališta Dvořáka, Smetane i Karela Čapeka, pisca i intelektualne savjesti Češke između dva svjetska rata.

Sutradan smo krenuli ranije prema Zagrebu, te nas je zatekla vijest o smrti pape Franje. Stoga smo se zaustavili u Linzu (Linz) i posjetili Marijin dom (Mariendom) te zapalili svijeću za njega i naše pokojne. Marijin dom je najveća crkva u Austriji, neogotički izgrađena, s prekrasnim vitrajima koje nazivaju linški prozor (Linzer Fenster). Nažalost, duga crna zastava bila je spuštena pred sam ulaz zbog smrti Svetog Oca.

Putovanje nas je iscrpilo, ali i očistilo. U gradu koji nosi patinu povijesti i snagu opstanka, našli smo prostor za razmisliti, za predah, za povratak sebi. Između umora, kiše, birokracije, ali i putnih frustracija (gužva oko bečkog prstena), ostao je osjećaj da se ipak vrijedilo pokrenuti. I da se s vremena na vrijeme, usprkos svemu, vrijedi maknuti sa svog broda i otploviti do nekog drugog pristaništa. Počelo je s mravima i lokacijom koju smo odmah zaboravili, a završilo pod vitrajem, suncem i razigranim paunovima.

I to je ono što se pamti.