Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom čakavica. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom čakavica. Prikaži sve postove

srijeda, 29. listopada 2025.

Elis Gobo | Makiništa od suz / Strojovođa suza



Makiništa od suz

Pridu anke takovi dnevi:

dnevi od suz.

kada se samo složu jena na drugu

a na saku prihaja još toliko,

kada je lice mokro,

a z uči se muti.

Kad ne valjoš,

ma jušto za nič,

kad si makiništa na makini od suz.


I jušto zato ča kapiš da makinivaš som,

čuješ se tako joko krif,

ča zobi si kadika je oni baton za frmat.

Paro ti se ukraden oli zguljen

dokle glovu si skri  na kroj kadi se tvoj patiment ne vidi.


Do čer makiništa za pohvolit

ki makiniva samo drito,

prez gledat desno ni livo,

a danaska već ne znoš ki je to makinu za fadige

gambijo za makinu od suz.

Strojovođa suza

Dođu i takvi dani:

puni suza,

kad se suze samo nižu jedna na drugu,

a na svaku dolazi još toliko,

kada lice postane mokro,

a pogled se zamuti.

Kad ne valjaš

baš ni za što,

kad si strojovođa stroja suza.


I baš zato što si svjesan da sam upravljaš strojem,

osjećaš se jako krivim

što si zaboravio koje dugme pritisnuti kako bi stroj stao.

Čini ti se ukradenim ili izgubljenim

dok okrećeš glavu da drugi ne vide tvoju patnju.


Do jučer uzoran strojovođa

koji gleda samo ravno,

ni lijevo ni desno,

a danas ne znaš tko je stroj za najuspješnije poslove

zamijenio strojem za suze.


ponedjeljak, 22. rujna 2025.

Vinko Bubić | Moj Jadran


Moje more. Moja tišina i moj pristan.
Moj idealan dan.
Sol moje kose.

Moja stijena. Gdje sam ležao bez traga
na rubu svjetla – između sjena,
gdje školjka šapće o prolaznosti vremena
i mreža stari u rukama draga čovika.

Tvoj rič u meni traje.
Svaki val tvojim udahom dušu moju ispire.

Ti si zrcalo bez kraja,
i čuvam te gdje nitko ne dira:
u središtu tišine, gdje srce staje –
i nebo i more ista su struna lire.

utorak, 16. rujna 2025.

Slavica Aralica | Grom,šterika i sud svita

 Cijelu je noć sijevalo, gromovi tukli sve češće i bliže, a u predahu zasipali selo krupom koja je bubnjala po krovovima i škurama prijeteći da će nepozvana ući čim naiđe na prvu rupu. I struje nestalo pa selo utonulo u mrkli mrak. Da je Martinu žena živa, sad bi rekla bogobojazno da je to sud svita i da im se jedino ostaje moliti da ih Spasitelj ne preskoči zvati među odabrane. Šimić se stisnuo uz ćaću, pokrio kušinom, izmolio nekoliko Očenaša i Zdravomarija i tek pred zoru izmoren strahom konačno tvrdo  zaspao. Toliko tvrdo da nije čuo niti kad je ćaća ustao, niti da je šuškao po škafetinima dok nije pronašao onu debelu svijeću  da je odnese na zornicu i izmoli koju za svoje pokojne, a još više da izmoli od Boga da poštedi  njegovu njivicu, vinograd i masline jer od njih žive. Vani je još padalo i povremeno bi se prolomio vrisak groma, ali to Martina nije plašilo dok je imao šteriku u ruci i Božje i Marijino ime u ustima. A nije on jedini poźurio na prvu misu s istom namjerom. Prošao je pored njega i brat Josip  s pršutom pod rukom, pa stari stric Krste s damižanom, nevjesta Anuša s dvije najdeblje svijeće koje je vidio u životu, šepavi Bepo  koji se dobro pokrio kabanom da se ne vidi nosi li što ispod popu i Bogu na ispovijed ili samo svoju obogaljenu sirotinju. Opet se jače zacrnilo i svi ubrzaše korak da ih ne dohvati tuča, ako krene, ili nedajbože grom jer se u daljini čulo nekakvo prijeteće mumljanje koje se sa svakim korakom pojačavalo. Čim su se dohvatili crkve i sunuli unutra, osjećali su se spašeni, zaštićeni od svih zala.

Neki odmah poźuriše ispovjediti se i ostaviti don Tomi ono što su donijeli, a ostali posjedaše, skinuše mokre kabane i , kako su poranili, spontano krene priča .

- Martine, lipo te vidit. Nisi bija u crikvi okad su ti čer i obe žene partile na nebo. Naidija si se bija na Boga. Ne vaja tako. On uzima koga oće i kad oće.

- A ća ti znaš o tome, tebi su svi u kući, nikoga od vas nije zva. Dobro, zet ti je uteka, a jednom se unuku ne zna ćaća - bocne ga Martin, okrene se na drugu stranu, uzme onu svoju svijeću , odnese je časnoj neka je stavi na oltar i vrati se u svoju klupu. Prije nego je sjeo, provjeri je li časna stavila i zapalila njegovu šteriku na oltaru s kojega je visio gospodski bijeli izvezeni oltarnik što ga je Anuši poslao brat iz Amerike. Malo pomalo razgovor je postajao sve glasniji, vadili su se stari računi, spominjali dugovi i neraščišćene međe, a onda spominjali očevi i matere, otvarale su se nedovršene svađe. Ni žene nisu ostajale po strani. Njihovi otrovni jezici dirali su u one neizgovorene stvari i atmosfera na svetome mjestu se lagano zagrijavala. Da je netko još donio bocun crnoga i čaše ili izvukao karte za briškulu, činilo bi se da su u konobi. Opušteni, jedni ljuti, drugi nasmijani, došli su da im Bog riješi sve što nisu mogli ili znali sami.

Kad je ispovjedio i zadnjega u  ispovjedaonici veličine kapunjere s teškom zavjesom od gruba crna sukna, ukaza se don Tome u svoj svojoj širini koja nije mogla ući u svetu kapunjeru pa je on sjedio vani, a pokajnik unutra. Preleti pogledom po crkvi, prekrsti se pa zaurla :

- Tišina, marvo seljačka, u Božjoj ste kući, a ne u gostioni! Ni zvono nećemo čuti!

Tek što to reče, cijela se crkva zatrese od prvoga jutarnjeg zvona, svi zamukoše i oboriše skrušeno pogled, posramljeni više pred Bogom i svim  kipovima svetaca uokolo nego don Tomom . A onda se dogodi nešto što nitko nije očekivao: udari grom u zvono koje ranjeno svojim cijukom propara nebo,a munja uleti nepozvana u crkvu i mahnito se počne odbijati od zidova, obiđe kipove pa se zavuče u sve kutove. Potom bljesne još jače i udari na ljude. Ilija prvi pade, Mate se uhvati za opečenu nogu i klone na klecalo.

- Gori! Judi, gori kapunjera o ispovidi! - vikne netko iz zadnjega reda i mahnito počne zvati časnu da donese  blagoslovljene vode jer samo ona može utrnuti ovaj nečastivi oganj.

- Mare, za Gospu, gori ti šudar! Skini ga, neka ga vrag nosi zajedno s ovin ognjen paklenin! - Josip će ženi potežući joj šudar s glave jer u panici nije znao kako bi ga odriješio. I taman je Martin zgrabio mokri kaban da ga baci Mari na glavu kad ga Anuša potegne i zajedno se s njim baci na pod između klupa. Samo mu je ruka u kojoj je drźao lemozinu ostala na klupi i da je plamen munje ne poliźe, ne bi ni znao gdje mu je pod onom masom Anušina tijela koje se prevalilo preko njega. Jedni su kričali, drugi bolno jaukali, a neki zazivali Boga i Gospu u pomoć. Onda nagrnuše na vrata, dalje od te paklene nemani sa sto jezika koji su spekli sve što su liznuli. Za njima je ostajao samo crni trag , miris spečene kože i zapomaganje čeljadi koju su dohvatili. Više ih nije bilo briga pada li vani kiša, pa i tuča: bjeźali su od pakla u crkvi, što dalje i što brže. Šepavome Bepu munja je nagorila  štap koji je jedva izdržao njegovu težinu do crkvenih vrata . Tu se uz prasak  slomio,a on se, padajući, uhvatio za mramorni zdenac sa svetom vodicom  pa se lagano spustio i sjeo na zemlju.

- Na mene vako ćopava ni  munja ni tila stavit prst - promrmlja gorko sebi u bradu.

Martin je, čim se debela Anuša digla s njega, htio odmah istrčati vani,ali je pao preko noge svetog Antuna koju je strijela ognjena otkinula.  Digne se, pokupi s klupe onu svoju lemozinu (razumit će Bog)pa među zadnjima istrča vani ne gledajući više iza sebe, bez kape, bez kabana. Grabio je koliko su ga noge nosile kući , svome Šimiću jer ne može Bog i njega uzeti . Tko bi se onda brinuo za maloga? Nije znao da mu je munja nagorila kosu i obrve, da mu je jedna ruka opečena do lakta,a jedine misne gaće imaju tri velike progorene rupe sprijeda. Tek kad je takav banuo pred Šimića, opustio se jer je mali doma i dobro je. Sjeo je do njega, zagrlio ga i procijedio kroza suze::

- Dobar je Bog, sinko, nije me uzeja, a moga je. Zna On da ti tribaš ćaću.

Sad se i Šimić sav uzdrhti videći mu suze u očima, izgorenu kosu i opečenu ruku, pa se ovije ručicama oko ćaće kao loza oko panja i zaplaka od sreće.

- A jesi li upalija onu veliku sviću za mater i sestru, i babu i didu? Onu ća je mater rekla da je čuva za sud svita - sjeti se Šimić šta je ćaća sinoć obećao.

- Jesan, ostala je gorit na oltaru sve dok je munja nije bacila na pod.

- Pa oš ić po nju?

- Neću, zna Bog kome san je donija. Njemu je to dosta.

- A don Tome, je li njega spekla munja nebeska? Ne bi smila, on je sveti čovik.

- Nije, ne boj se. Skrija se u sakristiju čim se vatrena kugla pojavila u  crikvi .

- A kako to da je  grom udrija u sveto misto, u crikvu? Kako je Bog nije čuva?

- Sigurno je ima neke račune s judima unutra. Bit će da je tija pokazat da nekima tu nije  misto.

- A oćeš li odsad ić na misu svaku nediju?

- Oću jer mi je On sad dokaza da me čuva.

- A zašto je uzeja i mater i sestru?

- E, to moraš pitat Njega. Možda ih je zva na boje misto. Moźda su sad među onima odabranima koje je tvoja mater uvik spominjala ako dođe sud svita.

- Isto bi ja više volija da On tebe još ne zove u odabrane - zaključi Šimić  i još jače stisne svoje ručice oko ćaće pazeći da mu ne dotakne onu opečenu ruku. Božju opomenu.

- Šimiću, Šimiću!  - prolomi se Josipov tenor s dna skala. 

- Jee li ti ćaća doša doma? Nisan ga vidija otkad je počeja paka u  crikvi - nastavi  pitati i  učas se popne do prvoga poda i bane  na vrata.

- Falin te, Bože, nisi uzeja moga Martina! To reče, prekrsti se i oboje ih tako stisnute jednog uz drugog obgrli svojim  ručetinama kojima je mogao sam držati prasca od sto kila kad bi ga klali pred Božić.

- A je li ti žena  lišo prošla ? Vidija san da joj je uvatilo šudar - brižno će Martin.

- Vrag odnija i šudar, lipo san joj govorija da se ne stavja novi šudar na nako vrime . Ja san joj ga raspara i bacija s glave prin nego je uvatilo kosu. Triba si vidit sirotu ludu Mandinu kojoj je zapalilo fuštan, a ona se lipo nasrid crikve skinila u mudante, zaitnila robu  prema oltaru i utekla gola vanka na kišu. Nije vidila da je u taj tren don Tome provirija iz sakristije i njezin ga fuštan pogodija drito u glavu. Samo se zaljulja, prikrstija i jopet pobiga nazad u sakristiju. Donija san ti i kaban i  šteriku, onu ća si je pet godina čuva. Po je uzela vatra od nje, a po je tebi ostavila.

Maši se potom u džep od kabana i izvuče ostatak debele šterike na kojoj su se još vidjeli crni tragovi .

- Na, spremi, to te tvoja pokojna čuvala iz sviće. Morda te sačuva i na sud svita.

- Ne bilo ga - promrmlja još u po glasa i pozva Šimića da s njim ode po mast za Martinovu ruku.

Čim su se za njima zatvorila vrata, Martin

ustane, uzme sviću, pokrije se kabanom i ravno na groblje. Kad nađe ženin grob , utakne šteriku u drveni trokut križa  nad njim , zlamenuje se i reče naglas jer ga sad nitko nije mogao čuti:

- Evo ti svića pa je ti čuvaj jer ja ni s njon nisan moga sačuvat ni prvu ženu, ni tebe, ni čer,  ni poje koje je već dvaput pobrala tuča. Meni ne triba šterika, meni triba srića u životu. A ona se ne more kupit u popa ka svića. Nju ili imaš ili nemaš.

Meni je Bog posla Šimića Malog - zaključi Martin svoju ispovid, obrisa suzu, prekrsti se i otrči bez šterike doma svojoj sreći.


A šterika je stala utaknuta na križu dok nije iskapala svoje voštane suze i za Martina, i braću mu, i polusestru . Kad su pokapali Šimića Maloga, još je samo trag voska na križu svjedočio da je to ona materina šterika iz škafetina. Ona kojoj ni grom nije mogao ništa. A nije dočekala ni sud svita. 

ponedjeljak, 5. svibnja 2025.

Eđidija Baldini | Tramonto


Me  čapala

boleština Standhala

Nebo u mijar kolori

Tramonto

San ostala inkantana

Ki će šuperati tega pitura

Forši mati natura




srijeda, 18. listopada 2023.

Eda Budić | Mrzlina


zrak se sam uhladi
kat pride neki blizu
besede postanu kratke
prsti počnu tuć po stolu
zaškuri se svetlo od dana
nemir moreš pipat
u hipu se desi čuda i nič
zaželiš do dna plući
ućutit čisti freški zrak
zletet nekamor kade je vetar dobar
zamotat se u nešto teplo
nać nekega da se moreš pominjat
prez merit besede

_________________________

mrzlina-hladnoća
besede-riječi
ućutit-osjetiti
nekamor-nekamo
pominjat-razgovarati

petak, 6. listopada 2023.

Eda Budić | U Mošćenicah


Na pol
zmež mora i neba.
Potekle su za zdolon
po škalini .
Nosila hi je prva mlados.
Steplile su z smiehon
Rijeko i Cres.
Dvie otročice u Mošćenicah.

_______________________________

zmež-između
škalini-stepenice
otročice-djevojčice,mlade djevojke

srijeda, 9. kolovoza 2023.

Eda Budić | Svadbeni kroštuli


Kako i vajk
ufregala san dasko za miesit
prontala san sve najbolje
limon domaći
ča ni šprican
prosijala muko
nabavila domaća,freška jaja
prontala fini cuker

Ono ča od srca želin
kat pensan na to mlado nevesto
je da sve grdo i slabo
ča bi se nje moglo desit
ustane u moje kuhinje
i sfriga se u ulju od kroštuli
da ja moren zlit ća



_____________________________________
vajk-uvijek
ufregala-oribala
prontala-pripremila
šprican-prskan
muka-brašno
grdo i slabo-ružno i zlo
sfriga-sprži
zlit-izliti

ponedjeljak, 12. lipnja 2023.

Vinko Bubić | Prid kraj


Ja ću širiti grane grana

Rasti u razbore ideja

I hraniti mišice zemjon krša


Kad bude popucala stina od sunca jaka

Kad bujica bude bjesomučno bacala gromove pizna vremena i režao bež bis

Kad vjetar i nanos bude izmjenio usnulo lice Zemlje koja nas je odgojila.


Nisam od lakog poteza kista

Nisam od sna cinčane mreže

Nisam nekad mislima bonaca


Kvasim naslage piska

vičnim tokom

u destilate biti


Gori u daljini vatra počela

U očajima dlanovi stišću lica i ruke

I mru na vretenu tajanstvena dvorca.


-Jesi kotač, voziš li putanjama dekaloga?

- Jesam, ali moje misli katkad padaju na sanje lakih rješenja


"Izaberi ribu iz terine srebrna ideala, unjedri u dubine bezgranična modra plova i budi moj mir."


subota, 24. prosinca 2022.

Vinko Bubić | Očekujući rođenje

  

Škripale bi skale penjuć se put kora

Stogodin se tu dočekuje spasa zora

A Betlem velikog bora i sviće

Nose na svit nevino i malo biće

 

Sveto je ime njegovo i velika dila

ovega svita prolazna

ka' let golubića malog od stiropora

šta se zatakiva  o' starih žepa

 

Isuse mali u jaslama šta se smiješ

kraj kraljeva šta dare mudrosti nose

osmihon izliči bolne kosti i nepravde

i šaji sjaj zvizde sa pjevon pastorele

 

U tihoj noći kad samo zvizde gore

u pjanu orguja i samo flaute

srca čista primamo s Neba dar

jer rodija se kršćanima mal vladar


subota, 22. listopada 2022.

Irena Matijević | Težak

 

Ko je težak?
Čovik kojen život ni lak.
On kopa, ore, sije, sadi
Po vas božji dan u poju radi.
Lozu i maslinu riže,
Nove gomile podiže,
Stare razvalije
Da šaku nove zemje dobije.
Motikon vrtle okopaje,
Oko loze trazi,
Za nove loze usadit
Zemju pripuje,
Na kućice, u fošalu
Po suncu, vitru i meštralu.
Ruke su mu pune žujih
Od lavurih, svojih i tujih.
Jedni drugiman ruku dajedu
I nikad dužni ne ostajedu.
I moj otac je bi težak.
Ko zna koliko je vagunih zemje iskopa, prikopa i okopa.
Koliko je levande pože,
Koliko maslin obra,
Kolko grozdih otrga,
Koliko putih mrižu poteza,
Krpi je i armava,
Vršvu baci i diga,
Odmete za ugore i zubatce baci,
Brod porini i navuka,
Od truda jedva hodi,
Ribu doma donosi.
Nikad ni reka da mu je teško,
Nikad se na ništa ni požali.
Njegovih ruk je dilo,
Sve ča imamo ili smo imali.
Danas rušimo ono ča je on ugradi,
Ostarilo je i već nan ni lipo.
Ugradit ćemo novo,
Lipje i boje,
Ali ja ću uvik znat
Da su temeje učinile ruke njegove.

___________________________________________________
NAPOMENA:

težak - poljoprivrednik; vas - cijeli; poje - polje; riže - reže; pripuvat - duboko iskopati; meštral - maestral; gomila - zid od kamenja; traziti - otkopavati zemlju oko nečega; kućice - stogovi zemlje; fošal - razmak između dva stoga zemlje; žuj - žulj; lavur - posao; tuji - tuđi; vagun - 10 m3; pože - požanjao; otrgati - ubrati; mriža - mreža; krpiti - raditi zakrpe; vršva - vrša za ribu; odmet - vrsta udice; trud - umor; dilo - djelo; lipje - ljepše; boje - bolje; temeji - temelji; učinile - napravile;

nedjelja, 10. srpnja 2022.

Mate Milas | Nek nan starin srce reste


Zar u svađi da nan prođe
Ova mrva od života
Da nan inat dane glođe
Sram je, brate, i grijota
Nema zemlje, nema duba
Vridna da bi rič nan gruba
Ž đavlon šta nas slabe kuša
Digla međe izmeđ duša
Pa da s krvlju svoje krvi
Dok se život kraju mrvi
Ja ne mogu puna srca
Zadivanit da smij vrca
Nek nas takne Ruka koja
Ne da ilan da se žeste
Nek je moja radost tvoja
Nek nan starin srce reste
________________________________________________________________________
*ila - jal, zloća, zavist
(za dobra čovika u Imoti kažu:
"nema u njemu ile")
*zadivanit - razgovarati, besjediti
*nek nan starin srce reste - misli se na roditelje i sve poviše toga

srijeda, 23. ožujka 2022.

Irena Matijević | Rat


Kad san išla spat
i glavu na blazinju naslonila,
ne daj Bože da bude rat,
u mraku san zavapila.

Zaludu san se nadala,
mislila da je niko drugo vrime,
i da će pameti bit pensala,
zadesilo nas je rata brime.

Opet su nebo zaparali
avioni, bombe, projektili,
jesmo l' oči na sve zatvarali,
kraj zdravih očijuh slipi bili.

Sad govoru da odavno traje,
da smo svi mogli znat,
je l' se NATO i Evropa kaje
ča ni navrime fremala ovi rat?

Jesu l' mogli a nisu itili,
jesu l' oni sve ovo zakuhali,
sviman pamet zamutili
i kasno na stranu pravde stali?

Sad je kasno za analize,
sad gledamo žene i dicu,
kako kriomice otiraju suze,
ostavjaju muže i pasaju granicu.

Sam jedno ću te Bože molit,
šapjen pokušavajuć' zaspat,
molin te nemoj dozvolit,
da svit doživi nuklearni rat.

_____________________________________________________

NAPOMENA:
išla - otišla, blazinja - jastuk, zaludu - uzalud, niko - neko, vrime - vrijeme, pensati -
misliti, nadati se, brime - brjeme, očijuh - očiju, slipi - slijepi, govoru - govore, fremala - zaustavila, itili - htjeli, otiraju - brišu, pasaju - prelaze, šapjen - šapućem.

srijeda, 16. ožujka 2022.

Irena Matijević | U žardinu

 

Ništa već ni isto,
Opustilo je naše misto,
Prazna je šentada
Na kojon san sidila,
S tobon jubav dilila.

Jubav nan kroz prste iscidila,
Istočila, k'o vino iz karatila.
Ničega već ni,
Na šentadi samoća sidi,
Ne vonjaju kokotići,
lale, ni zumbuli,
Prazni su nan žmuli.

Da mi je još samo jedan put doć,
I našin žardinon proć,
Da zavonja opet ono cviće,
Duša bi mi počine tote,
Mogla bi' umrit od lipote.

______________________________________________

Napomena:

Žardin - park, šentada - klupa u parku, kojon - kojoj, jubav - ljubav, dilila - dijelila, sidila - sjedila, iscidila - iscurila, karatil - mala bačva, sidi - sjedi, kokotići - ciklame, lale - narcisi, nan - nam, žmuli - čaše, zavonja - zamiriše, cviće - cvijeće, počinila - odmorila, tote - tu, lipote - ljepote.

subota, 9. listopada 2021.

Željko Bilankov | Jedan jedini

 


Svitla se grada

stidljivo pale,

a noć polako 

osvaja more.

 

Zvizde će sada

pripune hvale,

obasjat jako,

lipe nan dvore.

 

Dok srića vlada

nek pršte šale,

mi ćemo tako

do modre zore.

 

Jutro će tada

okupat žale, 

i to baš kako,

galebi zbore.

 

Svitla se grada

višje ne pale,

a dan polako

osvaja more!

srijeda, 4. kolovoza 2021.

Stjepan Matijevic-Gali | Za križen


Ma da si ga isko u Boga ne biš ga bi noša, govori naš Toma. Da tu facendu nison na svoje uši cu provjat od cejadina koji je za tin križen hodi, ne bi tu štoriju moga virovot, po je onda isprovjat i vami. Evo ovako gre ta cila facenda. Ume budućin hodočasnicima se razgovoralo dosta vrimena kako bi tukalo poć u međugorje se pomolit našoj Gospi i kakov će no ko dat zovit Vrime je pomalo pasovalo u onemu hoćemo ili kad ćemo, ma nikako arivat do provega datuma. Jedini Toma za kojega su bili ostali dakordo da će nosit križ je stvor požurivo, ma Mandina je uvik govorila; vrog odni i prišu, poćemo, neće gospa pobignit. Svaku nediju bi se bili nošli isprid kavane Pjaca i u tima razgovorima su o otemu datumu pomalo dohodili kraju. Pisma koju ćedu kantat su izabroli, još su se somo tukali dogovorit kakov i koliki će se križ nosit. Toma je govori da kako tukodu hodit uza bardo, a puta nindera, da bi križ tuko bit co manji, da mu se ne dogodi kako Isukarstu da pade pod njin. Ostali su da ne bude ni moli ma ni veliki, a ca bi to itilo reč, ni moli ni veliki, vrog će ga znat. Na kunju je doša i ti don partence.

utorak, 27. srpnja 2021.

Vinko Bubić | Stari sat na tavanu

 

Otiša san starin skalinan

navit stari sat na tavan.

Srce su doticala klatna radosti -

A sve je prekrila plahta prošlosti.

Opruge su se rastegle u snu prošlih desetljeća.

Reanima salonitana - reverenda crna i pijat blitve kod Ante.

Gudalo violine krene radit vibrata,

a harmonika đir rodbine začas obuhvata.

Obrisa sam caklo rukavon i punija 

čaroliju prošlosti i na bičerin svratija.

petak, 16. srpnja 2021.

Željko Bilankov | Tega dana


Bija je praznik

i tepla litnja noć,

šušur na Pjaci

omladine pisma.

Bila je klapa jedna

i smija puno,

čežnjivih pogleda,

nemira srca.

 

Onda je vrime 

odjednom stalo,

grad je proguca

cili taj svit.

Jedno do drugog

na pločama bilim,

postojali jesmo

samo nas dvoje.

 

I danas ne znan

ko je izabra

i kojin puten

do Rive doć.

Ali se sićan

još uvik dobro,

u istom smo trenu

spojili ruke.

 

Bila je tiha litnja noć,

i poljubac jedan,

zagrljaj mora

u mraku plaže.

Bija je gariful crljeni

na stolu kafića,

i tvoja glava 

na ramenu mome.

ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

Senka Skorić | Aglomeracija


Moja mater ima Singericu. Rekla mi je da joj je to kupija njezin ćaća kad je doša iz navigacije. Vidija je ćaća kako mu ćer ima mota u rukama, kako krpa tašele na njegove gaće i šije mu botune na jaketu pa joj je donija makinu. A nije bilo lako u ono doba iz biloga svita doniti makinu na otok.

I tako je moja mater počela šiti. Šila je za nas u kući, a znale bi joj žene i iz drugih kuća donti robu koju su im slali rođaci iz Amerike.

To lito 1967. mater mi je sašila lipu veštu. Robu je kupija dida da mu unuka bude lipa kad ide u prvi razred. Kako na otoku nije bilo škole, sva su dica morala ići u školu u grad.

utorak, 29. lipnja 2021.

Željko Bilankov | Rodi se Luka


(pedesetprva kratka priča pisana šoltanskim dijalektom)

Ijadudevestoosandesettreća po svemu ni bila obična godina, makar je parilo upravo suprotno. Tošnije, dvadesetosmi, šestega miseca triba je bit moj normalni radni dan u Splis'koj banci, iako san ženu prošlu noć odve u rodilište. Naime, ništa ni ukazivalo na to da će brzo rodit, bar su nan tako rekli priko telefona, kad su je smistili.

Eeh da, onda nan ni u primisli nisu bili mobiteli, deboto ka i Šibenčaniman padobrani u vrime kad ih je crta Fausto Vrančić, nego si moli Boga da ti se nakon uporne zvonjave niko javi.

četvrtak, 24. lipnja 2021.

Irena Matijević | Gomile



Vridne ruke težaške,
Iz zemje vadile, išavale,
Bašetinaman šaldavale, podsukanjavale.
Gomile gradile,
Ograde činile,
Na lajčiće zemju dilile.
Šaku zemje škapulat,
Ne dat njun propast,
Stinu na stinu stivat,
Laz učinit,
Lozu ili levandu usadit.
Svaki pedaj iskoristit,
Na trud i muku ne mislit.
Ostale su gomile
Lajčići i ograde,
Ruke su klonile,
Na golon stini
Ničega već ni.
Ni loze, ni levande
Naresla česvina,
bor i kupina.
Ni već onih ča su gradili,
Ni onih koji su sadili,
Nikoga već ni,
Samo gomila još šaldo stoji.