Cijelu je noć sijevalo, gromovi tukli sve češće i bliže, a u predahu zasipali selo krupom koja je bubnjala po krovovima i škurama prijeteći da će nepozvana ući čim naiđe na prvu rupu. I struje nestalo pa selo utonulo u mrkli mrak. Da je Martinu žena živa, sad bi rekla bogobojazno da je to sud svita i da im se jedino ostaje moliti da ih Spasitelj ne preskoči zvati među odabrane. Šimić se stisnuo uz ćaću, pokrio kušinom, izmolio nekoliko Očenaša i Zdravomarija i tek pred zoru izmoren strahom konačno tvrdo zaspao. Toliko tvrdo da nije čuo niti kad je ćaća ustao, niti da je šuškao po škafetinima dok nije pronašao onu debelu svijeću da je odnese na zornicu i izmoli koju za svoje pokojne, a još više da izmoli od Boga da poštedi njegovu njivicu, vinograd i masline jer od njih žive. Vani je još padalo i povremeno bi se prolomio vrisak groma, ali to Martina nije plašilo dok je imao šteriku u ruci i Božje i Marijino ime u ustima. A nije on jedini poźurio na prvu misu s istom namjerom. Prošao je pored njega i brat Josip s pršutom pod rukom, pa stari stric Krste s damižanom, nevjesta Anuša s dvije najdeblje svijeće koje je vidio u životu, šepavi Bepo koji se dobro pokrio kabanom da se ne vidi nosi li što ispod popu i Bogu na ispovijed ili samo svoju obogaljenu sirotinju. Opet se jače zacrnilo i svi ubrzaše korak da ih ne dohvati tuča, ako krene, ili nedajbože grom jer se u daljini čulo nekakvo prijeteće mumljanje koje se sa svakim korakom pojačavalo. Čim su se dohvatili crkve i sunuli unutra, osjećali su se spašeni, zaštićeni od svih zala.
Neki odmah poźuriše ispovjediti se i ostaviti don Tomi ono što su donijeli, a ostali posjedaše, skinuše mokre kabane i , kako su poranili, spontano krene priča .
- Martine, lipo te vidit. Nisi bija u crikvi okad su ti čer i obe žene partile na nebo. Naidija si se bija na Boga. Ne vaja tako. On uzima koga oće i kad oće.
- A ća ti znaš o tome, tebi su svi u kući, nikoga od vas nije zva. Dobro, zet ti je uteka, a jednom se unuku ne zna ćaća - bocne ga Martin, okrene se na drugu stranu, uzme onu svoju svijeću , odnese je časnoj neka je stavi na oltar i vrati se u svoju klupu. Prije nego je sjeo, provjeri je li časna stavila i zapalila njegovu šteriku na oltaru s kojega je visio gospodski bijeli izvezeni oltarnik što ga je Anuši poslao brat iz Amerike. Malo pomalo razgovor je postajao sve glasniji, vadili su se stari računi, spominjali dugovi i neraščišćene međe, a onda spominjali očevi i matere, otvarale su se nedovršene svađe. Ni žene nisu ostajale po strani. Njihovi otrovni jezici dirali su u one neizgovorene stvari i atmosfera na svetome mjestu se lagano zagrijavala. Da je netko još donio bocun crnoga i čaše ili izvukao karte za briškulu, činilo bi se da su u konobi. Opušteni, jedni ljuti, drugi nasmijani, došli su da im Bog riješi sve što nisu mogli ili znali sami.
Kad je ispovjedio i zadnjega u ispovjedaonici veličine kapunjere s teškom zavjesom od gruba crna sukna, ukaza se don Tome u svoj svojoj širini koja nije mogla ući u svetu kapunjeru pa je on sjedio vani, a pokajnik unutra. Preleti pogledom po crkvi, prekrsti se pa zaurla :
- Tišina, marvo seljačka, u Božjoj ste kući, a ne u gostioni! Ni zvono nećemo čuti!
Tek što to reče, cijela se crkva zatrese od prvoga jutarnjeg zvona, svi zamukoše i oboriše skrušeno pogled, posramljeni više pred Bogom i svim kipovima svetaca uokolo nego don Tomom . A onda se dogodi nešto što nitko nije očekivao: udari grom u zvono koje ranjeno svojim cijukom propara nebo,a munja uleti nepozvana u crkvu i mahnito se počne odbijati od zidova, obiđe kipove pa se zavuče u sve kutove. Potom bljesne još jače i udari na ljude. Ilija prvi pade, Mate se uhvati za opečenu nogu i klone na klecalo.
- Gori! Judi, gori kapunjera o ispovidi! - vikne netko iz zadnjega reda i mahnito počne zvati časnu da donese blagoslovljene vode jer samo ona može utrnuti ovaj nečastivi oganj.
- Mare, za Gospu, gori ti šudar! Skini ga, neka ga vrag nosi zajedno s ovin ognjen paklenin! - Josip će ženi potežući joj šudar s glave jer u panici nije znao kako bi ga odriješio. I taman je Martin zgrabio mokri kaban da ga baci Mari na glavu kad ga Anuša potegne i zajedno se s njim baci na pod između klupa. Samo mu je ruka u kojoj je drźao lemozinu ostala na klupi i da je plamen munje ne poliźe, ne bi ni znao gdje mu je pod onom masom Anušina tijela koje se prevalilo preko njega. Jedni su kričali, drugi bolno jaukali, a neki zazivali Boga i Gospu u pomoć. Onda nagrnuše na vrata, dalje od te paklene nemani sa sto jezika koji su spekli sve što su liznuli. Za njima je ostajao samo crni trag , miris spečene kože i zapomaganje čeljadi koju su dohvatili. Više ih nije bilo briga pada li vani kiša, pa i tuča: bjeźali su od pakla u crkvi, što dalje i što brže. Šepavome Bepu munja je nagorila štap koji je jedva izdržao njegovu težinu do crkvenih vrata . Tu se uz prasak slomio,a on se, padajući, uhvatio za mramorni zdenac sa svetom vodicom pa se lagano spustio i sjeo na zemlju.
- Na mene vako ćopava ni munja ni tila stavit prst - promrmlja gorko sebi u bradu.
Martin je, čim se debela Anuša digla s njega, htio odmah istrčati vani,ali je pao preko noge svetog Antuna koju je strijela ognjena otkinula. Digne se, pokupi s klupe onu svoju lemozinu (razumit će Bog)pa među zadnjima istrča vani ne gledajući više iza sebe, bez kape, bez kabana. Grabio je koliko su ga noge nosile kući , svome Šimiću jer ne može Bog i njega uzeti . Tko bi se onda brinuo za maloga? Nije znao da mu je munja nagorila kosu i obrve, da mu je jedna ruka opečena do lakta,a jedine misne gaće imaju tri velike progorene rupe sprijeda. Tek kad je takav banuo pred Šimića, opustio se jer je mali doma i dobro je. Sjeo je do njega, zagrlio ga i procijedio kroza suze::
- Dobar je Bog, sinko, nije me uzeja, a moga je. Zna On da ti tribaš ćaću.
Sad se i Šimić sav uzdrhti videći mu suze u očima, izgorenu kosu i opečenu ruku, pa se ovije ručicama oko ćaće kao loza oko panja i zaplaka od sreće.
- A jesi li upalija onu veliku sviću za mater i sestru, i babu i didu? Onu ća je mater rekla da je čuva za sud svita - sjeti se Šimić šta je ćaća sinoć obećao.
- Jesan, ostala je gorit na oltaru sve dok je munja nije bacila na pod.
- Pa oš ić po nju?
- Neću, zna Bog kome san je donija. Njemu je to dosta.
- A don Tome, je li njega spekla munja nebeska? Ne bi smila, on je sveti čovik.
- Nije, ne boj se. Skrija se u sakristiju čim se vatrena kugla pojavila u crikvi .
- A kako to da je grom udrija u sveto misto, u crikvu? Kako je Bog nije čuva?
- Sigurno je ima neke račune s judima unutra. Bit će da je tija pokazat da nekima tu nije misto.
- A oćeš li odsad ić na misu svaku nediju?
- Oću jer mi je On sad dokaza da me čuva.
- A zašto je uzeja i mater i sestru?
- E, to moraš pitat Njega. Možda ih je zva na boje misto. Moźda su sad među onima odabranima koje je tvoja mater uvik spominjala ako dođe sud svita.
- Isto bi ja više volija da On tebe još ne zove u odabrane - zaključi Šimić i još jače stisne svoje ručice oko ćaće pazeći da mu ne dotakne onu opečenu ruku. Božju opomenu.
- Šimiću, Šimiću! - prolomi se Josipov tenor s dna skala.
- Jee li ti ćaća doša doma? Nisan ga vidija otkad je počeja paka u crikvi - nastavi pitati i učas se popne do prvoga poda i bane na vrata.
- Falin te, Bože, nisi uzeja moga Martina! To reče, prekrsti se i oboje ih tako stisnute jednog uz drugog obgrli svojim ručetinama kojima je mogao sam držati prasca od sto kila kad bi ga klali pred Božić.
- A je li ti žena lišo prošla ? Vidija san da joj je uvatilo šudar - brižno će Martin.
- Vrag odnija i šudar, lipo san joj govorija da se ne stavja novi šudar na nako vrime . Ja san joj ga raspara i bacija s glave prin nego je uvatilo kosu. Triba si vidit sirotu ludu Mandinu kojoj je zapalilo fuštan, a ona se lipo nasrid crikve skinila u mudante, zaitnila robu prema oltaru i utekla gola vanka na kišu. Nije vidila da je u taj tren don Tome provirija iz sakristije i njezin ga fuštan pogodija drito u glavu. Samo se zaljulja, prikrstija i jopet pobiga nazad u sakristiju. Donija san ti i kaban i šteriku, onu ća si je pet godina čuva. Po je uzela vatra od nje, a po je tebi ostavila.
Maši se potom u džep od kabana i izvuče ostatak debele šterike na kojoj su se još vidjeli crni tragovi .
- Na, spremi, to te tvoja pokojna čuvala iz sviće. Morda te sačuva i na sud svita.
- Ne bilo ga - promrmlja još u po glasa i pozva Šimića da s njim ode po mast za Martinovu ruku.
Čim su se za njima zatvorila vrata, Martin
ustane, uzme sviću, pokrije se kabanom i ravno na groblje. Kad nađe ženin grob , utakne šteriku u drveni trokut križa nad njim , zlamenuje se i reče naglas jer ga sad nitko nije mogao čuti:
- Evo ti svića pa je ti čuvaj jer ja ni s njon nisan moga sačuvat ni prvu ženu, ni tebe, ni čer, ni poje koje je već dvaput pobrala tuča. Meni ne triba šterika, meni triba srića u životu. A ona se ne more kupit u popa ka svića. Nju ili imaš ili nemaš.
Meni je Bog posla Šimića Malog - zaključi Martin svoju ispovid, obrisa suzu, prekrsti se i otrči bez šterike doma svojoj sreći.
A šterika je stala utaknuta na križu dok nije iskapala svoje voštane suze i za Martina, i braću mu, i polusestru . Kad su pokapali Šimića Maloga, još je samo trag voska na križu svjedočio da je to ona materina šterika iz škafetina. Ona kojoj ni grom nije mogao ništa. A nije dočekala ni sud svita.
