Ljeto je, cvrčci od vrućine padaju u nesvijest, još malo zamuknut će i oni najizdržljiviji. Na radiju i televiziji vijesti počinju s izvješćima o požarima. Gore šume, ali, bome, gore i kuće. Strašno je i slušati premda mi, jedna davna uspomena, usput i nehotice, kod toga ponekad izmami osmijeh. Naravno da pazim kako ga nitko ne bi primijetio jer je neprimjereno nasmijati se na takvu vijest. Pogotovo i stoga što nitko ne može znati kako je jednom davno…
Moglo mi je biti dvanaest, možda koja godina više ili manje. Zaključujem po tome što sam još spavala na kauču u sobi, u kojoj se pored moga i velikog kreveta u kojoj su spavali otac i majka, nalazio i manji ležaj na kojem je spavao moj brat. Naravno, samo onda kad bi ga, jer je bila zima a njemu je uvijek bilo hladno, roditelji nagovorili neka prijeđe u svoj krevet. Inače je kao mlađi, razlika među nama je pet godina, spavao s roditeljima. U sredini. Premda je soba bila velika tako da je pored trokrilnog ormara u kojem je bila sva naša pokretna imovina u nju stao i trouglasti stolić i drvena stolica s jednom rasklimanom nožicom, tako da je više služila za odlaganje odjeće nego što se na nju moglo sjesti, otac višeput rekao kako ga, ta naša soba, podsijeća na ratnu bolnicu. Zbog nagomilanih kreveta između kojih se jedva prolazilo i zato što je ne tako davno u pravom bolničkom krevetu proveo mnoge tjeskobne dane doslovno se boreći za život. Ali, to je neka druga priča…
Ne znam koje je bilo doba noći kad se začulo udaranje po škurama prozora koji je gledao na terasu što se protezala duž naše i susjedove kuće.
„Vinko, Vinko“ čulo se glasno dozivanje. Slijedile su grmljavina od udaraca šaka po škurama i nabrajanje svih svetaca na čelu s glavnim, popraćene svakojakim pridjevima koji nijedan nije za ponavljanje. Da nisam prepoznala glas kuma Nike koji je stanovao u kući tik do naše, imao kojih sedamdesetak godina i bio dobre ali razbarušene naravi, prepoznala bih ga po tim psovkama kojima je podupirao sve svoje izljeve nezadovoljstava. Bila je noć i očito je imao još veći razlog za njihovu ljutitu prozivku. „Vinko, Vinko“ dozivao je dalje. „Gori kuća, gori kuća“ urlao je. I nastavio lupati po škurama.
Otac je upalio noćnu lampicu s ručno izrađenim sjenilom od čvrste aluminijske folije koja je, uz mali radio tko zna čije proizvodnje, stajala na noćnom ormariću do njegova uzglavlja. Uz dvije, tri knjige iz školske biblioteke koje sam mu redovito donosila i koje bi do kasno čitao.
Gledala sam kako se pridiže s kreveta, polako navlači hlače, oblači jaketu i nazuva čizme, cijelo vrijeme se podsmjehujući. Svjetlo svjetiljke s noćnog ormarića bilo je slabašno, ali dovoljno da osvijetli njegov lik i djelić sobe. Ostalo je bilo u polutami.
„Niko“ čula sam ga kako govori majci. „Kaže da mu gori kuća… ma znaš njega… hm… ko zna šta mu se pričinja…“
Majka je samo pridigla glavu s jastuka, činilo se kao da nešto osluškuje, brat je i dalje spavao, a ja sam sa svog ležaja u kutu sobe bez riječi gledala kako otac polako zatvara vrata sobe i izlazi u malen hodnik pa na terasu. Dalje mu nisam čula korake.
Tih godina je bura znala biti toliko jaka da se, cvileći kao zla duša, zavlačila u svaku udubinu, znala je sve pukotine i sve buže na našoj kući. U burnoj škuri je zviždala kao da puše u veliku zviždaljku koja se još mogla kupiti na sajmovima. Još i sad, kad se toga sjetim, čujem taj zvuk bure u škuri na sjevernoj strani kuće. Ali ga čujem samo u sjećanjima. Ni njega više nema.
Tada sam se samo promeškoljila u krevetu i vrlo brzo usnula. Znala sam kako će otac brzo riješiti stvar, bez obzira o čemu se radi. Pa, ako li i kuća gori, ugasit će je. Jer on sve može riješiti i to brzo i jednostavno.
Ujutro sam doznala da se kumu Niki zapalio dimnjak. Jasno kako se vatra mogla proširiti na cijelu njegovu kuću, a onda i na našu jer su povezane.
E, da nije bilo mog oca…
Zato ne zamjerite ako primijetite da se ponekad osmjehnem kad čujem „gori kuća“. To se osmjehujem svom djetinjstvu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.