Kitana Žižić | Da mi je galeb biti

Grlim ranojutarnje more

To more što mi utjehu daje

Briše mi suze kad kliznu niz vreli obraz

Ljubi udove umjesto odsutnih ljubavi

Da mi je galeb biti…..

Upravo se obrušio iznad mene

I iznova odletio ne namignuvši mi

A u meni se misao rodila

Kao kad sam dijete bila

Te na hvarskom trgu dok je puhao vjetar

U smjeru Katedrale

Podizala ruke nadajući se

Uz pomoć snažnog refula 

Podići noge od tla.

Ponekad sam uvjerena bila

Kako mi je u djeliću sekunde

To čak i uspjelo

I da ima nade za let.

Da mi je galeb biti

Poletjela bih udišući slobodu

Ne bih se udaljavala od mora šireći krila  

Ni letjela nepoznatim prostranstvima

Odavno je ta želja potonula u meni.

Let bi bio omeđen poznatim stazama

Na kojima sam sreću živjela

Gdje su mi se grudi nabrekle od emocija

Borile za odušak.

Da mi je galeb biti

Slijedila bih snove

Njihove poruke bez zebnje tumačila

I u jutrima hrabro skrivene tragove pratila,

Te nakon grljenja mora

Letjela s galebovima 

Zagrliti voljene tamo

Gdje mene još nema.