Sandra Polić Živković | Dobitnica je potpore Grada Rijeke za književno stvaralaštvo u 2019. godini

 

Sandra Polić Živković, rođena u Rijeci magistra je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. 

Piše tekstove za dječje pjesme, slikovnice, kratke priče, poeziju. Autorica je nekoliko glazbenih dokumentaraca, interaktivne računalne igre za djecu "Ja znam, a ti?" te muzičke priče protiv nasilja među mladima "Ajmo ti, ja i ti". 

Njena priča "Jagode u siječnju" ove godine osvojila je 3. nagradu na natječaju "Pišem ti priču" knjižnice u Samoboru, na koji je pristiglo 297 priča. 

Dobitnica je potpore Grada Rijeke za književno stvaralaštvo u 2019. godini. 

2017. objavila zbirku poezije "Zaštitni faktor" u izdanju CeKape-a iz Zagreba.
2015. objavila elektroničku zbirku pjesama "Podočnjaci jednog smajlija".

Urednica više dječjih albuma od kojih je "Snivaj, Spavaj" Elene Tomeček Zdjelar, na kojem se nalaze i uspavanke za koje je radila prijevod nagrađen Porinom u kategoriji najboljeg albuma za djecu 2014. godine. 

Sandra Polić Živković | Dizanje

 

Mogla se podignuti čaša, u zdravlje prisutnih 
Ili razina mora, u ime plime i oseke 

Volja, zbog lijepog vremena i sunca što grije 
Etika, radi postignutih rezultata 

Vrijednost, dionica na burzi kritike 
Letvica, jer uvijek možeš više 

Pita, od kvasca što buja 
Sa stolice guzica, utrnula je il se pokrenula 

Vjera u sebe, zbog neočekivane pohvale 
Djevojčica, s puno ljubavi i strpljenja 

Hrana s poda, u roku pet sekundi 
Ribarska mreža, žuljevitim dlanovima 

Sprava za vježbanje, na nekom treningu 
Bura, nakon teške kiše 

Zastava, u snažnim rukama olimpijaca 
Ocjena, na kraju školske godine 

Lova s banke, dugo se štedilo 
Plaća, al ne odmah prvi dan (duže će trajati) 

Pošiljka na pošti, danas do podne 
Prašina, za dobrim konjem, uvijek 

Ona stvar da se digla 
Usrećila bi 

Ali ne 
Podigla se 
Ruka 
Podig'o se 
Glas 

Sandra Polić Živković | Ne sada

 

za dvadeset godina možda ćeš otpustiti 
plašt krivice stegnut oko vrata 

sada trenucima vidaš rane
vremenom povijaš ožiljke 

potiskuješ patnju u debelo crijevo stvarnosti
zakapaš duboko u tamne kutke podsvijesti 

sjećanja trpaš u žučne kesice
topiš dokaze na dno kičme 

pališ kruto naslijeđe podmetnuto u svakodnevicu
da te ne proždre

u svoj album životinjskog carstva 
skupljaš druge zvijeri

ako preživi hešteg možda sramežljivo upišeš #metoo 
na utabanim stazama oporavka 

Sandra Polić Živković | Na pola živ

 

U našim bolnicama igraju se djeca
medicinskim aparatima kojima ne vjeruješ 
skupljaju papire za odlazak
i puni mjesec manji od dvjesto pedeset radnih sati
ubijajući svakog tko im se nađe na putu
iz tvog tijela vade organe
skraćuju, režu, čupaju 
zauzvrat stavljaju bol i glad
šupljina se lijepi, mota u klupko, krije zastarjeloj dijagnostici
drogirani doktor otvara trbuhe pune kamenja jednom rukom
drugu zavlači sestrama pod suknje
savijen prema naprijed tražiš toaletni papir i dasku na školjci
dok povraćaš jogurt s borovnicama
novinari posuđenom opremom kradu intimu
prodireš iz čemera u jad 


Koliko je čovjeka od tebe ostalo 

Sandra Polić Živković | Čelo od betona

Dječaka s čelom od betona
Upoznala sam na prvi april
Uobičajeni petak u proljeće
Neki su insekti zujali
Neki planeti svijetlili
Neki političari lagali
Neki se led topio
Kod susjede je gorio ručak

Dječak je odnosio smeće
Jedan je pijanac krivudao
Po maloj cesti iznad ograničenja
Nakon radnog vremena

Dječaka s čelom od betona
Primila sam nježno poput leptira
Pazeći da s krila ne otpuhnem ni jedno zrnce prašine
Vinuo se i previsoko

Vidjela sam da mu oporavak visi
Na tankim nitima mojih riječi
Pomno ih treba birati
Poput odijela za nastup
Što se možda i neće održati

Srce sam stegla remenom
Da mi ne pobjegne

Ne ljutim se, ne brini - rekoh
Nosit ćeš taj ožiljak kao medalju