Da li nasilje ima mitološka bića koja ga pojedu?
Postoji gotovo neiscrpan popis mitoloških bića koja jedu ljude, djecu, duše, krv, vrijeme ili sjećanje. Zmajevi gutaju sela, vampiri sišu život, vukodlaci trgaju tijelo, Haron prevozi mrtve, Kerber čuva izlaz iz podzemlja. Mitologija je prepuna stvorenja koja se hrane čovjekom. Gotovo da nema bića koja se hrane nasiljem.
To je neobično.
Da postoji, svijet bi izgledao drukčije. Nakon svake tučnjave, svakog rata, svakog silovanja ili mučenja, iz zemlje bi izlazila nepoznata stvorenja i skupljala ostatke nasilja kao što mravi skupljaju mrvice kruha. Ne bi liječila rane. Ne bi vraćala mrtve. Ali pojela bi ono što ostaje nakon udarca. Mržnju. Osvetu. Želju da se isto ponovi.
Možda ih nema zato što nasilje nije otpad nego gorivo. Ono se hrani samo sobom. Svaki udarac proizvodi novi udarac. Svaka osveta traži novu osvetu. Čovjek je jedino biće koje je sposobno reciklirati vlastitu okrutnost i nazvati je pravdom, tradicijom ili nužnošću.
Zato su stare kulture izmišljale drugačije mehanizme. Žrtvene jarce, rituale pročišćenja, bogove osvete, bogove milosti. Sve su to bili pokušaji da se nasilje premjesti iz ljudskih ruku u neki drugi poredak. Nije slučajno što su mnogi obredi završavali vatrom, vodom ili krvlju. Ljudi su osjećali da nasilje ostavlja talog koji se ne može jednostavno zaboraviti.
Možda biće koje jede nasilje ne bi bilo veliko ni strašno. Ne bi imalo očnjake ni krila. Bilo bi gotovo nevidljivo. Kretalo bi se mjestima na kojima nitko ne želi ostati. Po dječjim sobama nakon vike roditelja. Po rovovima nakon granatiranja. Po zatvorskim ćelijama. Po bolnicama. Hranilo bi se onim što ljudi ne vide, ali osjećaju desetljećima.
Takvo biće ne bi bilo dobro. Ono ne bi spašavalo svijet. Ono bi samo održavalo ravnotežu. Kao gljive koje razgrađuju mrtvo drvo ili kukci koji čiste lešine. Priroda nema gađenja. Ona zna da raspad nije suprotnost životu nego njegov nastavak.
Možda je upravo to razlog što takvo biće ne postoji u mitovima. Kada bi postojalo, čovjek bi mogao povjerovati da će netko drugi počistiti posljedice njegova nasilja. Mitovi su okrutniji od toga. Oni uglavnom traže da teret ostane na čovjeku.
Pa ipak, pomisao na stvorenje koje jede nasilje ostaje privlačna. Ne zato što bi nas oslobodilo krivnje, nego zato što bismo napokon mogli zamisliti svijet u kojem se okrutnost ne gomila zauvijek. Svijet u kojem postoji prirodni predator mržnje, kao što postoji predator miševa ili skakavaca.
Možda ga još nismo izmislili. A možda ga susrećemo svaki put kada netko prekine lanac osvete. Tada ne nestaje samo jedan čin nasilja. Nestaje i hrana koju je nasilje pripremilo za svoje buduće oblike. U tom smislu, biće koje jede nasilje možda nije čudovište iz šume nego rijedak čovjek koji odbije uzvratiti istom mjerom.
Monika Herceg, Ovdje počinje šuma, knjiga je koja se ne čita. To je knjiga kojoj se vraća. Nedostatak odmaka me smeta. Ona me prima u svoje tijelo. Obuzima me nasilje koje ne mogu razumjeti. Ni ona ga ne može razumjeti. Ona je popišano dijete ispod stola. Stišće noge kao da će stol pobjeći s njom. Onda ulaze konji. Prilaze i svojim dahom, velikim vlažnim jezikom, umiruju dijete. Ali dijete je već razbijeno. Zakrpe su popustile. Stvarnost je prestvarna. Ni san je ne može učiniti cijelom. San samo nadopunjava stvarnost. Čak i plastični bazen na kraju postaje mitološko mjesto. Mama se pretvara u ribu. Sve je mokro.
Knjiga mi je teška za čitanje jer ne nalazim mjesto gdje bih se sklonio. Mislio sam da ću je pročitati u jednom dahu, ali ne mogu. Zapravo, ne znam hoću li je pročitati do kraja. U njoj će možda više pronaći čovjek kojem je obiteljsko nasilje akademska zamka za biranje strana. Ja sam odrastao u vrtlogu nasilja. Moji roditelji proizvodili su nasilje, moji bake i djedovi baštinili su nasilje, čitav svijet bio je nasilan, tukao se po ulicama i počinjao ratove pred mojim kućnim pragom. Previše je slično da bih osjećao razlike.
Prva priča o konjima izvlači iz mene djeda u hlačama. Sjedi u polumraku kuhinje i pije rakiju. Hlače su mu prevelike, košulja mu je prevelika. Njegova snaga je ispod odjeće. Ćelav je i znoji se. U kuhinji je veliki bijeli štednjak. To je oltar i ognjište. Gori ljeti i zimi. Na njemu se kuha bijela kava. Tu su drveni kredenci, zaštićeni u svojoj bjelini, s otvorima za disanje. Tu je i veliki stol za kojim igramo karte. Plastični stolnjak čuva plavo grožđe.
Onda dolazi baka. Ona je ta koju je djed čekao, ona o kojoj je razmišljao dok je pio rakiju. Djed viče: "Anice, gdje si?" Baka stoji ukopana na mjestu. Djed leti prema njoj. Njegova su stopala u zraku. Njegove ruke lete prema baki. Ja se čudim kako baka ima tako puno sijede kose ispod marame. Kosa leti zrakom. Mislim da će poslije udariti glavom o štednjak, ali ne znam je li se to tako dogodilo. Bio sam dijete i pobjegao sam. Djeca ne moraju biti hrabra. Da nisam pobjegao, kako bih ih sutra volio? Pio bijelu kavu s bakom, smijao se s djedom, igrao karte za stolom i kucao eksere u dasku dok on kaže: "Jebem mu sunac", kada se lupi po prstu.
Djeca ne mogu razumjeti nasilje. Ne znam zašto je tako. Ako je nasilje sastavni dio čovjekovog organizma zašto se djeca ne rađaju sa induktorima za nasilje. Čini mi se da mi ljudi dosta nepripremljeni dolazimo na ovaj svijet.
___________________________________________
knjiga je remek-djelo, podsjeća me na Panov labirint, ali ni njega nisam odgledao do kraja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.