Saša Mikić | Tko to gazi Božje ovčice?

Narko-karteli, vojne hunte,

vjerski fanatici i lokalne bande,

krvave fronte i ratovi niču na sve strane.

Mrtvih leži na milijune,

a mi se vjernici lupamo u grudi

k'o luđaci, najglasnije.

Krade se i laže,

moćnici u grijehu uživaju slasno,

a ja da se kajem jer pišem preglasno?

Ako poštujem zakone,

do bližnjeg i Boga mi je stalo,

zar sam toliki grješnik, pali anđeo?

Moj grijeh, moj preveliki grijeh —

recite, što sam toliko skrivio?

Jer pojma nemam; očito sam nešto previdio.

Valjda zato što sam na hodočašću

nagazio mravinjak, japansku bubu 

i na prilazu svetištu jednu bubamaru.

Ah, da, zbogom i tebi, jadni žoharu.

Zbilja bih trebao paziti

na svaki svoj korak,

da ne povrijedim još kojeg malenog stvora,

pogotovo ne Božju ovčicu.

I mene će prije ili kasnije život zgaziti,

dok ubuduće pazim

da ne stanem ni na vlastitu sjenu.

I mi ljudi smo Božje ovčice,

samo jedni u srcu nose ratove,

a drugi krunice.

Dok svijet gazi ljude bez pardona,

ja ću moliti oprost za žrtve svojih đonova.

Saša Mikić | Zen osjećaj

Mjesec mi je poslao telegram u obliku stare limenke sardina,

unutar nje, poruka: „Vrijeme je da se prestaneš igrati s vlastitim sjenama.”

Patka u letu prodaje smijeh na kilograme

iz poderane torbe od oblaka.

Nudi mi utjehu u rinfuzi,

i pita: „Jesi li danas dovoljno čudan za mene?”

Dok komadić kruha u mom želucu igra rulet s mojim umornim mislima,

čuvar prijelaza mi šapće javnu tajnu:„Danas ćeš svoje pogreške pretvoriti u ples!”

Šalica čaja reče da imam previše planova.

Uzdahne i prospe malo poslijepodneva po stolu.

Sada sjedimo zajedno i brojimo oblake.

I oni broje naše vrline.

U meni se budi zen- osjećaj, prihvaćam kaos bez borbe.

Svijet je tu, apsurdan i besmislen, tužan i smiješan, i sve je u najboljem redu...

Saša Mikić | Melodija njezine prisutnosti

 

Filmska atmosfera uživo,

više osjećaj nego slika,

više prisutnost nego dodir.

Nemoguće je skrenuti pogled s njezina lica.

Ženska ljepota tiha je sila,

vlastito polje topline i nemira.

Samo žena može pokrenuti i zaustaviti.

U njoj su dražesnost, sklad i šarm,

sve ono vrijedno teško je objasniti.

A kad se nasmije samo meni,

tiho, gotovo sneno,

dan odjednom dobije smisao.

Dok kraj mene tiho prolazi,

u zraku ostaje trag njezine prisutnosti

koji se polako uvlači u misli i ne odlazi.

Na trenutak se vratilo sjećanje

na boginju iz davnih vremena,

na prvu ljubav koja nikad sasvim ne odlazi.

Zato čovjek zastane

kad takva žena prođe kraj njega,

nježno, a ipak snažno.

Ne zbog ljepote same,

nego zbog nečega poznatog i dalekog

što u njemu iznenada oživi.

Kao stara melodija

koju nije slušao godinama,

a ipak zna svaki ton.

Saša Mikić | Probušena lopta

Na Rujevici, u kampu, kapelica stoji mala,

Bog, anđeli i sveci — cijela nebeska ekipa na našu stranu stala.

Majka Božja čuva nam mrežu i šapće: “Djeco neka vam je sretno,”

Jadna postala zaštitnica penala — vrlo diskretno.

Anđeli ofsajda lebde iznad crte bijele,

mašu zastavicama, procjenjuju milimetre cijele.

Žuti Karton bdije nad grubim startom,

a Sveti VAR se javlja — s nebeskim aparatom.

Na tribinama psalmi... ali u nižem tonu,

kletve lete brže nego lopta u autu,

Bogohuljenje traje cijelu tekmu,

možda se netko pokaje tek u produžetku.

I tako se miješaju tamjan, baklje i dim,

molitva prije penala — pa urlik: Sami protiv svih!

Jer na stadionu sve je sveto dok traje igra ta — a poslije derbija... ispovijed u nedjelju, dugo u noć, na sat, dva.

U nedjelju molitva, u iduću subotu derbi,

Zato ljubi bližnjega... ali brani svoj gol,

jer vječnost je duga, a prvenstvo je — LOL.

Mladima je nogomet postao sve na svijetu,

Messi svima na pameti, a stručne knjige na dijeti.

Svi sanjaju slavu, reflektore, moć,

nitko ne sanja dežurstva do zore svaku noć.

Svi bi dizali pehare, potpisivali dres,

al’ tko će nam šivati rane, tko će na stres?

Tko će biti doktor kad pukne nam kost,

ako su svi na tribini — a bolnica post?

Heroj s loptom vrijedi milijun po golu,

heroju s odjela plješćemo — tiho, u hodu.

Jedan spašava sezonu, drugi spašava dah,

al’ naslovnice biraju — dribling, adrenalin i mah.

Možda je slava glasna, ali kratko joj traje sjaj — a spašen život? To je pravi pogodak za raj!

Saša Mikić | Kafkijanska noć

(Neprimjetna melankolija)

Citat iz knjige mudrosti

prošao je kroz moje misli

i ostavio mi kartu za put.

Na poleđini je pisalo:

„Putnici koji pronađu smisao

na cilj konačno stižu.”

Konačno sam nešto shvatio:

neprimjetni predmeti

upijaju ljudsku prisutnost.

Neki mirišu na davno djetinjstvo

drugi na nikad izgovorene nježnosti,

treći čuvaju pijane prolaznike.

Ulična svjetiljka večeras svijetli jače

nego inače i priznaje mi