Željko Perović | Dom kulture

U mom rodnom kraju postoji objekat, načet zubom vremena, ali u sjećanju čvršći od svake novoizgrađene zgrade. Naš Dom kulture. To je stanica za ove koji nikuda ne žure, luka u kojoj se na kraju sata, minut kratko zadržava prije nego što sa skazaljkom u prošlost klizne, da s vremenom sjećanje postane, starije i starije. Svakog dana, bez poziva i pompe, ovdje se okuplja vojska starina kojima je rad tijelo povio, ali ne i volju za životom ugasio. Starci su dolazili na tihu, nevidljivu stražu, noseći pod miškom nakupljenu tugu i zaostali ponos. Ovdje je utočište našla i poletna mladost, željna znanja izvan kućnoga praga. Zidovi, iako ispucali i sivi, i dalje su čuvali toplinu naših mladalačkih snova. Dok su napolju divljali istorijski lomovi i velika međuljudska previranja, ovi ispucali bedemi stajali su kao neosvojiva tvrđava našeg zajedničkog pamćenja. Unutra, pod visokim plafonima koji pamte i bolja vremena, odvijao se ritam kruga i čekanja da neko bude poražen i drugom svoje mjesto ustupi. Na jednom stolu, crne i bijele domine zveče kao lanci prošlosti. Svaki potez je „nauk i mjera", a svaka greška razlog za pofalićki, tihi smijeh koji je više liječio nego ismijavao.

- Opet si, brate, u mutnu vodu ugazio - dobaci igrač za susjednim stolom, gdje se jaka bitka vodila, ali mu se osmjeh u borama lica nazirao, a gnjevan glas kao magnet privuče one koji su prethodnom krugu bili poraženi. Svi se nagnuše nad sto, privučeni mirisom skore propasti i umjerenog zadirkivanja.

- Zaboravio si, prijatelju, da krug ne oprašta onome ko žuri - odgovori Zikrija, vrteći crnu pločicu među kvrgavi prstima. - Polako, polako i mi konja za trku imamo, ionako nigdje nećemo okasniti. Vrijeme ko voda iz slavine curi i ne troši ga na pogrešne poteze.

- Lako je tebi pričati kad držiš duplu šesticu u rukama - uzvrati Stojan, lupivši dominu o sto tako da se čaše zatresoše. - Ja u mutnoj vodi čitav život plivam, pa evo me još uvijek na površini. Čuvaj se ti da te ne iznenadi ovaj potez, jači je od tvoje strategije. Nekada sam krotio čelik i sudbinu, a vidi sad – rukama se otimaju ove plastične pločice na klimavom stolu.

- Bajke su za malu djecu - dobaci neko sa kraja stola, ne podižući pogled sa domina, dok mu je cigareta dogorijevala među vlažnim usnama.

- Mene je život, priznajem više puta iznenadio, i to onako mučki, iza leđa, da mi je i tvoj potez k'o meka rakija proziran. Udari pločicu da pijemo kafu kso ljudi, ne razvlači u čekanju muku. Preživio sam grmljavinu oružja i zlobe preko noći učinjene, pa mi tvoja domina dođe kao dječija igra.

- Neka te, neka, ne kvari meraka - nasmija se Zikrija, popravljajući naočale. - Ovdje se život mjeri onim što ostaje kada se krug zatvori. A nama je, brate, ostalo tačno ovoliko: klimavi sto, ove izlizane pločice i riječi koje nas budne drže da u mrak prije vremena ne uletimo.

U Domu poraženi ne tuguje, on zna da je pobjeda samo trenutak koji, poput aprilske postelje, brzo prođe i kratko se zadrži.

Malo dalje, tamo gdje su zvijezde kroz mutno okno vedriju noć najavljuvale, igrala se partija šaha. Tu je tišina duboka, a bitke se umom vode, ovdje se pješak k'o biserni đerdan na oluku čuva. Gledao sam u dva čovjeka kako nepomični sjede, poput kamenih bista, dok su im u mislima galopirale vojske. U trenu mi kroz glavu protrča misao: Čovjek se u čekanju troši, ali u tišini brže oporavlja. Pogledam u te ruke, i sad mišićave, prepune tragova od teškog rada, kako drhtave povlače kralja u siguran zaklon.

- Jarane, čuvaj kralja, ako on padne, igra će porazom završiti, a tabla će postati tvoje izgubljeno ratište - dobaci mu protivnik, više kao savjet nego kao prijetnju. Pa nastavi, - Znaš i sam da nemamo rezervnu armiju. Udri pobro, ali dobro.

- Dok god ruka figuru pomjera, poraz je još uvijek samo opcija - uzvrati stari šahista s prkosnim sjajem u očima.

- Moj kralj je odavno na poteškoće naučio - odgovori Stanko pognute glave, ne skretajući pogled sa šahovskih polja. - Ali ne dam ga tek tako. Previše sam poteza povukao da bih ga ostavio bez žestoke borbe. Ova tabla je jedina teritorija koja mi preostade nakon što mi je sve oteto. Ovdje sam još uvijek svoj na svom.

- Tako i treba, ne daj se, starino - potvrdi tiho Vehbija. - Nije važno ko će koga matirati, već jesmo li se nad ovom tablom razumjeli. Igra nas drži na okupu, a to je naša zajednička pobjeda.

- Mi se razumijemo i bez figura - dodade Stanko, dok mu prsti zadrhtaše nad napadnutim lovcem. - Ovdje smo jedino i ostali razumni. Jer van ovih zidova, tabla je odavno srušena. Svijet napolju igra neku prljavu igru, a mi ovdje još uvijek čuvamo obraz. Napolju gaze bez milosti, a mi pješaka žalimo kao da nam je rod rođeni. Tamo vlada bezvolja koja smrtnika za postelju veže, a mi ovdje umom i prkosom još uvijek na čvrstoj podlozi stojimo.

U hodniku, pokraj starih vješalica koje su nekada pod teretom teških kaputa stenjale, stoji aparat za kafu, nijemi svjedok ispričanih sudbina. Miris pržene kafe miješao se s mirisom stare hartije iz susjedne biblioteke, koja se nalazila odmah iza pregrađenog zida. Ponekad bi neko, sasvim slučajno, prstom prešao preko prašnjave police, tražeći naslov knjige koju je u mladosti naglas djetetu čitao. Odjednom u prostoru zavlada neka teška tišina, kao da je predosećala težinu razgovora, čuo uzdah minulih decenija.

- Prisjećam se kako je ovdje subotom mizika derala - reče jedan od staraca, naslonivši glavu na drveni dovratak biblioteke. - Jedva smo čekali kraj smjene da se ovdje sastanemo, to su bila mirna vremena u koja bih se drage volje vratio. Da li to pamtiš?

- Pamtim, kako ne bih pamtio - odgovori Kundo, a lice mu odjednom sinu nekom davno ugašenom svjetlošću. - Pod ovim plafonom prve smo cipele derali, za djevojkama uzdisali, a danas.... dabas se jedva vučemo. Ali neka, bar nas ovi zidovi poznaju i ne ćute, oni vraćaju odjekom ono što smo nekad bili. Oni pamte naše korake, našu mladost kada smo pjevali „Pružam ruke sada prema nekom". Kao da i sad čujem taj akord iz uglova požutjelog plafona.

- U pravu si. Da nije ovog Doma, gdje bismo sad trošili dosadno vrijeme kojeg je svakim danom sve više, a džepovi sve šupljiji? Manje se love ima, ali makar se priča ne plaća. Ovdje smo svi u nemaštini jednaki, ali sjećanjem bogati.

- E, moj Kundo, jedino je priča ostala da je nisu oporezovali - nasmija se Željko. - Dok god imamo kome reći „sjećaš li se", bogatiji smo od onih što napolju žure za parama, a ne znaju ni ko im je komšija. Trče za svojim sjenkama, a mi ovdje držimo čistu istinu u rukama. Naša priča nema cijenu, jer smo je dešavanjem platili. Oni su mašine bez cilja, roboti bez čipa, a mi smo živi ljudi sa ožiljcima svjedocima. Sve dok smo zajedno, nismo zaboravljeni; mi smo radnici koji su sebe izgradili, sjedimo i pričamo o mladosti, o prohujalim decembrima i sočnim poljupcima koji su dane dijelili.

Moj drug je otišao za drugi stolom, tamo odakle se čuju usmjerene prepirke, a ja uhvatih sebe u mislima kako priznajem, tiho i bez hvale: Mogli smo više, mogli smo bolje, nikada dosta i uvijek malo! Ali, na kraju dali smo više nego što smo imali, a to je slika radničkog čovjeka.

Kad se svjetla u Domu počnu gasiti i kada svijeće naših priča utrnu, izlazili smo na ulicu pod tamno nebo. Svako se svojom bijelom stazom uputio, koracima koji su novim jutrom bili sve kraći i nesigurniji. Dom kulture ostao je iza leđa, kao spomenik našem postojanju, dok je plavo nebo zvjezdicama neumorom zlatni vijenac vezlo.