Gerard Labrunie de Narval | Nadgrobnica

Življaše, čas bodar ko čvorak sred jata,
Te redom zaljubljen, prenježan i sretan,
Čas mračan i sanjar kao Clitandre sjetan;
Začu jednog dana kucanje na vrata.

Smrt bijaše! On je zamoli da dođe
Tek na zadnji sonet kada točku stavi;
Leć' u hladan kovčeg zatim mirno pođe
Gdje mu se tijelo uz drhtaje savi.

Lijen naprama svemu, štono povijest piše,
Pusti tintu da se suši isuviše.
Ništa ne dokuči, a htjede sve znati.

I kad nastupio, u zimsko je veče,
Čas rastanka s dušom, sit života, reče,
Odlazeć: "Ta, što me i rodila mati?"

(prepjev: Tomasović)

Gerard Labrunie de Narval | El desdichado

Udovac, neutješan, prepun mračnih slutnja,
Ja, princ akvitanski kule oborene:
Moja zvijezda umrije, a rajska mi lutnja
Nosi crno sunce one Sjete snene.
Ti, utjeho moja u noćnom grobu tajnom,
Vrati mi Posilip i more Italije,
I cvijet tako mio mom srcu očajnom,
Sjenicu gdje ruža uz lozu se vije.
Amor sam il Febo? Lusignan il Biron?
Poljubac kraljice još mi žari čelo;
Ja sanjah u spilji kod sirene mile.
Aheron s pobjedom dvaput prijeđoh smjelo:
Izvodeći, praćen Orfejevom lirom,
Uzdahe svetice i krikove vile.

(prepjev: Milićević)