Gerard Labrunie de Narval | El desdichado

Udovac, neutješan, prepun mračnih slutnja,
Ja, princ akvitanski kule oborene:
Moja zvijezda umrije, a rajska mi lutnja
Nosi crno sunce one Sjete snene.
Ti, utjeho moja u noćnom grobu tajnom,
Vrati mi Posilip i more Italije,
I cvijet tako mio mom srcu očajnom,
Sjenicu gdje ruža uz lozu se vije.
Amor sam il Febo? Lusignan il Biron?
Poljubac kraljice još mi žari čelo;
Ja sanjah u spilji kod sirene mile.
Aheron s pobjedom dvaput prijeđoh smjelo:
Izvodeći, praćen Orfejevom lirom,
Uzdahe svetice i krikove vile.

(prepjev: Milićević)