Gerard Labrunie de Narval | Nadgrobnica

Življaše, čas bodar ko čvorak sred jata,
Te redom zaljubljen, prenježan i sretan,
Čas mračan i sanjar kao Clitandre sjetan;
Začu jednog dana kucanje na vrata.

Smrt bijaše! On je zamoli da dođe
Tek na zadnji sonet kada točku stavi;
Leć' u hladan kovčeg zatim mirno pođe
Gdje mu se tijelo uz drhtaje savi.

Lijen naprama svemu, štono povijest piše,
Pusti tintu da se suši isuviše.
Ništa ne dokuči, a htjede sve znati.

I kad nastupio, u zimsko je veče,
Čas rastanka s dušom, sit života, reče,
Odlazeć: "Ta, što me i rodila mati?"

(prepjev: Tomasović)