Eugen Babić | Raširi krila

Je li nužno ako je tvoj put ispravan uvjeravati druge kako njihov put nije? Nije li to priznanje slabosti vlastitog puta, manjak vjere i samopouzdanja? Je li nužno da drugima gaziš po prstima, dok se pokušavaju uhvatiti za svoju granu života? Nije li to priznanje da vam je korijen isti, ljudski, a ti pokušavaš ukrasti sunca drugome kao da ga nema dovoljno za sve.

Ne govorim o onim ljudima koji su poslani da tvoj put unište, njima se treba strastveno oduprijeti. Govorim o onima koji imaju potrebu svaki tvoj uspjeh umanjiti, kako bi njihovo razočaranje izgledalo manje. Ne obaziri se na njih. Njihov život je tužan, a ti i ja imamo još puno posla za obaviti. Čekaju nas nebeska prostranstva, zato raširi krila jer polijećemo.

Eugen Babić | Srce

Srce imamo da se daje. Prvo sebi, zatim i drugima. Nesebično, iskreno, iznova i iznova. 

Možda s godinama mrvicu sramežljivije i ponešto sporije, ali i dalje jedini način za nekoga potpuno upoznati je dati mu se kompletno. 

Sve one polovične priče nisu život, već tapkanje u mjestu očekujući da možemo živjeti puninu života dajući se djelomično. 

Nema veće laži od uskraćenosti emocija i tupila hladne suzdržanosti. To nije život, to je životarenje. Sive primjese koje se valjaju u opreznom hodu po rubovima osjećaja. 

Potrebno je zaista naivno, dječački, pokušati ponovo. Ponovo i ponovo. 

Do sljedećeg susreta.

Eugen Babić | Nostalgija

Ponekad mi dođe da se vratim u stari stan, u staru ulicu i u stari kvart. Ali onda se sjetim da više nema starog mene i da su to sada samo uspomene.

Da se javim nekim starim znancima, da započnemo staru priču, ali onda se sjetim da se život nastavio i da više nitko nije tamo gdje je bio prije.

Ponekad mi tako dođe da posjetim svoju prošlost i da ostanem malo tamo kao da se ništa dogodilo nije. Ali onda se sjetim toga više ničeg nema i to su samo blijede uspomene.

Eugen Babić | Komadić duše

Da ne postoje ljudi koji prošavši našim životom ne dodaju po komadić sebe našem bivstvu mi bi bili potrgane spodobe, od koje je svatko uzeo po dio kako je prolazio našom putanjom i ostavio iza sebe prazninu.

S vremenom naučiš da nisu isti oni koji daju i oni koji uzimaju i da postoji jedna jasna linija razgraničenja. Bitno je napraviti distancu od onih koji samo uzimaju i nastavljaju dalje, u suprotnom neće puno ostati nama od nas samih.

Kada se sve zbroji i oduzme život zna za ravnotežu, ali ne znaju ljudi. Pa kada se osjećaš da nekamo ne pripadaš, nije ti se samo učinilo, to ti tvoja intuicija govori gdje si doma, a gdje si samo stranac.

A nitko ne voli u svom životu biti tuđ, jer svi mi žudimo za mjestom kojeg možemo nazvati domom. Ponekad je to mjesto druga osoba i ako imamo sreće naši putevi će biti vječno isprepleteni. Zato je tako teško oprostiti se od nekoga tko je tako puno dao našem smislu.

Ali ako sam išta naučio, na svako doviđenja život uzvrati s novim dobrodošao.

Eugen Babić | Komadić duše

Da ne postoje ljudi koji prošavši našim životom ne dodaju po komadić sebe našem bivstvu mi bi bili potrgane spodobe, od koje je svatko uzeo po dio kako je prolazio našom putanjom i ostavio iza sebe prazninu.

S vremenom naučiš da nisu isti oni koji daju i oni koji uzimaju i da postoji jedna jasna linija razgraničenja. Bitno je napraviti distancu od onih koji samo uzimaju i nastavljaju dalje, u suprotnom neće puno ostati nama od nas samih.

Kada se sve zbroji i oduzme život zna za ravnotežu, ali ne znaju ljudi. Pa kada se osjećaš da nekamo ne pripadaš, nije ti se samo učinilo, to ti tvoja intuicija govori gdje si doma, a gdje si samo stranac.

A nitko ne voli u svom životu biti tuđ, jer svi mi žudimo za mjestom kojeg možemo nazvati domom. Ponekad je to mjesto druga osoba i ako imamo sreće naši putevi će biti vječno isprepleteni. Zato je tako teško oprostiti se od nekoga tko je tako puno dao našem smislu. Ali ako sam išta naučio, na svako doviđenja život uzvrati s novim dobrodošao.

Eugen Babić | Nepodnošljiva mirnoća prihvaćanja

Danas sam dugo sjedio uz more i dragao Dunju. Razmišljao sam kako sve sjeda na svoje mjesto. S mirnoćom sam odlučio prihvatiti što život pruža i što mi uskraćuje. Sve u svoje vrijeme, tako kažu.

Danas sam dugo sjedio uz more i dragao Dunju. Razmišljao sam o tome što sam sve proživio. Zahvalan sam na tome. Odlučio sam prihvatiti da sve dolazi u valovima i da nema smisla žaliti se. Plima i oseka su prirodne, danas daješ, sutra dobivaš.

Danas sam dugo sjedio uz more i dragao Dunju. Sjetio sam se kako će sve proći i da će sve u jednom trenutku nestati. Nema se smisla stoga previše opterećivati. Svatko od nas pustit će neki trag i oni koji su sretni poslužiti će drugima da plove kroz život i neće uzalud živjeti.

Danas sam dugo sjedio uz more i dragao Dunju. Sve je nekako bilo po mome. I more i sunce i vjetar. I mislio sam na svoje prijatelje i svoju obitelj. Zahvalan sam na svemu i veselim se sutrašnjem danu.

Eugen Babić | Ne bih mogao podnijeti

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je jer smo se tiho zaboravili u međuvremenu, dok smo se godinama glasno smijali. Dozvolili smo da potonu neka od najboljih vremena provedenih skupa, dok smo hrabro mijenjali svijet. Dok smo mijenjali sebe i odlučno koračali gledajući sudbini u lice.

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je jer se možda namećem, a ljudi su možda izabrali potisnuti dane koji ih bolno podsjećaju da postoji jedan bolji svijet, kada se skupa potrudimo. To su ljudi s kojima se moglo sve, bilo je dovoljno samo zaželjeti želju.

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je prvi okrenuti broj da s druge strane me ne bi dočekala tišina, koju ne bih mogao podnijeti. Ovako je lakše, ja se sjećam, sjećate se i vi što smo sve zajedno radili i kome smo sve prkosili onako mladi. Neka na tome ostane dok netko ne skupi hrabrosti prvi okrenuti broj.

Eugen Babić | Ne posustani

Skupim hrabrosti, pa je izgubim. Drznem se, pa mi samopouzdanje opadne. Sjetim se, pa zaboravim. Odlučim, pa se dvojim. Napišem, pa izbrišem. Oporavim se, pa mi se vrati stara rana iz prošlosti. Podignem ljestvicu, pa se strovalim. Naviknem se, pa se iznenadim. Krenem, pa stanem. Pronađem se, pa se izgubim. Ozdravim, pa se razbolim.

I sve mi to govori, živ sam, ne posustani.

Eugen Babić | Ordeni za poraze

Umjetnost je uglađeni način da se pokuša izbjeći samoća. Samoća u svojim greškama i samoća u svojoj boli. Svaka pjesma koju pišemo pokušaj je tuge da izađe na svijetlo dana i prestane biti okovana našim grudima. Svaka priča koju je netko sročio bila je jedna lekcija za koju nismo htjeli da ju i drugi moraju platiti, kad je već netko tako skupo platio.

Nije li olakšavajuće vidjeti da je još netko prolazio stazom koja je i naša i da je više stvari na ovome svijetu po kojima smo si slični, nego po kojima se razlikujemo. Nije sramota biti čovjek u vremenu koje je zaboravilo osjećati i sve je neka računica i koristoljublje na kraće ili duže staze. Nije sramota reći nekome 'ja ovo više ne mogu izdržati, neka moji stihovi govore za mene, neka poteče rijeka riječi koja će olakšati moju dušu'.

Sramota je nijekati čovjeka u sebi i u drugome, ne dopustiti nježan dodir koje stvaralaštvo ima za sve nas. Možda je budalasto stavljati svoje slabosti kao svježe jetrice pred hijene, ali još je veća glupost lomiti se iznutra i ne pustiti ni glasa. Ne dijele se ordeni za stvari koje smo pretrpjeli, a šutili smo. Tako se samo sporo ubijaju oni najbolji među nama, koji se često nemaju kome obratiti.