Danijela Dragaš | Rođendanska pjesma

 

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Godine svake,

u večer tvog rođendana,
dok srebreni sumrak zvijezde poput lampiona pali,
sjednem pored prozora da te čekam.

Iako znam da nećeš doći, ja te čekam.

I gledam noć kako pada poput gustog, svilenog sukna,
i slušam miris bazge što zrakom struji poput tihe
noćne harfe.

Sjedim tako sve dok se zora rosom ne umije, pa
krenem našom ulicom, uberem pregršt kamelija s
podivljalog grma što još raste u dvorištu naše stare kuće,
prođem pored tvoje nekadašnje škole
i parka koji još čuva naše korake,

a onda polako krenem uzbrdo
do mjesta na kojem samcat drveni križ stoji pribijen
u sjeni stabala čije se ruke u nebesa dižu, bijele i otvorene,
poput kolijevke obrubljene krvavo-crvenim vezom.

Iznad mene nebo procvjeta, plavo i beskrajno,
kao ljubav —
majčina.

Danijela Dragaš | Povratak*

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Ne znam kako da ti kažem,
kako da ti pričam ovim jezikom davnim, pomalo starinskim,
tvrdim i oporim kao klisure iznad mora kojim šumi,
koje njemu šumi,
škripavim i zahrđalim kao stare, godinama neupotrebljavane alatke,
zaboravljene u nekom prašnjavom kutu napuštene kuće.

Ne znam kako da ti kažem,
da je odlazak tvoj zapravo povratak bio,
jednom gradu šarenih, nasmijanih tržnica i pospanih, teturavih tramvaja,
gradu koji te je dugo čekao.

Ja te vidim u mom oku;
kada žuriš preko trga nazvanog po bojama i mirisima cvijeća
koje se na njemu sakupi svakog proljeća,
kada sjediš s prijateljima u jednom od onih sjajnih, popularnih kafića
u koje se ja nikada nisam usuđivala ući.

I čujem kako te imenom drugačijim zovu,
istim onim za koje si jednom rekla
da ti zvuči toliko lijepo, toliko blisko,
da ćeš svoju kćer njime nazvati kada se rodi.
Zovu te Marija.

I gledam kako svoje lice okrećeš prema onima koji te tim imenom zovu
i kako se smiješiš očima, usnama, rupicama na licu,
kao što si se uvijek smiješila,
kao cvijet od prve rose – čitavim svojim bićem.
Maleni, jedva primjetni ožiljak ispod tvoga desnoga oka
poskakuje s tim smiješkom.

Za trenutak, kraćim od uzdaha i bržim od jednog otkucaja srca,
tvoje oči skoro moje sretnu,
i ja vidim kako sjenka kao da preleti preko tvoga čela,
ali odmah oči svoje sklonim,
utonem dublje u grob ovaj vodeni
i pažljivo rukom poravnam valove.

Ne dam tuzi da te nađe.

Da te dirne svojim dahom lakim,
kao povjetarac kada ljetnu noć zatalasa upravo prije svanuća,
i onda ti šapne kako si jednom bila dio nekog drugog svijeta,
ostavljala otiske svojih stopala na dugim pješčanim plažama
što se prostiru ispod nekog drugog neba,
odazivala se na zvuk nekog drugog i sasvim drugačijeg imena.

Ne dam tuzi da ti priđe.

I oči ću svoje ugasiti,
i srce svoje rukom svojom zaustaviti,
i samoj sebi svijeću zapaliti,
ali ne dam tuzi da te nađe. _______________________________________________________

* Pjesma je prethodno bila objavljena na mom osobnom blogu, ali nije bila tiskana niti objavljena u književnim časopisima.

Danijela Dragaš | Čuvarica sjećanja i spisateljica

Danijela Dragaš, ljubiteljica je riječi, čuvarica sjećanja i spisateljica. Njezin prvi roman, Visitations, objavljen je u svibnju ove godine, a njezini su tekstovi objavljeni u raznim književnim časopisima i publikacijama. Magistrirala je kreativno pisanje s pohvalom na Institutu IIML, Sveučilištu Victoria u Wellingtonu, Novom Zelandu. Odrasla je u Zagrebu, a trenutno živi na relaciji Zagreb–Wellington. Više o njezinu radu dostupno je na danieladragas.com.

Jutro u kojem sam postala pjesnikinja

Desilo se to sasvim iznenada.
Uokvirena balkonom posuđenog stana,
gledala sam jutro kako se izvija
poput nezgrapne, novorođene ptice -
dugog vrata i smiješnih, buljavih očiju -
iznad krovova zbijenih jedan uz drugi,
kao da se naslanjaju,
jer bi bez oslonca potonuli
u more asfalta i betona.

Svi, osim križa.
On se sam, bez oslonca,
s krova crkve uzdiže -
čvrst i uspravan,
kao putokaz,
ili svjetionik
pribijen u središte usamljene stijene
na koju morske ptice slijeću,
bijele i snene
od plavetnila i soli.

I dok su mi misli još lutale rubovima tog
desetljećima zakašnjelog jutra,
a debele, gradske vrane kričale jedna na drugu
iz svojih crnih, sjajnih kljunova -
na moje ne malo čuđenje -
umjesto krikova,
čula sam riječi.

Danijela Dragaš | Na početku

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

nije bilo riječi,

ne za nas i 

ne one koju bismo razumjele. 

tvoje je novorođeno tijelo blistalo,
golo i sjajno,
poput tkanine natopljene tajanstvenim uljem,
obljubljeno krvlju i tekućinama što su ih naša tijela lučila
u tihom skrovištu iskonskih snova.
tvoja je meka lubanja počivala na mojim prsima,
laka poput daha, a ipak
dovoljna da poteče mlijeko,
bijelo i svjetlucavo poput rose.

možda je to bio jedini trenutak kad smo doista bile zajedno.

prije nego što su te odnijeli—
babica s ustima poput stisnute šake; tvrdim i zatvorenim,
i liječnik u kariranoj košulji
koji je s njom govorio na njihovom jeziku.

trebala sam znati,
trebala sam znati da će,
do trenutka kada te vrate—
očišćenu, izmjerenu, povijenu—
sva naša krv već biti isprana,
vrtložeći se niz odvod,

plutajući u vodi,
tekući smjerom suprotnim od onoga

kojim smo došle.

Danijela Dragaš | Vampir

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Na noć Svih svetih moja mama (tvoja baka) nazove da kaže

da ti je u Zagrebu zapalila svijeću zadušnicu i donijela cvijeće iz svog vrta.

“Osjećam se mrtvom,” kažemo joj. 

„Ne budi smiješna, nisi mrtva—samo nisi kod kuće,
među svojim ljudima, ne govoriš svojim jezikom.”

Što ako je u pravu?

Nema zvuka kad zaključavam vrata svoga stana;
kad koračam prema luci da gledam oblake 

što plove iznad more koje ne mogu ni vidjeti. 

Čovjek s tetoviranim licem pita sviđa li mi se ovdje.
Stojimo na rubu vode, gdje galebovi rone i kriče.
„Ovo je Aotearoa,” kaže,
„i trebala bi se osjećati počašćenom što ovdje živiš.”

Skupina azijskih turista ulazi u muzej,
gdje izblijedjeli portret čovjeka
koji je prije više od sto godina kopao kauri smolu na sjeveru,
i drugog koji je donio reznice mladih loza
iz svoga kamenog, dalmatinskog sela,
vise u staklenoj vitrini u kutu,
pokraj sepija-fotografija kineskih kopača zlata
čije crne pletenice dodiruju rubove njihovih tunika.

Vani me izdaja gradskog horizonta ujeda.

Vidim njegove kuće što se grčevito drže brežuljaka,
lelujave sjenke ljudi iza osvijetljenih prozora.

Tri desetljeća živim među tim zidovima,
krećući se u sjenama poput nemirnog duha—vampira.

Tko je onda bila žena
koja ti je pjevala uspavanke?