Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Branko Filipović. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Branko Filipović. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 29. lipnja 2026.

Branko Filipović | Aksiom


( POETSKI MANIFEST )



Globalno: Čovječanstvo je u neredu. Nered je, gotovo, svugdje oko nas.

Naše znanje, kultura, uvjerenje ... postoji, ali sve se više odvaja od naše svijesti o cjelini, zajedništvu, kolektivitetu i neosporno od ostvarenog individualiteta.

Često, sami smo u masi koja nas okružuje. Propitujemo zajedništvo čiji smo dio ... ali mali dio, ma koliko da si značajan. I 'oni' koji 'umišljaju' svoj značaj i veličinu – djela i povijest  ih kompromitiraju.

Zašto je tako?

Što učinili da se opstane, živi i preživi?

Taj prvi korak i napor su važni. Najvažnije je odlučiti se.

Što odlučiti i kamo krenuti?

Krenuti prema 'onome drugom' i 'drugačijem' ... jer i ja sam za onog drugog 'drugačiji' ma kako mu sličan bio i ma koliko nas 'zajedničkog' povezivalo. Nije dovoljno pružiti ruku – treba i pogledati onog 'drugog' i 'drugačijeg'. Ako ga dobro pogledate vidjet ćete sebe, ili se, kakvi ste bili nekad', kakvi ste sada i kakvi biste željeli biti. I onda krenite...Kao slijepac koji zna da će progledati ako to bude želio i htio. I tada mnogo toga vidjet ćete. I slušajte. Zamrli kada se bude prvo čuju, pa razmišljaju o onome što čuju, te progledaju i vide ne ono ne što bi željeli da vide – već ono gdje su, s kim su...A poslije shvate kako i zašto su tu.


Prije no zamrem vidim svoje strahove,

osjetim svoje boli,

i proživim svoja sjećanja kao pred smrt?

Zato što znam da ću se ponovo roditi

i osloboditi

svojih strahova, boli i sjećanja.


I pitam se, pitam,

jesu li to samo sjećanja,

... na strahove i boli?

Stoga se ponovo, 

ponovo  propitujem,

budim pa osluškujem,

i razmišljam što ću da osjetim, 

i vidim kada se ponovo rodim.

Da, tada sam zamro,

a danas sam se rodio.

da bi od sutra živio i planirao.

Kako živjeti, 

kako kao jedinka  preživjeti,

a zajedno bolji svijet  stvarati...?

I onda krenuti,

te znati kamo ići,

slobodan daleko stići,

pa dalje - dalje ići.

Ići, ići... 



srijeda, 3. lipnja 2026.

Branko Filipović | Snoviđenje


Ovo je kratka priča... sa samim sobom. Ili, ako želimo podijeliti iskustvo, vrijeme i zajednički prostor – bujrum!

Budim se.

Imao sam lijepe snove. Da, u snovima vrijeme ne postoji. Ako se desi sve se dešava brzo. Drage osobe i susreti s njima  - pogotovu.

Da, sve se manje viđamo i posjećujemo.

Danas se nadam dragom i dugo očekivanom susretu sa...?

Ali samo se nadam.

Vrijeme prolazi, donosi promjene. Kada imate dovoljan broj godina, promjene i nisu, često – na bolje.

Sve se mijenja. Naše zdravlje također.

Drugi, oko nas, na naše starenje odgovaraju sa sve manje obzira i pažnje.

Kako mladi odlaze od nas, nas starih, izgleda, sve je više. A sve nas je manje.

A ima nas.

Ljubav?

'To' se dugo traži. Mnogo je važnija od naših snova, no za mnoge, 'ona' postoji samo u snovima. I buđenje je bolno. Pa shvatite koliko je u 'njoj' posjedovanja a malo slobode. Mnogo slobode može voditi  k nevjeri, razvratu... 

Srditi, ljuti, razočarani, iznevjerenih želja i nada... odlazimo tiho i nečujno na mjesta gdje je zakopano najviše – želja, nada i snova. 

Neki se ljute i negoduju dovoljno glasno. Onda ih ignoriraju. 

Budimo u miru sa samim sobom, a u dobru kakvo god imamo – živimo dok nas ima  - sa svima njima.

A 'oni su sutra ti – kao danas 'mi'!

Dans može biti i dobro. Onako kako se odlučimo i kako se osjećamo. 

Sutra?

Budućnost više obeća je no što daje. Zato – danas je dobro.

Ako se probudite s gastritisom... ili artritisom –  super je u odnosu na sutra, prekosutra, naksutra ...

Zato, ipak, dobro je – ako poživimo može biti gore!

Pa,onda - dobro je.

Dobro!?

utorak, 4. studenoga 2025.

Branko Filipović | Starost

 

San

i budi me

jutro.

A davno je 

svanulo.

Znam

već odavno  

gdje sam.

Ali tko sam,

i zašto sam

taj koji više 

nisam.

A bio sam.


Gledam,

sve je

isuviše poznato.

I isto.

Sat i vrijeme

ide,

a ne postoji

kao niti ja.

I oni koji

koji više nema

kao ni mene.


Telefon

kao oblik

bez svrhe 

ne zvoni.

Niti ja zovem

ikoga.

Tih telefona

nema,

niti ikome trebaju. 

Kao i ja.

A tu sam.

Budim se

a sve je isto.

I san 

i stvarnost

Kako da ih razlikujem?


Čujem zvono

na tuđim vratima

na moja

malo 'ko kuca.

Samo samoća 

navrati,

i ostane

koliko hoće.


Dal' da se

budim?

I snovi mi

nameću... 

stvarnost.

I više 

ne znam 

gdje sam?

Tko sam?

Zašto sam

kad' već nisam

svoj?

A bio sam.

Kao i ti,

danas i sad.

A sutra?

Sutra je već 

počelo

za sve vas.

Zato,

shvatite nas.

nedjelja, 5. listopada 2025.

Branko Filipović | Jesen


Jesen,

a lišće

kao moji dani,

lelujaju

i odlaze u prošlost.

Sve ih je manje,

a grane,

kao i život –

ostaju puste 

i same,

prepuštene vjetru

što slavi svoju snagu

noseći preostalo lišće.

A ti!?

Gdje si sada ti

moj list na vjetru

što drži se grana

kao ja života,

života s tobom

kada te nema.

I nema te bure,

tog' povjetarca

što nosi 

i trga

grane sa lišćem

koje je vječno

na zimzelenom drvetu života.  



utorak, 10. lipnja 2025.

Branko Filipović | Tamni vilajet

 

Dođu, tako, neka vremena kad... poštuju otmjene koji su naučili da lažu, kradu i ubijaju, a preziru nas poniženu raju, koja nikom ništa zgriješila i krivo učinila nije. Ljudi svjedoče za zlog i opakog, a progone pravednike. Pune džepove hajducima i razbojnicima, a prazne ih nama bijednicima.

Bogataši i oni koji žive u izobilju daju vlast gadovima i probisvijetima. Oni preziru nas običnu raju. Nas dostiže 'njihova pravednost' a pozivaju se na Božju pravdu. I sve 'tako nikako'! 

Želudac nam krči od gladi, a muk odzvanja svijetom dok otimaju pljačkaju, ubijaju i ruše sve što vrijedi i značilo je…

Bog je, 'nama malima' dalek i uzalud ga prizivamo pa u vjetar kazujemo …


Tamo gdje mrak,

svjetlosti priječi rok, 

gdje ljepota umire

i poprima besmisla tok.


Miru mira nema,

zloća nemire

miru sprema.

Pa u životu mir  

postaj tamnom vilajetu hir.

Ljudi od sreće 

dožive dan,

dok mrak im

jutrom ukida san,

i bolji dan.


Moćnik je onaj

što nema stid,

budale dijele

pamet i vid.

Talent, prirodni dar,

postaje smetnja

  • nevažna stvar.

Obzir i briga,

pažnja i mar,

za nijih su samo 

  • sporena stvar!


Ma, zalud zborim,

čemu to,

kad' dobro uvijek

remeti zlo.


Da, još ima neba

i sunca sjaj,

a svemu drugom – baj, baj, baj!





ponedjeljak, 14. listopada 2024.

Branko Filipović | Femina feminus*


Uz' zid!
Satjerana sam uza zid, u kut.
Bolno je moje čekanje,
od rođenja...
I opet udarci,
niski, uz' povike i kikot
iz tame prošlovjekovne
za novu budućnost.
Ne nas sanjalica,
što snove u život tvore,
već 'onih' što život čine
bolnim, mučnim i sramnim.

Ne, ne bole me njihovi udarci,
bole me njihove ruke
što znale su milovat nježno…
A sad'…
zatvorenih očiju slijede pogled.

I zid iza mene jeca,
priziva razum
onih što živjele su to.
A samo tup odjek...
I žuta mi krv udari na uši,
kad' sunce mi zrakom tankom
dodirnu obraz.

Onaj što upljuvke ne htjede trpjeti,
već reče,
uz' osmeh,
bez pokajanja:
Za svijetlija nadanja,
bez prisile kajanja...
Zbog zlobe i jala
još jedna strada

Pala sam ...
I kosti mi lomi...
A moje se tijelo raduje grčeći
nestanku svome
nazdravljajući vlastitom krvlju
koja će orositi dom naš negdašnji,
već krvlju natopljen,
i temelje zida mojim raspadenjem učvrstiti,
da bude postojan
za neka nova nasilja,
prizivanja, prozivanja i pozivanja…
I to, pred nekom novom
STAROM INKVIZICIJOM.

___________________________________________________________________
*Izraz “Femina Feminus” može se interpretirati na nekoliko načina, ovisno o kontekstu. U latinskom jeziku, “femina” znači “žena”, dok “feminus” nije standardna latinska riječ. Međutim, može se pretpostaviti da se radi o nekoj vrsti igre riječi ili stilizaciji koja se odnosi na žensku snagu, identitet ili ulogu.


utorak, 3. rujna 2024.

Branko Filipović | Ona i ona

'Ona' prilazi tiho,
dolazi i nečujno kuca,
kuca na tvoja vrata.
Osjećaš je
k'o znanog' došljaka,
što uvijek dođe
nepozvan.
Život kog' si imao,
ili nisi imao -
imao je tebe.
I sad'...
sad' te napušta.
Osluškuješ bez vjere,
u danas,
i nade u sutra.
Samo osluškuješ...
Osluškuješ kucanje
na tvojim vratima.
A vrata joj otvara,
'onu' koju dobro znaš,
i 'ona' tebe zna -
ta neželjena starost!
Starost ti dovodi
svoju vjernu pratilju,
koja se zove – smrt.
Više i ne osluškuješ,
a čuješ kucanje
na otvorenim vratima,
koje je otvorila,
ma znaš već -
ta tvoja znana starost.

utorak, 16. srpnja 2024.

Branko Filipović | Dah

Da...
Da, došla si mi,
došla kao,
kao posljednji dah umirućeg.
I posljednje što saznat ću,
i (sa)znati o životu,
o ljubavi,
o nadama,
sreći,
empatiji,
prijateljstvu,
znanju...
O 'onome' što može,
može da čini život naš...
Je, samo mislimo život je to.

utorak, 25. lipnja 2024.

Branko Filipović | Ulica

Taj put omeđen zgradama,
drvoredom koji se razlista
s proljeća,
trotoarom koji uvijek ide dalje,
i sjećanje koje zastaje...
Aj, što 'ona' može is/pričati...
I koliko sjećanja može vratiti,
na mnogo toga što bilo je,
prošlo, pa opet došlo...
E, tu bi ulica da zastane.
Zastane da,
sjeti se svih oni',
koji su tu živjeli,
prolazili, da bi otišli
otišli u vječnost
koja zaboravlja.
Al' ulica se sjeća,
sjeća dana i opjevanih večeri
sevdahom obasjanih,
i žarkih ljubavi
u suzama u/gašenih.
Pa noćobdije što lopovima prijete
da ih se sjete kad' časni postanu.
Eh, što bi se ulica moja
mogla koječega sjetiti,
da podsjeti nas
razbacane svijetom
kada smo bili njeni,
pa se razišli da se nikad',
nikada više ne sretnemo,
već samo sjećamo
misleći da nas ima.
Onda se naša ulica,
sjeti svih nas.
Sjeća, dok tamo 'neki'
našoj ulici bagerima i bombama
sjećanje ne pomute il' izbrišu.
Vi, koji sad'
imate svoje ulice,
čuvajte i ne dajte
'novim Varvarima'
da zametnu trag,
trag vašeg
i našeg postojanja
kojeg' će čuvati
arhive sada vaših ulica
u katastru vašeg' prava
na vječno postojanje.
Zato, čuvate i oživljavajte
vaše ulice, jer one
čuvaju sjećanje na sve nas.

srijeda, 22. studenoga 2023.

Branko Filipović | Femina feminus

 

Uz' zid! 

Satjerana sam uza zid, u kut.

Bolno je moje čekanje, 

od rođenja...

I opet udarci,

niski, uz' povike i kikot...

iz tame prošlovjekovne

za novu budućnost.

Ne nas sanjalica,

što snove u život tvore,

već 'onih'  što  život čine

bolnim, mučnim i sramnim.  

Ne, ne bole me njihovI udarci,

bole me njihove ruke

što znale su milovat' nježno,

a sad'… 

zatvorenih očiju slijede pogled. 

I zid iza mene jeca,

priziva razum

onih što živjele su to. 

A samo tup odjek...

I žuta mi krv udari na uši,

kad' sunce mi zrakom tankom 

dodirnu obraz

onaj što ispljuvke ne htjede trpjeti,

već reče

uz' osmjeh, 

bez pokajanja:

Za svjetlija nadanja,

bez prisile kajanja,

zbog zlobe i jala…

još jedna strada.

Pala sam... 

I kosti mi lomi...

A moje tijelo se grčeći raduje 

nestanku svome

nazdravljajući vlastitom krvlju

koja će orositi dom naš negdašnji,

već krvlju natopljen;

i temelje zida mojim raspadanjem učvrstiti,

da bude postojan 

za neka nova nasilja,

prozivanja, prizivanja i pozivanja...

I to, pred nekom novom 

STAROM INKVIZICIJOM. __________________________________________ Posvećeno žrtvama femicida



ponedjeljak, 4. rujna 2023.

Branko Filipović | Ja, BE i Ha!

 


Ti koji (p)osjeti me

prije mog nastanka,

koji me odabra, 

dođe, bi ... i ode.

Da bi došao da prođe

i načini me zemljom, 

da zrači  

svijetlošću tvojom,

maglom orosi jutra

ljudima dobrijem svim, 

i označiš

nova postojanja

između čestih nestanaka

i novih postojanja,

silom začetih.

Je l' čim' se koristi sila

pamet zakaže.

Al' i dalje,

 tu sam Ja,

slaba a jaka, mala ... 

al' taka.

Je, da, to sam Ja,

Ja Be i Ha!



ponedjeljak, 7. kolovoza 2023.

Branko Filipović | Moj mali veliki drug

 

Da, ti što ne znaš svoga stvoritelja,

što rodi se neželjen,

rastao nenjegovan 'tek toka radi' ...

Ti Mali moj Veliki druže,

za tvoju sreću ruku dajem,

za tvoje grijehe čulno hajem ...

Jel' znam da ne mariš za mržnju,

pakost, inat i laž,

čim' darivahu „te vječni“ ...

Ti čistotom im vrati, 

i moju ruku prihvati,

k'o majka što tebe nije – čedo svoje,

jer svako srce, duša i tijelo, 

opstaje u dvoje, troje ...

A poslijeee, bit će nas manje –

da znaš, tad' svijetom će vladati mir,

sreća, blagostanje,

i naše nestajanje ...

Jer, kome će trebat' 

sjećanje na glad, nemir i strah ...

Zato, nestanimo tiho, brzo i sad!