Ana Bosančić | Žega

Sunce,
Ta raspuknuta
Naranča
Divovskih razmjera,
Kotrlja se
Po nizbrdicama
I uzbrdicama
Ovog pijanog otoka.

Ispod tamarisa
Škiljim
U tebe,
Pokušavajući prebrojiti
Sve točkice i madeže
Posute
Ko cimet
Oko tvog nosa.

Ti me ne obadaješ.
Psuješ ispod glasa
Podnevnu žegu,
A sutra ćeš me
Opet,
Pratiti sa suncobranom
Pod budnim okom
Raspuknute naranče.

Ana Bosančić | Šutila bih

Pokrit ću se morem

Ko zgužvanim lancunom,

I počinit ću,

Samo malo.

Umorim se nekad

Od pričanja,

Od slušanja,

Od smijanja.

Samo bih šutila,

Al’ nemam s kim,

Pa prosipam trakavice riječi

U koje ni ja ne vjerujem.

Kad mi jezik išiba mozak,

Okrenem se moru,

Ili nebu.

Ponekad pomislim,

Oni su moje srodne duše,

Da nije njih,

Davno bih svisnula.

Ana Bosančić | Bezobrazne misli

Po glavi mi danas divljaju

Bezobrazne misli.

One što gutaju

Vjeru u sebe,

I zatru nogom

Svako sjeme promjene.

Pokušavam ih nekako zauzdati,

Pa vadim argumente,

Iz džepova,

Iz rukava,

Izvlačim ih čak iz ušiju,

Ko predugačke šarene konfete.

Ali misli su se razgoropadile,

I narasle na veličinu 

Onih sovjetskih nebodera

Gdje žive stisnute porodice

Upalih obraza.

Što ću s njima?

Na rubu sam da odustanem,

Pomest ću mozak u stranu

I napraviti im mjesta,

Neka se udomaće,

Zauzele su ionako

Pola moga bića.

Ana Bosančić | Pinku ludila

Umorna sam već od

Suhoparnih priča,

O brutu i netu,

O glavonjama iz Sabora.

Želim da mi citiraš Shakespearea,

Dok pričaš o mojim usnama

Zbog kojih bi se pobio

S pola svijeta.

Želim da mi mrsiš kosu, 

I daješ lažna obećanja,

Zbog kojih mi oči zasvijetlucaju,

Poput šljokica sa karnevala.

Želim da mi kažeš:

Na Rusiju ću biciklom ako treba,

Popit ću more ako ne znaš plivat.

Sve te ludorije želim,

Ne mogu te zavoljeti 

Ako ne nosiš,

Pinku ludila u genima.

Ana Bosančić | Kuće s osvijetljenim prozorima

Ima nešto utješno

U osvijetljenim prozorima

Dok šetam noću.

Imam osjećaj,

U takvim kućama

Stanuju ljudi

Koji se grle.

I govore -

Nema veze,

I ljube te u čelo.

Ima nešto 

Majčinski

U osvijetljenim prozorima,

Zamišljam,

Tu žive obitelji

Koje se vole.

Kad si bolestan,

U takvim kuhinjama

Krčka se topla juha,

A glasovi se stišaju.

Voljela bih da nisam odrasla,

I da živim u kući

S osvijetljenim prozorima.

Ana Bosančić | Čangrizava

Ima dana kad 

Čangrizavost

Iskezi velika zubala

I izgrize sve oko sebe-

Ljude

Sreću

Svjetlo.

Kad je pokušam

Poturniti unutra,

Izgrize i mene.

Pozoba mi usne,

Da se ne mogu

Nasmijati.

Onda odustanem,

Pustim je da se najede

Slatkarija,

Da utrne sunčeve zrake.

Kad joj dosadi,

Uvući će zubala

Natrag u vilicu,

I odšepesati dalje.

Ana Bosančić | Pijanice - padalice

Noćas su zvijezde

Pijančevale po svodu,

Vilenile oko punog Mjeseca. 

Pred jutro su se 

Skljokale u more

Poput teturavih pijanaca.

Skupljala sam ih,

Jednu po jednu,

Stavljala u dlan.

Poželjela dvi, tri želje,

I pomislila: 

Imaju li posrnule zvijezde

Moć, kao i one

Što poput pribadača čvrsto stoje na nebu?

Zaključim -

Radije bih i ja bila pijana zvijezda,

One su bar okusile sol morskih valova.

Ana Bosančić | Bućkuriš

Savršeni smo izvana.

Svaka dlaka na svom mjestu.

Nema nabora, neravnina.

Pegle rade sto na sat,

Fen udara satnicu, ko da je na dnevnici.

Ne dopuštamo greškama

Da isplivaju na površinu.

Utapamo ih, guramo unutra.

Unutra je ionako kaos.

Što znači još koja trauma,

Još koji kompleks?

Kad je bal, nek’ je maskenbal.

Gutamo suze, jedemo riječi

Koje želimo izreći,

Ali hrabrosti nam nedostaje.

Savršeni smo izvana,

A unutra — unutra je priča

Za sebe.

Unutra smo zdjela bućkuriša.

Ima svih okusa.

Hoćeš okus gorčine? Ima ga.

Hoćeš okus nedovoljnosti? Ima ga.

Hoćeš okus besmisla? Ima i njega.

Kad se zasitiš svih tih neslanih okusa,

Shvatit ćeš da nije loše

Izbaciti i koji na površinu,

Nek’ pluta!

Barem ćeš unutra napraviti mjesta

Za neka nova razočaranja.

Ana Bosančić | Ne moraš sve lijepo posjedovati

Ubereš li cvijet

Pored puta,

Samo ćeš na tren

Uživati.

Divit ćeš se njegovim

Bojama,

Profinjenim

Laticama,

Mekoći svile.

Dok ga staviš

U vazu,

On će već početi

Kopniti.

Savit će mu se

Tanka kičma,

Listovi će

Klecati.

Od one rapsodije

Mirisa i boja,

Svest ćeš ga na

Dvodimenzionalnu sjenu

Ljepote.

Zato, sljedeći put

Kad vidiš cvijet

Pored puta,

Zastani,

Nasmiješi se.

Otpjevaj mu ariju

Veličajući njegovu

Krhkost i ljepotu.

Zatim produži,

Ako trebaš i potrči

Koliko te noge nose.

Ako opet dođeš

U iskušenje

Da ga ubiješ —

Sebičnošću.

Ana Bosančić | Poezija je privlači još od osnovne škole

 

BIOGRAFIJA

Ana Bosančić rođena je 1991.godine u Splitu gdje završava Filozofski fakultet, smjer Predškolski odgoj, te već deset godina radi kao odgojitelj.

Poezija je privlači još od osnovne škole gdje se upoznaje s bogatim opusom Dragutina Tadijanovića i Dobriše Cesarića koji su joj i danas omiljeni pjesnici.

U studenom, 2025.godine objavljuje zbirku poezije Skupljačica zvijezda u nakladništvu IK Prof&Graf.

U slobodno vrijeme čita i piše poeziju, te se druži sa svoja dva psa.

ŽIVOT U ZGRADI

Živimo u 

Zgradi-

Zbijeni, 

Ušutkani,

Ukočeni.

Ko zrna kukuruza

Stisnuti,

Jedni kraj

Drugih.

Svakom je tijesno,

Svakom nešto smeta.

Ako si glasno slušao

Balaševića,

Ne gine ti opaska.

Ako si stupčio

Nogama

U žurbi,

Drugi bi te najradije-

Na vješala.

Ako si strasno

Volio noćas,

Lupat će ti 

Metlom o strop.

Ako, ako, ako

I još tisuće ako.

Najbolje da se 

Šćućurimo

Svak na svom

Podu,

Obgrlimo koljena,

Poklopimo uši.

Kao robovi

Na galiji,

Samo rad i red,

Red i rad.

Od užitka ni u,

Od života ni ž.

Kad probaš živjeti-

Susjedi ti stanu

Cipelom na grlo.

Zgrade pune ljudi,

A ni jednog čovjeka.