Gabriela Marin | claritate / clarity / jasnoća

claritate

când am venit
nu te-am văzut...
erai ascuns după un eon

când am revenit
te-am zărit prin vis...
erai ascuns după o clipă

când am plecat
am simțit că ești aici...
de la începutul timpului

 

clarity

when I arrived
I didn't see you...
you were hiding yourself beyond an eon

when I came back
I saw you in my dream...
you were hiding yourself beyond a moment

when I left
I felt like you've been here...
since the dawn of time

 

jasnoća 

kad sam stigla 
nisam te vidjela... 
skrivao si se iza jednog eona 

kad sam se vratila 
vidjela sam te u snu... 
skrivao si se iza jednog trena 

kad sam otišla 
osjetila sam da si ovdje... 
od samog početka vremena

Prijevod s engleskog: Sonja Smolec

Andrea Kovačević | Žena koju jedva poznajem

odvedi me u Italiju

pisati njezinu dragu knjigu

da udišem pelud

udišem parfem

udišem tebe

znam samo zvuke koraka

i da crvena je bila kosa nje(ž)na

kažem ti žena-stranac

kažem ti krasota kuće-svetišta

kažem ti drugi su tuđinci

i sam sam stran vlastitoj duši

Pokreti njeni,

hvalevrijedan haiku

na krilu kiše.

kažem ti – Pjesniče – diši, diši

napiši ti njezinu priču

dodijeli mi bolji lik

a kraj skroji po svojoj mjeri

jer znam ja biti i čovjek i pas

al' najveće sam pseto 

kad uz tvoju nogu činim svaki korak

pa sad nemam dovoljno za drugi orijentir

Književni natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman "Knez Trpimir" Gradske knjižnice Kaštela

 
Gradska knjižnica Kaštela raspisala je i ove godine Natječaj za najbolji (originalni) neobjavljeni hrvatski povijesni roman pisan na hrvatskomu jeziku.

Svrha natječaja jest obogaćivanje žanrovske raznolikosti hrvatske književnosti te poticanje zanimanja za hrvatsku povijest, povijesni roman i književno stvaralaštvo.

Cilj natječaja jest i upoznavanje šire javnosti s događajima iz hrvatske povijesti na što zanimljiviji način, a što bi trebalo biti postignuto upravo kroz ovakvu formu. Ove godine naglasak je stavljen na 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva, a kao i svake godine, organizator i ovom prilikom ističe kako će Povjerenstvo dodatno za tisak preporučiti i kvalitetne romane koji govore o povijesnim događajima iz prošlosti Kaštela i susjednih gradova koji se nalaze u području Kaštelanskog zaljeva.

Natječaj je otvoren do 30. lipnja 2025. godine.

Rukopis mora biti napisan na računalu, veličine od 10 do 15 autorskih araka, pisan oblikom slova Times New Roman, veličina 12, prored 1,5 na bijelomu papiru formata A4. Rukopis mora biti lektoriran, uvezan i dostavljen u četiri primjerka na adresu:

Gradska knjižnica Kaštela (Za natječaj „NAJBOLJI NEOBJAVLJENI HRVATSKI POVIJESNI ROMAN“), Trg palih za domovinu 1, 21212 Kaštel Sućurac.

Uz rukopis je obvezno priložiti i elektronički zapis teksta (na USB-u).

Natječaj je javan, a rukopisi se predaju pod zaporkom. Molimo autore da na rukopis romana napišu zaporku, a uz rukopis prilože zapečaćenu omotnicu u kojoj se nalaze: zaporka, ime i prezime autora, telefon, adresa, e-mail, OIB i IBAN.

Rok za prijavu radova: do 30. lipnja 2025. godine.

Prosudbeno povjerenstvo, sastavljeno od tri istaknuta hrvatska književnika odabrat će najbolji rukopis, a rezultati će biti objavljeni početkom lstudenog 2025. godine.

Rukopisi se ne vraćaju.

Autoru najboljega hrvatskog povijesnog romana bit će dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 1330,00 €, a roman će biti objavljen u nakladničkoj kući Naklada Bošković u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom Kaštela.

Autor osobno sklapa ugovor s Nakladom Bošković i s Nakladom Bošković dogovara sve uvjete u svezi objavljivanja i tiskanja.

Premijerno predstavljanje nagrađenog romana i autora bit će održano u prosincu 2025. u Kaštelima na Dan Gradske knjižnice Kaštela u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela.

www.gkk.hr

https://www.facebook.com/gradskaknjiznica.kastela/

E-mail: gradskaknjiznicakastela@gmail.com

Više informacija na 021 226 001.

Književnica Renata Dobrić govori o novoj knjizi, o ljubavi prema čitanju, knjigama, pripovijedanju i pisanju

Književnica Renata Dobrić i suradnica Časopisa Kvaka gostovala je u emisiji Čakalica TV Dalmacije. Tom prilikom govorila je o svojoj novoj ilustriranoj knjizi za djecu i mlade "Legenda o sućuračkom topu" u kojoj je na djeci zanimljiv način predstavila zaboravljenu legendu o obrani Kaštel Sućurca od Osmanlija, a o čemu je od svojih baka i djedova slušala u djetinjstvu. "Upravo iz tog razloga, što sam oduvijek bila okružena pričama i knjigama, danas sam i sama golemi zaljubljenik i ovisnik o čitanju, knjigama, pripovijedanju i pisanju, jer i ja budućim generacijama želim prenijeti sve ono o čemu sam slušala u djetinjstvu", istaknula je u emisiji "Čakalica" koju uređuje i vodi Karlo Barbir.

S kolikom ljubavlju prema legendama iz svog kraja te čitanju, knjigama  i pripovijedanju govori Renata Dobrić možete pogledati u emisiji Čakalica TV Dalmacije. Razgovor o knjizi kreće od 4 min i 20 sekundi..

Osvrt na knjigu napisao je i književnik i publicist Đuro Vidmarović, a isti je objavljen na portalu Hrvatsko kulturno vijeće.

Renata Dobrić objavila je knjige. Sućuraška Golgota (monodrama), I dok je srca bit će i Kroacije (zbirka nagrađenih drama), Kako je Luka naučio čitati (ilustrirana knjiga za djecu i mlade), Vilinska stijena (ilustrirana knjiga za djecu i mlade) i Legenda o sućuračkom topu (ilustrirana knjiga za djecu i mlade). Urednica je više zbornika tiskanih od strane Gradske knjižnice Kaštela, kao i svih pobjedničkih romana tiskanih od strane GKK i Naklade Bošković nakon provedenog Natječaja za najbolji neobjavljeni hrvatski roman Knez Trpimir čija je začetnica te knjiga:  Listeš Nikola, Novo Normalno (zbirka nagrađenih karikatura), Listeš Nikola, Scando (strip), Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata (monografija). Za većinu navedenih knjiga napisala je i predgovor/recenziju. Također je začetnica brojnih projekata za poticanje čitanja i očuvanje kulturne baštine. Neki od njih su Ljetni književni izazov/Ljetno natjecanje u čitanju GKK, Đardin čitanja i pripovijedanja GKK, Literarno-likovni natječaj Kaštelanske štorije, Večer kaštelanski glendi i batudi, Festival slikovnice, bajki i priča, Pletenje maslinovih grančica i izrada golubica od srčike divlje smokve, Kaštelanska kulturno-povijesna baština, Zimski obiteljski čitateljski izazov, Adventska i božićna priča u GKK uz dolazak sv. Luce i sv. Nikole, , Ljeto u GKK, Mir se svitu navišća - običaj kolendavanja u Kaštel Sućurcu i ostalih.

Jedanaesta manifestacija domoljubne poezije: Stijeg slobode – Knin – kninska tvrđava 1. VIII. 2025.

 

Mi koji smo ostali živi i uživamo ostvarenje sna, ovom večeri potvrđujemo da nisu zaboravljeni naši poginuli hrvatski branitelji. Dužnost pjesnika je, između ostalog, uz ljubav prenositi domoljubnu misao kao jamstvo trajanja. Krštena si zemljo na tvrđavi Knin, napisao sam u jednoj svojoj pjesmi. U početku stidljivo, a onda s punom podrškom pokrenula se organizacija ove pjesničke manifestacije Domoljubne pjesme, na svetom tlu domovine, na sreću hrvatskog naroda kada je naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarnom i simboličnom gestom, poljubio hrvatski stijeg i pustio ga vijoriti, rekao: “Imamo Hrvatsku” – Nikola Šimić Tonin 

Jedanaesta po redu pjesnička manifestacija Domoljubne poezije „Stijeg slobode, Knin – Kninska tvrđava, 2025“., prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina, održat će se 1. kolovoza, 2025., u 19 sati, na ljetnoj pozornici Kninske tvrđave, i ove godine pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja.

Dvadeset pjesnika nastupit će na finalnoj večeri, a odabrane pjesme biti će objavljene u zborniku “Domoljubne pjesme: Stijeg slobode 11.”. 

Uz plaketu „Stijeg slobode”, Medaljon „Stijeg slobode“, prigodan poklon Grada Knina, umjetničku sliku.

Dodijelit će se Nagrada stručnog žirija. Nagrada publike. Nagrada za najboljeg kazivača poezije. Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (pojedinac). Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (Udruga).

Pjesme slati na e-adresu: nikola.simic.tonin@gmail.com Radovi se primaju do 20. 7. 2025.

Dvadeset pjesama za finalnu večer odabrat će prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Nikola Šimić Tonin, Žaklina Kutija, Mato Ćurak, Ante Gregov Jurin, Miljenko Milko Dujela, dr. sc.  Dragan Gligora, doc. dr. sc. Patrick Levačić, Davor Jašek, Andreja Jezeršek Malta, Ante Sikirić, Goran Mrnjavac, Šime Vitori, Pejo Šimić, Dražen Samardžić, Ante Nadomir Tadić Šutra, dr. Denis Bruketa. Anđelo Jurlina i Đorđe Pavičić.

Sanja Rotim | Bubamara i skakavac

                                                                 

Bubamara Emela i skakavac Emil su bili veliki prijatelji. Provodili su često zajedno vrijeme na livadi, kružili okolo ili letjeli sa cvijeta na cvijet.

Ali skakavac je bio malo ljubomoran na bubamaru, jer je primijetio kako su ljudi nju gledali nježno i sa simpatijom, dok su prema njemu imali skroz drugačiji stav. Kada bi se njih dvoje približili skupini ljudi, obično bi se čule slične riječi:

“Pazite, eno skakavca, otjerajte ga. Oooo, pogledajte lijepe bubamare! Kako je slatka, pokušat ću je uzeti u ruku. Moram izraziti želju, donijet će mi sreću.”

Takvi razgovori su bili svakodnevni i skakavac Emil je postajao tužan. Kada bi ga vidjeli na balkonu među cvijećem, ljudi bi obično uzimali metlu ili neki štap da ga otjeraju. Usto bi govorili:

“Bježi ružni skakavče, sve si mi listove probušio. A vidi slatke bubamare sa svojim točkicama što donose sreću. Nemoj pobjeći, bubamaro, ne boj se, dođi mi na dlan.”

Blanka Will | Svjetla

Stajala sam uz rub dana,
u suton što mreškanjem
sliku u odrazu muti

na drugoj obali svjetla
su, bez lica
kao uveli snovi

ne znam što sam ostavila prijeko
možda sve, a možda ništa
što bi vrijedilo ponijeti.



art: eva calfisch

 

­ Završio je 24. Festival europske kratke priče Zagreb i Zadar, 8. – 12. lipnja 2025.   ­ Još jedan Festival europske kratke priče je iza nas – pet dana, dva grada, sedamnaest autora i autorica, sedam stranih gostiju, desetine priča, razgovora, čitanja i druženja.   Ovogodišnje 24. izdanje FEKP-a održano je od 8. do 12. lipnja 2025. u Zagrebu i Zadru, a krovna tema bila je „Tradicija. I ja.“ – kako nas ona oblikuje, ograničava i nadahnjuje. Publika je ispunila dvorane i barove, knjižare i kazališta, ponovno potvrđujući da interes za književnost ne jenjava – osobito kad je ispričana kratko, moćno i iskreno.   Festival je svečano otvorio proslavljeni francuski autor Régis Jauffret, a tijekom narednih dana publici su se predstavili i Alena Schröder (Njemačka), Sofija Andruhovič (Ukrajina), Cecilia Knapp (Ujedinjeno Kraljevstvo), Eliza Clark (Ujedinjeno Kraljevstvo), Pol Guasch (Katalonija) i Bartholomew Ryan (Irska).   S njima su rame uz rame nastupili i brojni domaći autori i autorice: Ivana Bodrožić, Zoran Ferić, Boris Jokić, Sandra Vlašić, Senko Karuza, Mak Maslać, Lucija Tunković, Mladen Blažević, Frane Herenda, Goran Glamuzina, Iva Bezinović-Haydon, Tamara Bilankov, Marin Ivančić i Stanislav Habjan.   U Zagrebu su se programi odvijali u Vintage Industrial Baru, Knjižari Fraktura, BUNT music & art baru i na Filozofskom fakultetu, a glazbeni vrhunac festivala u Zagrebu bio je nastup Denisa Kataneca. Dva čarobna dana pod zadarskim nebom Festival se sada već tradicionalno, treću godinu zaredom, na dva dana preselio u Zadar, gdje su se zadarskoj publici predstavili domaći i strani književni gosti kroz čitanja, razgovore i književne večeri u Kazalištu lutaka Zadar.   Tijekom pet festivalskih dana, program je obuhvatio književne večeri, tematske razgovore, gastro-druženja, glazbene nastupe i dragocjene trenutke dijaloga među publikom i autorima.   Otvorene su teme o granicama i identitetima, povijesti i politici, tišini, jeziku i otporu. Pisci su čitali, razgovarali, kuhali, smijali se i ponekad tiho šutjeli – sve ono što kratka priča u svojoj punini i jest. Hvala svima koji su stvarali FEKP 2025   Festival europske kratke priče 2025. održan je u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Grada Zadra, Goethe-Instituta, Instituta Ramon Llull, Turističke zajednice grada Zadra, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i brojnih partnerskih institucija.   Neizmjerno hvala i svim sponzorima i partnerima, te organizacijskom timu i volonterima – bez vas FEKP ne bi bio moguć.   A najveća zahvala ide našoj divnoj, znatiželjnoj i odanoj publici, koja svake godine iznova potvrđuje zašto sve ovo radimo. Vi ste srce FEKP-a. Vidimo se dogodine!   Sa zadovoljstvom već gledamo prema sljedećem, 25. jubilarnom Festivalu europske kratke priče, koji ćemo zajedno učiniti još bogatijim, glasnijim, šarenijim – i jednako posvećenim pričama koje nas povezuju.   Do tada – čitajte, pišite, dijelite. Vaš FEKP tim    Galerije fotografija s festivala pogledajte ovdje.  Više informacija dostupno je na službenoj stranici Festivala.   ­ Saznaj više ­ ­ Festival europske kratke priče Organizator: Hrvatsko društvo pisaca

Jadranka Varga | Pobjednik i gubitnik

 

Daleko sam od mučnih zagrljaja davno voljenih ruku. 

Sanjala sam san, a dočekala sam tamu da bih u njoj pronašla onog koji će biti vođen mojom rukom izvan crtanja u pjeni. 

Bijele ptice ne odlijeću ispod spuštenih trepavica, mirno su doletjele i pokrile me valovima snježnog daha ovog hladnog jutra, a kad jedne snene noći zvijezde varljivo zasvjetlucaju i kad osjetim dah novog doba, dlanovima ću zaštititi osjetljive oči duše da ih novo sunce opet ne bi spržilo. 

... i tako ... ostala sam vjerna svakoj svojoj uspomeni, tražila slabe točke da ih napustim i pronašla zidove od pijeska precrtane valovima morske pjene mog života. 

Neka pobjednik vidi što gubi, neka gubitnik vidi što dobiva.

Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike... bez tona, bez boja, samo crno bijele slike pretposljednjih dana nekih davnih dodira koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre. 

Zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana koji me pozdravlja hladnim dahom svog postojanja. 

Suha vatra sadrži senzibilnu jezgru i odvodi me dalje u moje dubine i znam da me kao vjerni čuvar prati, iako ništa ne govorim. 

To je tako prepoznatljivo da se može osjetiti i kroz hladni dah ove noći, jer iako se ne govori, razumije se. 

Riječi su često suvišne u toku jednog vremena koje se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.

Lorena Galeta | Hladnoće

Začudo, iz purpurne 

amfore, tek poneka 

kletva, mrtvo izvire.

Ništa strašno 

za početnike.

Ranio si me lukom

i strijelom, ali se ne

nadaš protunapadu.

Nema te sile, koja -

može spriječiti srce

da racionalno djeluje.

Kažeš, pohlepan si i

moj te nemir smiruje.

U kumulonimbusu smoga,

dobitno slažem špil karata.

Iz šarenica ti izvire

ridikulozna ludorija.

Tvoja se igračka, začas

utvorila u zapovjednika.

Onolika se ljubav-

otapa poput praha.

Nema nam spasa,

ni traga, niti glasa.

Upali smo u zgarište, 

ruglo razjedinjenosti.

Prolaps vrijednosti, a

degutantost umnosti.

Nikola Dubroja | Niz

Ima li noćni vjetar zube 

koje nam zabada u prste? 

Vidim li u tvojem srcu 

leptira ranjenih krila? 

Može li tišina ostati tišina 

ako njene odaje posjeti riječ? 

Može li tajna ostati tajna 

Ako ju vrata pošalju u svijet? 

Jeli suton nebeska atrakcija 

i može li se skočiti u oblake? 

Jesmo li mi u očima prirode 

barbari koji 

ubijaju njenu djecu? 

Jasna Popović Poje | Kralj i kraljica

Skoro svakoga dana oko podne, u bakine odaje jedan kralj ušeta.

S krunom, žezlom i plaštem,

ponosno sobama prošeta.

Na konja Sivka uzjaši,

u rat se ići ne plaši.

Trubom zove svoje vojnike

i hrabro mačem barata,

dok njegova kraljica kod kuće

čuva mu princezu i njezina tri brata.

A kada prestane ratne trube zov,

kralj Karlo odlazi u lov.

Lovi fazane, trčke i zečeve,

a navečer priređuje večere.

Skoro svakoga dana u podne,

jedan kralj ušeta u bakine odaje,

a ona ga čeka sretna jer zna

da tada kraljicom i ona postaje.

Fiktivni razgovor s A.G. Matošem

 
Mladen Pavković: Jesmo li se dovoljno odužili Antunu Gustavu Matošu? 

Imenom Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića trebala bi se i morala zvati barem jedna značajna, nacionalna, hrvatska književna nagrada. (A ne po Vladimiru Nazoru.) Trebalo bi se po njima nazvati i Društvo hrvatskih književnika ili neka druga istaknuta kulturna ustanova. Svatko od njih morao bi imati i muzej, kao što ga recimo ima Krleža ili  Marija Jurić Zagorka. Ali, zasad ništa od toga.

Nu, hrvatski pjesnik, feljtonist, esejist, novelist i putopisac Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku, 13. lipnja 1873, a umro je u Zagrebu 17.ožujka 1914. 

O njegovim djelima napisano je pregršt tekstova, ali nažalost još se nitko nije usudio i o ovom velikanu  snimiti i igrani film, tim više što je cijeli njegov život pravi biser za nekog dobrog filmaša.

Prije nekoliko godina, objavio sam i knjigu „Razgovori Mladena Pavkovića s Antunom Gustavom Matošem“. Odgovore sam uzimao iz njegovih djela, odnosno svega onoga što je pisao.

S obzirom na još jednu obljetnicu njegova rođenja, evo nekih mojih pitanja i odgovora iz te knjige koja ima stotinjak stranica.

Dakle, ovako sam počeo… 

Gospodine Matoš. Pok. Igor Mandić, koji vas je iznimno obožava i kojem ste vi bili uzor, uz ostalo je  napisao da „dobar pisac ujeda i mrtav“… Međutim, i onda i danas vi nemate samo obožavatelje, već i one koji vas ne vole, prije svega zbog vašeg hrvatstva…

• Dragi moj Pavkoviću. Barem  bi vi trebali znati da se u Hrvatskoj  gleda prijekim  okom  ako netko  umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište  i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i niškoristi. Em smo Hrvati.

Ali, oprostite, jalom se kod nas opravdavaju i oni koji misle da visoko lete, ili bolje rečeno neke tzv. „punjene ptice“…

• Imate pravo. Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. Kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska -onda je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju, za ravnodušnost.

Nu, i unatoč toga mnogi se u Hrvatskoj i danas osjećaju žrtvom…

• Ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa u Hrvatskoj nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha. 

U tim riječima, kao da smo prepoznali i neke naše intelektualce…

• Pa, da. Naša elitna inteligencija  nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima. Sjedi  u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.

Znači, kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije…?

• Dobro ste rekli. Kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti  i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama  pozvani samo pravi talenti. Naročito u književne rabote znaju se kod nas trpati tipovi koji bi drugdje  u najboljim slučajevima bili tek tipografi, knjigoveže. Ima kod nas talenata koji bi došli na površinu u najvećim literaturama, ali velika većina naših literarnih proizvoda vrijede tek za nas i kod nas, imajući u najboljem slučaju izvozne vrijednosti tek za milosrdno slavensko koje tržište. Nedavno je vulgarni  „Reclam“ odbio neke prijevode s motivacijom da prevedeni Đalski ne nalazi kod njega čitalaca…

Prisjećajući se vaših teških dana, onda spomenimo  i pismo koje ste pisali Viktoru Novaku, od 6. veljače 1914., a u kojem ste opisali svoje muke. Pismo je vrlo potresno, ali ćemo ga citirati: 

- „Oprerirao me dr. Mašek uz asistenciju dra Wickerhausera i Čačkovića (mlade ne spominjem). Sve trajaše četiri sata i na nesreću probudih se  prije  završetka iz narkoze. Na vratu mi napraviše tri rupe: jednu za cijev  za disanje. Vrat mi je silno otekao, mogu ležati samo na leđima, hranili su me na cijev kroz nos, 12 noći nisam  od silnog kašlja trenuo, jer me gnoj i silna sluz ne mogući kroz cijev nekoliko puta malo  ne ugušila. Sad me već deset dana  hrane na cijev, turenu kroz ranu na vratu, no kako ta rupa zarašćuje, boli su kod guranja cijevi to nesnosnije što se ta procedura opetuje 5 puta dnevno! Životinja ne bi to pretrpjela  i da sam sve to znao, učinio bih samoubojstvo. Sutra će mi tu ranu sašiti, a kako ću se hraniti o tome ni pojma! Tko bi rekao da će se obična promuklost izvrći u tako infamnu  bolest.  Već u Rimu sam patio kao niko moj, ali ovo me slomilo, žigosalo za uvijek, umorivši mi čak  i dušu i mozag u tolikoj mjeri, da ne mogu najzabavnijih i najzanimljivijih stvari čitati. Ne tješe me ni izrazi simpatije cijele naše javnosti. Kao Job, ja sam tek komad bola i komad nemoćne kletve!“ 

Znači ponovno niste mogli gotovo ništa ni jesti?

• Uh, što bih dao, da mogu pojesti malo slanine sa kriškom kukuružnjaka! Meni je tako zlo, da do travnja  nemam nade izaći, a ostanem li tu do travnja, ja ću poludjeti!

Međutim, ljudi, a poglavito vaši čitatelji, nisu vas zaboravili…

• Simpatije sa svih strana  kod te bolesti začuđavaju me to više, što nisam od onih što ide za tim da se „populariše“. Naprotiv. Sa svima sam se svađao. Najčudnovatije je da primam  darove sa strane te se u snu nadao ne bih. Tako me se sjetio i jedan željeznički ložač…

U međuvremenu ste izdržali i treću operaciju!

• Da ovog mjeseca, u martu, izdržah i treću groznu operaciju uha. Kad su mi jutros  mijenjali zavoje od bola i slabosti sam se onesvijestio. Moja fizička i moralna snaga je sasvim skršena i ne bude li što prije bolje, ja sam gotov, govorio je, uz ostalo, i pisao o svojim mukama  Antun Gustav Matoš, kojem se nažalost još uvijek nismo odužili na najbolji način.

Mladen Pavković