Naklada Mala zvona | Riječ je slika je riječ: „Tišina zelenog” – program književno-likovnih događanja

Riječ je slika je riječ:
Tišina zelenog

Program književno-likovnih događanja u Knjižnici Marije Jurić Zagorke [5/5]

U utorak, 9. prosinca, u 18 sati, u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu održat će se peta tribina programa Riječ je slika je riječ u okviru kojeg naklada Mala zvona održava razgovore i tematske izložbe posvećene odnosu književnosti i likovne umjetnosti.  Polazište za razgovor bit će trodijelna knjiga Tišina zelenog u kojoj se isprepliću i nadopunjavaju poezija Sanje Lovrenčić i likovni radovi Ive Valentić, te u svakoj od triju knjižica stvaraju jedinstvenu zasebnu cjelinu. O konceptu, načinu rada i njihovoj višegodišnjoj suradnji s dvjema autoricama razgovarat će Marija Skočibušić. Izložbu možete pogledati do 21. prosinca. O knjizi: Živi dodir s prirodom igra važnu ulogu u stvaralaštvu dviju autorica ove male pjesničko-likovne trilogije. Svaka na svoj način doživljava zelene svjetove – makar i sasvim malene, stiješnjene između gradskog asfalta – kao prostor tišine koja je otklon od svakodnevne stvarnosti i preduvjet za kreativni rad.  Tišina zelenog izvorno je naslov serije njihovih jedanaest rukopisnih umjetničkih knjiga. Povezujući domenu riječi i domenu slike, nekoliko mjeseci bavile su se gradskim zelenilom, prenoseći u svoj hibridni medij otiske krhkosti, raznolikosti, vitalnosti gradskog bilja. Iz tog zelenila izrastaju i u njega se ponovno vraćaju, kao kakav odraz životnog ciklusa biljnog svijeta, staloženi, kontemplativni i zapitani stihovi Sanje Lovrenčić, kao i organski protočni crteži tušem i pečati Ive Valentić. Završivši izvorni projekt Tišina zelenog izložbom održanom u studenom 2023., autorice su sabrale skice i bilješke koje su nastale tijekom razdoblja rada na rukopisnim knjigama, te ih nadopunile i priredile za ovo izdanje.  Iva Valentić diplomirala je slikarstvo na Akademiji di Belle Arti u Veneciji te je studirala u klasi kineske kaligrafije na Centralnoj akademiji lijepih umjetnosti u Pekingu. Održala 36 samostalnih i sudjelovala na 48 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Danska, NR Kina). Vodi tečaj kineske kaligrafije pri Konfucijevom institutu u Zagrebu.  Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, autorica je niza knjiga poezije i proze i dobitnica nekoliko književnih nagrada. (rotacija) zemlja mijenja mjesta, što je bilo sjever sad će biti jug i poći ćemo u ljeto potražiti zimu – ali ljeto još nije, tek doba žutih izdanaka izlazim i predmet po predmet uranjam u bijelu vodu: sad ćete drugačije sjati! jesi li sigurna, jesi li sigurna, bruji lišće kojega još nema – i moje ruke su lišće, ni za što se ne žele uhvatiti – umjesto bijele vode vani bijelo svjetlo rastače grad – Program Riječ je slika je riječ donosi pet događanja od kojih se svako sastoji od književne tribine i izložbe ilustracija iz knjiga objavljenih u nakladničkoj kući Mala zvona te razgovora s književnicima, ilustratorima, književnim i likovnim kritičarima. Događanja u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, kao već prepoznatom prostoru izlaganja mladih likovnih umjetnika i književnih promocija, obraćaju se širokoj publici svih generacija. Izložbe u velikim prepoznatljivim izlozima nude interakciju s ulicom, interpolirajući likovnost i književnost u jedinstven urbani doživljaj u srcu grada.

Božica Jelušić | Pravim se da spavam

Pravim se da spavam, vidite me samo,

Čudite se biću, tako djetinjastom;

Kad Betlehem gori onom žutom slamom,

I kad iglu bola pronađem pod plastom.

Tu, na pragu zime, sumraka i leda,

Gdje tabane tužnih ljudi kamen dere,

Pravim se da oko pahuljice gleda,

Iskričave zvijezde savršene mjere.

Preslagujem slova, uspomene, ljude,

O ledu i ognju paradokse redam.

Ne bih da san prodam za Judine škude,

Pticu u tvom smijehu u krletku ne dam.

Gdje pada kulisa usred strašne drame,

Od šagrenske kože gdje svijet biva kraći,

Pravim se da ljubav negdje čeka na me,

Da me ruka smrti nikad neće naći.

Nena Miljanović | Raspečaćena pesma

Za Sandru ...

Od majke pesnikinje, mojoj ruži, mojoj kćeri Sandri

Neću ti posvetiti ovu malu pesmu kćeri moja

Posvetiću ti zapečaćenu Knjigu o Ljubavi

Sa petsto poema o Poslednjem

Ostavljam ti je

Kao ključ kojim ćeš osloboditi sebe samu

Jednom

Kad budeš imala godina koliko ja sada

I ja ne budem više tu

Ni moje oči

U kojima sebe vidiš mladu i kad osediš

I ja te vidim kao nevinost i kad si sama sebi greh

Lastavice moja

Tek tada je raspečati

Jer nećeš razumeti pre

Kako se poslednji put leti i pada

Sada

Sudila bi mi kao majci brakolomnici

Tada

Pomilovaćeš me kao ženu

I moje pesme biće pomilovanje tebe

Kad poslednji put budeš (po)grešna

Čak i za svoju mladu kćer

(Ali ti imaš samo sinove sirota moja )

Jer si nekome i sebi sjala poznom ljubavlju

I ugasila se jer ste se ugasili i prošli

Rođena

Tek tada razlomi pečat moje duše

I pusti da te moje pesme teše

I ljube da prođe gde boli

Kad te više ne bude ljubio Poslednji

Tek kad se oprostiš od ljubavi

Oprostićeš mi mojih petsto poema neposvećenih ocu tvom

Oprosti ćeš i sebi sebe

Ne čitaj ih pre nego što prođeš

Kroz ono što ne prolazi

Ni kad prođeš

Kćeri moja

Ženo...

Katarina Zadrija | Copernice

 

Zmisljim se, kipcof stari karti

kej su je mornari na rouku risali,

vu nouvoga svieta čez

coprnice, čuda i živine, 

na jedrenjaki gda su plovili.

Tam sried oceana, na kraju svieta 

pri nouvemu kontinentu 

rušile su je morske kače, 

trgale vupore, žrle jedra

potapale brode. 

Vu strahu su veljike oči.

I rastu i obračaju se kak stekle

po kmičnem danu, pred črnemi

vrati koje pozoj z repem zaklopi.

A deske škriplju, morske struje

broda vljeku, vetri fučkaju.

Tornadi z kraja svieta se zovu.

Zmisljim se gda tornado, denes i prinam

kak loptu kotura se pred soubu. 

Gda šuma škriplje, a granje jafče

veter tulji bolje nek pozoj

zmisljim se toga gda takof 

kak ringišpil se pred soubu ruši,

za soubu zmljeti kraj ostavlja.

Zmisljim kak smo se za vrieloga ljeta 

pri poutu igrali, ringišpil se med nami zavrtel:

Idu coprnice, idu coprnice!

Zacouprale vas boudu!

Veter je zafučkal i prašinu digel. 

Vu strahu su i vuha veljike.

Zmisljim se, gda tornadi kopiču,

rada bi veda coprnice z mladosti 

z prašine pri poutu, touploga dejžđa

sried ljeta, rada bi. 

Rada bi da zemljicu, 

prirodu i ozona niesmo ranili. 

Ne same vu coprnice, 

vu groubare svega svieta

smo se prevrnuli. 

Rada bi da niesmo... 

_________________________________________

Autor: Copernica/ Katarina Zadrija; Pjesma je čitana na recitalu Senje i meteori 2025 i objavljena u Zborniku s recitala

Stevo Leskarac | Pletenica

Mirjani S. Bobanac

Gdje nalazi snagu ova žena čudna?  

Za nebeski kliktaj tko joj snagu pruži?  

Češlja svoje kose i pogledom kruži  

I danju i noću. Povazdan je budna. 

Prkoseći rađa pjesmu ponositu 

Zadjenuvši sjetu u sate nevažne.  

U šarenu vrtu bira riječi snažne  

Dočekavši s jutra rosu hirovitu. 

 

Nijanse u cvatnji blistaju izbliza 

Bojom srebra, trave, cimeta, ribiza… 

Pletenica - njena nevidljiva snaga 

Pada joj niz leđa poput živog repa. 

Ne vidi ju nikad jer drži ju straga 

Ova snažna žena, ova žena lijepa.

Zrinka Vidović | Sjenka

 
Za Lucu, najvrjednije što sam imala, od mame

SJENKA

U dvorištu iza moje kuće živjela je malena Sjenka

Nije to bilo neko naročito lijepo dvorište, ništa bajkovito, vjeruj mi.

Poneki grm, odložene stvari što su drugi stanari zaboravili baciti, jedna crno-bijela maca (rekla bih da je mačak, iako neobično mali), niti jednog stabla pod koje bi se dalo skriti od sunca ili kiše (imaš pravo, ne smiješ pod stablo kada kiši)...i Sjenka.

Oprosti, zaboravila sam ti reći tko sam ja.

Ja sam Lucina mama. A Sjenka, ona je Lucina pratnja.

Mi smo često išle svugdje, Luce i ja. Negdje nevoljko (rano ujutro u vrtić ili kasnije, školu), negdje veselo (na rođendan, igru, kupovinu ili u kino), negdje poprilično bezrazložno očajavajući - Luce, mada ni meni nije bilo svejedno - k doktoru, recimo.

I kako bismo zagazile na kućni prag, Sjenka bi se zalijepila za Lucine nogice i mi bismo krenule niz ulicu tužne, sretne ili zabrinute.

Ali s rukom u ruci. I Sjenkom na cipelama.

Ti naravno nemaš pojma kako je Sjenka izgledala!

Bila je mršava i duguljasta, imala je tanke duge nogice, tanke duge ručice, tanku dugu kosicu, velike crne okice i najveći osmijeh.

Vjeruj mi, ne znam kako, ali Sjenka se uvijek smijala.

Možda je znala da će sve biti u redu.

Luce je Sjenku uvijek vodila sa sobom. Prvi put kad smo je ugledale pomislile smo da se Luci iz nogavice vuče zaostala čarapa za nama. Ali kad smo bolje pogledale bilo je sasvim jasno da nas netko gleda i široko se smije.

Misliš da se Luce preplašila Sjenke? Pa da, to bi bilo sasvim prirodno.

Ali Luce nije bila takva. Ako se i uplašila (stisak ruke je postao čvršći, sad kada bolje razmislim), osjetila je da Sjenka samo želi s nama u šetnju.

U parku bi Luce čučnula, a malena Sjenka bi legla ispred nje i dijelile bi igračke i igre.

Čekala bi je ispred vrtića, a kasnije i škole, pa bi nas pratila do kuće.

I znaš što? I Sjenka je imala školsku torbu. I njena je bila veća od nje. I njenu sam nosila ja, a njih dvije su skakale ispred mene prema kući.

Nekada bi Sjenka i prespavala kod nas.

Kada bi Luce ružno sanjala i plakala, ja bih dotrčala u sobu i upalila svjetlo.

Luce bi sjedila na krevetu, a Sjenka na zidu.

POU Velika Gorica | Program prosinac 2025.

 

Maichael White posvetio pjesmu Tomislavu Marijanu Bilosniću

U rumunjskom međunarodnom, višejezičnom časopisu Orizoint Literar Contemšporan, br. 5 (109), rujan – listopad 2025., koji izlazi u Bukureštu, a uređuje poznati rumunjski književnik Daniel Dragomirescu, na 27. stranici časopisa, tiskana je pjesma američkog pjesnika, filozofa i esejista Maichaela Whitea (1948.), pod naslovom „Tomislav“. 

Pjesma je objavljena na engleskom i rumunjskom jeziku, a posvećena je hrvatskom književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću. Uz Whiteovu pjesmu u časopisu je otisnut i Bilosnićev portret, inače tiskan u njegovoj nedavno objavljenoj zbirci pjesama u Rumunjskoj „Na velikom bijelom otoku“.

Whiteove pjesme, intervjui, eseji i recenzije knjiga do sada su objavljivane u časopisima  Exquisite Corpse, Sewanee Review, Janus Head, Parabola i The Mirror, kao i u časopisima i revijama u Kanadi, Engleskoj, Italiji, Japanu, Rumunjskoj, Novom Zelandu i Indiji. White je samostalni autor koji je objavio više vlastitih djela, zajedno s romanima i kratkim pričama Williama Gaya. Sastavio je i uredio četiri romana i tri zbirke književnih priča Williama Gaya. Studirao je na Naropa institutu s Williamom Burroughsom, Allenom Ginsbergom i Gregoryjem Corsom. Pisao je o paleolitskoj umjetnosti u francuskim špiljama, kao i putopisne dnevnike o Tibetu, Peruu i Meksiku, a istraživao je i drevne ruševine prapovijesnih naroda. 

Iako se međusobno ne poznaju, niti imaju međusobnog kontakta, Maichael White, je svojedobno pisao i o Bilosnićevoj zbirki pjesama „Don Quiote na Petoj aveniji“ (tiskanoj na engleskom i rumunjskom jeziku u Rumunjskoj, 2021.), što dovoljno govori koliko ovog američkog autora zanima djelo i rad hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića.  

Zaklada Hrvatska za djecu donacijom podržala Parasportski BOCCIA klub Rijeka

 - PBK RIJEKA-

 PARASPORTSKI BOCCIA KLUB RIJEKA

Šetalište Ivana Gorana Kovačića 14,

51000 Rijeka 

e-mail: bkosipulac2022@gmail.com

0IB: 92948526955                     

 SWIFT/BIC: ESBCHR22

 IBAN: HR5224020061100567591

Zaklada Hrvatska za djecu donacijom podržala
Parasportski BOCCIA klub Rijeka

Projekt „Motivacija djece s teškoćama u razvoju i mladih s invaliditetom da se bave paraboćanjem

Parasportski BOCCIA klub Rijeka započeo je s projektom „Motivacija djece s teškoćama u razvoju i mladih s invaliditetom da se bave paraboćanjem“ te je tako 28.11.2025. g. ugostio učenike O.Š. Trsat. Paraolimpijac Miroslav Matić održao je motivacijsko predavanje o BOCCI, nakon čega je uslijedila i prezentacija navedenog parasporta, u kojemu su se mogli okušati i sami učenici. 

Parasportski BOCCIA klub Rijeka jedan je od parasportskih klubova koji već godinama Hrvatskoj daju uspješne parasportaše čiji su rezultati prepoznati kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje.

Boccia je atraktivan paraolimpijski sport namijenjen osobama s najtežim stupnjem invaliditeta, a treniranje BOCCIE, osim vrhunskog sporta i dobre zabave, donosi međunarodna putovanja, puno novih prijateljstava i nezaboravnih iskustava.

S obzirom na to da se radi o paraolimpijskom sportu, postoji mogućnost da se predanim treniranjem i dobrim igrama izbore Paraolimpijske igre. 

Spomenuti klub ponosan je na činjenicu da boje njihovog Kluba, između ostalih, brani i hrvatski reprezentativac Miroslav Matić.

Riječki paraboćarski klub može se pohvaliti velikim uspjesima koje postižu već dugi niz godina. S turnira na državnim natjecanjima, klub je prošle sezone ostvario zavidne rezultate osvojivši 6 zlatnih, 5 srebrnih i 5 brončanih medalja. To im je donijelo 3 srebrna i jedan brončani pehar.

Treninzi Parasportskog BOCCIA kluba Rijeka održavaju se u Dvorani Mladosti na Trsatu, 5 dana u tjednu, kontinuirano, a paraboćari odlaze i na razna državna i međunarodna natjecanja.

Klubu je cilj uključiti što više djece s teškoćama u razvoju te mladih s invaliditetom u svoj rad, jer boćanje u parasportu je najviše potrebno upravo njima – za njihovu rehabilitaciju, psiho-fizičko zdravlje te socijalizaciju i integraciju u društvo. Iz tog razloga, kroz ovaj projekt će Klub posjećivati grupe djece iz osnovnih i srednjih škola, kada će im članovi Kluba prezentirati boćanje u parasportu te ih pozvati da se i oni uključe u Klub.

Projekt „Motivacija djece s teškoćama u razvoju i mladih s invaliditetom da se bave paraboćanjem“ je podržala Zaklada Hrvatska za djecu, osiguravši Klubu dresove za sve sadašnje i buduće članove. Veliko im HVALA na tome!

Od sada će sve nove članove dočekati dresovi s natpisom Kluba, kako bi se što prije počeli osjećati kao dio ekipe, a što će utjecati na povećanje njihova samopouzdanja koje je potrebno svima, a posebice djeci s teškoćama u razvoju i mladima s invaliditetom. Zaklada Hrvatska za djecu je na ovaj način osigurala motivaciju djece s teškoćama u razvoju i mladih s invaliditetom da se uključe u paraboćanje.