Otvorenje izložbe/ Milijana Babić: Afterparty - Galerija Prozori

 

         Iz rada Afterparty - razgovori o menopauzi i starenju, 2025.

Galerija Prozori

Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb

 

NAJAVA: otvorenje izložbe

 

MILIJANA BABIĆ / AFTERPARTY

 

petak, 28. 11. 2025. u 19 sati

 

Izložba ostaje otvorena do 9. 12. 2025.U središtu izložbe Afterparty je knjiga nastala na temelju dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja o iskustvima žena vezanima za menopauzu  i starenje. Kroz dugotrajan proces razgovora, druženja, bilježenja i prikupljanja, autorica brojna osobna iskustva provlači kroz umjetničku obradu kreiravši kolektivni narativ koji čine glasovi oko 200 žena sudionica istraživanja. No nije riječ samo o knjizi kao o materijalizaciji i estetizaciji umjetničkog procesa, okupljanju i sabiranju rezultata ili njihovom upisivanju u javni prostor kroz medij knjige. Jednako je važno sve ono što je prethodilo. Radi se, naime, o nizu umjetničkih situacija koje su se odvijale kroz neformalne razgovorne formate. Ti su događaji, premda jednokratni i efemerni, nosili emotivni intenzitet i postali mjesta kolektivnog iskustva i podrške. Povezujući za žene koje su prošle menopauzu, utješni i osnažujući za one koje ju prolaze, a u njihovoj se pozadini nalazi simbolički kapital autorice – dugogodišnja angažiranost, povjerenje koje gradi s lokalnim zajednicama te feministička etika brige i solidarnosti kao konstitutivna obilježja njezine umjetničke prakse. Knjiga tako postaje i umjetnički rad i hibridna dokumentarna forma i svjedočanstvo – materijalizacija dijeljenog iskustva, refleksija o transformaciji, društvenom i osobnom poimanju, ali i položaju ženskog tijela u razdoblju peri/post/menopauze i starenja. Krenuvši od onoga što je bilo nužno, a to je izmjestiti temu menopauze iz farmaceutskog i medicinskog diskursa, iz privatnosti doma, iz prostora šutnje i nedijeljenja, iz sfere lošeg i jeftinog  humora, ili, pak, iz sfere ignoriranja i nerazumijevanja, kao što se pokazalo da je čest slučaj u radnom okruženju, autorica je otvorila prostor u kojem se menopauza može promatrati iz emancipatorne perspektive – kao dio žive, stvarne svakodnevice, ali i kao područje političkog i kulturnog djelovanja. (…)

Izložba u Galeriji Prozori predstavlja (privremenu) završnu točku umjetničkog rada. Uz umjetničku knjigu, ona uključuje rad Pauza izveden u formi kalendara te plakata za galerijske izloge. Riječ je o režiranim fotografijama na kojima autorica preuzima ulogu modela te u improviziranim scenografskim postavima, nastalim unutar vlastitog životnog prostora koji je privremeno postao izvedbena scena, performativno oblikuje vizualni pandan temeljen na osobnom iskustvu i iskustvima drugih žena. Koristeći vlastito tijelo kao materijal i medij kojim se referira na njihove izjave, dovodi u pitanje društveno konstruiranu sliku menopauze, izvodeći njezinu dekonstrukciju kroz vizualne i relacijske geste. Odluka da preuzme ovlast nad vlastitom reprezentacijom ujedno je i metonimijska gesta kojom zahvaćajući u dijelove ženskih iskustava, ukazuje na njihovu kompleksnost i širu sliku, preoblikujući reprezentacijske režime koji menopauzu drže u sferi nevidljivog ili stereotipnog.

Stoga je Milijanin rad i poziv na promjenu paradigme – na pomak s individualiziranih objašnjenja prema razumijevanju da je način na koji i same doživljavamo i govorimo o menopauzi i starenju oblikovan normama, očekivanjima i društvenim pritiscima. U tom smislu, umjetnost  se ovdje ispostavila ne samo kao medij reprezentacije navedene tematike, nego i kao alat afektivne i društvene reorganizacije. U knjizi Kulturna politika emocija Sara Ahmed postavlja pitanje: što se događa kad je jedan ugođen na sreću, a drugi izgubi tu ugođenost? Nadalje, Ahmed zaključuje da ako ugođena tijela imaju prednost u odnosu na druga tijela, onda je ima i njihova sreća. One čija tijela više ne sudjeluju, mijenjajući se i fizički i psihički, postaju afektivni stranci, koji se „pojavljuju po rubovima prostorija, gdje se pretpostavlja da borave oni nesretni“.[1] Nije li to upravo ono o čemu govori jedna od sugovornica kada kaže: „Kad pređete pedesetu i kad vide da ste ušli u menopauzu, kad se to ne može sakriti, onda vas otpišu. Nakon toga dolaze na pozicije mlađe osobe, ljepšeg izgleda, sposobnije, brže, produktivnije.“ No, afekti mogu biti i prostor otpora: kad ih prepoznajemo, imenujemo i dijelimo, oni se mogu „odlijepiti“ od dominantnih značenja. 

Na tom tragu umjetnički rad Milijane Babić pokazuje da je promjena moguća kroz afekt – kroz osjećanje koje prelazi u djelovanje – jer, kako piše Ahmed, ono što osjećamo ne pripada samo nama, nego i kružnim putanjama između tijela, prostora i društva. Time osjećanje postaje politički čin kojim se afirmira prisutnost onih koji su inače gurnuti na rub, pa afekt postaje sredstvo solidarnosti, otpora, preoblikovanja društvenih odnosa i kreiranja novih prostora zajedništva. Naći taj prostor, između ostalog, u mediju knjige uvrštene u fondove narodnih knjižnica i u rukama što većeg broja žena; učiniti ga vidljivim i kroz druge formate, poput kalendara obješenog na zid ili plakata u galerijskim izlozima – nije ni bezazleno ni nevažno. 

iz predgovora, Petra Dolanjski Harni

___________________

[1]Ahmed, Sara. Kulturna politika emocija. Zagreb: Fraktura, 2020. Str. 325.

//////////////////////////

Milijana Babić (Rijeka, 1974.) je multimedijalna vizualna umjetnica. Njezin umjetnički rad zasniva se na performativnoj umjetničkoj praksi i često razvija u smjeru kontekstualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Na osnovu dokumentacije akcija nastaju multimedijalni radovi namijenjeni galerijskoj publici. Polazišna točka njezinog rada je propitivanje vlastite pozicije žene i umjetnice u neposrednom životnom okruženju. Formalno umjetničko obrazovanje stekla je na Tehnološkom institutu u Durbanu, Južnoafrička Republika (2001., BA), i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani (2007., MA). Od ranih 2000-ih izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u regiji i međunarodno. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

//////////////////////////

kustosica: Petra Dolanjski Harni
suradnica: dr. sc. Željka Jelavić
fotografija: Nada Žgank
grafičko oblikovanje: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić

umjetničko istraživanje podržali su: Knjižnice grada Zagreba; Gradska knjižnica Rijeka; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Etnografski muzej Zagreb; Udruga LORI; Terapijska zajednica Matriks za snove – Dom zdravlja PGŽ; Neformalni čitalački klub Dašak pozitive; Klub umirovljenika Čavle; Volonterski program HKD-a na Sušaku – Volontiram u kulturi; Udruga Pariter; Udruga Delta 5

zahvale: sudionice istraživanja

realizaciju projekta omogućili su: Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba; Grad Rijeka – Upravni odjel za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade; Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske

//////////////////////////

Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak – petak / 8 – 20 h / subota / 8 – 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr

http: www.kgz.hr

Folklorni ansambl "Turopolje" Velika Gorica | 28. Dječji folklorni susreti | 29.studeni 2025. u 15 sati

 

Zalogaj poezije | 1.12.2025. u 18. sati

 

Dražen Jergović | Recenzija knjige Jagode Sablić: Zamršeno, odmršeno (2024.), zbirka aforizama

Urednik: Dražen Jergović,

Nakladnik: Udruga hrvatskih aforista i humorista (UHAH), Tisak: „Studio Moderna“, Zagreb, 2024.

Sablićina prva zbirka životnih mudrosti pod nazivom "Zamršeno, odmršeno" zapravo je presjek autoričinog dugogodišnjeg zapažanja i bilježenja svijeta oko nje. U knjigu su uvrštene efektne kraće ironije na suvremenu svakodnevicu sastavljenu u obliku jedne do dvije rečenice. Iako su ove stručno i knjižnično nazvane 'poligrafije' u podnaslovu nazvane aforizmi, zapravo se radi o maksimama, poukama, gnomama, sentencama, apoftegmama i pokojoj kozeriji. 

Kako je Jagoda svestrana književnica i kreativna umjetnica sklona likovnom izričaju i lutkarstvu, ne treba čuditi da su njeni tekstovi katkad pisani iz perspektive naših najmlađih koje obožava pa je napisala i nekoliko izvrsnih infantilija odnosno djetinjarija poput ove "Janjičari su gurmani s najviše pojedene janjetine" ili "Luzer je onaj koji nema za kruzer". Druga krajnost autoričinog zrelog promišljanja hrvatske zbilje odražava se mislima: "Rad je stvorio čovjeka, a čovjek nerad" ili "Najjača žeđ je ona za vlašću". Ne bježi Jagoda niti od modernog vremena pa zapisuje sljedeće sentence: "Tipfeler je muškarac s greškama u dopisivanju" odnosno "Kibernetičko nasilje je kolektivna hipnoza umjetne inteligencije". 

Izreke, pouke i apoftegme su autoričino najubojitije oružje pa izdvajam sljedeće: "Samo zarazan osmijeh ne izaziva zarazu" te "Duga pretvara dječake u djevojčice bez operativnog zahvata". Svoja razočaranja pojedincima i njihovim postupcima vješto sublimira u satirnicama koje graniče s grafitom ili pamfletom: "Fatamorgana je kad od praznog frižidera vidiš puni", "Nepotizam je pobjeda kvantitete nad kvalitetom" kao i "Kuna je potpuno istrijebljena!" S obzirom da je autorica jedna romantična žena, nerijetko joj pažnju zaokupljaju ljubavni muško-ženski odnosi i strast s dozom ljubomore pa u tom duhu piše: "Muškarac ženu otkriva, žena muškarca razotkriva" ili "Zaljubljenost je stanje, ljubav imanje" te "Najduže prste nemaju lopovi, već ginekolozi". 

Kako je Sablićeva najavila da u ladicama ima još hrpu zapisa koji tek čekaju objavljivanje, jedva čekamo njezin novi pothvat u aforističkim vodama pa da uživamo u potpunoj inverziji parodije "U muci se prepoznaju jauci" i radosno uskliknemo nešto kao 'U užicima se odražavaju osmjesi'. A dotad neka nas razvedrava svojim umotvorinama koje se redovito objavljuju u hrvatskim i regionalnim časopisima i portalima.

Dražen Jergović,

dopredsjednik UHAH-a

NSK | Predstavljenje knjige, zbirke pjesama Steve Leskarca - Album od vremena

 

Naklada Mala Zvona | Promocija knjige Aide Bagić

 #otvoreniprozor 

U četvrtak, 27. studenog u 19 sati, naklada Mala zvona predstavlja knjigu kratkih proznih tekstova Aide Bagić, izvorno napisanih za društvene mreže, #otvoreniprozor. O knjizi će s autoricom Aidom Bagić i s urednicom Sanja Lovrenčić razgovarati Goran Čolakhodžić. Promocija će se održati u Knjižari-galeriji Kabinet Malih zvona, Savska 28 (Cibonin prolaz). O knjizi:  Aida Bagić zadala je samoj sebi zanimljivu zadaću: tijekom godinu dana pisala je jutarnje bilješke promatrajući prozor u svojoj spavaćoj sobi te ih objavljivala na društvenim mrežama, s pratećim fotografijama. Taj pothvat dobio je naziv #otvoreniprozor, a rezultirao je raznolikim tekstovima – proznim i pjesničkim fragmentima, komentarima dnevnih događaja, zapisima o snovima i sjećanjima, igrama riječi i skicama bajki. Objedinjeni u ovoj knjizi, oni pokazuju kako jedan svakodnevni predmet može potaknuti imaginaciju, refleksiju, introspekciju. Nastajući pred prozorom koji se otvara prema vanjskim krajolicima, zapisi ocrtavaju autoričin misaoni i osjećajni svijet kao jedinstven i zanimljiv unutarnji krajolik. Često meditativni, ponekad činjenični ili pak zaigrani, odaju da im je autorica vješta književnica s iskustvom pisanja poezije. Ti su tekstovi ujedno i poziv čitateljima i čitateljicama na razmišljanje o njihovoj vlastitoj svakodnevnici, o načinima na koje bi je mogli promisliti i očuditi tako da im ne bude samo podnošljivija, nego da joj pristupaju radoznalo, katkad i radosno.    #otvoreniprozor napisan je kao niz jutarnjih vježbi promatranja i pisanja. Najveći dio objavljen je, zajedno s fotografijama prozora, na autoričinom Facebook profilu u razdoblju od 16. kolovoza 2022. do 4. rujna 2023. godine. Jutros je bjelina puna kišnih šumova: rominja, voda se slijeva niz oluke (kao potočić), automobilske gume kotrljaju se vlažnim kolnikom, zatim kapi zatopću limenim krovom (u ritmu koji mi, da nisam već budna, ne bi dao spavati), priguše jutarnji cvrkut, čak i graktanje vrana. I mačak prede nekako skroz kišno, bijelo u #otvoreniprozor #izbijelaneba Kad sam jučer frendici rekla da bih #otvoreniprozor rado pratila cijelu jednu godinu, začuđeno je ponovila, cijelu godinu? Ili je to rekla zabrinuto? Možda nisam rekla da „bih rado” nego da „namjeravam”. U nijansama se ponekad sakriju čitavi životi. Ponekad ili često. Kriju li se nijanse ili životi? Nemam pojma koliko se nijansi krije u ovom prozoru, ali sigurno više od pedeset. No zapravo, nije riječ o nijansi kad kažem da bih nešto rado učinila i kad kažem da namjeravam, velika je to razlika. Na Planetu Krovova malo i veliko sunce kruže jedno oko drugoga, približavaju se pa udaljuju. Svakih nekoliko godina mijenjaju smjer kruženja. Još nije utvrđeno kad i zašto. Planet Krovova još je terra incognita, tabula rasa, uncharted territory, čista bjelina. U istraživačkom pohodu su vrapci, vrane i #otvoreniprozor. PRELISTAJTE KNJIGU

Pratite nas na društvenim mrežama Instagram Facebook Web

Lucijana Živković | Na kavi

       dramolet 

Mjesto: veliki grad

Vrijeme: sadašnje

Likovi: sestre Lidija i Dijana 

Interijer kafića, za jednim stolom dvije ženske osobe: jedna starija, a druga vidno mlađa kao da joj je kći. Ispred svake na stolu šalica kave i čaša vode. 

Dijana: Mislila sam da nećeš doći. Dugo se nismo vidjele.

Lidija:  Zašto ne bih došla? Nisam baš sasvim podivljala. (Ljutito.)

Dijana: Nisam to ni rekla. Sviđa mi se kava ovdje. Dolaziš često?

Lidija: Ponekad, kad imam vremena. Spremam doktorat. (Trijumfalno.)

Dijana: O, pa bit ćeš malo preobrazovana.(U šali). Ali ne ljuti se kad ti kažem da ti badava  doktorat kad trpiš onog medvjeda. Vidim da je opet bilo okršaja. Daj već jednom shvati da ti nije potreban, da si zaslužila boljega!(Ispije malo kave.)

Lidija: Evo zašto ne volim naše sastanke; samo mi prigovaraš. A što se tiče ove šljive na oku, naletjela sam na otvoreni kuhinjski ormarić. (Izbjegava sestrin pogled.)

Dijana; Ne sliči mi to na ozljedu od ormara. Lijepo ti se podlilo i vidi se da je od udarca. Shvati da te ne kritiziram, ne prigovaram ti ni radi čega osim radi tebe. Ne dozvoli si to.(Podigne glas).Tko je toga  vrijedan? Jel’nese zlatna jaja?

Lidija (zauzme obrambeni stav): Nije on kriv. Ima dana kad mu loše ide, a ja sam neuviđavna i mic po mic. Znaš da nikada nije jedan kriv za svađe. Ali me voli!(Na rubu plača.)

Pogleda kroz staklena vrata na ulicu gdje je upravo počinjala slaba kišica.

Dijana (ironično): Voli te? A što bi bilo tek da te ne voli? Pa onda me, brate nemoj voljeti!

 Odmahuje rukama kao da nešto tjera od sebe.

Lidija: Daj se smiri, nije o tebi riječ. Uostalom, godina dana smo skupa, parovi se svađaju, što bi ti htjela, savršenstvo?

Dijana: Nije o meni riječ, jesi već rekla. I ne pitamo se što bih ja htjela. Nego što ti hoćeš, a što dobivaš? Za sada samo, koliko mi se čini šljive i masnice.

Lidija (ispija kavu): Nije tako! Dobro nam je. Normalno da bi moglo i bolje, ali tako je sa svima, sve smo manje tolerantni.

Dijana (povišenim glasom): Čekaj, hoćeš reći da je u pitanju neka tolerancija, a ne nasilništvo? Koje to veze ima s tolerancijom?

Lidija: Kad već pitaš, ima tu ljubomore s obje strane i uglavnom se oko toga lome koplja. Ne vjeruje mi pa me hoće stalno kontrolirati. Ali te su situacije zaista rijetke. Uostalom, što ti imaš s tim? Volimo se i to je važno!

 Nepovjerljivo gleda u sestru.

Dijana (ljutito):A da se ne volite kakva bi tek bila ¨šljiva? Daj nemoj mi prodavati te njegove mačo izgovore. Muška opravdanja. Čekaj samo, danas šljiva, sutra gips, a prekosutra te nema.

Lidija: Nisi fer! Sudiš po sebi. Ako si ti prošla pakao u vezi, ne znači da ću i ja. Ipak mi nismo ista generacija; kad si ti bila u mojim godinama, bilo je uobičajeno da muški budu malo grublji prema ženama, Uostalom to ti je bio patrijarhat. Danas to nije više tako. Ima svađa, no i žene se baš ne ponašaju uvijek kako bi trebale.

Dijana: A kako bi se trebale ponašati? Čuj, sve ne vjerujem koliki napor ulažeš da opravdaš nasilje nad  samom sobom. (U nevjerici pogledava oko sebe je li je tko čuo). Jesi li ti malo izgubila smjer? Pametna žena? Bogme, mislim da nisi baš tako pametna. Ovo ne ponavljaj pred drugima da se ne blamiraš.

Zamijeti nekoliko začuđenih pogleda u blizini njihova stola.

Lidija: Bez brige, znam ja plivati kad treba i uzvodno.

Dijana (ironično): Vidim. Valjda si tako plivajući udarila glavom negdje pa dobila modricu na oku. Mislim da bi to više sličilo ronjenju  u mutnoj vodi.

Lidija: Tebi je do šale, nemoj me ponižavati svojim pametnim metaforama. Vidim što radiš. ( Podigne obrve.)

Dijana: Radim više za tebe nego ti sama! Uvijek sam mislila da su žene koje trpe nasilnike u vezi glupače i kukavice. I što sada imam? Tebe, doktorandicu, mladu i lijepu i – glupu? Jel’ bi se ti složila s tim što kažem?(Upitno je pogleda.)

Lidija: Jasno da ne bih! A što si navalila. Ne vidimo se par mjeseci, veselim ti se, a ti onda udri po mojoj vezi. Znaš, već sam na rubu da se naljutim na tebe. Tvoja je veza davno propala, sjećam se mada sam bila djevojčica. No nije ona bila uzor drugima. Svako gradi svoj život na svoj način pa pusti i mene da ga oblikujem po svojoj volji. I ne boj se, neće mi se ništa dogoditi. Pušeš i na hladno.

Dijana: Ne pušem ja ništa. Jer da sam puhala kad je trebalo, bila bi danas sretna supruga i majka. Ovako bar mogu zalutale dušice upozoriti na stranputice. 

Lidija: Ja zalutala!? E sad već pretjeruješ! (Želi se dići i otići.)

Dijana (zaustavlja je zapovjedničkim tonom): Sjedni! Spašavam te od tebe same! Ali izgleda da ti ne želiš biti spašena?!

Lidija: Nije moja veza ništa lošija od drugih. Ti si uzimaš za pravo prigovarati mi i nagovarati me na prekid! A zašto da te slušam? (Na rubu suza.)

Dijana: Pa kad već pitaš, jer sam ti sestra i jer te volim. Zašto ne bi učila na tuđim greškama, a ne na svojim? To je uvijek bolnije?! Ne moraš udarati glavom o zid da utvrdiš da je bolno. Nek drugi udaraju, a ti gledaj pa ne ponavljaj isto.

Lidija: Sad si me iznenadila. A jesi li i ti tako radila kad si bila u vezi? Slušala druge. A mene učiš.

Dijana: Meni nije imao tko reći. Sjećaš se kakvi su bili nekada roditelji? Sve što  se nije uklapalo u njihove kalupe, bilo je zabranjeno. Ne bih htjela da me doživljavaš kao roditelja. Samo dobro razmisli o svemu. Ako trebaš pomoć, tu sam.

Lidija (pomirljivo): A kako bi mi pomogla. Ispljuskala bi krivca? Ne kažem da mi se sviđaju svi njegovi potezi i postupci, ali mislim da i drugi dečki nisu puno bolji.

Dijana: Znaš kako kažu naši Dalmatinci: „Bolje sam nego slabo kumpanjan.“

Lidija: Otišle smo predaleko. Jesi mi starija sestra, ali meni ne treba zaštita. Uostalom, što ti znaš o Marku? 

Dijana: Mislila sam da ti neću morati reći, a sad vidim da trebam. Poznam Marka – to je moj bivši. Ti se ne sjećaš, a i prošlo je godina od toga. I bila si curica kojoj je glavni interes bio daleko od ljubavnih veza. (Spusti glas, kao da se prisjeća.)

Lidija ( u nevjerici): Nemoguće! Koliko onda on ima godina? Nije to istina!

Dijana: Je, istina je. A mi smo bili mladi tek punoljetni, nije to bilo tako davno. Ali Marko je ostao isti. Ako je istina ovo što si govorila o njemu, onda je to sigurno on. Ljubomoran, posesivan, opsjednut kontrolom i zlostavljač. Imam osjećaj da nisam uspjela pobjeći od njega jer je opet tu prisutan. A ti ga uporno braniš. (Razočarano.)

Lidija: Sad su mi mnoge stvari jasnije. Tvoje riječi i kako si nastupila znajući ga otprije. Ali ne znam, osjećam se k’o prevarena. Što bih sad trebala? Vjerujem ti, ali sam i šokirana. Možda se ipak varaš?

Dijana: Neću više reći niti riječ. Sve što sam htjela, rekla sam. Zaista želim da razmisliš. Jedna moja prijateljica kaže da je bolje plakati jednu godinu, nego čitav život. Nema ti sreće od toga. Marko će uvijek biti isti. To si mi nakon toliko godina upravo ti potvrdila.

Ispije vodu i zamoli konobara  još jednu čašu.

Lidija (zainteresirano): Kako je to na kraju završilo? Znam da je bila neka frka, ali sam bila još dijete da razumijem probleme odraslih. Što je bilo, reci mi?!

Dijana (oklijevajući): Od početka, a bili smo zaista premladi, bili smo ludo zaljubljeni. Ali imao je jednu crtu nasilnosti u sebi. Kad nije bilo po njegovom, pokazao bi drugo lice, vrlo ružno. No kad si mlad to ne shvaćaš kao prijetnju. U stvari, meni se činilo da je ta ljubomora potvrda njegove ljubavi.

Lidija (nakon nekoliko trenutaka pomirljivo): Baš smo iste sestre glupače, oprosti. I ja sam tako mislila. Kad je ljubomoran, voli me! Naivno!

Dijana: Znali smo se pokoškati pa bi mi uhvatio ruku i stisnuo ili savinuo na leđa. Ja sam na to gledala kao na igru sve dok nije pretjerao i slomio je. Lom je bio lakši i ja sam roditeljima lagala da sam pala.

Lidija (kao da se prisjeća): Pa da, imala si mali gips na kojem smo se potpisale.

Dijana: A onda je postajalo sve gore. Kada je vidio da sam to zatajila roditeljima, valjda je mislio da ću opet. Evo, drhtim kad se sjetim (Ispruži rašireni dlan, vidljivo drhteći). Nosila sam Schanzov ovratnik jer me baš ozlijedio. To nisam mogla sakriti, a nisam niti htjela. Liječniku sam rekla da sam se vozila u autu bez pojasa pa udarila glavom u prednje staklo auta.

Lidija (potresena): I što je onda bilo?

Dijana: Ništa. Kraj. Trebalo je  vremena da se izvučem. Prvo me molio, onda pratio, a na kraju kad je vidio da je uzalud, onda me klevetao i blatio. Onda se uhvatio neke druge pa sam konačno imala mir.

Odahne s olakšanjem kao da se riješila nekog nevidljivog tereta.

Lidija (se trzne): Znaš da me sada pomalo strah. On je danas na nekom putu neće ga biti do sutra navečer. Što da radim?

Dijana (nakon kratkog razmišljanja): Imaš li puno stvari u stanu?

Lidija: Ma tek sam se doselila prije tjedan dana k njemu. On je iznajmio stan.

Dijana (dižući se): Idemo pokupiti tvoje stvari i naći ti drugi smještaj. Ključ mu ostavi u sandučiću. Grad je dovoljno velik da ga vjerojatno nećeš više sresti. I promijeni broj mobitela, obavezno!

Obje se dignu i krenu prema izlazu.

Lidija (zadovoljno) :A što da mu poručim, mislim, ipak smo bili skupa?

Dijana: Što želiš? Mislim da je najbolje ništa.

Lidija: Želim otići što prije i zaboraviti sve to. (Uhvati sestru pod ruku.) Hvala ti!

Dijana: Na čemu? (Zagrle se.) 

Lidija: Što mi nisi dala da si upropastim život.  

 Zajedno napuste kafić. Ulice su, okupane kišom, blistale na suncu.