Ivan Tolj | Tužaljka nad Vukom i Dunavom

Jedini hrvatski general među pjesnicima je Ivan Tolj. To je već samo po sebi kuriozitet. S druge pak strane neke njegove pjesme, kako su nedavno istaknuli i Hrvojka Mihanović-Salopek, Slobodan Prosperov Novak i  Zdravko Gavran, posve sigurno se mogu ubrojiti i u antologijske, a ono što je najvažnije sve se više čitaju i na raznim književnim susretima, poglavito domoljubnim.

Jednu od niza pjesama posvetio je i Vukovaru, gradu, kako reče, s pregršt junaka i ponosa.

Mladen Pavković

Ivan Tolj

Tužaljka nad Vukom i Dunavom

Oj Dunave rijeko duboka,
Oj ti Vuko naša muko.
Oj Dunave što proguta
Kati sina
Luci sina
Mari sina
Zrinki sina…
Što odnese Matu
što proguta Miju
što odnese Niku
što proguta Ivu…
Što ih odnese…
Što ih odnese…
Oj ti Vuko naša muko
i Dunave rijeko hladna.
Oj Mitnico i Sajmište…
Oj hoj Ovčaro joj…
Oj hoj Vukovare hoj
Oj hoj Vukovare joj.
Oj ti Vuko naša muko
I Dunave oj
Dunave oj.

322. Matičin četvrtak | 20. studenoga 2025.god. Velika Gorica

 

Poziva Vas na 322. MATIČIN ČETVRTAK 

20. studenoga 2025.god. u 18,30

u Područnu knjižnicu  Galženica, Trg  Stjepana Radića 5

 Velika Gorica i na  www.matica-gorica.hr

  Održat će se glazbeno – književna večer

GIMNAZIJALCI  U  MATICI  2025.

Riječ i glazba u srcu Turopolja

________________________________________________________

Predstavit će se učenici Gimnazije Velika Gorica, mladi talenti - glazbenici i umjetnici.  Nastupit će: 

• Članovi GVG zbora

• Karlo Karas (tambura bisernica)

• Urša Atalić (violina)

• Budimir Sirotić (gitara)

• Marta Brkljača i Marta Josić – EU ambasadorice projekta „Škola ambasador Europskoga parlamenta“

• Knjiga bajki - projekt učenika Gimnazije VG i Pučkog otvorenog učilišta VG na engleskom jeziku

• Niko Stepanić (bariton)

• Mihael Karas (gitara)

• Dunja Rajšić (operno pjevanje)

• Mihael Jaroš (klavir)

• Tomislav Stanešić (harmonika)

• Sara i Luka Azinović – recitatori i voditelji predstavljanja

Ulaz je slobodan, dobrodošli!

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429

Božica Jelušić | Ova prelijepa lica

Fantazija u ponoć

Ova prelijepa lica, koja u ponoć nosim,

S jabučicama očnim oblim k'o pačje jaje;

Na trepavici suzom prašnjav redak orosim,

Što ie nestalo davno u tihom napjevu traje.

Slabo je sve što pišu te tipkovnice bučne;

Lelujav zamah fali, elegancija fraze.

Ne želim ništa, osim stvarnosti prostoručne:

Lontano dagli occhi ti si, noge ilovaču gaze.

Ta lica, savršen fresco na zidu egipatskom,

Nedostaju mi bolno, k'o da smo dijelili vrijeme,

Ili liječili boljke vodicom homeopatskom,

Lijevali sveto ulje na obrijano tjeme.

Pustinja prostire se, gdje nema mjesečine.

Ne probija se svrdlo do zvjezdanoga praga.

Naviljci bijeloga lana oblacima se čine,

Greška spava u svemu; mlakost i mala snaga.

Ne volim obične stvari, traljave dane i riječi,

Karavani su prošli, uzdasi žudnje sve kraći;

Da mi je samo jednom taj most od duge prijeći,

I grliti se s njima, a tebe pod čadorom naći.

Ilustracija: Egipatska freska /Internet

Danijela Dragaš | Povratak*

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Ne znam kako da ti kažem,
kako da ti pričam ovim jezikom davnim, pomalo starinskim,
tvrdim i oporim kao klisure iznad mora kojim šumi,
koje njemu šumi,
škripavim i zahrđalim kao stare, godinama neupotrebljavane alatke,
zaboravljene u nekom prašnjavom kutu napuštene kuće.

Ne znam kako da ti kažem,
da je odlazak tvoj zapravo povratak bio,
jednom gradu šarenih, nasmijanih tržnica i pospanih, teturavih tramvaja,
gradu koji te je dugo čekao.

Ja te vidim u mom oku;
kada žuriš preko trga nazvanog po bojama i mirisima cvijeća
koje se na njemu sakupi svakog proljeća,
kada sjediš s prijateljima u jednom od onih sjajnih, popularnih kafića
u koje se ja nikada nisam usuđivala ući.

I čujem kako te imenom drugačijim zovu,
istim onim za koje si jednom rekla
da ti zvuči toliko lijepo, toliko blisko,
da ćeš svoju kćer njime nazvati kada se rodi.
Zovu te Marija.

I gledam kako svoje lice okrećeš prema onima koji te tim imenom zovu
i kako se smiješiš očima, usnama, rupicama na licu,
kao što si se uvijek smiješila,
kao cvijet od prve rose – čitavim svojim bićem.
Maleni, jedva primjetni ožiljak ispod tvoga desnoga oka
poskakuje s tim smiješkom.

Za trenutak, kraćim od uzdaha i bržim od jednog otkucaja srca,
tvoje oči skoro moje sretnu,
i ja vidim kako sjenka kao da preleti preko tvoga čela,
ali odmah oči svoje sklonim,
utonem dublje u grob ovaj vodeni
i pažljivo rukom poravnam valove.

Ne dam tuzi da te nađe.

Da te dirne svojim dahom lakim,
kao povjetarac kada ljetnu noć zatalasa upravo prije svanuća,
i onda ti šapne kako si jednom bila dio nekog drugog svijeta,
ostavljala otiske svojih stopala na dugim pješčanim plažama
što se prostiru ispod nekog drugog neba,
odazivala se na zvuk nekog drugog i sasvim drugačijeg imena.

Ne dam tuzi da ti priđe.

I oči ću svoje ugasiti,
i srce svoje rukom svojom zaustaviti,
i samoj sebi svijeću zapaliti,
ali ne dam tuzi da te nađe. _______________________________________________________

* Pjesma je prethodno bila objavljena na mom osobnom blogu, ali nije bila tiskana niti objavljena u književnim časopisima.

Gordana Kurtović | Black and white haiga/haisha

na raskrižju

snova i stvarnosti-

ulični svirač 

Gordana Kurtović | Dogode se dani...

Dogode se dani

kad sunce slabije sja

kad oko suzi ne da kanuti

kad zora kao da neće svanuti.

Dogode se dani

kad sjetna pjesma 

dušu dira

kad sputane su riječi,

a glazba dalje

tiho svira.

Krhotine skupiš

osmijeh nabaciš 

kreneš dalje

spremivši srca glas.

Snježana Budanec | Sanjar

Uvijek u svom svijetu

Bez prozora i vrata

U čistini i na svježem zraku

Bez smetnji

U tišini

Čuje svoje misli

Vlada tihom dolinom

Šeće u daljine

Sanjarske prerije i divljine

Čistu prirodu otkanu od vlastitih sanja

Bez otkucaja vremena

Bez granica

Kupa se u jezeru posutom zvijezdama

Oblači halje od latica mekog cvijeća

Leti na krilima vjetra

Spušta se u smaragdnu špilju

I liježe na postelju od labuđeg perja

Uvijek u svom svijetu bez stakla i zatvorenih vrata

Na svježem moru snova

Bez vjetra i tsunamija

Bez ciklone i undulatus asperatusa

Vlada hramom kontemplacije

Mističnim beskonačnim sanjarskim univerzumom

Lucijana Živković | Jutro u Palmotićevoj

                                      

Opet o nostalgiji koja nas prati, pogotovo kad nas sustignu godine. 

Ovo je jedno jutro mladosti, jutro kad si bezbrižan, jutro kad razmišljaš samo o tome kako potrošiti dan, a da ti ne bude dosadno. Voljela sam jutra; ona kad se išlo na predavanja, kada se pripremao plan učenja ili se išlo u nabavku doručka u obližnje dućane.

Ti još spavaš, naočale su na podu malo zavučene ispod kreveta, zrak je u sobi težak. Uz škripu starih parketa polagano se iskradam u boravak, smišljajući što bih sada najradije pojela. A onda obavim osnovnu toaletu i, ostavivši te da spavaš bar još dok se ne vratim, zaključavam masivna vrata i izlazim na hodnik prvoga kata. Široke mramorne stepenice s kovanom ogradom i drvenim rukohvatom iz prošlog stoljeća, još uvijek svjedoče o bogatstvu prvih vlasnika koji su nakon drugog rata stiješnjeni u jedan stan. Pružaju se preda mnom odjekujući mojim koracima i ja, gotovo trčeći, prođem dva dulja i jedan kraći niz skala. Ulazna vrata su teška; otključavam ih dugim mesinganim ključem i stupam na ulicu. Palmotićeva ulica. Druga ulica paralelna s parkom Zrinjevac na raskrižju s, nekoć, Ulicom 8. maja. Ulice su poluprazne jer radno vrijeme je počelo u sedam sati. Prelazim preko obližnje zebre u smjeru Draškovićeve, gdje je na uglu godinama bio smješten lunapark. Zrak još nije poprimio prašnjavi okus jer ga je drveće Zrinjevca noću očistilo. Duboko dišem dok lakim korakom, o kojem danas mogu samo maštati, biram kamo, što ovisi o vrsti doručka: ako ćemo piroške onda prema lunaparku, ako nareske, prema Zrinjevcu. Piroške su mirisale već nadomak trgovine starog tipa gdje su dvije trgovkinje posluživale kupce iza drvene tezge. U polumračnoj trgovini s drvenim pultom guraju se domaćice pregledavajući svoje popise namirnica prije nego dođu na red. Trgovkinja me već zna i bez pitanja vadi dvije piroške punjene sirom. Plaćam i kroz gužvu kupaca probijam se prema izlazu. Onda još produžim do kioska po neizbježne cigarete i mogu natrag. Zadovoljno koracam, ulice se polako pune ljudima, prijelaz preko iste zebre i već sam pred vratima. Mesingani ključ uvlači se u razlokanu bravu i ja svom snagom gurnem vrata te uđem. U zgradi vlada mir jer su svi stanari već otišli u grad po raznim poslovima, jedino mi studenti i penzići smo tu. Prvi spavaju, a druge čuješ s hodnika kako vuku svoje papuče po starim parketima nastojeći biti što tiši. Negdje u unutrašnjosti zgrade čuje se zvuk kotlića, a iz suterena se već probija miris od pripreme današnjeg ručka.

Lagane noge, grabeći po dvije stepenice, žure do stana. Tiho otvaram vrata jer ti još sigurno spavaš. Odmah do njih je naša soba. Polagano je otvaram i zavirim unutra. Promijenila si položaj, ali još spavaš i ja tiho zatvaram vrata da te ne probudim. U boravku pristavljam kavu i postavljam stol za doručak. Kad provrije voda, zakuham kavu i tek te sad pozovem da dođeš. Kuhinjica u koju može tek jedna osoba miriše na kavu, a tvoje lice pojavljuje se gotovo plašljivo  u otvoru vrata. S očima nabreklim od spavanja žmirkaš, pitajući me kako to da je već jutro..

Dok jedemo, za stolom je tiho; kava je još u džezvi, poklopljena, da se ne ohladi dok traje doručak. Tek kad je doručak pri kraju, lijevam kavu u šalice: tvoja je zelena i plastična, a moja stara, napuknuta, rasparena iz gazdaričine kolekcije i izvana plava. Ne volim plastiku. Posegneš za novom kutijom cigareta, otvoriš je  te izvadiš jednu i poznatim gestama pripališ. Zatim duboko uvučeš prvi dim i ispiješ prvi gutljaj kave. Ja otvorim vrata maloga balkona prema dvorištu, a dim, tanak i lelujav poput traga aviona na nebu, izlazi van. Još malo i vrijeme doručka je prošlo. Dan je pred nama. Ali još malo, ima vremena.

GK Metel Ožegović Varaždin | Predstavljanje prve knjige izabranih djela Denisa Peričića, 20. 11.2025.

 

Rikard Dimić | Nedovršene pjesme

nekad pišem pjesmu

pred san krenem, sad ću

pa riječi nikako da se nađu

zaspem za stolom, prazan

nekad me stih probudi

u zoru čistu

i tad se nadam

da ću stići zapisati sve

što rekao mi je

jer ako ne

pobjeći će

i vratiti se neće

pjesma tad se stvara sama

dođe niotkuda

kao nestvarna žena

spremna da zavede mene

da me opčini

omađija

začara

sa mnom da spava

i opet u noć ode

da me vara

a kolike misli samo dođu

najednom

iz tame

i tu se nađu

nenapisane

neopjevane

same

Stop nasilju nad ženama | Organizatori - Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture i Zalogaj poezije, Sisak

 

Udruga "Spark", Velika Gorica i Lidija Puđak vas pozivaju

 

„Pjesničkom riječju - Stop nasilju nad ženama“ organizira Lidija Puđak u Zagrebu 25. 11. 2025.

 

UDRUGA UMJETNIKA VELIKA GORICA -------------------------------------------------------------------------------------------------------- Poziva Vas na   S A S T A N A K nedjelja, 16. studeni 2025. u 17 sati   prostorije Udruge, Ul. Matije Slatinskog 4, Velika Gorica     -------------------------------------------------------------------------------------------------------- D n e v n i  r e d: Gošća Polona Oblak - Predavanje na temu: GLAS – Iscjeljujući fenomen Dogovor za SPARKOV RECITAL povodom manifestacije „Pjesničkom riječju - STOP NASILJU NAD ŽENAMA“ koji na međunarodnoj razini organizira Lidija Puđak u Zagrebu 25. studenog 2025. (Više o manifestaciji u privitku, koji trebate detaljno i s razumijevanjem pročitati, ali i na sastanku kada bismo trebali, bar okvirno, dogovoriti detalje nastupa.) Razno  -------------------------------------------------------------------------------------------------------- POLONNA OBLAK školovana je vokalistica, certificirana trenerica osobnog razvoja, stručnjakinja za oslobađanje glasa i autorica metode Glas iz DušeTM. Njeno djelovane temelji se na dubokom razumijevanju glasa kao alata za izražavanje autentičnosti, osobno osnaženje i unutarnje iscjeljenje. Pojedincima i grupama pomaže otkriti autentičnost, jasnoću i nutarnju snagu kroz vlastiti glas. Polonna, kroz radionice, individualni rad, vokalne meditacije, predavanja o glasu i umjetničke nastupe, potiče osvještavanje glasa ne samo kao vokalnog izraza, već i kao identitetskog, komunikacijskog i duhovnog alata – mosta prema dubljem unutarnjem svijetu. Surađuje s organizacijama, umjetnicima i profesionalcima na projektima koji povezuju glas, svijest i kreativnost – od koncerata i edukacija do audio produkcija i festivala. Od 2004. godine djeluje u Sloveniji i Italiji, a od 2013. godine aktivno razvija i vodi programe u Hrvatskoj. Ljubiteljica je prirode, bure i vode. Voli zelenu, plavu i žutu boju. Inspiriraju je ljudska autentičnost, organski zvuk, pokret i tišina. Obožava organsku hranu, a slaba je na čokoladu i sladoled. U svakom čovjeku vidi svjetlo – a glas, vjeruje, može pomoći da to svjetlo zablista. --------------------------------------------------------------------------------------------------------Radujemo se Vašem dolasku i dolasku Vaših prijatelja! --------------------------------------------------------------------------------------------------------