Milkica Ursa | Kameni cvjetovi

Žena s maramom na glavi

tjera magare niza skale,

nikoga na vidiku.

Štapom ga miluje.

Oko njih goli kamen sjaji 

naspram crnih skuta.

U bisagama s jedne strane žižula i grožđe,

s druge masline.

Iz vrta nije pobrala ništa,

sušna je godina.

Popela se do gornjeg sela

da zamijeni urod za brašno.

U selu joj dadoše manje,

na tezgi je mjerio njezin nikad dočekani 

pomorac.

Zaradio,

obogatio,

ona se osušila, ostarjela.

Suze je pritišću - ni pogled'o je nije.

Natovarila na leđa i drva za potpalu.

Šuti pognuta. 

Spuštajući se niza skale

uz magare se privila,

do zemlje se pognuli

od tereta.

Oko njih kameni cvjetovi -

kapari iz suhozida iznikli,

iz zaboravljenih kapi kiše,

iz suza.

Milkica Ursa | Gdje su moje sretne pjesme?

Ostale na otoku ispresijecanom kućama,

u vrtovima sukulenata,

lomu vala,

mjesnom govoru  ikavice:

„misili gnjilu za lopiž“.

Ostale u jordanskoj pustinji

na vedrom licu beduina,

na grbi deve Delàle,

između oaze, sirotinje i drevne Petre.

Na balkonu u Barceloni

šarolikosti tržnice La Rambla,

u tajlandskim hramovima,

u kršu i kamenu mojih predaka,

u slavonskoj melankoliji, zagrebačkom sivilu.

Ali misli se lijepe za prizor čovjeka kojeg sahranjuju.

Hoće li ga poleći u more, zemlju ili je već pepeo?

Je li prespavao život ili ga je živio?

Između slika svijeta lutaju moje sretne pjesme.

 

Milkica Ursa | Četverokut

 

Zalaze nepoznatim puteljcima u šumu

djevojka, tri mladića i pas,

podne odzvanja.

Snijeg ih moči,

no kišobran otvara samo jedno.

Bezbrižno čavrljaju ne sluteći da je šetnja 

ljubavni četverokut.

Jedan je potajno voli,

ali ona njega ne,

drži ga u pričuvi.

Mladić, čiji je pas, 

mogao bi je zavoljeti,

ali je plah i čeka pravi trenutak.

Treći je ekscentričan i pod tom krinkom

čini sve da je oduševi.

Djevojka se zanijela u šetnji,

srce joj brže kuca, 

odabrat će krivo.

Grane se povijaju pod snijegom,

pas se zapliće među noge,

spotiču se,

sjenke se polako nadvijaju nad šumski put.

Milkica Ursa | Bez zvuka

Kada se ljutim lupam vratima, 

posuđem, usisavačem, bacim sve što se nađe pri ruci.

Vičem iz sveg grla da mi je dosta.

Zubima škripim.

Tjeram gavrane i vrane što na granama gaču.

Pomislio bi – luđakinja!

Pri tom pokidam štošta, 

udaram čim stignem 

pa zažalim.

Ne mogu zaustaviti zmajsku vatru kad počne sukljati.

Goni se!

Gonite se!

Psujem.

Ljutim se na dlan koji me boli od udarca.

Nek' gromovnik spali sve koji guraju nos gdje ne treba!

A sve to 

bez zvuka.

Milkica Ursa | Samo ljubav

 

Bježali smo u ljubav

od rata,

rastave roditelja,

nasilja u obitelji,

preseljenja koja nisu planirana

donesena ishitrenim odlukama starijih.

Bježali smo u ljubav 

od nasilnih smrti majki, očeva, prijatelja, gradova.

Skrivali se od udaraca

koje zatvorenici nisu mogli izbjeći tih 90-ih.

Bježali smo u ljubav od ljubavnih veza,

prekinutih trudnoća,

razočaranja,

neimaštine,

mita i korupcije,

nasilne privatizacije, 

besmislene administracije,

kasnije od potresa i nevremena.

I dobro da jesmo! 

Skrivali smo se u njoj,

gušili, plivali i

kad je voda dolazila do grla

samo je ljubav 

mladima ostavljena.

Milkica Ursa | Sestra

U dnevnom boravku oko stola

raširila je svoje srce.

Donijela darove iz zemalja koje je posjetila:

danske kekse,

švedsko pivo,

mirisni sapun iz Španjolske

s otoka Mallorce,

na kojemu smo odvojeno boravile prije dvadesetak godina.

Puno se toga promijenilo od tad

i gradovi i mi,

ali još zaneseno razmjenjujemo priče s putovanja

dok grickamo njemačke poslastice,

livanjski sir,

slavonske dunje,

pijemo lastovsko maslinovo ulje

u mom zagrebačkom domu.

U nama je mladenački žar

neoskvrnjen prašinom vremena.

Sestra

Vesna.

Milkica Ursa | Vučja ljubav

Unio si u sobu miris prve jutarnje kave.

Mati se pravila da nisi ušao.

Dlanom sam ti prošla po zatiljku.

Čvrsti muški vrat prekriven kožom,

tamnom,

koja postaje svila ispod prstiju,

sjaji se.

Bore su ti izbrazdale lice,

no i dalje si muškarac za poželjeti.

Na tren se učinilo da ti je narav omekšala,

da te bolest promijenila.

Toplije govoriš o svojim i tuđim slabostima.

Zatim kažeš da nemaš puno vremena, žuriš.

Došao si samo ponoviti da nismo suđeni jedno drugom.

Čarolija nesta.

- Vuk dlaku mijenja, ćud nikada -

mrmlja mati iz prikrajka.

 

Milkica Urska | Zidnjaci

Rukama izvezeni u mrklim noćima

da život uljepšaju.

Konac provlači otvrdlim prstima kroz ušicu igle:

probodi prema dolje,

povuci,

zategni.

Dok je vezla

nije mislila na dan koji prođe,

već na onaj ispred.

Bijela krpa poput slikarskog platna

čekala je.

Zamišlja kako će opšit dvoje crvenim nitima.

Dozvat će ih staromodnim stihovima: „Ja te volim dragi moj,

dala bi ti život svoj“, smješka se.

Onda se sjeti da jedna djevojka i jest dala

život.

Osmijeh nestaje,

nevidljive niti suosjećanja nastave vesti

drugu sudbinu.

Milkica Ursa | Stara godina

Bukovačka ulica je poput modne piste na staru godinu.

Dotjerane žene žure na tramvaj, 

u rukama nose najljepše vrećice, 

najlonke su zategnule,

cipele lupkaju o asfalt. 

Mirišu na zamotanu sarmu, prostran blagdanski stol. 

Idu zadovoljne na posao.

Sve su priredile za doček. 

Na se objesile najbolje komade nakita,  

pokupovale poklone i zamotale u ukrasni papir s parafinom.

Eko je ipak skup, razlika se može iskoristiti za nešto drugo.

Još samo odraditi i 

zadovoljno se vratiti doma - dovršiti francusku salatu, 

ispratiti djecu na zabavu, 

leći uz upaljen novogodišnji program.

Možda ovaj put ne bude prigovara na meniju!

Žene uljepšavaju svijet svojim postojanjem,

tugu i nemir skrivaju novogodišnjim haljinama, 

ostavljaju za sutra.

Milkica Ursa | Pleme

Sjedim s plemenom u krugu,
rekao si nam da čuvamo ognjište.
Sjedimo jedni pokraj drugih već nekoliko stoljeća,
žene i rijetki muškarci.
Nebo zvjezdano iznad nas,
zemlja ispod nas.
Lupamo nogama dok plešemo,
odzvanja brdima i dolovima.
Umorni stanemo zaogrnuti.

I majke nerotkinje čuvaju potomstvo.

Zar ne?

Milkica Ursa | Svrha

Otkrit ću neotkriveno,

iskopati zakopane crkve,

zakopati ratne sjekire,

toga dana za koji živim.

Kada se pokaže moja svrha,

probudit ću se drukčija -

snažna, voljena, sva od poljubaca

i mirisna od spokojnog sna

rastvorit ću prozore,

sunce će ući u dom,

Sljeme pokleknuti pod Medvednicom.

Toga dana kada budem sve i sve bude ja

pustit ću grlicu da mi s dlana pije,

dok se cvijeće bešumno razmnožava.

Milkica Ursa | Zemlja u kapi

Svaki dan odnosio sam

zemlju u kapi

maslini

da je nahranim.

Iskopavao rukama,

izvlačio ispod oštrih kamenja.

Naša sirotinja

nije se mogla zamisliti.

Da se dobije plodne zemljice

iz kamenih su brda

nicale kuće,

a u vrtu rasla maslina.

Tepali smo joj: „Dobra naša!“,

milovali deblo,

obećavali da ćemo urod u bisagama nositi,

na sajmu prodavati, mnoge nahraniti.

Grane joj se povijale,

listovi lahorili,

more se ogledavalo u njima.

Glatka kora uzvraćala mekoćom

težačkim rukama,

nudila gnijezdo lastama.

Nadajući se da djeca neće okusiti gladi

satima smo veslali na druge obale,

ne zaboravljajući nikada u kapi ponijeti šaku zemlje

maslini.

Sanjali smo pod teretom.

Djeca nam danas sanjaju pod teretom turizma,

samo da maslinu ne zaborave.

Milkica Ursa | Puž na kiši

 

Na prozor me privukla zraka,

a vani je sunčana kiša!

S lijeve i desne strane sudaraju se kapljice,

ritmično,

kišni preludij.

Grupa od četvero mladih šeta rubom šume.

Kišobran otvara samo jedno.

Razgovaraju i ne osvrću se.

Prizor me vraća u djetinjstvo:

Nas četiri sestre trčkaramo putom do šume,

Blatnjave, u potrazi za puževima koji izlaze nakon kiše.

Čule smo da su specijalitet u francuskoj kuhinji.

Mokre, promrzlih ruku skupljamo ih i nosimo na toplu peć.

Usput pjevamo:

„Pusti pužu rogove da hvatamo volove,

ako nećeš pustiti ja ću tebe ubiti,

sjekirom po glavi u zelenoj travi.“

Gdje je samo zamaklo onih četvero?