Tomislav Stockinger | Ne razumiješ me, a ja te volim

Ne razumiješ me, a ja te volim.

I možda me do smrti nećeš razumjeti, a ja ću istini jedinoj robovati: do smrti ću te voljeti.

Premda smo dva svijeta, ja te volim.

I kad misliš o meni da sam beskorisni sanjar lutajućih misli (o, kako to može boljeti!), ja ću te do smrti voljeti.

Možda me često i mrziš, a ja te volim.

I uvijek kad u odsjaju titrajućeg blijedog svijetla gledam tvoje zabrinuto lice, znam da ću te do smrti voljeti.

Misliš da smo ti i ja stranci, a ja te volim.

I kada tvoje lijepe i duboke (i stroge) oči prijekorno bdiju nad svakom mojom mišlju, ne preostaje mi drugo nego te do smrti voljeti.

Sve što nemam ja imaš ti, al' nešto ipak imam: ja te volim.

I dovoljno poznam i srce i dušu i osjećaje tvoje i znam da si pristala biti sa mnom jer duboko u tvome razumu i ti mene voliš i jer sam siguran, sudbino moja, da ćemo se ti i ja do smrti voljeti!

Tomislav Stockinger | Dirigent i pjesnik

Susreli se jednom zgodom dirigent slavni i pjesnik ubogi – prava utvara. 

Ovaj prvi obiš’o je pola svijeta, sa štapićem svojim zaradio milijune;

Ovaj drugi nit’ smrdi, nit’ miriše, samo neke čudne verse po papiru stvara;

Izjadali se jedno drugom i nakon par pića dirigent pjesnika pod rebro sune.

Virtuoz glazbe smjerno ga pogleda i nakon dva-tri časka naposljetku kaza: 

- Pjesniče, i ti se ko i ja umjetnošću nekom baviš, a stihovi tvoji čista su ljepota;  

Što ih ne unovčiš? Zaslužio bi dobre pare zbirkom svojom i sišao sa bijednih staza!  

Gledaj mene: mahanjem skladnim u ritmu nota zaradio sam već i za deset života!

Umjetnik stiha tad na pod klekne, podigne glavu i postojanim glasom rekne:

 - Prijatelju, misliš krivo! Ja već jesam bogat i to silno – i umrijet ću u miru;

Bogatstvo pravo nije ono što netko u novcu, zlatu i svjetskoj slavi stekne, 

bogatstvo moje nalazi se ovdje – i pokaza stih napisan na starom papiru.

Tomislav Stockinger | Neumrlo sjeme rastanka

Više od devetnaest godina ona bješe moj um, moja srž, moje biće;

Nekom vječnost ne kaza niti riječ, nekom časak tutnji u sav glas;

Život…, smrt…, evo - mome suncu, mojoj sreći sve praznija zora sviće;

Gledam sada sam; vidim noć, a gledam dan – i dišem tiho kao pas;

Zar na nebu sve boje, svi zvuci, ne oboje dušu vječnu prolaznošću?

I sve ljudsko zar u tijelu našem ne vrišti kad izgubi onu tanku nit?

Kad mišljah o boli, o stidu, demoni sreće opijahu me strašću;

I nikad, baš nikad ne mogoh dokučiti onu krhku anđeosku bit;

Možda (ali samo možda) kad opet noću na balkon taštine sjednem,

Crno biće usuda ponovno će doći  - da mi šapće tiho o izgubljenoj sreći;

Bit će tako k'o i svake zgode: ustanem se smjerno, dignem se i padnem;

Znajuć' sve što stvor taj uvijek i uvijek meni ubogom će reći;  

Ah, taj mali, prosti osjet duše, glad za ugodom, krik za vječnom pravdom!

Oluje i valove strašne, i kapije teške, zar pakla, zar raja? - sa ovoga Svijeta,

Valjaše i valjaše i kroz blato i kroz zlato, al' uvijek s istom krvarećom nadom: 

Rastanak dvaju srca jednom će učinit' djetetom, čedom najdivnijeg osjeta!

 

Tomislav Stockinger | Umorne oči

         Umorne oči, umorne vjeđe - prošle su dugačak i dalek put;

         Umorne od suza, umorne od grijeha – za uskrsnuće novo već ne žele čut;

         Golgotom šibane, vječno ugibane – postojano sjaje svoju bol;

         Samoćom potkovane, tragikom žigosane – iz duše prosipaju na živu ranu sol;

         Nadama site, radostima gladne – spokojno čekaju nadolazeći kraj;

         Nikad pognute, uvijek uspravne – već su prošle pakao, jel' sad na redu raj?

Tomislav Stockinger | Topli dom

                                            

                    Fijuk vjetra, pljuska slap, bljesak munje, glasni grom;

                    I zato Bože, Tebi hvala – hvala Ti za topli dom!

                    Fijuk vjetra, studen reže, mećava u kraju tom;

                    Iz kamina vatra plamti – grije sveti topli dom!

                    Fijuk vjetra, strašna noć, bolan krik po nebu svom;

                    Djed i baba kraj ognjišta – miluje ih topli dom!

                   Fijuk vjetra, okov snježni, leden dah u selu mom;

                   Mati sinu kraj uzglavlja: „Imamo svoj topli dom!“

                                             

Tomislav Stockinger | Da sam pjesnik

Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik;

Stihove bih pisao krvlju – svaku riječ, svaki zarez, svaki uskličnik!

Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik;

Stihove bih pisao krvlju – svaki sat, svaki dan, čitavi vijek!

Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik.

                        

Tomislav Stockinger | Noć prokletih ljubavnika

Kad vjetar sa zapada puhati prestane,

Ljubavnici novi iz oceana će doć';

I krikovi tužni što iz dubina stižu,

Gonit će im žudnje kroz mrtvu noć;

I niti sve zvijezde zlatne,

I niti sam bog neba sa svoja anđela dva,

Ne mogu ćutit' njihovu patnju,

Ko što ju vječno ćutim ja!                             

Tomislav Stockinger | Sjena mrtvog viteza

    

Bijaše to u doba staro – u ono doba časno, iskreno i drevno; 

Jedan mladi vitez u oklopu sjajnom po cijelom carstvu tražio je put;

I tražio je vitez (lutajući pritom i previše revno), 

svoju ljubav davnu, svoju ljubav izgubljenu čiji glas slavuja žudio je ćut';

I sjena toga stvora, tog viteza tužnog (koj' već vjekovima mrtav je)

I dan danas gleda sunce…, brda…, rijeke…, more…, mjesec…,  gleda zvijezde;

Još uvijek tražeć' svoju djevu (i dok traži sjena ju oplakuje),

Al' ne zna sjena pritom da će svršit' tamo gdje se sjene mrtvih vitezova gnijezde!

 

     

Tomislav Stockinger | Putovanje u san

              

I dok moje snene oči putuju u san,

Moje budne oči putuju u košmar;

I dok mojoj duši plahoj sviće novi dan,

Moju nadu bijelu već odnosi vjetar;

I dok moje misli gmižu vazda utaman,

Moja vječnost gorka peče kao žar!            

Tomislav Stockinger | Da mi netko sutra kaže…

                                 

                 Da mi netko sutra kaže „Bit ćeš pjesma!“, želio bih znati:

- Hoće li me pisat ruka što pripada tijelu čije srce pati?

                Da mi netko sutra kaže „Bit ćeš pjesma!“, pitao bih tada:

- Hoće l' stih moj biti sazdan od ljepote čiste, ritma, sklada?

                Da mi netko sutra kaže „Bit ćeš pjesma!“, moj upit bit će brz' ko vir:

- Dal' će tužne duše u meni pronać' utjehu i mir?

                Da mi netko sutra kaže „Bit ćeš pjesma!“, vikao bih, nek' se zna:

- Samo takva, samo takva pjesma želim biti ja!