Mario Lobor | Posljednja trešnja na trešnjevci

Raste na maloj livadi, pored užurbane ceste

Odakle je niknula prije osamdeset tri godine

Iz sjemenke manje od zrna graha

Koju je posadio mladi vrtlar iz obližnje zgrade

I odmah obilno zalio vodom sa zelene pipe

Kako bi kvartu podario još jednu trešnju.

Nekada jedna od tisuću, a sada samo jedna.

Svakog svibnja krošnja joj se rumeni

Od zrelih, slatkih, svježih plodova

Koji žudno upijaju žarko sunce, i proljetne pljuskove –

Kroz stare, velebne korijene

Koji se proteže daleko ispod asfalta.

Dugo je činila crveni putokaz s drugim stablima trešnje

Koje su već odavno zamijenili asfalt i sivi neboderi.

Bile su kao Dolčevi suncobrani.

U proljeće i ljeti, djeca su se verala po njihovim granama

Uz smijeh i ciku, grabeći slasne voćke

Prolaznici bi čekali u hladu, uživajući u slatkom mirisu

A parovi se ljubili i uzdisali u sjeni bujnih krošanja

Izmjenjujući tople zagrljaje i vrele šaptaje.

Sada to mogu samo pod njom, ali kao da ih više ne zanima.

Ili možda imaju neko drugo mjesto?

A trešnja i dalje stoji, u sjeni betonskih zgrada

I povremeno netko zastane, pogleda ju, i nasmiješi se.

Mario Lobor | Himna Maksimiru

 

Maksimir: zelena oaza usred gradske vreve.

S jedne strane asfalt, zgrade, tramvaji i stadion

A na par koraka dalje, stoljetni hrastovi i borovi

Rascvala jezera, geganja divljih patki i zujanje vilin-konjica.

To je ta, tako zagonetna, „urbana priroda“.

Gdje su, ne tako davno, zavijali vukovi i rovali veprovi

I gmizali poskoci, i letjeli sokolovi

A i danas se ponekad nađe lisica, i srndać, ili jastreb u letu.

Evo, odmah do ulaza, tu je Vratareva kućica

Glatkih bijelih zidova i zelenih vrata

A tek malo dalje, na početku prostrane šume

Tu je Paviljon jeka, nedaleko Prvog jezera.

I kao da te povijest glasova sada doziva da uđeš

Pa kažeš nešto lijepo, da odjekuje starim zidovima

I obližnjim granama, i modrozelenom vodom.

A ako ti ništa posebno ne padne na pamet

Možeš barem reći: „Jeka, jeka, jeka…“

I istu ćeš i čuti, a srce će ti zaigrati.

Slike Drugog jezera nekada su krasile zagrebačke razglednice

Sasvim je jasno i zašto

I danas je jednako lijepo i čisto

Kao i šareni cvjetnjak ispred njega

A Kameno sjedište te tiho poziva

Na slatki odmor i uživanje u pogledu

Ipak, lagano kročim starim puteljcima

Vučen nitima prirode

I napajam oči zelenilom. 

Na svakom uglu teče potok Maksimirec  

Ponegdje presušen, ali u blizini se već žubori

A sunce se osvjetljava na malim valovima.

Vidim, bršljan grli velebna stabla

Dok usamljene klupe, neke starije od drveća

Nude odmor u hladu.

Pazim da ne stanem na krtičnjake

Između panjeva odavno posječenih stabala.

Ponegdje nalazim grmove djeteline

Niti ne tražim onu s četiri lista

Jer sve su ukras prirode.

Kao i mali plavi leptir, koji se, gledam, zabavlja u zraku.

A povremeno, znak na stablu nas podsjeća, ili upozorava:

Ostavljeno divljini.

Čujem djetliće, ali nikako da ih vidim

Pa proučavam brojne žireve na livadi

Neke s kapicom, druge bez

Dok cvjetnjacima zadovoljno bruje pčele i bumbari.

A šumski mravi, na tisuće, marljivo kopaju neuništive tunele pod našim stopama

Gurajući zrno po zrno zemlje, iz dana u noć.

To je, moglo bi se reći, „pitoma divljina“.

I znam, tu blizu je zoološki vrt

S daškom divljine sa svakog kontinenta

Nositelj veselih dječjih uspomena i znatiželje -

Ali sada ću radije ostati tu

Mirisati bagrem i lipu u proljetnom cvatu

I gledati skakavca u travi, ili zebu na grani 

Pa kosa na livadi, i sjenicu u letu.

A najljepše mi je vidjeti ježa kako trčkara, bucmast i bodljikav

Pa slatko gricka divlje jabuke i kruške

Onda pokušava otvoriti ljusku oraha

Ili se smota u klupko i glasa: tuk-tuk-tuk, tuk-tuk-tuk…

Evo, Treće jezero, tu na brdu

Okruženo bujnim zelenim stablima

I samo jedna tanka, bijela vrba usred njih.

A jedno deblo leži usred vode, kao putokaz

Dok divlje patke lagano plivaju površinom vode

Praćene kornjačama, i barskim i onim s crvenim ušima

Koje povremeno izađu i sunčaju oklope

Na tankim granama oborenog stabla.

I stigao sam do Vidikovca, s kojeg se vidi cijeli park

Račva se na Treće i Četvrto jezero

Pa na dječje igralište i kapelicu svetog Jurja.

Nakon dugog, čeznutljivog pogleda, idem dalje

Dok mi šljunak i grančice kvrckaju pod nogama

Na odavno popločenim stazama.

Tu i tamo, uz gustiš, vidim zelene pipe

Kakvih je nekada bilo po cijelom Zagrebu;

Pune žustre, bistre vode

Pružaju i osvježenje i slatkoću sjećanja.

A iz tla, tu i tamo, vire znakovi s porukom: Nek' se pčele vesele!

Konačno, tu je i velebni sokol na svom prijestolju

Do kojeg vode kamene stube, koje još nisam izbrojao

I tako je lijepo okružen s deset procvalih lipa -

Stoji na kamenju iz 115 dijelova Lijepe Naše

Posutih s bezbroj ureza vremena

Donesenih za teških, burnih, ali složnih vremena.

Nadgleda cijeli park, raširenih željeznih krila

Ukrašen pažljivo uklesanom šahovnicom, i slavnom posvetom

Kao zaštitnik Domovine.

Na samo par metara dalje, još uvijek stoji, i raste, hrast Dedek

Velebno stablo raskošne krošnje i divovskih korijena

Koje tu crpi snagu, i pruža hlad, već dulje od 600 godina

Kojeg niti grom-dvaput-nije mogao satrati.

Milijuni njegovih listova hranili su maksimirsku zemlju

I onda ponovno procvjetali svakog proljeća, kroz sva stoljeća…

Potom, dalje desno, stoji kapelica svetog Jurja

Veličanstveno zdanje okruženo prirodom.

Svaki kamen i opeka pažljivo su postavljeni

S krasnim drvenim vratima, i pečatom baštine

Te brižno uklesanom posvetom iznad ulaza

Kao podsjetnik svakom izletniku i prolazniku

S plavim stropom posutim zvijezdama

I mramornim podom, crnim i bijelim, s tisućama utkanih koraka

Gdje sveti Juraj, i Mojsije i Aron, a uz njih Petar i Pavao

A iznad Bogorodica, pa Isus Krist, i Ivan Krstitelj

Pozdravljaju i štite svakoga tko kroči parkom

Bilo da uđe, možda dodirne ogradu

Ili dotakne stare zidove, ili samo prolazi.

Blizu je Četvrto jezero, bistri odraz guste šume

Ukrašeno Ribarskom kolibom, pažljivo obnovljenom

Pa Peto jezero, duboko i široko

Dragulj čiste vode, ispunjen bogatstvom riba

A odmah do nje Livada leptira, košena samo jednom godišnje

Puna raslinja i peluda, i veselog zujanja

Volim i Obelisk u obliku piramide, sa sedam pozlaćenih vijenaca

Neobična ali lijepa posveta, usred dražesne Doline Dalija -

Krasnog cvjetnog broša, brižno njegovanog stoljećima;

Spomenik gdje stari stihovi, na latinskom i na hrvatskom

Govore o plemenitim namjerama

Koje su se, napornim radom, i ostvarile

Te sada bude i nadu i maštu.

I žudim za, sada utihnulim, kutcima za čitanje poezije

Još iz doba Jurjavesa…

I svako-malo, vidim radnike na kosilicama, ili u malim kombijima

Uvijek vrijedne, često nasmiješene, ponekad mi mahnu

Oni svakodnevno park čiste, te kose, i zalijevaju

Pa sade nove živote po bujnim livadama

Gradska buka gubi se u pjevu vrabaca i kosova

U tupkanju djetlića, te zujanju pčela i zrikavaca.

Svaki list, travka, cvijet i grm

Čiste zrak, hrane dušu, i pričaju vječnu priču -

Priču o zelenom blagu Zagreba.

Mario Lobor | (Moja) budućnost

Ležim u krevetu i čekam nemiran san

A na umu mi je sutrašnji dan, sljedeći tjedan, idući mjesec

Nova godina, novo desetljeće

Zbog kojih osjećam teret u srcu i led u žilama.

Razmišljam o budućnosti i vidim samo maglu

I bojim se da je iza nje samo mrak.

Onda si mislim, možda je magla ipak zastor 

Koji samo moram povući

Pa možda, ipak, otkrijem svjetlo.

Ali nemam snage za to.

Neizbježno, a neshvatljivo.

Kako da ostanem, kad svi drugi idu?

Kako da se borim protiv kazaljke sata?

Ostaje mi samo, korak po korak

Prema magli.

Mario Lobor | Ombla

Ombla izvire iz ponora, podno Dubrovačkih zidina i Viline špilje

Pradavnog svetišta usred strmih litica

I žurno se ulijeva u duboko more, bistra i poletna.

Modra i zelena, sjaj minerala i odsjaj neba

Najkraća rijeka na svijetu, ali svaka kap je čista.

Ponornica gdje su Iliri prali zdjele, vaze i halje

Čiji su valovi pokretali Paskojev mlin

Dok je mljeo zlatno žito u ljubljeno brašno

Rijeka iz koje su Dubrovčani pili stoljećima

Žustra i nepresušna, dragulj prirode.

Žubori svih trideset metara, ispire drevno kamenje i stijene

Veselim valovima ukrašenim gustom, snježnobijelom pjenom.

I miluje otočić tršćaka poput brižne majke.

Puna algi i šljunka, sjaji se poput tirkiza.

Brzac koji je, igrom prirode, postao vlastita rijeka, s izvorom i ušćem.

Melem za uši i radost u srcu.

Kao da te doziva da rukom dotakneš valove

Da te ispuni veseljem i poletom svoje bistre vode.

Kraća od manjeg mosta, a moćnija od olujnog groma

Prati ju zujanje štipavica i let šišmiša

I plivanje kornjača koje su je gledale stoljećima, jednako lijepu i čistu

I pile ju jednako žudno kao i ljudi

Dok Ombla žuri drevnom Jadranu.

Mario Lobor | Savski cvijet

Na koncu srpnja, pod modrim nebom

Opijene mirisima vrbe i lipe, breze i javora

Jata mladih leptirica izlaze iz svojih skromnih kutaka

Žuto-bijele, poput tratinčica

Napuštaju rascvale krošnje i ljetno cvijeće

I plešu ples ljubavi na obali Save.

Lagan i prirodan, veseo i nesputan.

A zatim lete iznad veličanstvene rijeke

I u zraku umiru, ispod žarkog sunca

I padaju na vodu, lagane kao pero

Njih tisuće u jednoj sekundi

I u trenutku pokriju Savu cijelu

Da na kilometre izgleda poput bijele čipke

Dok se polako ulijeva u plavi Dunav.

Savski cvijet, propupao nakon plesa života i smrti.

Taj divan prizor njihov je vodeni grob.

Mario Lobor | Sunčani pljusak

Kiša uporno lije, dok ljetno sunce žarko sije

Zlatne strune miluju hladne kapi

Koje isparavaju na užarenom asfaltu, ili natapaju suhu zemlju

I kaplju po zelenom lišću, i zalijevaju mirisno cvijeće

A u zraku stvaraju divan mozaik; dar prirode.

Teški oblaci pljušte usred usijane zvijezde

A na modrom nebu, konačno, pojavi se najljepša duga.

Boje ruže, boje narcisa, boje jaglaca

Boje trave, boje neba, boje lavande.

I kao da grli cijeli grad.

Mario Lobor | Gotičarka u drugom Berlinu

Mlada 19 ljeta, hoda gradom starim 700

A podijeljenim 28

Odjevena u crni kaput (nikada crveni), i čizme sa zakovicama

S crnim šalom oko vrata, koji skriva ožiljak

A garava kosa leluja se na hladnom vjetru

Dok tamne, maglovite oči pričaju jednu priču.

Danas je 9. studenoga 1992., tri godine od slavnog pada

I osam do novog stoljeća

I novog milenija.

Ovo je sada Drugi Berlin.

Ne novi, nego drugi

Jer novo podrazumijeva nešto popravljeno, i dobro.

(Barem bi trebalo.)

A stari je odavno u prošlosti.

Ne postoji feniks koji se diže iz pepela.

Na godišnjicu prošle jeseni

Malo poslije deset navečer

Šetala je pored Berliner Doma

Koja je godinama bila čamila na mrskom istoku

I vidjela je troje mladih ljudi

U crvenim košuljama

Kako na zidu pišu

"Slava velikomu Stalinu, tvortsu Konstitutsii SSSR!"

Prigovorila je jednome

Onome s plavom kosom i plavim očima

(Ironično?)

Točne riječi gube joj se u bespućima sjećanja

Oči su mu bljesnule neizrecivom mržnjom

I onda je zasjala oštrica noža.

Tijelo joj je ispunila stravična bol

A dušu iskonski strah

Shvatila je kako se osjećaju oni koji kroče Dolinom smrti

A njene kestenjaste oči sjajile su grimizno.

I odmah se sjetila one Poeve čuvene:

I jedan za drugim popadahu gosti po krvlju poprskanim dvoranama

U kojima su se veselili

I svatko je umirao u očajničkom položaju

U kojem se zatekao.

Smrt ju je čvrsto držala, i u zadnjem trenu ju pustila

Gurnula ju natrag u život, u svijet izgubljenih.

Petnaest šavova, dvije transfuzije krvi (B+)

I mjesec dana šutnje.

Zlo ne nestaje, samo se prelijeva

Tako je oduvijek bilo

I zato sada imamo Drugi Berlin.

Njenu priču ljudi ne znaju

Sjena tog prokletog zida još uvijek visi nad gradom

Kao Damoklov mač.

Njegove su tajne ispisane krvlju.