Ruža Zubac-Ištuk | Koraci budućnosti

Čujem korake budućnosti.

Raspoznajem ih među hrzanjem nebeskih vranaca 

griva razasutih po jastucima mjesečine.

Krhki su i neodlučni, stisnuti u svojoj nesigurnosti kao djevice zore

dok oklijevaju proliti ljubav po stisnutim šakama cvjetova

na grudima moćne dojilje.

Da im opipam miris u vremenu sadašnjem,

mamim ih bliže šapatom trave na usnama napuklih bradavica

i tjeskobom noći vrelom kao čežnja među bedrima udovica.

Za tajnu zapisanu među zvijezdama 

nudim im jecaj koji smo voljeli nakon oplođene oranice 

u seljačkim sobičcima punim mirisa kruha i voća.

Čini mi se da im nije do šalice očaja sa mnom 

niti do prozirnih riječi na nogostupima sličnim šutnji krika; 

oni se osvrću za izgubljenim ljudskim bitkama 

prije nego su počele između prstiju 

i krepkog zvuka struna međuzviježđa.

Možda mi se samo učinilo da se boje onih što su tražili,

a nisu našli put do utočišta u pjesmi baruta.

Možda su skrenuli s putanje 

i više ne prepoznaju trave za meleme ljudskoj naravi.

Možda bi malo usnuli u dubokoj hladnoći glamura 

pod svilenim pokrovima

ako im dopuste tempirane bombe oko samoubojica; 

možda bi legli sa mnom u prostor 

u kojemu naizgled vlada primirje i tišina.

Kažem možda bi, a ako ne bi, dopustite mi da zaspim 

jer ne želim gledati kako u bilu Zemlje ne kuca budućnost.