Milan Frčko | Polusati

Noć na tanjuru ima zalazak sunca
i kao da čeka da sve tiho bude.
Boje života gledaju se iznutra.
Sazreloj samoći zvijezde ne sude,

već prošlost u kojoj je gruba bila.
Trula stabla ne rastu, ne cvjetaju.
Njima je ravnodušnost glavna žila.
Licemjerstvo i gluma se poznaju.

Polusati postaju odbljesak od sjene.
Oni su ugaslim očima prijatelji.
Lisnate krošnje nemaju uspomene.

"Tko nam trga grane"- pitaju plodovi,
što uvijek u tajanstvenoj šumi niknu.
Basna se smije u praznom fasciklu.