Danijel Janković | Prijatelju

razbijaš sobu ogledala
krhotine se zabijaju
sve dublje u karakter
krvariš demone
oni rastu s tvojim egom
i rade zid
oko sve osjetljivije biljke
koju zalijevaju
otrovne kiše
misliš da plešeš
a vrtiš se u krugu laži
ono malo dostojanstva
što ti je ostalo
utapaš u čaši
pucaš u zrak koji dišeš
i padaš u bezdan
e, prijatelju moj...

dok ti tako lutaš
šumama samoće
ja uvlačim zadnji dim
iz lule mira
i pitam se
je li ti ponos
bio pretvrd orah
i jesu li ti trolovi
bolje društvo?
teško da ćemo ikada saznati
jer se negdje putem
oprosti
pretvorilo u kamen