Ivan Meroveus | moglo bi

dan je postao bezukusna paučina
a na nepcima je zaostao miris dima
i već šapuće plućima
o zagušljivoj praznini koju će spustiti
sve to nema smisla
srce se još ne rastaje od grmljavina u klijetkama
a zagrljajem ušutkava sva neodgovorena pitanja
i sve bješnje nadimlje arterije kostima
koliko još stisak vremena
dopustit će ova zaustavljena pomicanja
dok krvna slika se ubrzava i
dok svi udisaji prate spoticanja
u danu koji je preskočio zoru
poput iskusnog žonglera
što odvraća pozornost nebitnim stvarima
i priprema vještu smicalicu
od koje za trenutak prestat će dah
a nakon toga uslijedit će čarolija

moglo bi se raspravljati o hodanju
po tankom užetu iznad ponora iluzija
a još jednostavnije je u takvom stanju
blokirati srce i stopiti se s masom
izgaženih snova
i sve bit će u redu
s ovim svijetom gdje čovjek
svojom nutrinom postaje bešćutan balast u ljudima